mama pleše: Crkva

Prikazani su postovi s oznakom Crkva. Prikaži sve postove

nedjelja, 5. siječnja 2020.

Istinsko zajedništvo

Na instagramu nikad nisam osjećala povezanost kakvu su mnoge instamame i influencerice opisivale. Povezanost s ljudima koji ostavljaju komentare, koji pošalju poruku u direct, povezanost dok čitaš nečiji post i imaš osjećaj da tu osobu poznaješ oduvijek... Nije da nisam imala komentare, dobivala poruke ili bila dio zajednice online mama koje sam i uživo upoznala. Jednostavno nije bilo tog osjećaja... A i nije mi to bilo važno. Instagram je bio za opuštanje, mojih pet minuta, a u stvarnom svijetu sam se kretala u svom malom krugu prijatelja i rodbine, i to mi je bilo dovoljno.

No sad primjećujem da se moj instagram profil u tom pogledu promijenio.

Sve je počelo s traumatičnim događajem kad sam doznala da srce moje nerođene bebe ne kuca. (Nije li Gospodin divan?! Iz nečeg samog po sebi bolnog dovede me do nečeg predivnog i ispunjujućeg.) Prvo što smo Jakov i ja napravili, otišli smo tražiti bolesničko pomazanje za mene. Tada sam (na svoje čuđenje) doživjela ljubav Crkve za svoju djecu. Brigu i iskreno razumijevanje fra Josipa za našu situaciju me dirnulo toliko da mislim da ću do kraja života pričati o tom iskustvu.

Bebicu smo izgubili, što me dovelo do stanja ljutnje i nerazumijevanja Božjeg plana. Imala sam iskustvo susreta sa živim Bogom, iskustvo uslišanih molitvi, Božjeg izvanrednog djelovanja u mom životu. No spontani je bila još jedna pukotina koja je iskrivila moju sliku Boga. Nisam više vidjela dobrog i milosrdnog Taticu, nego sam se poput tinejdžerice žalila, prigovarala, sažalijevala, silno htjela još jedno dijete i odbijala razredništvo koje mi je dodijeljeno na poslu.

Bez obzira na moje uporno buntovno ponašanje, Gospodin me obsipao svojim milostima, potpuno nezasluženo, i to što se tiče zajedništva unutar Crkve, kao u slučaju bolesničkog pomazanja. U razdoblju kad mi je vjera bila svakodnevno na kušnji, bili smo pozvani javno svjedočiti. Kroz to mi je Gospodin dao veliku lekciju poniznosti i pokazao kako nas prihvaća unutar svoje Crkve baš takve kakvi jesmo, slomljeni i nesavršeni.

Još jedna takva milost bila je i molitvena zajednica Nanovo rođeni, do koje sam došla preko Jakova. Zajednica mi je pružila potrebno ohrabrenje. I ne samo to. Prihvaćanje potpuno nepoznatih ljudi, radost pri susretu, zagrljaji, iskreno zanimanje za osobu... Dobila sam ljudsku utjehu i obnovila odnos s Ocem. Iako sam sve vrijeme nezadovoljstva molila, živjela sakramentalno i razmatrala Sveto pismo, sama bih se teško tako brzo izvuka iz svog nezadovoljstva i samosažalijevanja. Zajednica mi je pružila ohrabrenje da se suočim sa svime što mi se nije sviđalo i da uz Božju pomoć krenem sebe mijenjati umjesto da se žalim. Pokazala mi je kako se usredotočiti na Gospodina umjesto na teškoće.

Ono što sam primila u zajednici nije moglo ostati samo na lijepim osjećajima. Što sam primila, morala sam dati dalje i djelovati.
Istovremeno je došlo je do rješenja moje nezadovoljavajuće situacije na poslu (pola radnog vremena i Magnificat) i do live krunice. Posebno sam zahvalna na osobama koje su me potakle na te promjene, na vjeri u kreativnost koja proizlazi iz moje vjere i na spremnosti na suradnju, na poticajima da se oslobodim svojih strahova i predam ih Gospodinu. Zadovoljstvo poslom koje sad osjećam veće je nego na nadobudnom početku karijere učiteljice njemačkog ;) A te osobe koje su me ohrabrile vjerojatno nemaju pojma kako su na mene djelovale. I u tome je ljepota djelovanja Duha Svetoga unutar Crkve!

Nekoliko mjeseci nakon ovih promjena, po prvi puta sam osjetila povezanost s početka teksta i u ovom virtualnom svijetu. Javio se taj osjećaj da nekoga iz virtualnog svijeta kao da poznajem već godinama, da mu želim pomoći i biti tu za njega. Što je najzanimljivije, nisam sigurna je li se virtualna povezanost pretočila u stvarni svijet ili obrnuto. Samo znam da je sve je zapravo krenulo od konkretnog, stvarnog djelovanja, a i posljedice primjećujem u stvarnosti. Osobe koje sam susretala po prvi puta, bile su mi bliske. I u pitanju nije samo suradnja, nego nesebičnost, isti cilj, evangelizacija i briga za spas duša.

Upravo to zajedništvo je predivno! Ali ne zajedništvo insta svijeta. Nego zajedništvo Crkve. Zajedništvo kad sretneš osobu po prvi puta i prepoznaš da Duh koji je tebi dan djeluje u toj osobi.

Lijepo je osjetiti virtualnu povezanost s ljudima koje niti ne poznaješ. No ono stvarno zajedništvo proizlazi iz djelovanja Duha Svetoga i to se ne može odglumiti. Zato budi otvoren Njegovim poticajima i budi spreman na susret s drugima. Možda ono što kažeš ili napraviš potakne drugu osobu na djelovanje, na probijenje granica i suočavanje sa strahovima. Čovjek nije otok. Čovjek treba čovjeka. Gospodin nas je takvima stvorio na svoju sliku. I onda kad Mu ne dopuštaš da dopre do tebe, može to učiniti preko tvog bližnjega.
Upravo svim tim osobama posvećen je ovaj post.

"Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama!" 2 Kor 13, 13

nedjelja, 7. srpnja 2019.

Odlasci na misu s malim djetetom

mama pleše srpnja 07, 2019 biti mama , blagoslov 12 Comments

Roditelji često misle da djeci ne mogu prenijeti i objasniti duhovnost, npr. zašto moliti ili ići na misu, jer su još mala i samim time nisu dovoljno razumna. No upravo zbog toga djeca su mnogo osjetljivija za područje duhovne stvarnosti nego mi odrasli. Kao roditelji imamo mogućnost, a usudim se reći, i odgovornost njegovati taj doživljaj i poticati razvijanje duhovnosti kod djece. Najbolje na način da ona sudjeluju s nama u svim njima primjerenim radnjama koje mi sami činimo u svom duhovnom životu, što konkretno znači u obiteljskoj molitvi i odlascima na svetu misu.

Prije nego li sam postala majkom, odlasci na misu s malom bebom činili su mi se najizazovnijim duhovnim aspektom roditeljstva. Nedjeljna misa se ne propušta, ali mali toddleri haraju po crkvi, skaču, vrište, traže nešto za jelo, žele se popeti na oltar... Male bebe treba nekako nahraniti - gdje dojiti, gdje premotati pelene... opet mama ili tata propuštaju nešto od mise... Koliko je vremenski u redu da dijete plače prije nego li ga roditelj iznese iz crkve? Koliko dugo dijete može držati pažnju na svetoj misi? Koje igračke ponijeti na misu? Hrpa pitanja bez jednoznačnih odgovara.

Kao što sam već navela, najbolje bi bilo da roditelji svoje navike i oblik duhovnosti koji njeguju prilagode djetetu i nastave s njom te ju razvijaju kako dijete raste. O molitvi sam već ovdje pisala. Sada donosim kako izgledaju naši odlasci na misu s malim djetetom. I to prvenstveno pišem jer roditeljima s bebama i malim toddlerima treba ohrabrenje i možda koja smjernica. Sva djeca su drugačija, pa će svaki roditelj najbolje znati kako vlastitom djetetu približiti svetu misu. A tako smo i mi radili kako je bubač rastao.

Što se tiče odlazaka na nedjeljnju svetu misu, bubač je bio dva tjedna star kad smo ga prvi put vodili. Dok je spavao više puta dnevno, tempirali smo odlazak na svetu misu prema njegovom ritmu, što nama u Zagrebu nije nikakav problem. Često bi zaspao na misi, čak i kad je bio stariji, npr. oko 9 mjeseci. Svega nekoliko puta muž je izašao s njim van kako bi ga uspavao u kolicima, te se zatim vratio unutra.

Obzirom da smo prema njemu planirali odlazak na svetu misu, pazila sam da ga u pravo vrijeme nahranim kako bih bila sigurna da za vrijeme mise neće biti gladan. Dok je bio mlađi od tri mjeseca, jednom sam otišla u prostoriju u sklopu crkve podojiti ga. Da se to češće ponavljalo, vjerojatno bih redovito nosila bočicu, bez obzira na to što inače dojim. Kad sam znala da će sveta misa duže trajati, također sam nosila bočicu. Mislim da bi bilo praktično da svaka crkva ima jednu prostoriju za roditelje s malom djecom, gdje bi majka onda u privatnosti mogla podojiti dijete kada je potrebno. Drago mi je što znam da postoje takve crkve u mojoj bližoj okolici.

Što se tiče druge vrste hranjenja djece pod misom, imam malo drugačiji stav. Mislim da bi to trebalo izbjegavati. Muž i ja smo se još dok sam bila trudna dogovorili da nećemo davati bubaču grickalice pod misom, kao što to većina roditelja čini. Iz jednostavnog razloga - jer ne želimo stvoriti naviku kod djeteta da se na misi jede (štapiće). Misa nije kino niti kazalište, nego nešto uzvišeno, a i ne želimo da nas za sedam godina to isto dijete traži štapiće pod misom. To smo vidjeli jednom prilikom kad smo bili zajedno na misi. Zapravo mislim da je upravo taj događaj utjecao na naš stav. Možda ovo zvuči isključivo, ali to ne znači da nismo par puta bubaču dali štapiće, onda kada nas je tražio izričito štapiće, a procijenili smo da bi stvarno mogao biti gladan. Što se pića tiče, za bubača nosimo samo vodu na misu, jer je trajanje mise previše dugačko da bi dijete bilo bez vode, pogotovo u ljetnim mjesecima.

Kad je bubač malo porastao i više nije spavao za vrijeme mise, s oko godinu dana, odlučili smo da ćemo ga ispred crkve staviti u kolica i da ćemo pokušati što duže ne vaditi ga iz njih. I uspjelo je! Muževa ideja :) Tu smo se onda dovijali raznim igračkama koje bi ga mogle zabaviti da ne traži da ga dignemo na ruke. O tome je riječ nekoliko odlomaka niže. Kad bi i bio na rukama, bio je dosta miran i uglavnom je promatrao sve bez riječi. Ponekad sam mu šaptom objašnjavala što se događa u ključnim dijelovima mise i usmjeravala mu pogled na svećenika i oltar.

Bez obzira na to što je prohodao s punih godinu dana, bubač se tek s godinu i pol odvažio da ne bude uvijek u našem naručju za vrijeme mise nego je malo-pomalo sam stajao ili hodao na tri-četiri koraka udaljenosti od nas. Otkad nije tako često u kolicima sjedimo što više naprijed. Jedno vrijeme je muž pjevao u župnom zboru, te smo mislili da bi to mogao biti problem. No pokazalo se da nije, te sam jednostavno sama mogla biti s bubačem i normalno sudjelovati u svetoj misi. Rijetko se dogodilo da sam bubača držala na rukama cijelu misu, a muž je redovito poslije pričesti (kod nas zbor ide prvi na pričest) došao po njega pa sam mogla u miru i sabranosti otići na pričest.

Ponašanje djece na misi više uopće ne doživljavam kao glasno ili bučno, kao nekad ranije. Roditelji razumiju jedni druge i puni su suosjećanja. Tako da volimo podijeliti igračke s drugima, a onda su sva djeca zadovoljnija i mirnija. Razumijem da bebe ne mogu biti uvijek tiho pod misom, ali malim toddlerima se već može objasniti da se u crkvi ne dere niti previše glasno ne priča. Bubača diskretno i smireno stišamo tako da ga primimo u naručje i prišapnemo da pogleda kako se ostali ljudi ponašaju, jer voli oponašati odrasle. Smirena reakcija roditelja koji imaju samopouzdanja da mogu smiriti svoje dijete je ključna u trenucima potencijalno kritičnih situacija. Roditelji, samo bez panike! U najgorem slučaju, iznijeti ćete dijete van i za pet minuta će svi zaboraviti što se dogodilo.

Djeca jednostavno ne mogu biti na miru pa ih niti ne bi trebalo puno ograničavati što se tiče kretanja, osim ako nije opasno za njih, na primjer ako se penju na oltar gdje su svijeće ili po stepenicama, a još su nesigurni.Iako ima dosta djece u našoj župi i često na nedjeljnoj misi hodaju po crkvi, bubač nikad nije krenuo za njima. Obično ih samo promatra, kao i u parkiću. Vjerujem da je to do njegove osobnosti, ali i do toga što još ne ide u vrtić, pa niti nije dovoljno socijaliziran.

S odabirom igrački za misu smo pažljivi, jer gledamo da ne uzmemo one koje stvaraju buku ili zveckaju. Kad je bubač bio mlađi, nosili smo slikovnice sa sobom, i to one koje su povezane s vjerom, kao na primjer Misal za najmanje ili neku od dječjih Biblija. Dok se sada bubač igra s nekim manjim stvarčicama koje muž ima sa sobom u torbici, a ja ponekad niti ne znam čemu služe, npr. kablovi s raznim vrstama priključaka za računalo i slično. Bubaču je to strašno zanimljivo, jer zna da tata to koristi, a shvaća da ima veze s tehnologijom. Prijelomni trenutak na nedjeljnoj misi je Služba riječi i tada bubač sam traži da mu nešto damo kako bi se zabavio. Čim propovijed završi, igračke više nisu toliko zanimljive.

Pokušavamo otići s bubačem ponekad i na dnevnu misu, što je zapravo sve češće. To je odlično da dijete upozna prostor crkve i udomaći se, a misa traje kraće. Tada nam igračke kao niti kolica uopće nisu potrebni, jer bubač uspije cijelo vrijeme biti usredotočen na misu. A ako sjedimo dovoljno naprijed, ne traži da ga dignemo na ruke, jer sve može vidjeti.

Trudimo se uvijek ići zajedno na misu, osim kad je bubač bolestan. Onda muž ide na jednu misu, a ja na drugu, i to čak u jednom prijepodnevu. Opet, blagodati života u Zagrebu. Ako sam i ja bolesna, bubač i ja ostajemo doma i gledamo prijenos mise na TV-u. Uglavnom ja gledam prijenos, a bubač se igra. Zanimljivo je da inače kad nešto radimo na računalu, bubač traži da mu pustimo crtić, no kad je prijenos mise, to se ne događa.

Ovo su bile uglavnom praktične stvari s kojima se roditelji male djece susreću. Što se tiče same duhovne stvarnosti, ponoviti ću ono s početka - ispravnim stavom roditelja djeca mogu od najranije dobi razviti iskrenu pobožnost prema svetoj misi, naravno, ovisno o karakteru. Djeci će biti važno ono što je i roditeljima važno, a ona to osjete na duhovnoj razini. Prije ili kasnije, to će se pokazati. Važno je biti strpljiv i ustrajan.

Iako bubač ima dvije godine i njegovo se ponašanje ne razlikuje od ponašanja ostalih malih toddlera (doma se baca po podu i baca stvari kad mu nešto ne odgovara), dnevnu svetu misu može normalno pratiti i sudjelovati u njoj na svoj dječji način - od križanja, gotovo ispravnog, do kajanja (u ovoj fazi nas u svemu oponaša), stavljanja križića na čelo prije evanđelja tako da se "posvrbi" po glavi, klečanja pod podizanjem i pružanja mira.

Bez obzira na naš trud, važno je biti svjestan Božjeg djelovanja. Iako smo imali određene stavove i planove kako ćemo i što ćemo pod misom s bubačem, u početku sam bila često u strahu i svojim vlastitim sposobnostima ne bih bubača često mogla sama smiriti. Zahvalna sam na mudrim odlukama svog muža po nadahnuću Duha Svetog i na blagoslovu ovako dobrog ponašanja bubača pod svetom misom. Veselim se vidjeti kako će dalje izgledati njegovo sudjelovanje u svetoj misi i koje ćemo promjene svi zajedno iskusiti.

srijeda, 14. ožujka 2018.

Ispovijed

mama pleše ožujka 14, 2018 Crkva , duhovnost 0 Comments

Čekala sam tako nedavno u redu za ispovijed. U redu u kojem želiš da što kasnije dođe tvojih pet-deset minuta. U ispovjedaonici nema laganja. Nema pretvaranja. Ne trebam glumiti nešto što nisam. A najmanje se trebam brinuti o dojmu koji ću ostaviti.

Vrijeme je velikih korizmenih ispovjedi. Prije Uskrsa. U Palmotićevoj još nije velika gužva i oci isusovci si uzmu vremena da svakome posvete pažnju. Čekala sam i ja tako nedavno u tome redu. U kojem želiš da što kasnije dođe tvojih pet-deset minuta. I kad sam ih konačno dočekala, nisam doživjela olakšanje, kako to inače bude. I onda sam se sjetila one ispovjedi prije pet godina nakon koje više ništa nije bilo isto.

Niti tada nisam doživjela olakšanje. Morala sam pasti na dno. Morala sam se osjećati kao najgora osoba na svijetu. Morala sam se poniziti i reći da ne znam kako dalje, ali da ovako više neću. Morala sam se još boriti sa starim čovjekom u sebi.

U ispovjedaonici nema laganja. Nema pretvaranja. Ne trebam glumiti nešto što nisam. A najmanje se trebam brinuti o dojmu koji ću ostaviti. Mogu biti potpuno slobodna!

I ovaj put sam iznijela svoj ne čak ni prljavi veš, nego blato i kaljužu u kojima se valjam. Nakon svega, ispovjednik mi je rekao točno kako sam se i sama osjećala. Nisam znala što bih mu rekla. Da, to sam ja. To su moji grijesi. Kajem se. Iskreno. Već sam se počela mijenjati. Ali onda iznenada poznata kušnja. I opet ista reakcija. Padam. Kajem se. Opet. Više ni samoj sebi ne vjerujem. Još jednom tražim oproštenje. Ipak tražim milosrđe. Besramno ga tražim. I znam da ću ga dobiti.

Nakon one ispovjedi znala sam da moram donijeti odluku. Potpuni zaokret. Hoću li ili neću biti katolkinja. Hoću li ili neću biti Kristova. Hoću li doista živjeti ono što govorim da jesam. I to ne onako tradicionalno, iz običaja, navike, jer mi je tako komotno.... Ne! Iskreno, kome moje srce pripada?! Nema više jesam nedjeljom, ali nisam preko tjedna, nisam subotom navečer, nisam u društvu…

Tada sam donijela odluku. Konačnu. Bez kalkulacija. Jedino sam se prevarila da je to zadnji put da sam je trebala donijeti.

I sada opet, nakon oprosta, nakon milosrdnog pogleda, moram donijeti odluku. Koliko moje srce može biti tvrdo? Koliko nisko moram pasti da bih priznala da sam jadna i bijedna, da sam grešnica ni po čemu bolja od svoje imenjakinje iz Biblije? Koliko se dugo trebam zavaravati da mogu sama, da mi ne treba milost? Koliko puta stari čovjek treba pobijediti?

Opet me Isus pita: "Hoćeš li se odlučiti za mene? Hoćeš li napraviti iskorak? Hoćeš li konačno promijeniti svoje ustaljeno ponašanje?" Svaki dan donosim tu odluku. Ma što svaki dan! Svaki trenutak! I kad se tako iz trenutka u trenutak odlučujem za Isusa, onda ta odluka i sjedne u srce. Tek onda slijedi olakšanje i preobrazba. Stari čovjek umire, a novi živi.

I ovaj put tražim Njegovu pomoć. Jer ne mogu sama. I ovaj put želim samo Njega. Jer nema drugoga tko bi mogao ispuniti čežnje moga srca. I ovaj put sam odlučna. Jer znam sve što je dosad učinio za mene. Znam da me neće ostaviti. Naprotiv! On je pastir dobri koji polaže svoj život za ovce svoje (Iv 10, 11).

A ja prihvaćam Njegov slatki jaram i lako breme (Mt 11, 30).

P.S. Pođi na ispovijed.

subota, 3. ožujka 2018.

Korizma jedne mame

mama pleše ožujka 03, 2018 biti mama , biti žena 4 Comments

Prije nekoliko godina otkrila sam ljepotu korizme. I ljepotu odricanja. A danas se opet pitam kakvog sve to smisla ima. Da bih se na Uskrs najela kolača i francuske toliko da mi bude zlo? Zašto bih se uopće odricala? Kao da se vraćam na onu tradicionalnu vjeru i činim nešto iz običaja. Ili iskorištavam ovo vrijeme da smršavim i steknem zdrave navike. A to nije korizma...

Još jedna korizma. Već je odavno počela. Još jedno odricanje. Mame znaju puno toga o odricanju. Kao da korizma vječno traje.

Prije nekoliko godina otkrila sam ljepotu korizme. I ljepotu odricanja. A danas se opet pitam kakvog to smisla ima. Da bih se na Uskrs najela kolača i francuske toliko da mi bude zlo?

Oni koji znaju o vjeri više od mene kažu da se treba odreći grijeha i grešnih navika. I da istodobno treba usvajati dobre navike i kreposno ponašanje. Sigurno su u pravu. No što je s onim dobrim starim odricanjem od čokolade, televizije ili društvenih mreža? Zašto bih se uopće odrekla tako nečega? Kao da se vraćam na onu tradicionalnu vjeru i činim nešto iz običaja. Ili iskorištavam ovo vrijeme da smršavim i steknem zdrave navike. A to nije smisao korizme.

Ipak, moje iskustvo s odricanjem ove korizme malo je drugačije od prijašnjih. Trudnoća, pa razdoblje intenzivnog dojenja - sve neki razlozi da izbjegavam svakodnevno mrtvljenje i žrtvice zadnjih godinu i pol. A napose tjedni post. Sve je bilo napola. A osjećala sam se kao da nisam sva svoja. Još sam se čudila kako mi duhovni život nije baš bajan nakon nekog vremena, kako ponovo isplivaju neke stvari za koje sam mislila da su završeno poglavlje.

Razmišljam tako još prije tog famoznog 14. veljače čega bih se mogla odreći. Tu su svakodnevna mala odricanja zbog bebe. I slatka su. A onda kad beba spava, priuštim si ipak nešto za svoj gušt. Možda ipak tu onda nema odricanja. Na kraju se odlučim za slatko. Svi znamo što to obuhvaća. Ostavim si malo lufta za rođendan i povremeno za nekakve kekse od žitarica. Onda mi se keksi zamjere pa i njih eliminiram.

Postoji neko zadovoljstvo u odricanju. Posebno od onog što voliš. Svaki dan bez slatkog osjećam sve veću slobodu. Ne samo od slatkog. Nego i od nekih svojih grešnih navika. Svaki dan bez slatkog spremnija sam na neku stvarnu žrtvu. Zašutjeti, na primjer, kad bih najradije nešto slasno odbrusila. Ali svaki dan bez slatkog pokazuje mi koliko sam slaba i navezana na svoj užitak i komociju. Koliko lako u mislima pokleknem na svim mogućim područjima. I koliko je kratak put od misli do djela. Svaki dan bez slatkog otkriva mi sve veću moju bijedu i slabost. No svaki dan bez slatkog daje mi hrabrosti ljubiti. Sada kao da mi se ponovo otkriva ljepota korizmenog vremena. I uvlači se radost u mene. Teže je, a ljepše!

Ne boj se, draga ženo, majko, odreći se još nečega pored svih svojih majčinskih žrtvica. Pusti sad tu kavu. Ili barem nemoj staviti šećera. Preživjeti ćeš jedan dan bez fejsa i instagrama. Preskoči tu cigaretu. Nemoj se zadovoljiti prosjekom. Stvorena si za više i bolje. Budi hrabra! Budi odvažna! I ono odricanje koje ti se nameće, prinesi Gospodinu pod križ. Iako tvoja žrtva nije ni upola vrijedna kao Njegova, mjera je ljubav. I to je jedino važno.

Još stigneš otkriti bogatstvo koje krije korizma i zadovoljstvo odricanja. Nemoj propustiti ovu priliku. Isus te čeka na Veliki petak širom raširenih ruku da se Njegova ljubav razlije po tebi. Što ćeš mu donijeti - prisilnu i gorku žrtvu ili radosno mrtvljenje?

Jer ako po tijelu živite, umrijeti vam je, ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete. (Rim 8, 13)

srijeda, 20. prosinca 2017.

Čija su naša djeca?!

mama pleše prosinca 20, 2017 biti mama , blagoslov 0 Comments

Gledam njegove oči, mala puna usta, buckaste obraze, dugačke trepavice, male prstiće i na njima noktiće... Promatram njegove reakcije, kad se smije, kad se buni, kako spava, kako se igra... Nisam ga htjela takvog. Nisam ga birala takvog. A opet, upravo je savršen!

Gledam njegove oči, mala puna usta, buckaste obraze, dugačke trepavice, male prstiće i na njima noktiće... Mamine oči, tatina usta, kažu ljudi... Promatram njegove reakcije, kad se smije, kad se buni, kako spava, kako se igra... Nisam ga htjela takvog. Nisam ga birala takvog. A opet, upravo je savršen! Moj sin...

Sin ili kći, vjerujem da svaka majka tako osjeća za svoje dijete. No, je li stvarno moj? Ako nije moj, naš, pa čiji je onda? Sad ćete misliti: pišeš ono što je očito! Da, za djecu se kaže da su blagoslov, Božji dar. U Katekizmu Katoličke Crkve br. 2378 piše sljedeće:

"Najuzvišeniji dar braka" je ljudska osoba. Dijete se ne može smatrati objektom vlasništva, čemu bi moglo voditi priznavanje nekoga tobožnjeg "prava na dijete". Na tom području samo dijete posjeduje istinska prava, to jest "da bude plod posebnog čina bračne ljubavi svojih roditelja, kao i pravo da bude poštivano kao osoba od trenutka svoga začeća".

Da pojednostavim, dijete nije naše vlasništvo, svojina. Nije sredstvo za vlastito ispunjenje i samoostvarenje. Nije niti modni dodatak, rekvizit za Instagram fotku... Nije niti ono na što ja imam pravo bez obzira na način na koji ću do njega doći... Dijete je malo Božje stvorenje. Stvorenje dostojno poštovanja i ljubavi. Cjelovita osoba spremna na streloviti i zadivljujući razvoj u odraslog čovjeka.

Djetetu dajemo genetski materijal, tijelo. Ali ne biramo kako će se sve posložiti. Najbolje sam to vidjela na primjeru muževljeve obitelji. Sedmero djece, gotovo svi muški, a opet je svaki različit, čak i na najočitjem, fizičkom aspektu. Bog slaže gene kako se Njemu sviđa i ne možemo na to utjecati. Bog udahnjuje i dušu u to malo tijelo, daje mu karakter kakav želi. A mi smo samo sustvaratelji. Često nedostojni, ponekad i slučajni... Kako god bilo, dijete je tu. Mali čovjek stvoren na Božju sliku.

Sve to me zadivljuje i ostavlja bez riječi. Često se osjećam nedoraslo i nedostojno brinuti se za našeg malog bubača. Posebno kad vidim da mu nešto ne paše, da mu smeta, a ja ne znam kako mu pomoći. Dok je bio u trbuhu, više sam ga doživljavala svojim djetetom, ali kako vrijeme prolazi, sve sam više svjesna da on to zapravo nije. Zato dok se mazimo, dok mu dodirom i poljupcem iskazujem nježnost, tepam mu da je Otac nebeski njegov pravi Roditelj, onaj koji ga neizmjerno i savršeno ljubi, onako kako ja to nikada neću moći ni znati.

Onda si postavljam sljedeća pitanja: Što ću s našim sinom? Koliko sam uopće odgovorna za njega ako je Božji, a ne moj? Kako ga odgajati? Kako ga voljeti? Kako ga nečemu naučiti?

Usprkos tom osjećaju nedostojnosti, odgovornost je tu. Odgovornost i težnja da dam našem sinu sve najbolje. Najbolje od materijalnog, najbolje od obrazovanja, najbolje od mene same. Ali to nije dovoljno. Tu sam da ga upravljam na početku njegovog životnog puta, da usadim u njega sve ono što smatram dobrim i vrijednim, da mu ukazujem na njegov konačni cilj, na smisao života, da ga odgajam za Nebo, za Božje kraljevstvo.

Na kraju života samo ću Jednome položiti račun o odgoju svoga djeteta. I zato se ne obazirem na komentare društva, ljudske obzire, na "dobronamjerne savjete". Oni tada neće biti važni, čak i ako sada jesu. Samo će Njegovo mišljenje tada biti jedino mjerilo. Jesam li bila majka koja ljubi, bez obzira na materijalne mogućnosti, bez obzira na to hvalim li ga ili prekoravam, bez obzira na broj djece u kući, bez obzira na muža i okolinu... A ja ću primiti svoju plaću, kakva god ona bila... Za odgoj Njegove i svoje djece.

četvrtak, 7. prosinca 2017.

Žena ratnica

mama pleše prosinca 07, 2017 Biblija , biti mama 1 Comments

Posegnite za svom opremom Božjom da uzmognete odoljeti u dan zli i održati se kada sve nadvladate. (Ef 6, 13)

Kao mala gledala sam često seriju Ksena ratnica. Možda ti je to i prva asocijacija na naslov. Ja sam doživljavala Ksenu kao borbenu, atraktivnu i mudru ženu. A još k tome, borila se za dobro. U mojoj maloj glavi bila je prava heroina. I ja sam kao klinka željela biti takva. Posebno mi se sviđao dio "boriti se za dobro", za slabe, za potlačene.... Htjela sam, jednog dana kad odrastem, biti takva jaka žena.

Jaka žena - zvuči kao oksimoron?! Tepaju nam da smo slabiji spol, nameću nam "muške" standarde uspjeha, hiperseksualiziraju naša tijela... No, jedna žena može čuda! I ne mislim samo na nošenje, rađanje i prehranjivanje novog života. Mislim na ono duhovno. Netko pametan rekao je da kad Bog želi učiniti velike stvari izabire muškarca, a kad želi učiniti nemoguće izabire ženu.

Slika ratnika čini se bliža muškarcima. U bogatstvu Crkve možemo naći više opisa duhovne borbe. U poslanici Efežanima (Ef 6, 11-17) sveti Pavao govori o "opremi Božjoj" potrebnoj za duhovni boj - istini, pravednosti, vjeri, Riječi Božjoj, snazi Duha Svetoga. Nadalje, sveti Ignacije u svojim duhovnim vježbama nudi razmatranje nazvano Dvije zastave. Ta nas vježba potiče da u mašti promatramo Božje kraljevstvo i kraljevstvo tame, da ih konkretiziramo, te promotrimo svoja djela i vidimo gdje prema tome pripadamo.

Gdje se ti u tome nalaziš, obična ženo? Sigurno ti nisu bliski niti mač, kaciga ili štit, niti kraljevstva ili vojnici. Ipak, u Starom zavjetu ističu se slike Judite i Estere kao hrabrih žena koje su uzele u ruke sudbinu svoga naroda. Jedna i druga su molitvom i postom zadobile jakost i mudrost od Boga kako bi mogle nadvladati silnike ovoga svijeta. Osim toga, postoji i svetica koja je uistinu bila ratnica, Ivana Arška, a borila se za pravdu svoga naroda.

No, postoji još jedna žena, Žena nad svim ženama, Ona koja zmiji satire glavu. Marija. Ona nam pokazuje kako se trebamo boriti. Svakodnevno... Kad dijete dođe neplanirano. Kad trebaš roditi, a nemaš materijalne sigurnosti. Kad te proganjaju. Kad si u tuđini. Kad te osuđuju i ogovaraju. Kad ti je muž bolestan. Kad ostaneš udovica. Kad se čini da su te djeca zaboravila. Kad gledaš kako ti dijete pati. Kad izgubiš dijete. To su sve duhovne borbe života, a ona ih je prolazila i pobjeđivala s Bogom.

Život je borba, borba za Nebo. Ne samo za sebe, nego i za svog muža, djecu, prijatelje, kolege s posla, susjede, pa čak i one nam neznane. Ja se još ne mogu nazvati vrsnom ratnicom. Nemam toliko životnih bitaka iza sebe. Ali ti koja si odgojila petero djece, ti si prava ratnica. Ti koja si izmolila zdravlje nekome u svojoj obitelji, ti si prava ratnica. Ti koja si odlučila zadržati svoje nerođeno dijete usprkos lošim dijagnozama liječnika ili materijalnoj nesigurnosti, ti si prava ratnica. Ti koja si izmolila obraćenje u svojoj obitelji, ti si prava ratnica.

Možda se ne osjećaš niti izgledaš kao ratnica. Nije važno. Ženom se rađaš, a ratnicom postaješ. Kroz svakodnevnu molitvu, disciplinirano razmatranje i sakramentalni život. I zato, ustraj u svakodnevnim malim bitkama! Tvoje je srce bojno polje. Pobjedu nad samom sobom, svojom sebičnosti i onim koji te napastuje može ti donijeti jedino Bog. Neka ti uzor bude Marija, Majka Isusova. Ne zaboravi, sve možeš u Onome koji te jača (Fil 4, 13)!

ponedjeljak, 6. studenoga 2017.

Oda jednostavnosti života

mama pleše studenoga 06, 2017 biti mama , biti žena 0 Comments

Dok gledam neke profile na instagramu, dođu mi misli da bar ja mogu imati barem tisuću followera, da bar ja znam snimiti ovako dobru fotku, da bar ja imam ovakvu kuću/stan... Koliko je običnih žena koje ne rade posao iz snova, koje ne stignu ništa drugo osim svakodnevne predanosti svojoj obitelj?! Jesi li i ti jedna od njih?

Naš svijet želi buku, galamu, senzaciju, dobru priču, poslovni uspjeh, dobar izgled, putovanja, sreću ... Sve pršti od toga, posebice društvene mreže. Dok gledam neke profile na instagramu, dođu mi misli da bar ja mogu imati barem tisuću followera, da bar ja znam snimiti ovako dobru fotku, da bar ja imam ovakvu kuću/stan... I onda ide onaj loš osjećaj, neka neispunjenost, čežnja za nekim drugačijim životom, životom iz mašte, pitanjima poput "Gdje sam pogriješila?" ili "Kako sam ovdje dospjela?".

Koliko nas je takvih?! Žena koje ne rade posao iz snova, koje rade u smjenama, na određeno ili u strahu od gubitka posla ili žena koje su doma s djecom, koje ne stignu ništa drugo osim svakodnevne predanosti svojoj obitelji. Puno truda, muke i ljubavi ostaje skriveno svjetlima reflektora i kamerama.

Ima jedna jednostavna djevojka koja me naučila puno toga o životu. Ona je živjela svoje najbolje godine zatvorena u samostanu. Bila je sestra karmelićanka. Čeznula je u životu za nečim velikim. Konkretno, željela je otići u misije. Želja joj se nije ostvarila. Umrla je unutar samostanskih zidina kad je imala samo 24 godine. No ipak je postala poznata, i to po svojim autobiografskim zapisima koji su objavljeni nakon njezine smrti. Zahvaljujući tim zapisima svijet je doznao za njezina sitna djela ljubavi. Zanimljivo, ona je mislila da su sve ostale sestre mnogo kreposnije od nje. I zato je prikazivala Bogu njihove dobre zasluge i bila sretna što su drugi bolji od nje. Često je pomagala baš onim sestrama koje su joj bile najiritantnije. A koliko je puta samo prešutjela kritike i zajedljive komenatre. Nije baš jednostavno živjeti s toliko žena na jednom mjestu.

Životna filozofija joj je bila da je jedino ljubav s kojom nešto činimo važna: "Samo je jedno bezuvjetno potrebno: velika, jaka i vjerna ljubav, s kojom se ispunjavaju svakodnevne dužnosti, sasvim svejedno gdje smo postavljeni." Ta mlada djevojka postala je sveticom. Ona je sveta Terezija iz Liseuxa ili sveta Mala Terezija. A mislila je za sebe da je slaba i malena, da je nevažna. Sveta je Terezija spoznala ono do čega mnogi mudri i sposobni ljudi nikad ne dođu: "Shvatila sam da su bez ljubavi sva djela samo ništa, pa i najsjajnija kao uskrisivanje mrtvih.".

Zapravo na ta njezina razmišljanja nemam što više dodati. I zato ti koja misliš da ništa ne znaš, ti koja po cijele dane radiš na poslu i kod kuće, ti koja od umora zaspiš uspavljujući dijete, ti koja svaki dan učiš sa svojim klincima, ti koja ustaješ u pet ujutro da napraviš ručak mužu i djeci kad dođu doma jer ostaješ duže na poslu, ti koja ne znaš od čega platiti račune svaki mjesec, ti koja brineš da djeca zdravo jedu... znaj da si vrlo vrijedna, da ono što činiš nije maleno iako je svijetu skriveno. Jedino Bog zna tajne naših srdaca. I jedino On daje smisao našim djelima, ma kako se beznačajnima nama činila. I zato "upamti da u Božjim očima ništa nije maleno. Sve što činiš, čini s ljubavlju."

srijeda, 4. listopada 2017.

KAKO SE PROMIJENILA MOJA SLIKA O CRKVI

mama pleše listopada 04, 2017 Crkva , katoličanstvo 0 Comments

Prihvaćanje Isusa Krista kao Spasitelja otvorilo mi je oči za učenje Crkve na svim područjima, i onima koje prije nisam razumjela ili sam gledala na drugi, svjetovni način. To se posebice odnosi na spolnost i sliku žene…

U jednom od naših svakodnevnih razgovora muž me upitao jesam li ikad čula da je netko rekao kako je sretan što je katolik. Slučajnosti ne postoje. Naime, upravo sam taj dan pogledala snimku na YouTubeu u kojoj 90-godišnji Ross Voris slavi 60. godišnjicu svog obraćenja. On kaže da je katolička vjera nešto najvrjednije što mu je Bog mogao podariti.¹ Druge osobe koje se pojavljuju na snimci govore da je prisutnost tog gospodina znatno utjecala na njihove živote; kako je on oličenje onoga što bi katolik zaista trebao biti, te da ih je njegov život i kršćanska radost potakla da se i oni trude što autentičnije živjeti svoju katoličku vjeru. Taj stari gospodin posebno je utjecao na obraćenje svoga sina, koji je zatim osnovao danas vrlo uspješan apostolat za evangelizaciju putem medija.²

Na toj sam snimci prvi put jasno i glasno čula da netko iskazuje radost zbog pripadnosti Katoličkoj crkvi.

Na dublje razmišljanje o ovoj temi nagnalo me i skoro krštenje mog sina. Kako ću ja kao majka naviještati svojoj djeci tu radost?

Rođena sam u tradicionalnoj katoličkoj obitelji, koja nedjeljom ide zajedno na misu, doma komentira župnikovu propovijed, u kojoj se samo za Božić i Uskrs ide na pričest. Stoga, nije čudno da nisam doživjela oduševljenje katoličkom vjerom. No što je s obiteljima koje doista prakticiraju svoju vjeru kroz sakramente, zajedničku molitvu i čitanje Svetog pisma? Govore li ti roditelji svojoj djeci da je pripadnost Crkvi, uz njihov život, najveći Božji dar?

Zašto je evangelizacija neuspjela, zašto dolazi do apostaze ili izjava Krist da, Crkva ne? Jedni drugima ne naviještamo radost naše vjere, kao niti onima koji ne poznaju katoličanstvo ili ga doživljavaju pogrešno. Upravo osobe kao što je ovaj 90-godišnjak s početka priče evangeliziraju svojim životom na pravi način i s plodovima. Iskustvo Božje ljubavi promijenilo je i moju sliku o Katoličkoj crkvi u jednom trenutku u životu. U duhovnim vježbama u šutnji doživjela sam da sam vrijedna takva kakva jesam, bez obzira na svoje mane i mušice, da me Bog prihvaća sa svim mojim nesavršenostima i da ne trebam zaslužiti Njegovu ljubav. Kasnije kroz ignacijanske duhovne vježbe u svakodnevnom životu borila sam se sama sa sobom, svojom osobnosti, naučenim obrascima ponašanja, navikama, krivim predodžbama Boga, sebe i ljudi oko sebe. To je bio težak i mukotrpan put, no rezultat je neizmjerna radost života, bez obzira na teškoće i odricanja koja život donosi. Konačno mogu reći da sam osoba zadovoljna sobom, slobodna od ljudskih obzira, onakva kakva želim biti, i nadam se, što sličnija osobi kakvom me Bog vidi i želi. Prihvaćanje Isusa Krista kao Spasitelja otvorilo mi je oči za učenje Crkve na svim područjima, i onima koje prije nisam razumjela ili sam gledala na drugi, svjetovni način. To se posebice odnosi na spolnost i sliku žene. Kroz razne kateheze i duhovno štivo te tematike shvatila sam važnost življenja predbračne čistoće, što mi je prije bilo nezamislivo. Imala sam puna usta ženskih prava, ravnopravnosti spolova, čak sam pisala seminarski rad na temu gender teorije… Sve se to okrenulo u prihvaćanje istinske ženstvenosti i prihvaćanje da sam kao žena stvorena za služenje bližnjima. Jednostavno, postalo mi je logično. A i moje srce je to prepoznalo kao istinu.

Osim toga, sakramenti su postali moja snaga. Počela sam ići na dnevnu misu i ispovijedati se barem jednom mjesečno, što sam prije smatrala da samo bakice rade. Molitva i razmatranje postali su moja svakodnevna čežnja. Ne mogu više zamisliti dan bez vremena samoće u kojem otvaram srce Duhu Svetom i tražim Njegovo vodstvo i u najmanjim životnim sitnicama. Shvatila sam da su crkvena tradicija i učiteljstvo zapravo upute za sretniji i smisleni život, a ne hrpa zabrana i propisa koje treba izvršavati da nas Bog ne bi kaznio. Konačno, Kraljevstvo nebesko gledam kao cilj projekta koji je moj život. Od oholice koja sve zna i razumije, koja sve sama može, postala sam osoba koja se pouzda u Boga, koja dopušta da joj drugi pomažu, koja oprašta, te koja donosi odluke koje nisu mudre u očima ovoga svijeta i uza sve to istinski je sretna.

Kad nemamo iskustvo susreta sa živim Bogom, ne možemo niti razumjeti sve bogatstvo Crkve. Isus Krist je glava, a Crkva tijelo. Radosnu vijest koju Krist donosi a Crkva čuva i naviješta, ne možemo živjeti ako od Crkve, njezinog učiteljstva i tradicije, uzimamo samo ono što nam odgovara. Krist nam je po Katoličkoj Crkvi dao blago koje nas vodi u Nebo, u vječno zajedništvo s Njim. I to je izvor naše radosti, spoznaja da jedino u okrilju Crkve imamo sigurnost spasenja (extra Ecclesiam nulla salus³). Bez obzira na životne križeve i poteškoće, bez obzira na naše osjećaje, na faze života u kojima smo sretni ili žalosni, bez obzira na to jesmo li se obratili jučer ili prije deset godina, trebamo biti zahvalni i radosni zbog dara vjere, Katoličke crkve i svega što nam ona pruža.

I zato, dok se bliži dan krštenja mog sina, dok ga uspavljujem pričom o divnim Božjim djelima u našim životima, neću zaboraviti starca s početka priče, radost u njegovim očima i njegov od ganuća drhtavi glas koji govori: „Što mogu reći u vezi toga što sam katolik? Mislim da je to najveći dar koji je dobri Bog mogao dati jednom ljudskom biću!” Budimo i mi sretni što smo katolici, i što je još važnije, živimo tako!

1 https://www.youtube.com/watch?v=BuqDyGJXOnY

2 Church Militant

3 Izvorni iskaz sv. Ciprijana, potvrđen kao dogma na IV. lateranskom saboru.