Prije nego li sam postala majkom, odlasci na misu s malom bebom činili su mi se najizazovnijim duhovnim aspektom roditeljstva. Nedjeljna misa se ne propušta, ali mali toddleri haraju po crkvi, skaču, vrište, traže nešto za jelo, žele se popeti na oltar... Male bebe treba nekako nahraniti - gdje dojiti, gdje premotati pelene... opet mama ili tata propuštaju nešto od mise... Koliko je vremenski u redu da dijete plače prije nego li ga roditelj iznese iz crkve? Koliko dugo dijete može držati pažnju na svetoj misi? Koje igračke ponijeti na misu? Hrpa pitanja bez jednoznačnih odgovara.

Kad je bubač malo porastao i više nije spavao za vrijeme mise, s oko godinu dana, odlučili smo da ćemo ga ispred crkve staviti u kolica i da ćemo pokušati što duže ne vaditi ga iz njih. I uspjelo je! Muževa ideja :)  Tu smo se onda dovijali raznim igračkama koje bi ga mogle zabaviti da ne traži da ga dignemo na ruke. O tome je riječ nekoliko odlomaka niže. Kad bi i bio na rukama, bio je dosta miran i uglavnom je promatrao sve bez riječi. Ponekad sam mu šaptom objašnjavala što se događa u ključnim dijelovima mise i usmjeravala mu pogled na svećenika i oltar. 




Bez obzira na to što je prohodao s punih godinu dana, bubač se tek s godinu i pol odvažio da ne bude uvijek u našem naručju za vrijeme mise nego je malo-pomalo sam stajao ili hodao na tri-četiri koraka udaljenosti od nas. Otkad nije tako često u kolicima sjedimo što više naprijed. Jedno vrijeme je muž pjevao u župnom zboru, te smo mislili da bi to mogao biti problem. No pokazalo se da nije, te sam jednostavno sama mogla biti s bubačem i normalno sudjelovati u svetoj misi. Rijetko se dogodilo da sam bubača držala na rukama cijelu misu, a muž je redovito poslije pričesti (kod nas zbor ide prvi na pričest) došao po njega pa sam mogla u miru i sabranosti otići na pričest.

Ponašanje djece na misi više uopće ne doživljavam kao glasno ili bučno, kao nekad ranije. Roditelji razumiju jedni druge i puni su suosjećanja. Tako da volimo podijeliti igračke s drugima, a onda su sva djeca zadovoljnija i mirnija. Razumijem da bebe ne mogu biti uvijek tiho pod misom, ali malim toddlerima se već može objasniti da se u crkvi ne dere niti previše glasno ne priča. Bubača diskretno i smireno stišamo tako da ga primimo u naručje i prišapnemo da pogleda kako se ostali ljudi ponašaju, jer voli oponašati odrasle. Smirena reakcija roditelja koji imaju samopouzdanja da mogu smiriti svoje dijete je ključna u trenucima potencijalno kritičnih situacija. Roditelji, samo bez panike! U najgorem slučaju, iznijeti ćete dijete van i za pet minuta će svi zaboraviti što se dogodilo. 

Djeca jednostavno ne mogu biti na miru pa ih niti ne bi trebalo puno ograničavati što se tiče kretanja, osim ako nije opasno za njih, na primjer ako se penju na oltar gdje su svijeće ili po stepenicama, a još su nesigurni.Iako ima dosta djece u našoj župi i često na nedjeljnoj misi hodaju po crkvi, bubač nikad nije krenuo za njima. Obično ih samo promatra, kao i u parkiću. Vjerujem da je to do njegove osobnosti, ali i do toga što još ne ide u vrtić, pa niti nije dovoljno socijaliziran.

S odabirom igrački za misu smo pažljivi, jer gledamo da ne uzmemo one koje stvaraju buku ili zveckaju. Kad je bubač bio mlađi, nosili smo slikovnice sa sobom, i to one koje su povezane s vjerom, kao na primjer Misal za najmanje ili neku od dječjih Biblija. Dok se sada bubač igra s nekim manjim stvarčicama koje muž ima sa sobom u torbici, a ja ponekad niti ne znam čemu služe, npr. kablovi s raznim vrstama priključaka za računalo i slično. Bubaču je to strašno zanimljivo, jer zna da tata to koristi, a shvaća da ima veze s tehnologijom. Prijelomni trenutak na nedjeljnoj misi je Služba riječi i tada bubač sam traži da mu nešto damo kako bi se zabavio. Čim propovijed završi, igračke više nisu toliko zanimljive. 

Pokušavamo otići s bubačem ponekad i na dnevnu misu, što je zapravo sve češće. To je odlično da dijete upozna prostor crkve i udomaći se, a misa traje kraće. Tada nam igračke kao niti kolica uopće nisu potrebni, jer bubač uspije cijelo vrijeme biti usredotočen na misu. A ako sjedimo dovoljno naprijed, ne traži da ga dignemo na ruke, jer sve može vidjeti. 

Otada se mjesecima borim s nezadovoljstvom i umorom, kao i većina zaposlenih majki, ali i mišlju da nisam dobra vjernica, da nisam autentična, da ne živim ono što pišem... Činjenica je da se u našem svijetu od majke puno očekuje - da briljira na poslu, da vodi brigu o sebi, da dom bude uredan i čist bez obzira na malce koji u trenutku sve mogu razbacati i zaprljati, da se aktivno bavi djecom, da bude emotivno dostupna obitelji, ali i ljudima na poslu, tim više ako radi s djecom, da pazi na zdravu prehranu i tjelovježbu…

Još se nekako mogu nositi s očekivanjima društva, pa čak i sa svojim očekivanjima o urednosti i čistoći doma (svjesna sam da bar još nekih 10-ak godina neće biti onako kao prije bubačevog rođenja). No pomisao da mjesecima idem na misu isključivo nedjeljom, da jedva s mužem izmolim deseticu krunice, i pritom još i zaspim, za mene je značila potpuni kolaps načina života na koji sam dotad navikla.

Nezadovoljstvo i samooptuživanje je raslo, a onda sam sasvim slučajno došla do jedne gospođe koja mi je mogla pomoći i pružiti usmjerenje. Zapravo mi je trebao netko tko bi mi rekao da sam u pravu - da sam stvarno grozna vjernica, jer se ne ustajem u 5.00 kako bih razmatrala, da trebam izabrati između posla i ostanka doma (s jednim djetetom!), da me posao koči u duhovnom rastu, da ne smijem imati hobije jer mi oduzimaju vrijeme za dnevnu misu, da se ne bih trebala igrati s djetetom, jer gubim dragocjene trenutke za pospremanje… No od te gospođe nisam čula ono što sam željela čuti. Mnogo iskusnija u majčinstvu i duhovnosti, nazovimo je Luca, rekla mi je da imam krivi pogled na molitvu otkako sam majka. Kako to ona misli?! Pa evo kako :)

Biti supruga i majka je poziv, isto kao i biti svećenik ili časna sestra. A to znači da supruge i majke imaju svoje staleške dužnosti koje su ravnopravne molitvenim dužnostima. U svoje staleške dužnosti treba jednostavno ukomponirati duhovnost. Jer ne vrijedi ti ništa ako nemaš skuhani ručak, a cijelo dopodne moliš! Briga za bližnje koji su nam povjereni na prvome je mjestu u svakodnevnom životu. Recimo da sam ovo znala - konkretna djela ljubavi su ispred pobožnosti i pukog nabrajanja. Ali svejedno me mučila misao da se radi o mojoj lijenosti … ili nesposobnosti!

Naravno da me Luca razuvjerila i dala mi konkretne how to za molitveni život u obiteljskom staležu. Ovako sam ih primijenila u svom molitvenom životu.

Jutarnja molitva
Ujutro se pomolim najčešće u pokretu, dok se ustajem iz kreveta, umivam ili radim doručak u tišini. To su zaštitna molitva Pod obranu se tvoju i Zaziv Duha Svetoga. Kratko promislim što me čeka sve u danu, zahvalim za to i molim blagoslov na sve što ću raditi, tražim vodstvo Duha Svetoga u svojim postupcima i riječima. Molim Majku Mariju da živim po njezinom primjeru i da me upravlja svojim majčinskim savjetima. Tražim pomoć svog anđela čuvara u napastima i kušnjama, da ih mogu prepoznati i Božjom milošću svladati. Ovo sad možda izgleda puno, ali zapravo nije, jer se radi o strelovitim zazivima, npr. “Dođi, Duše Sveti, i vodi me!”, “Anđele čuvaru, pomozi mi u tom i tom poslu!”... .

Blagoslovna molitva

Blagoslov zazivam na sve ljude s kojima se susrećem, i to najčešće neposredno prije susreta, npr. dok idem od kabineta do učionice. Tada se pomolim i anđelima čuvarima, da moj duh bude otvoren za te osobe, ali i njihov za mene, da ne zaboravim da su i oni ljubljena Božja djeca sa svojim dostojanstvom, bez obzira na to kakvi su prema meni. Ovo su isto vrlo kratke strelovite molitve, no tako puno znače, posebno kad se radi o međuljudskim odnosima.

Molitva zahvale uz dijete

Ovo je nešto što je originalno Lucino. Dok se igram s bubačem, dok smo u parkiću, ili dok ga uspavljujem, mogu zahvaljivati Bogu na tom djetetu što mi ga je dao i što sam baš ja njegova majka. Ovo je način na koji se divimo Bogu i proslavljamo Ga zbog stvaranja čovjeka. Zahvaljivanje nas obnavlja, daje pouzdanje u Boga, ali i jača našu strpljivost s djecom, posebno u potencijalno napetim situacijama.

Molitva u hodu

Ovo je naša alternativa kad nemamo vremena, a može se odnositi na osobnu ili obiteljsku molitvu. Već ranije smo se muž i ja počeli “moliti u hodu”. Nije nešto što bih preporučila da bude dugoročno, ali radnim danom kad postoji mnoštvo obaveza ili kad su djeca bolesna, korisno je na ovaj način moliti da se ne izgubi ritam. Ta “molitva u hodu” bude obično na putu do posla ili u autu kad zajedno nekamo idemo, dok obavljam neki od kućanskih poslova ili uspavljujem dijete, te najčešće molim krunicu. Onda navečer muž i ja izmolimo zajedno jednu deseticu krunice, onu za koju se unaprijed dogovorimo. Vikendom bi bilo najbolje to preskočiti i moliti se u sabranosti i miru.

Nedjeljna misa

Trenutno mi se nedjeljna misa čini kao slamka spasa preko koje dobivam duhovnu hranu. No nije baš u potpunosti tako, jer nedjeljna je misa puno više. To je baza na kojoj se gradi sve ostalo što sam gore navela, i bez čega sve to ne bi imalo smisla. Iako bi nedjeljna misa trebala biti vrhunac molitvenog života, ponekad je teško biti usredotočen i uistinu prisutan na misi, bilo zbog djetetovog ponašanja, bilo zbog vlastitog umora. To je nešto protiv čega se svjesno treba boriti, ali i prikazati Gospodinu, jer On i po krivim crtama pravo piše :) Bez obzira na dijete, suprugov i moj dogovor je da ne odustajemo od odlazaka na nedjeljnu misu, pa čak i kad je bubač bolestan. Onda se obično organiziramo da jedan od nas ide ranije dopodne, a drugi malo kasnije. U Zagrebu imamo tu mogućnost, no i u malim mjestima je isto tako moguće da oba roditelja idu na misu, ako se unaprijed organiziraju. Primijetila sam da mi baš tada, kad je bubač bolestan, dolazi napast da se u zadnji čas dogovaram s mužem oko toga i da poželim ne ići na misu.


Slavljenje
Zadnjih nekoliko mjeseci suprug i ja odlazimo na susrete jedne zajednice Obnove u Duhu. Zbog bubača je on taj koji je redovit na susretima. No često nam uskoče teta čuvalica i šogorica, pa možemo zajedno ići. Ono što me na tim susretima zapravo obnavlja jest slavljenje Gospodina. U početku mi je bilo čudno, neugodno i nisam se mogla opustiti, kako to zapravo obično bude kad se dođe u neku karizmatsku zajednicu. No započela sam svoje slavljenje doma, i to s bubačem. Pustila sam na YouTubeu slavljeničke pjesme i tako je krenulo. To sam činila često onda kad mi je bilo najteže, kad sam jedva čekala da muž dođe doma s posla, kad je bubač bio posebno nervozan i cendrav, kad sam bila iscrpljena... baš onda bih pojačala zvučnik i pjevala iz sveg glasa (a ne pjevam baš lijepo). Slavljenje, posebno na susretima zajednice (jer zajedništvo daje posebnu snagu), bilo je moje punjenje baterija.

Ovo su bile upute koje sam dobila od Luce, no želim spomenuti još dvije vrste molitve koje smatram izuzetno važnim za zdravo duhovno funkcioniranje.


Kod mene su odlasci na klanjanje trenutno u fazi kreni-stani. No mislim da bi svaka mlada kršćanska majka trebala klanjanje što prije uvrstiti u svoj tjedni raspored. A evo i razloga: nema tog problema koji Isus ne može riješiti! Osim toga, najviše volim doći pred Presveto i ništa ne moliti, nego samo biti u Njegovoj prisutnosti. On obnavlja moje snage i pruža mi istinski odmor. Vjerujte mi, niti jedan kršćanski muž neće odbiti pobrinuti se za dom i djecu ako supruga želi ići na klanjanje. To može biti tvoj tjedni ritual, vrijeme za sebe, za razmišljanje i opuštanje. I pola sata će biti dovoljno.

Ovdje nisam posebno isticala obiteljsku molitvu, jer nam je dijete malo i molimo se kratko. No mislim da je najvažnije da djeca usvoje naviku zajedničke molitve, te da roditelji blagoslove dijete prije spavanja.

Nadam se da će ovi moji primjeri biti poticaj majkama da budu kreativne i da organiziraju svoj duhovni život po svojoj mjeri i mjeri svoje obitelji. Staleške dužnosti, posebno dok su djeca mala, ne smijemo zanemarivati zbog duhovnosti kakvu bismo htjele imati. Bog sve vidi i razumije naše obveze, obiteljske i poslovne. Na kraju krajeva, On nam je dao djecu na brigu i odgoj, i najmanje što želi je da budemo opterećene, jer nemamo vremena moliti. Sveta Terezija Avilska, iako biološki nije bila majka, zasigurno se kao poglavarica samostana često tako osjećala, rekla je da je Bog iznad tava i lonaca. Ukratko, srce treba biti u molitvi, koliko god ona kratka bila. I niti jedna majka ne bi trebala misliti da nedovoljno moli. U svakoj obvezi i izvršavanju staleških dužnosti možeš se sjetiti Gospodina, prikazati mu što činiš i zahvaliti na tome. A ono malo vremena koje provedeš u sabranoj molitvi, neka bude najbolje od tvog srca što možeš dati Gospodinu!

P. S. Da ovaj tekst ne ostane samo na opisu mog molitvenog života, stavljam pred svaku od vas koja ovo čita jedan izazov - razmatraj Božju riječ dva tjedna svaki dan i vidi hoće li doći do kakve promjene u tvom životu! Ako nikada nisi razmatrala, ovdje se nalazi jedan link koji ti u tome može pomoći. I svakako mi se javi sa svojim iskustvom :)

Dolazak novog života je divno, ali i mistično iskustvo. Sudjelujemo u njemu, no postoji taj jedan dio, sam početak i nastanak života, koji nam je tajnovit. Često mislimo da otvorenost životu podrazumijeva više djece u obitelji. I obično to jest tako - prihvaćanje svakog novog života koji dolazi u obitelj, u zgodno ili nezgodno vrijeme, u skladu s našim planovima i očekivanjima ili u potpunoj suprotnosti s njima. 

Tako sam nedavno razgovarala s jednom rođakinjom, majkom troje djece. Bez obzira na to što je svo troje djece rođeno carskim rezom, ona se ne boji opet ostati trudna. Jedna druga mlada i hrabra žena zadržala je svoje dijete usprkos svojoj teškoj bolesti. Poznam i žene koje su ostale trudne relativno brzo nakon što su rodile jedno dijete i tako se našle u situacije da imaju two under two. Ima i onih koje su se odlučile na drugo dijete iako im je prvo rođeno s određenim teškoćama i hendikepom. Dovoljno je samo malo osvrnuti se oko sebe da vidimo primjere kad bračni par prihvaća djecu kao Božji dar. 

No postoji li još neki oblik otvorenosti životu? Što je sa situacijama kad muž i žena žele dijete, a ne mogu ga imati? Ovdje ne mislim na klasičnu neplodnost (iako i to zasigurno podrazumijeva otvorenost životu) nego na jedan aspekt koji nije toliko poznat. Radi se o sekundarnoj neplodnosti, odnosno nemogućnosti začeća ili iznošenja trudnoće do kraja nakon što je žena rodila jedno ili više djece. 

Za taj termin doznala sam od jedne američke katoličke mame blogerice koja ima blog pod nazivom Finding Philothea. Posebno me dirnuo jedan njezin post na Instagramu u kojemu govori o tome da upija svaki trenutak sa svojim sinom, jer je svjesna da možda nikada više neće prolaziti kroz takvo iskustvo, te osjeća krivnju što želi još djece kad već ima jedno dijete. 

U njezinim riječima sam pronašla i svoje trenutne osjećaje. Bez obzira na veliku zahvalnost što sam postala majkom, želja za još djece u meni se ne gasi, što je posve prirodno. Nemogućnost da postignemo trudnoću kada bi mi to htjeli navela me da se zapitam postaje li ta moja plemenita želja za majčinstvom idolom kojeg stavljam i ispred samoga Boga. Kao što je lažna poniznost zapravo oholost, tako i donošenje djece na svijet ne podrazumijeva nužno istinsku otvorenost životu. 

Što se tiče bračnih parova kojima Gospodin nije podario onoliko djece koliko bi ih oni željeli ili im uopće nije podario djecu, njihova vrijednost kao bračnog para ili vjernika nije manja od roditelja više djece. Gospodin za sve ima razlog i poziva nas da mu služimo u svakoj situaciji koja dođe pred nas. Svaki bračni par može biti plodan na svoj način. A na koji točno, to treba otkriti živeći neprestano u odnosu s Bogom. Prihvaćanje života onim tempom koji nam je Gospodin namijenio je stvarna otvorenost životu. 

A što se tiče mog majčinstva, to je samo jedno od područja gdje moram prihvatiti da nisam ja ta koja zna najbolje, da nije važan moj plan i moje želje, područje gdje trebam postaviti Boga na prvo mjesto. A On će onda moju želju usmjeriti kako je najbolje za moj rast. 

Gospodine, svaki život je Tvoj dar. Molim Te da ga kao takvog svaki bračni par prihvati. Blagoslovi muževe i žene da mogu vođeni Duhom Svetim prepoznati na kakvu ih plodnost pozivaš. Daj da oni bračni parovi koji nose križ neplodnosti znaju da si Ti uz njih. Neka svaka žena koja želi postići trudnoću povjeruje Tvom obećanju "Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina." (Lk 1, 45). Amen.

Svako došašće imam plan što bih i kako htjela ostvariti da Božić doista dočekam budna i otvorena srca. Došašće ne bi bilo došašće da nije borba, da nema napasti, da se ne treba odricati... No plodovi su ono zbog čega sve to vrijedi kako bi Božić dočekali uistinu spremni i iz pravih razloga. 

Tako je bilo i ovog došašća. 1. prosinca imala sam plan. Svaki dan kratko razmatranje, što češće zornice, Jišajevo stablo da s bubačem prođemo povijest spasenja, post u određene dane na našu nakanu, kao i inače, ispovijed i zajednička molitva krunice.

No od svega toga ima više onoga što sam propustila nego ostvarila. Pa se pitam tko mi je ukrao došašće?! 

Nisam se opterećivala materijalnim kao što većina ljudi čini. Nisam gubila vrijeme na kupovinu poklona ili na odlazak na božićni sajam u centar grada. Manje sam vremena nego inače provodila na internetu i društvenim mrežama. Nisam niti pretjerano pospremala po kući ili ispekla više vrsta kolača za Božić. Što se duhovnog života tiče, nisam si natrpala aktivnosti kao što inače znam raditi, nego sam htjela napraviti nešto konkretno, a malo. No od svega je ispalo još manje... 

Zajednička obiteljska molitva se svela na jednu deseticu krunice. Nisam otišla niti na jednu zornicu. S Jišajevim stablom smo prestali nakon prvog tjedna jer bubač nije htio slušati priče o povijesti spasenja, bez obzira na silne dječje Biblije koje ima. Razmatrala sam jako kratko, gotovo u hodu dok sam nešto drugo rutinski odrađivala. Bez obzira na moju pripremu, nakon ispovijedi nisam osjetila olakšanje, jer je bila brzinska, još jedna u nizu mora ljudi koji su pohrlili prije Božića u stanci od posla i obveza ispovijedati se. Rekao bi netko, kakva sam to vjernica uopće?! 

Ipak, nešto je ovo došašće bilo drugačije. U moru posla, obveza i neplaniranih teškoća osjećala sam mir i zadovoljstvo kakvo prije nisam. Mogla sam smireno odrađivati ono što bi mi inače zadavalo frustracije i tjeskobu. Strpljenje s bubačem kojemu izbijaju zubići bilo je na vrhuncu i čudila sam se samoj sebi kako smireno mogu reagirati na njegovo stalno cendranje i nošenje po rukama. U nekim situacijama sam uspjela reagirati kako nikad prije nisam, posebno u komunikaciji s mužem. Nakon dugo vremena ponovno sam se svaki dan odricala nečeg sitnog na određenu nakanu. Svatko tko je to pokušao, zna koju radost i zadovoljstvo to nosi.

Moja predodžba došašća jednostavno se srušila. Kao da mi je Gospodin htio pokazati kako mogu biti navezana čak i na svoj duhovni život. Umjesto da mi količina i vrsta molitve bude na prvom mjestu, želio je da se oslonim u potpunosti na Njega u situacijama u kojima sam se zatekla. 

Naučila sam prihvaćati neplanirane događaje. Neugodne neplanirane događaje. Naučila sam strelovito moliti, blagoslivljati ljude s kojima se susrećem, osloniti se na vodstvo Duha Svetoga baš onda kad se osjećam nedoraslo zadatku koji slijedi. Naučila sam služiti i ljubiti. Doživjela sam mir kakav ovaj svijet zasigurno ne daje. Doživjela sam unutarnju radost koja ne ovisi o mojim sebičnim prohtjevima. 

Ispražnjena od vlastitih predodžbi kako bih se trebala pripremiti za Božić, čeznem samo za jednim - da ugostim maloga Kralja u svom siromašnom srcu, koje je On pripravio za sebe baš onako kako je htio. 

Nakon bolesti djeteta i muka oko organizacije čuvanja, došao je i taj prvi susret naše male grupe. Voditelji Ivana i Danijel bili su simpatični, a ostali parovi zanimljivi. Na početku smo svi bili malo rezervirani, no kad smo shvatili da imamo više-manje iste probleme, i to je nestalo. S vremenom smo se kao grupa povezali, poticali, suosjećali i veselili se rastu drugih parova. 

Tih tri sata svaka dva tjedna bili su samo naši! S veseljem sam ih očekivala, no svaki put se pojavio nekakav problem oko čuvanja sina. Jednom prilikom je šogoru i šogorici koji su ga trebali čuvati stao auto, dok smo ga drugom prilikom morali povesti sa sobom, što je bilo odlično jer se lijepo družio s našom voditeljicom Ivanom. Znala sam da činimo nešto važno za naš brak kad se toliko problema javlja oko naših odlazaka na grupu. No s pouzdanjem i odlučnošću smo ušli u to, te smo znali da nas Gospodin neće iznevjeriti. 

I tako iz tjedna u tjedan sami smo si zadali određeni izazov, zbog kojeg smo se posebno trudili biti bolji prema supružniku. Dobro sam pazila što ću odabrati učiniti, da zaista bude nešto što je mom mužu važno. Uvijek smo prije sljedećeg susreta pokušali pogoditi što je onaj drugi odabrao kao izazov, a ako smo pogodili, to je bio znak drugome da se dobro potrudio. 

Ono što sam iz lekcije u lekciju sve više shvaćala jest činjenica koliko je za brak važan moj odnos s Bogom. Na kraju svake lekcije trebali smo napisati tri za nas najvažnije stvari. Zanimljivo da sam u svakoj lekciji bar jednu točku povezala sa svojim duhovno-molitvenim životom. Primijetila sam kad nešto u braku ne štima da onda niti moj odnos s Bogom ne štima. Zapravo sam se više svađala s Bogom nego s mužem, više sam prigovarala Bogu nego mužu, više sam se ljutila na Boga nego na muža. I s takvim ponašanjem sam iskazivala veliko nepoštivanje Bogu, a ne samo mužu. Shvatila sam da moram najprije riješiti stvari s Gospodinom, a onda će sve lakše biti i u odnosu s mužem. 

Konačno je došla i posljednja lekcija, Moj odziv je moja odgovornost, u kojoj je ležao ključ moje promjene. Shvatila sam da muž ne može biti kriv za moje nepoštivanje njega, kao što sam prije mislila i tvrdila u našim raspravama. Moja reakcija na njegovu samo otkriva što se skriva u mojoj nutrini, otkriva kakva sam ja zapravo. Kao što zrno pijeska može biti iritant u oku koji uzrokuje upalu tako u školjki može dovesti do stvaranja prekrasnog bisera. Naš brak bi zapravo trebao biti školjka u kojoj ćemo jedan i drugi biti zrno pijeska koje će dovesti do stvaranja prekrasnog bisera. 

U teoriji sam znala da je brak put do Neba i da su supružnici jedno drugome pomoć na tom putu. No kad dođe do nerazumijevanja, razmirica i svađa, kad ne ide sve glatko, brak još uvijek može biti put spasenja. Baš onda je brak put spasenja! Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? (Mt 5, 46) Kad me muž povrijedi ili učini nešto za što ja mislim da je bez ljubavi, otkriva mi područje života na kojem još trebam raditi, koje trebam predati Isusu da ga preobrazi. Moja reakcija pokazuje što se skriva u mom srcu, a da ponekad toga nisam ni svjesna. 

Zato danas zahvalnije gledam na te situacije, jer zbog njih možemo rasti kao osobe i supružnici. Nije uvijek lako i ponekad se slične situacije ponavljaju mjesecima dok ne prestanemo okrivljavati drugu stranu za svoje reakcije bez ljubavi ili poštovanja. 

Ovaj je tečaj samo početak. Ako ga prođete, ne znači da će vaš brak odjednom procvasti i da problema neće biti. Usuđujem se reći, naprotiv! No postati ćete osjetljivi na supružnikove potrebe ljubavi i poštovanja; biti će vam jasno zašto različito gledate na istu situaciji; shvatiti ćete da možete oboje biti u pravu iako se ne slažete - i da je to u redu; moći ćete dešifrirati jezik kojim supružnik govori, te ćete se lakše i brže zaustaviti na početku rasprave; moći ćete se zajedno nasmijati svojim reakcijama i krenuti razgovarati s ljubavlju i poštovanjem. 

Sjećam se da sam nakon prvog susreta mislila kako od svih parova mi imamo najmanje probleme. S današnjim odmakom jasno mi je da je to zato što imamo najmanje bračnog “staža”. Na kraju tečaja, na onim parovima s više godina braka vidjele su se ogromne promjene, što je živo svjedočanstvo za nas ostale.

Nadam se da će i ovo moje malo svjedočanstvo nekoga potaknuti da se odluči na tečaj Ljubav i poštovanje. Brak je vrijedan svakog truda i vremena, a poruka ljubavi i poštovanja doista djeluje. Hvala Kristoforima što se ozbiljno i stručno bave ovom ključnom temom za naše vrijeme i društvo!

Mnogi roditelji misle da malu djecu ne treba učiti moliti ili s njima ići na misu. Prvenstveno zato što mala djeca ne razumiju što je to molitva, a i zato što im se ne može objasniti da trebaju biti mirni u trenucima molitve. No te činjenice ne bi trebale sprečavati roditelje da uče djecu moliti od najranije dobi. Jer, iako razumski tako mala djeca ne mogu razumjeti što je to molitva, duh im to zasigurno prepoznaje. 

U ovom postu opisati ću naš primjer molitve s malim djetetom. Zapravo se nismo puno pripremali i dogovarali, nego je sve teklo spontano, kao nastavak na našu dotadašnju molitvu.

Još dok sam bila trudna, muž i ja smo zajedno molili kao i dotad. Ono što smo počeli u tom razdoblju činiti, bilo je blagoslivljanje bubača u trbuhu i glasno recitiranje određenih stihova iz Svetog pisma svaku večer prije spavanja. Odabrali smo stihove koji su nam se u tom trenutku činili najprikladniji, a produbljuju u čovjeku temeljno povjerenje, povjerenje u Boga i Božju ljubav. Ti stihovi si danas dio večernje molitve. 

Kad se bubač rodio, nastavili smo i dalje s našom zajedničkom molitvom. Često smo ga navečer uspavljivali uz molitvu. A kad je već postao svjesniji svijeta oko sebe, s 4-5 mjeseci, uveli smo i molitvu u večernji ritual. Koristimo i danas dvije slikovnice s molitvama izdavačke kuće Naša djeca, Moj anđeo čuvar i Spavaj mi, spavaj. Slikovnice su pune jako lijepih ilustracija i pravovjernih pjesmica i molitava. Bubač ih jako voli i uvijek im se veseli, a ako je nervozan, uz te slikovnice se uvijek smiri.


Osim čitanja slikovnice, večernje molitve i određenih stihova iz Svetog pisma, bubača prije spavanja blagoslovimo točno određenim blagoslovom kojeg smo za njega osmislili, prema poticaju iz knjige Obnova kršćanske obitelji izdavača Figulus. Više o tome ću pisati u jednom o sljedećih postova, no ako želite dijete blagosloviti više od stavljanja znaka križića na čelo, možete koristiti svetu vodu i neke od blagoslova iz Svetog pisma (npr. Br 6, 24-26 ili 1 Kor 1, 3).

Osim večernje molitve kao dio rutine prije spavanja, uveli smo i molitvu prije jela kad smo počeli s dohranom, oko bubačevih pola godine. On se, naravno, ne zna prekrižiti, ali zna se potapšati po prsima, što za njega znači križanje. Isto tako zna sklopiti rukice, na svoj neki način, za "Amen". Molitva je ista ona koju i inače molimo prije jela, ali mislim da ćemo je trebati prilagoditi kad bubač bude pričao, da mu bude lakša za upamtiti i izgovoriti. 

Još jedna situacija kad molimo je prije puta. Dok je bubač bio mali, sjedila sam uz njega na zadnjem sjedalu i dala bih mu križić na čelo kad bi molili za sretan put. Kad smo promijenili sjedalicu, bubač gleda prema naprijed i vidi kad započinjemo molitvu, pa i on odmah sklapa rukice. Inače je vrlo smiren i tih dok mi molimo, a ponekad se na kraju molitve kad mi završimo i on oglasi.

S oko godinu dana uveli smo zajedničku obiteljsku molitvu u bubačevu rutinu. Prije smo muž i ja sami navečer kad bubač zaspi zajedno molili, ali odlučili smo da bismo trebali imati pravu kratku obiteljsku molitvu. Zajedno izmolimo jednu ili dvije desetice krunice. Bubač je dobio svoju malu krunicu, više da drži nešto u rukama i zabavlja se s tim, ali i da po tome zna prepoznati da je sad vrijeme molitve. Bili smo skroz iznenađeni njegovim ponašanjem. S obzirom da prije molitve pospremimo igračke, uopće nema razbacivanja ili traženja igrački. Bubač najprije sjedne smireno s nama na kauč, malo se mazi kod muža, malo kod mene, pa malo hoda po sobi i pokazuje krunicu koju drži u ruci. I onda opet tako redom. Tu izostaje njegovo uobičajeno brbljanje. Koliko god da je bio aktivan prije molitve, baš se primijeti razlika u ponašanju kad krenemo moliti. Odluka o zajedničkoj molitvi s malim djetetom pokazala se vrlo dobrom.


Mislim da približavanje molitve i duhovnosti djeci, pa čak i vrlo maloj, uvelike olakšava činjenica da roditelji i prije dolaska djeteta imaju aktivan molitveni život i da održavaju zajedničku molitvu kao bračni par. No nikad nije kasno početi sa zajedničkom obiteljskom molitvom, a očito i nikad prerano!

Ono što primjećujem kod drugih roditelja iz moje okoline jest da djeca s lakoćom usvajaju one navike koje roditelji imaju, od osnova higijene do molitve. Roditelji s većom djecom ili s više djece imaju još bogatije iskustvo. Tako mi je nedavno jedna šogorica ispričala da njezini sinovi odmah traže da se pomole prije jela ili čim sjednu u auto. To očito potvrđuje da primjer roditelja znači mnogo više nego naša objašnjenja.

Ako imate iskustvo molitve s djecom, podijelite ga komentarom ispod ove obajve na nekoj od društvenih mreža. A u sljedećem postu pisati ću o odlascima na nedjeljnju misu s malim djetetom.

U našoj obitelji tehnologija je omiljena. Stoga se često preispitujemo jesmo li pretjerali s njezinim korištenjem. No tehnologija se ne mora uvijek spominjati u negativnom kontekstu. Sve ponajprije ovisi o nama, o načinu na koji ćemo je koristiti. Zato donosim jedan pozitivan primjer - kratki pregled kako jedna mama koristi tehnologiju u svom duhovnom životu.

Danas rijetko koristim klasični molitvenik, iako se i to još zna dogoditi. Zamijenila sam ih aplikacijama na smartphoneu. Najčešće koristim aplikaciju Nova Eva i Katolički molitvenik. U njima se može pronaći većina molitava za svaki dan, razne devetnice, krunica Božanskom milosrđu itd. Postoje i drugi molitvenici, no ovo su bili prvi na hrvatskom jeziku, na njih sam se naviknula pa nisam imala potrebu koristiti druge. 

Osim njih, ponekad koristim i aplikaciju The Holy Rosary za molitvu krunice kada sam u gužvi. Na ekranu pametnog telefona pojavi se virtualna krunica na kojoj se dodirom ekrana prijeđe na sljedeće zrnce. Moram priznati da nije baš praktična i da radije koristim starinski način molitve na prste ako nemam krunicu uz sebe. Osim toga, aplikacija nije na hrvatskom. 

Za molitvu još često koristim i Google Drive na mobitelu. Sve molitve koje možda nedostaju u molitvenicima koje koristim imam u nekoj formi na Google Driveu. To mi olakšava pronalazak vremena za molitvu kada sam na putu, u šetnji s bebom ili na putu do posla. 

• Ostalo