petak, 11. siječnja 2019.


Dolazak novog života je divno, ali i mistično iskustvo. Sudjelujemo u njemu, no postoji taj jedan dio, sam početak i nastanak života, koji nam je tajnovit. Često mislimo da otvorenost životu podrazumijeva više djece u obitelji. I obično to jest tako. No postoji li još neki oblik otvorenosti životu? Što je sa situacijama kad muž i žena žele dijete, a ne mogu ga imati?



Dolazak novog života je divno, ali i mistično iskustvo. Sudjelujemo u njemu, no postoji taj jedan dio, sam početak i nastanak života, koji nam je tajnovit. Često mislimo da otvorenost životu podrazumijeva više djece u obitelji. I obično to jest tako - prihvaćanje svakog novog života koji dolazi u obitelj, u zgodno ili nezgodno vrijeme, u skladu s našim planovima i očekivanjima ili u potpunoj suprotnosti s njima. 

Tako sam nedavno razgovarala s jednom rođakinjom, majkom troje djece. Bez obzira na to što je svo troje djece rođeno carskim rezom, ona se ne boji opet ostati trudna. Jedna druga mlada i hrabra žena zadržala je svoje dijete usprkos svojoj teškoj bolesti. Poznam i žene koje su ostale trudne relativno brzo nakon što su rodile jedno dijete i tako se našle u situacije da imaju two under two. Ima i onih koje su se odlučile na drugo dijete iako im je prvo rođeno s određenim teškoćama i hendikepom. Dovoljno je samo malo osvrnuti se oko sebe da vidimo primjere kad bračni par prihvaća djecu kao Božji dar. 

No postoji li još neki oblik otvorenosti životu? Što je sa situacijama kad muž i žena žele dijete, a ne mogu ga imati? Ovdje ne mislim na klasičnu neplodnost (iako i to zasigurno podrazumijeva otvorenost životu) nego na jedan aspekt koji nije toliko poznat. Radi se o sekundarnoj neplodnosti, odnosno nemogućnosti začeća ili iznošenja trudnoće do kraja nakon što je žena rodila jedno ili više djece. 

Za taj termin doznala sam od jedne američke katoličke mame blogerice koja ima blog pod nazivom Finding Philothea. Posebno me dirnuo jedan njezin post na Instagramu u kojemu govori o tome da upija svaki trenutak sa svojim sinom, jer je svjesna da možda nikada više neće prolaziti kroz takvo iskustvo, te osjeća krivnju što želi još djece kad već ima jedno dijete. 

U njezinim riječima sam pronašla i svoje trenutne osjećaje. Bez obzira na veliku zahvalnost što sam postala majkom, želja za još djece u meni se ne gasi, što je posve prirodno. Nemogućnost da postignemo trudnoću kada bi mi to htjeli navela me da se zapitam postaje li ta moja plemenita želja za majčinstvom idolom kojeg stavljam i ispred samoga Boga. Kao što je lažna poniznost zapravo oholost, tako i donošenje djece na svijet ne podrazumijeva nužno istinsku otvorenost životu. 

Što se tiče bračnih parova kojima Gospodin nije podario onoliko djece koliko bi ih oni željeli ili im uopće nije podario djecu, njihova vrijednost kao bračnog para ili vjernika nije manja od roditelja više djece. Gospodin za sve ima razlog i poziva nas da mu služimo u svakoj situaciji koja dođe pred nas. Svaki bračni par može biti plodan na svoj način. A na koji točno, to treba otkriti živeći neprestano u odnosu s Bogom. Prihvaćanje života onim tempom koji nam je Gospodin namijenio je stvarna otvorenost životu. 

A što se tiče mog majčinstva, to je samo jedno od područja gdje moram prihvatiti da nisam ja ta koja zna najbolje, da nije važan moj plan i moje želje, područje gdje trebam postaviti Boga na prvo mjesto. A On će onda moju želju usmjeriti kako je najbolje za moj rast. 



Gospodine, svaki život je Tvoj dar. Molim Te da ga kao takvog svaki bračni par prihvati. Blagoslovi muževe i žene da mogu vođeni Duhom Svetim prepoznati na kakvu ih plodnost pozivaš. Daj da oni bračni parovi koji nose križ neplodnosti znaju da si Ti uz njih. Neka svaka žena koja želi postići trudnoću povjeruje Tvom obećanju "Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina." (Lk 1, 45). Amen.





ponedjeljak, 24. prosinca 2018.


Svako došašće imam plan što bih i kako htjela ostvariti da Božić doista dočekam budna i otvorena srca. Tako je bilo i ovog došašća. 1. prosinca imala sam plan. Htjela sam napraviti nešto konkretno, a malo. No od svega je ispalo još manje... Pa se pitam tko mi je ukrao došašće?! 


Svako došašće imam plan što bih i kako htjela ostvariti da Božić doista dočekam budna i otvorena srca. Došašće ne bi bilo došašće da nije borba, da nema napasti, da se ne treba odricati... No plodovi su ono zbog čega sve to vrijedi kako bi Božić dočekali uistinu spremni i iz pravih razloga. 

Tako je bilo i ovog došašća. 1. prosinca imala sam plan. Svaki dan kratko razmatranje, što češće zornice, Jišajevo stablo da s bubačem prođemo povijest spasenja, post u određene dane na našu nakanu, kao i inače, ispovijed i zajednička molitva krunice.

No od svega toga ima više onoga što sam propustila nego ostvarila. Pa se pitam tko mi je ukrao došašće?! 

Nisam se opterećivala materijalnim kao što većina ljudi čini. Nisam gubila vrijeme na kupovinu poklona ili na odlazak na božićni sajam u centar grada. Manje sam vremena nego inače provodila na internetu i društvenim mrežama. Nisam niti pretjerano pospremala po kući ili ispekla više vrsta kolača za Božić. Što se duhovnog života tiče, nisam si natrpala aktivnosti kao što inače znam raditi, nego sam htjela napraviti nešto konkretno, a malo. No od svega je ispalo još manje... 


Zajednička obiteljska molitva se svela na jednu deseticu krunice. Nisam otišla niti na jednu zornicu. S Jišajevim stablom smo prestali nakon prvog tjedna jer bubač nije htio slušati priče o povijesti spasenja, bez obzira na silne dječje Biblije koje ima. Razmatrala sam jako kratko, gotovo u hodu dok sam nešto drugo rutinski odrađivala. Bez obzira na moju pripremu, nakon ispovijedi nisam osjetila olakšanje, jer je bila brzinska, još jedna u nizu mora ljudi koji su pohrlili prije Božića u stanci od posla i obveza ispovijedati se. Rekao bi netko, kakva sam to vjernica uopće?! 

Ipak, nešto je ovo došašće bilo drugačije. U moru posla, obveza i neplaniranih teškoća osjećala sam mir i zadovoljstvo kakvo prije nisam. Mogla sam smireno odrađivati ono što bi mi inače zadavalo frustracije i tjeskobu. Strpljenje s bubačem kojemu izbijaju zubići bilo je na vrhuncu i čudila sam se samoj sebi kako smireno mogu reagirati na njegovo stalno cendranje i nošenje po rukama. U nekim situacijama sam uspjela reagirati kako nikad prije nisam, posebno u komunikaciji s mužem. Nakon dugo vremena ponovno sam se svaki dan odricala nečeg sitnog na određenu nakanu. Svatko tko je to pokušao, zna koju radost i zadovoljstvo to nosi.


Moja predodžba došašća jednostavno se srušila. Kao da mi je Gospodin htio pokazati kako mogu biti navezana čak i na svoj duhovni život. Umjesto da mi količina i vrsta molitve bude na prvom mjestu, želio je da se oslonim u potpunosti na Njega u situacijama u kojima sam se zatekla. 

Naučila sam prihvaćati neplanirane događaje. Neugodne neplanirane događaje. Naučila sam strelovito moliti, blagoslivljati ljude s kojima se susrećem, osloniti se na vodstvo Duha Svetoga baš onda kad se osjećam nedoraslo zadatku koji slijedi. Naučila sam služiti i ljubiti. Doživjela sam mir kakav ovaj svijet zasigurno ne daje. Doživjela sam unutarnju radost koja ne ovisi o mojim sebičnim prohtjevima. 

Ispražnjena od vlastitih predodžbi kako bih se trebala pripremiti za Božić, čeznem samo za jednim - da ugostim maloga Kralja u svom siromašnom srcu, koje je On pripravio za sebe baš onako kako je htio. 

subota, 17. studenoga 2018.



Nakon predavanja dr. Emersona Eggerichsa o ljubavi i poštovanju u braku muž i ja smo se odlučili prijaviti na tečaj, odnosno male grupe Ljubav i poštovanje u organizaciji Kristofora. Tih tri sata svaka dva tjedna bili su samo naši! (...) Konačno je došla i posljednja lekcija, Moj odziv je moja odgovornost, u kojoj je ležao ključ moje promjene. Shvatila sam da muž ne može biti kriv za moje nepoštivanje njega, kao što sam prije mislila i tvrdila u našim raspravama. Moja reakcija na njegovu samo otkriva što se skriva u mojoj nutrini, otkriva kakva sam ja zapravo.

Nakon predavanja dr. Emersona Eggerichsa o ljubavi i poštovanju u braku (o čemu sam ovdje pisala) muž i ja smo se odlučili prijaviti na tečaj, odnosno male grupe Ljubav i poštovanje u organizaciji Kristofora. Upravo to nam je trebalo! Baš u pravi čas. Postali smo roditelji i nismo se znali uvijek nositi s novonastalim potrebama našeg sina, kao niti s našim očekivanjima prema onome drugome. U našim sve učestalijim raspravama pitala sam se u što se naš brak pretvorio i kako ćemo funkcionirati kad se za nekoliko mjeseci vratim na posao. 

Nakon bolesti djeteta i muka oko organizacije čuvanja, došao je i taj prvi susret naše male grupe. Voditelji Ivana i Danijel bili su simpatični, a ostali parovi zanimljivi. Na početku smo svi bili malo rezervirani, no kad smo shvatili da imamo više-manje iste probleme, i to je nestalo. S vremenom smo se kao grupa povezali, poticali, suosjećali i veselili se rastu drugih parova. 

Tih tri sata svaka dva tjedna bili su samo naši! S veseljem sam ih očekivala, no svaki put se pojavio nekakav problem oko čuvanja sina. Jednom prilikom je šogoru i šogorici koji su ga trebali čuvati stao auto, dok smo ga drugom prilikom morali povesti sa sobom, što je bilo odlično jer se lijepo družio s našom voditeljicom Ivanom. Znala sam da činimo nešto važno za naš brak kad se toliko problema javlja oko naših odlazaka na grupu. No s pouzdanjem i odlučnošću smo ušli u to, te smo znali da nas Gospodin neće iznevjeriti. 


I tako iz tjedna u tjedan sami smo si zadali određeni izazov, zbog kojeg smo se posebno trudili biti bolji prema supružniku. Dobro sam pazila što ću odabrati učiniti, da zaista bude nešto što je mom mužu važno. Uvijek smo prije sljedećeg susreta pokušali pogoditi što je onaj drugi odabrao kao izazov, a ako smo pogodili, to je bio znak drugome da se dobro potrudio. 

Ono što sam iz lekcije u lekciju sve više shvaćala jest činjenica koliko je za brak važan moj odnos s Bogom. Na kraju svake lekcije trebali smo napisati tri za nas najvažnije stvari. Zanimljivo da sam u svakoj lekciji bar jednu točku povezala sa svojim duhovno-molitvenim životom. Primijetila sam kad nešto u braku ne štima da onda niti moj odnos s Bogom ne štima. Zapravo sam se više svađala s Bogom nego s mužem, više sam prigovarala Bogu nego mužu, više sam se ljutila na Boga nego na muža. I s takvim ponašanjem sam iskazivala veliko nepoštivanje Bogu, a ne samo mužu. Shvatila sam da moram najprije riješiti stvari s Gospodinom, a onda će sve lakše biti i u odnosu s mužem. 

Konačno je došla i posljednja lekcija, Moj odziv je moja odgovornost, u kojoj je ležao ključ moje promjene. Shvatila sam da muž ne može biti kriv za moje nepoštivanje njega, kao što sam prije mislila i tvrdila u našim raspravama. Moja reakcija na njegovu samo otkriva što se skriva u mojoj nutrini, otkriva kakva sam ja zapravo. Kao što zrno pijeska može biti iritant u oku koji uzrokuje upalu tako u školjki može dovesti do stvaranja prekrasnog bisera. Naš brak bi zapravo trebao biti školjka u kojoj ćemo jedan i drugi biti zrno pijeska koje će dovesti do stvaranja prekrasnog bisera. 

U teoriji sam znala da je brak put do Neba i da su supružnici jedno drugome pomoć na tom putu. No kad dođe do nerazumijevanja, razmirica i svađa, kad ne ide sve glatko, brak još uvijek može biti put spasenja. Baš onda je brak put spasenja! Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? (Mt 5, 46) Kad me muž povrijedi ili učini nešto za što ja mislim da je bez ljubavi, otkriva mi područje života na kojem još trebam raditi, koje trebam predati Isusu da ga preobrazi. Moja reakcija pokazuje što se skriva u mom srcu, a da ponekad toga nisam ni svjesna. 


Zato danas zahvalnije gledam na te situacije, jer zbog njih možemo rasti kao osobe i supružnici. Nije uvijek lako i ponekad se slične situacije ponavljaju mjesecima dok ne prestanemo okrivljavati drugu stranu za svoje reakcije bez ljubavi ili poštovanja. 

Ovaj je tečaj samo početak. Ako ga prođete, ne znači da će vaš brak odjednom procvasti i da problema neće biti. Usuđujem se reći, naprotiv! No postati ćete osjetljivi na supružnikove potrebe ljubavi i poštovanja; biti će vam jasno zašto različito gledate na istu situaciji; shvatiti ćete da možete oboje biti u pravu iako se ne slažete - i da je to u redu; moći ćete dešifrirati jezik kojim supružnik govori, te ćete se lakše i brže zaustaviti na početku rasprave; moći ćete se zajedno nasmijati svojim reakcijama i krenuti razgovarati s ljubavlju i poštovanjem. 

Sjećam se da sam nakon prvog susreta mislila kako od svih parova mi imamo najmanje probleme. S današnjim odmakom jasno mi je da je to zato što imamo najmanje bračnog “staža”. Na kraju tečaja, na onim parovima s više godina braka vidjele su se ogromne promjene, što je živo svjedočanstvo za nas ostale.

Nadam se da će i ovo moje malo svjedočanstvo nekoga potaknuti da se odluči na tečaj Ljubav i poštovanje. Brak je vrijedan svakog truda i vremena, a poruka ljubavi i poštovanja doista djeluje. Hvala Kristoforima što se ozbiljno i stručno bave ovom ključnom temom za naše vrijeme i društvo!

nedjelja, 5. kolovoza 2018.



Mnogi roditelji misle da malu djecu ne treba učiti moliti ili s njima ići na misu. Prvenstveno zato što mala djeca ne razumiju što je to molitva, a i zato što im se ne može objasniti da trebaju biti mirni u trenucima molitve. No te činjenice ne bi trebale sprečavati roditelje da uče djecu moliti od najranije dobi. Jer, iako razumski tako mala djeca ne mogu razumjeti što je to molitva, duh im to zasigurno prepoznaje. 

U ovom postu opisati ću naš primjer molitve s malim djetetom. Zapravo se nismo puno pripremali i dogovarali, nego je sve teklo spontano, kao nastavak na našu dotadašnju molitvu.

Još dok sam bila trudna, muž i ja smo zajedno molili kao i dotad. Ono što smo počeli u tom razdoblju činiti, bilo je blagoslivljanje bubača u trbuhu i glasno recitiranje određenih stihova iz Svetog pisma svaku večer prije spavanja. Odabrali smo stihove koji su nam se u tom trenutku činili najprikladniji, a produbljuju u čovjeku temeljno povjerenje, povjerenje u Boga i Božju ljubav. Ti stihovi si danas dio večernje molitve. 

Kad se bubač rodio, nastavili smo i dalje s našom zajedničkom molitvom. Često smo ga navečer uspavljivali uz molitvu. A kad je već postao svjesniji svijeta oko sebe, s 4-5 mjeseci, uveli smo i molitvu u večernji ritual. Koristimo i danas dvije slikovnice s molitvama izdavačke kuće Naša djeca, Moj anđeo čuvar i Spavaj mi, spavaj. Slikovnice su pune jako lijepih ilustracija i pravovjernih pjesmica i molitava. Bubač ih jako voli i uvijek im se veseli, a ako je nervozan, uz te slikovnice se uvijek smiri.


Osim čitanja slikovnice, večernje molitve i određenih stihova iz Svetog pisma, bubača prije spavanja blagoslovimo točno određenim blagoslovom kojeg smo za njega osmislili, prema poticaju iz knjige Obnova kršćanske obitelji izdavača Figulus. Više o tome ću pisati u jednom o sljedećih postova, no ako želite dijete blagosloviti više od stavljanja znaka križića na čelo, možete koristiti svetu vodu i neke od blagoslova iz Svetog pisma (npr. Br 6, 24-26 ili 1 Kor 1, 3).

Osim večernje molitve kao dio rutine prije spavanja, uveli smo i molitvu prije jela kad smo počeli s dohranom, oko bubačevih pola godine. On se, naravno, ne zna prekrižiti, ali zna se potapšati po prsima, što za njega znači križanje. Isto tako zna sklopiti rukice, na svoj neki način, za "Amen". Molitva je ista ona koju i inače molimo prije jela, ali mislim da ćemo je trebati prilagoditi kad bubač bude pričao, da mu bude lakša za upamtiti i izgovoriti. 

Još jedna situacija kad molimo je prije puta. Dok je bubač bio mali, sjedila sam uz njega na zadnjem sjedalu i dala bih mu križić na čelo kad bi molili za sretan put. Kad smo promijenili sjedalicu, bubač gleda prema naprijed i vidi kad započinjemo molitvu, pa i on odmah sklapa rukice. Inače je vrlo smiren i tih dok mi molimo, a ponekad se na kraju molitve kad mi završimo i on oglasi.

S oko godinu dana uveli smo zajedničku obiteljsku molitvu u bubačevu rutinu. Prije smo muž i ja sami navečer kad bubač zaspi zajedno molili, ali odlučili smo da bismo trebali imati pravu kratku obiteljsku molitvu. Zajedno izmolimo jednu ili dvije desetice krunice. Bubač je dobio svoju malu krunicu, više da drži nešto u rukama i zabavlja se s tim, ali i da po tome zna prepoznati da je sad vrijeme molitve. Bili smo skroz iznenađeni njegovim ponašanjem. S obzirom da prije molitve pospremimo igračke, uopće nema razbacivanja ili traženja igrački. Bubač najprije sjedne smireno s nama na kauč, malo se mazi kod muža, malo kod mene, pa malo hoda po sobi i pokazuje krunicu koju drži u ruci. I onda opet tako redom. Tu izostaje njegovo uobičajeno brbljanje. Koliko god da je bio aktivan prije molitve, baš se primijeti razlika u ponašanju kad krenemo moliti. Odluka o zajedničkoj molitvi s malim djetetom pokazala se vrlo dobrom.


Mislim da približavanje molitve i duhovnosti djeci, pa čak i vrlo maloj, uvelike olakšava činjenica da roditelji i prije dolaska djeteta imaju aktivan molitveni život i da održavaju zajedničku molitvu kao bračni par. No nikad nije kasno početi sa zajedničkom obiteljskom molitvom, a očito i nikad prerano!

Ono što primjećujem kod drugih roditelja iz moje okoline jest da djeca s lakoćom usvajaju one navike koje roditelji imaju, od osnova higijene do molitve. Roditelji s većom djecom ili s više djece imaju još bogatije iskustvo. Tako mi je nedavno jedna šogorica ispričala da njezini sinovi odmah traže da se pomole prije jela ili čim sjednu u auto. To očito potvrđuje da primjer roditelja znači mnogo više nego naša objašnjenja.

Ako imate iskustvo molitve s djecom, podijelite ga komentarom ispod ove obajve na nekoj od društvenih mreža. A u sljedećem postu pisati ću o odlascima na nedjeljnju misu s malim djetetom.

četvrtak, 5. srpnja 2018.



U našoj obitelji tehnologija je omiljena. Stoga se često preispitujemo jesmo li pretjerali s njezinim korištenjem. No tehnologija se ne mora uvijek spominjati u negativnom kontekstu. Sve ponajprije ovisi o nama, o načinu na koji ćemo je koristiti. Zato donosim jedan pozitivan primjer - kratki pregled kako jedna mama koristi tehnologiju u svom duhovnom životu.


  • Molitva
Danas rijetko koristim klasični molitvenik, iako se i to još zna dogoditi. Zamijenila sam ih aplikacijama na smartphoneu. Najčešće koristim aplikaciju Nova Eva i Katolički molitvenik. U njima se može pronaći većina molitava za svaki dan, razne devetnice, krunica Božanskom milosrđu itd. Postoje i drugi molitvenici, no ovo su bili prvi na hrvatskom jeziku, na njih sam se naviknula pa nisam imala potrebu koristiti druge. 

Osim njih, ponekad koristim i aplikaciju The Holy Rosary za molitvu krunice kada sam u gužvi. Na ekranu pametnog telefona pojavi se virtualna krunica na kojoj se dodirom ekrana prijeđe na sljedeće zrnce. Moram priznati da nije baš praktična i da radije koristim starinski način molitve na prste ako nemam krunicu uz sebe. Osim toga, aplikacija nije na hrvatskom. 

Za molitvu još često koristim i Google Drive na mobitelu. Sve molitve koje možda nedostaju u molitvenicima koje koristim imam u nekoj formi na Google Driveu. To mi olakšava pronalazak vremena za molitvu kada sam na putu, u šetnji s bebom ili na putu do posla. 


  • Razmatranje i duhovne vježbe 
Što se razmatranja tiče, prilično sam staromodna i ustrajem u korištenju olovke, bilježnice i Biblije. Ali kada sam na putu, jako dobro mi dođu aplikacije s Biblijom (ovo je digitalna verzija one koju koristim u papirnatom obliku) ili online Biblija izdavača Kršćanske sadašnjosti. 

Za razliku od mene, suprug koristi isključivo laptop za razmatranje, što znači da svoja razmatranja zapisuje u Word dokument i onda ih sprema na cloud. To ima svoje prednosti, jer nema nepotrebnog nagomilavanja bilježnica i ne troši se papir. Izgleda da je on ekološki osviješteniji te veći minimalist od mene. :) 

Tehnologija može biti od velike koristi kad su u pitanju duhovne vježbe. Već nekoliko godina popularne su franjevačke e-duhovne vježbe koje se održavaju za Došašće, Korizmu, kao priprava za Duhove i blagdan Velike Gospe. Svi materijali se dobiju putem e-maila. Osim toga, postoje i duhovne vježbe zajednice Injigo i zajednice Imena Isusova, čije materijale također dobivate putem e-maila. Nadalje, za razmatranje mi dobro dođe i već spomenuta aplikacija Nova Eva na kojoj se nalaze dnevna čitanja za svaki dan. Često koristim tu aplikaciju i nedjeljom kad idemo na misu kako bi pročitali čitanja, jer s malom bebom nikada ne možete biti sigurni da ćete ih moći pozorno čuti. :) 


  • Ostalo
Već spomenuta aplikacija Nova Eva sadrži i brojne druge korisne materijale osim molitvenika i dnvevnih čitanja. Ne znam odakle bih počela, pa ću samo istaknuti neke: Izreke (citat sveca ili biblijski citat svaki dan), audio zapisi nedjeljnih propovijedi salezijanaca iz župe Svetog Duha s Jaruna, Multimedija (audio zapisi studentskog vjeronauka don Damira Stojića i duhovnih obnova), Pjesmarica, odgovori don Damira Stojića na pitanja studenata itd.

Instagram kao aplikacija koja se često naziva sajmom taštine među društvenim mrežama može ipak poslužiti za duhovnu izgradnju. Postoje mnogi katolički profili na hrvatskom jeziku s motivacijskim slikama, biblijskim citatima i citatima svetaca. Neću ih ovdje navoditi kako slučajno ne bih neki izostavila. No istaknula bih dva profila mama blogerica katolkinja kod kojih nalazim inspiraciju i motivaciju, a to su: @findingphilothea i @onehailmaryatatime. Još postoji i profil @blessedisshe, jedne američke katoličke udruge žena, na kojem se mogu pronaći divne fotografije s motivirajućim porukama, koje koristim kao wallpapere na mobitelu. 

Konačno, na aplikaciji WhatsApp s prijateljima i rodbinom pokrenula sam prije nekoliko godina grupu u kojoj si šaljemo poticajne poruke i citate iz Biblije, ali smo preko nje nedavno pokrenuli i molitvu devetnice za naše osobne potrebe. Mislim da je to jedna od najbolje iskorištenih grupa u kojima sam na Whatsappu. Upravo je to najbolja upotreba novih tehnologija - jednostavno i brzo umrežavanje kako bismo širili Božju riječ, poticali jedni druge molitvom i dijelili svoja svjedočanstva na Božju slavu.
To bi ujedno bio i zaključak ovog teksta!


Pomažu li vam nove tehnologije u duhovnom životu i na koji način? Koristite li tehnologiju u duhovnom životu na neki od navedenih načina?
Ostavite mi komentar na nekoj od društvenih mreža!

četvrtak, 21. lipnja 2018.


Nikad zapravo nisam imala namjeru ovdje na blogu podijeliti iskustvo poroda. Pisanje na tu temu mi se činilo pretenciozno, ali i nezgodno s obzirom da je porod dosta individualna stvar. No nakon što sam čula više pozitivnih iskustava s poroda, a i postala pomalo sentimentalna oko svega toga, izgleda da je vrijeme da podijelim što mi se događalo u ovo vrijeme prije godinu dana.


Tog 20. lipnja ostala sam u bolnici posve nenadano. Znala sam da je moglo krenuti bilo kad, ali nisam mislila da će se sve tako odvijati. Bilo je malo plodne vode i trebala sam ići na inducirani porod. No taj utorak bilo je puno carskih rezova pa su me ostavili za sutradan. Koja slučajnost! Ali ne vjerujem da slučajnosti postoje.

Ako sam se bojala nečega u vezi poroda, to je bila indukcija. Nije da me bilo strah boli, nego trajanja. Osjećala sam kako više nemam kontrolu nad situacijom i tu mi se počelo ljuljati tlo pod nogama. Pripremala sam se na prirodni porod. I onda mi se dogodilo ovako nešto! 

Znala sam da se moram suočiti sa svojim strahovima i gubitkom kontrole. Muž mi je bio podrška, ali vidjela sam da je i njemu bilo teško, jer smo bili razdvojeni i nije znao kako će se sve odvijati. Shvatila sam da je to zapravo bilo ono za što sam se mjesecima pripremala. Ono zbog čega sam pročitala knjigu Duhovni pristup rađanju. Ono zbog čega sam svaki dan razmatrala tekstove o Božjoj ljubavi i pouzdanju u Boga. To je bio trenutak u koji su se slile sve moje molitve za sretan porod. 

To je bio trenutak kad sam osjetila svu svoju bespomoćnost. Nisam se mogla niti smjela osloniti na muža, na liječnike, ali niti se pouzdati u sebe. Jedino što sam mogla bilo je priznati da sam slaba i da se bojim.

Bili smo sami, On i ja. Moja nemoć dosegla je vrhunac. Priznala sam da nemam više ništa. Da nemam oslonca. Da grabim rukom u prazno. Bila sam bez ičega. I onda je uslijedilo predanje. Onda je nastupila vjera. On je bio sva moja utjeha i snaga u tim trenucima. Moja jedina molitva bila je ponavljanje Marijinog predanja "Evo službenice Gospodnje. Neka mi bude po tvojoj riječi." (Lk 1, ). Tada sam iskreno prihvatila da mi je svejedno što će sa mnom biti. Na sve sam pristala samo da se Bog proslavi.



U noći na 21. lipnja probudili su me trudovi. Jednostavno sam znala da je moja molitva uslišana. I ne samo to. Nego da se nemam čega bojati i da će porod biti kakav sam priželjkivala. Sve je išlo brzo. Ujutro je izašao i sluzni čep. Pritisak koji sam osjećala ukazivao je na to da ću brzo roditi. Bez obzira na to što je porod prirodno krenuo, dobila sam drip jer je bila predviđena indukcija. I iako su primalje u predrađaonici rekle da sam prvorotka i da ću cijeli dan rađati, na telefon sam rekla mužu nek dođe do 10 sati u bolnicu s torbom. 

Dva sata nakon dripa uslijedio je pregled. Doktorica se dvoumila i konačno odlučila da odem u boks. U roku deset minuta, dok sam se spremila i otišla u rađaonicu, otvorila sam se sa šest na deset prstiju. Kasnije kad mi je muž prepričavao svoj doživljaj, rekao je kako je babica uzviknula neka se njoj piše taj porod. 

Bol sam osjećala, no ne neizdrživu. Uspjela sam se čak i koncentrirati na abdominalno disanje koje sam doma vježbala. A snagu i mir davale su mi riječi Zdravomarije koje je muž molio. Osim toga, sve je kratko trajalo. U 11.06, pola sata nakon što sam došla na stol u rađaonicu, rodio se naš mali bubač. Nakon poroda znala sam da se nemam više čega bojati u majčinstvu. 

I doista, nisam imala hrpu problema s kojima se mame inače susreću. Uvjerila sam se da "Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube" (Rim 8, 28). Istina, često zaboravim na to. Jer ja ljubim nesavršenom ljudskom ljubavlju. Jer ja se još uvijek borim sa svojom sebičnošću. Jer ja nemam dovoljno pouzdanja u Njega. No On je vjeran i kad mi nismo  (usp. 2 Tim 2, 13). Uvjerila sam se da "sve mogu u onome koji me jača" (Fil 4, 13), čak i kad mi je teško, kad mislim Što mi je sve ovo trebalo

Da, puno je tu biblijskih citata na jednom mjestu. No ljudske riječi blijede pred onim što Gospodin čini u našim životima ako Mu se predamo i jedino je Njegova Riječ dostojna to i opisati.


#AdMaioremDeiGloriam

srijeda, 6. lipnja 2018.


Mala djeca nam mogu jako dobro dočarati kako je Bog zamislio naš sinovski odnos prema Njemu. Sve što je potrebno jest zastati i promatrati ih,  a onda i primijeniti to dječje ponašanje na svoj život. U ovom postu donosim pet stvari koje sam primijetila kod svog sina, a mogu ih primijeniti na svoj odnos s Bogom.


Odnos djece i roditelja slika je našeg odnosa s Bogom. Mi roditelji često iznevjerimo svoje poslanje - pokazati djeci neizmjernu Božju ljubav - što može stvoriti krivu sliku Boga i onda u odrasloj dobi postati preprekom za istinsko obraćenje. No mala djeca su iskrena i nevina, pa tako mogu svojim roditeljima jako dobro dočarati kako je Bog zamislio naš sinovski odnos prema Njemu. Upravo je taj odnos ključan za naš put u Nebo, što nam i Isus govori: “Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko” (Mt 18, 3). Sve što je potrebno jest zastati i promatrati ih,  a onda i primijeniti to dječje ponašanje na svoj život.



Evo što sam sve primijetila kod svog sina, a mogu to primijeniti na odnos s Bogom.




Radost


Kad me nema neko vrijeme pa se vratim kući, kad se probudi, kad se igramo, kad ga poljubim… to su neki od trenutaka u kojima na licu svoga sina vidim iskrenu radost. Taj sjaj u očima sve govori i ne može se odglumiti.


Dok tako gledam tu dječju radost u nekim, za nas odrasle, običnim i svakodnevnim situacijama, pitam se koliko se zapravo ja radujem susretu s Bogom, kakav je moj pristup molitvi, razmatranju Božje Riječi i odlasku na misu - jesam li radosna ili gledam na to kao na obavezu. Susret s Bogom nije samo susret sa Stvoriteljem, nego najprije dolazak svome Ocu, koji nas neizmjerno ljubi. A tko onda ne bi bio radostan?!

Radujte se u Gospodinu uvijek! Fil 4, 4


Iskrenost


Neovisno o osjećaju ili potrebi koju iskazuje, vidim da je naš sin iskren. Jednostavno dođe do mene i počne se tužiti. A ja otkrivam o čemu se radi - punoj peleni, gladi, povrijeđenosti, znatiželji… I kad god se lupi ili padne, čak i bez suza se potuži da se dogodilo nešto što mu nije bilo ugodno. Najviše od svega me fascinira jednostavnost kojom traži utjehu. Nije mu važno što ja radim, kuham li ručak, pričam na telefon ili čitam knjigu… on jednostavno želi utjehu i to će izraziti.
Iskrenost utječe na svaki odnos, pa tako i onaj s Bogom. Umjesto da jednostavno priznam svoje loše osjećaje, uhvatim se da pred Bogom glumim, kao da On ne zna što mi je u srcu. Što je najvažnije, on nas prihvaća takve kakvi jesmo, bez obzira na naše pogreške, slabosti i negativne osjećaje. Jedino u iskrenom priznanju, Bog nas može utješiti, oprostiti nam, dati nam snagu da mi oprostimo sebi i drugima, te preobraziti naše grešno ponašanje u kreposti. Zašto se onda pretvarati?!
Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se. Lk 11,9-13


Povjerenje


Nalazio li se u nepoznatoj ili za njega neugodnoj situaciji, naš sin zna da sve činim za njegovo dobro. On će, na primjer, jasno pokazati da mu ne odgovara čišćenje nosića kad je prehlađen. No svaki put spremno pruži ruke prema meni kad ga zovem, iako vidi što slijedi.
Kvalitetan odnos s drugom osobom možemo ostvariti samo ako imamo povjerenja u nju. To je zapravo ono što se misli pod vjerom u Boga - ne samo vjera da On postoji, nego povjerenje u Njega. To povjerenje najlakše je izgubiti u teškim trenucima. No On zna što nam je potrebno, pa se niti u nevoljama nemamo čega bojati. Dovoljno je prepustiti se u Njegove ruke i vjerovati da je ono što nam se događa najbolje za naš osobni i duhovni rast.
Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Mt 6, 32-33

Otvorenost


Ova osobina jednog odnosa je zapravo vrlo slična prethodnoj i njezina je posljedica. Vidim da kroz povjerenje dolazi do izražaja i otvorenost našeg sina za ono što dolazi preko nas roditelja - u igri, prehrani, u susretu s novim osobama, odlascima na nepoznata mjesta. Bez obzira na određenu dozu opreza, pa ponekad i pokoje suzice, kao i kod sve djece, naš sin je dosta otovren za novine koje mu pokazujemo.
Kad gledam tu otvorenost, pada mi na pamet koliko sam ja otvorena Božjem planu za moj život i svemu što mi on daje, te kako to prihvaćam. Ne mislim tu na čisto povjerenje da će i iz lošeg izaći nešto dobro, nego koliko sam otvorena nekim novim životnim situacijama u kojima sam se našla ili u koje me Bog poziva. To se može očitovati u odabiru poziva, službe, mjesta stanovanja, zaposlenja, broja djece ili susreta s novim ljudima. Važno je biti otvoren poticajima Duha Svetoga da bismo što potpunije ostvarili Božji plan za naš život.
Budi volja Tvoja. Mt 6, 10




Ovisnost


Djeca instinktivno znaju da su bez roditelja bespomoćna i da sve što im je potrebno dolazi od njih. To vidim prema tome što me naš sin traži za bilo koju potrebu koju u nekom trenutku ima. Naravno, isti odnos ima i prema mom suprugu. Mama i tata su tu za sve njegove potrebe!
Ni sama ne znam zašto mislim da sve mogu sama, posebno zadatak kao što je majčinstvo. Zašto se pretvaram da mi nije potrebna Božja pomoć, a ponekad i “intervencija”. Kad je jedino dovoljno da priznam da sam ovisna o Njemu. Možda zvuči kao poniženje, no to je doista oslobađajuće. Tek nakon toga se punina Božje milosti može izliti na nas. Jedino s Njim pod ruku možemo ostvariti što zamislimo.
Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. Iv 15, 5



Vjerujem da i sami primjećujete sve što sam navela. Od djece možemo mnogo toga naučiti i ona nas ponekad više odgajaju nego mi njih. Zato budimo otvoreni i za Božje poticaje koji nam dolaze po našoj djeci, jer Bog progovara malenima i po malenima.