Početak mog obraćenja temelji se na teologiji tijela. Osim predbračne čistoće, bilo mi je jasno da me čeka i bračna čistoća, odnosno da suprug i ja nećemo koristiti “zaštitu". Zbog toga mi je trebala nekakva pouzdana metoda s kojom bi onda mogli odgovorno planirati dolazak djece u obitelj, odnosno živjeti ono što papa Pavao VI. naziva "odgovorno roditeljstvo" u svojoj enciklici Humanae vitae. S druge strane, tražila sam rješenje za svoje hormonalne probleme koji su uzrokovali nepravilne cikluse. Tako je usporedno s otkrivanjem ljepote spolnosti kroz teologiju tijela krenula i moja potraga za otkrivanjem kako moje tijelo doista funkcionira. Ovo je moja priča o prirodnom planiranju obitelji.

Iako nisam bila spolno aktivna, već u tinejdžerskoj dobi sam išla na pregled kod ginekologa. To se nastavilo i u mojim ranim dvadesetima obzirom na nepravilne cikluse. No nešto mi je bilo čudno. Bez obzira kojem ginekologu otišla, bez obzira na to koliko puno platila, uvijek sam dobivala istu dijagnozu s više ili manje pretraga i onda istu terapiju - kontracepcijsku pilulu. U jednom trenutku sam se zapitala kako je moguće da je odgovor na sve moje probleme pilula, koja se ljepše rečeno naziva hormonska terapija. Što će se dogoditi kad jednoga dana budem željela dijete - zar će moj ciklus ostati “školski” i kad prestanem uzimati pilulu? Je li pilula doista lijek ili samo prikriva simptome? Osjećala sam se čak i pomalo povrijeđeno što se nitko od liječnika nije potrudio utvrditi kako doista moje tijelo funkcionira. Jer mjerenje razine hormona na određene dane kao da ciklus traje 28 dana, kad zapravo traje duže, je suludo.

Nakon nekoliko godina bezuspješnih pokušaja regulacije hormona prehranom, čula sam od prijateljice za program pod nazivom Fertility Care. Tada sam već bila zaručena. Iako sam znala da postoje razne prirodne metode praćenja ciklusa, nisam s njima bila upoznata. Razmišljala sam kako ću jednga dana kad uđem u brak naučiti nešto o njima kad mi bude trebalo. No iskreno rečeno, plašila me pomisao da pratim svoju plodnost na temelju plodnih i neplodnih dana, posebno s nepravilnim ciklusom poput moga. I tu dolazim do najveće zablude o prirodnom planiranju obitelji, koje imaju mnogi katolici, a imala sam i ja. PPO se ne temelji na iskustvima prošlih ciklusa, odnosno na brojanju dana, već na konkretnim opažanjima za trenutni ciklus.

I tako želeći prije braka što više naučiti o funkcioniranju svoga tijela, tada zaručnik, a danas suprug, i ja, odlučili smo se nakon uvodnog predavanja za program Iako nam u to vrijeme cjenovno nije baš bio povoljan, gledali smo na to kao ulaganje u budućnost. Pola godine smo zaručnik i ja učili o metodi (Creighton model). Logično, ja sam bila ta koja je promatrala znakove plodnosti. No zaručnik je u to vrijeme puno učio o funkcioniranju ženskog tijela. Sjećam se da je na svakom susretu on odgovarao na pitanja koja se tiču ženske plodnosti te nas je podučavateljica poticala da baš on bude taj koji će bilježiti moja promatranja u kalendar. Obzirom da nismo živjeli zajedno prije braka, ja bih mu navečer poslala poruku o svojim promatranjima toga dana, a on ih je upisao predviđenim kraticama u kalendar koji je bio kod njega. Na taj smo način shvatili da smo jednako odgovorni za donošenje odluka u vezi planiranja obitelji. Mislim da je takav pristup posebno dobar za razvijanje svijesti o odgovornosti kod muškaraca, kako bi shvatili da nije na ženi da kaže je li plodna ili ne, nego kako bi se kao par dogovorili jesmo li spremni za prihvaćanje djeteta u obitelj. Priznajem, takav pristup plodnosti nije uvijek jednostavan, jer je i meni kao ženi lako podleći načinu razmišljanja da samo kažem da sam plodna te da se naša odluka podrazumijeva. U jednoj fazi našeg braka, kad smo odgađali trudnoću, jako smo se trudili kako bismo osvijestiti tu jednaku odgovornost. K tome želim još napomenuti da smo iz dana u dan ostali u molitvi otvorenu Božjem poticaju da promijenimo svoju odluku o odgađanju trudnoće.

Osim toga, kroz vrijeme zaručništva razvijali smo način komunikacije koji se zove SPICE (engl. začin),a odnosi se na duhovni, fizički, intelektualni, kreativni/komunikativni i emocionalni aspekt naše spolnosti (engl. SPICE - spiritual, physical, intelectual, creative/communicative, emotional). Tako smo naučili da istinsko povezivanje dviju osoba podrazumijeva mnogo više od samog tjelesnog kontakta. Plodove toga sada vidimo i ubiremo. Osim dobre komunikacije i razumijevanja naučili smo prihvaćati jedno drugo kao cjelovite osobe i stavljati potrebe onoga drugoga ispred svojih, što nije uvijek jednostavno. U vrijeme zaručništva SPICE je podrazumijevao da smo, primjerice, učili biti nježni jedno prema drugome bez fizičkih dodira ili smo provodili vrijeme u aktivnostima koje oboje volimo, kao što je fotografiranje, a pomoglo nam je u kvalitetnom i smislenom življenju predbračne čistoće. Iskusili smo da je takav način komunikacije i doživljavanja cjelovitosti druge osobe kasnije u braku vrlo koristan, napose u periodu kad odgađamo trudnoću.

Osim ovih već navedenih prednosti u vezi komunikacije, prihvaćanja i odgovornosti, kao ženi bilo mi je važno utvrditi pravo stanje svoga spolnoga zdravlja. Iako sam u početku bila sumnjičava, model koji Fertitlity Care koristi vrlo je brzo pokazao što bi mogao biti uzrok mojih nepravilnih ciklusa, i to zbog sistematičnosti i standardiziranog bilježenja znakova plodnosti. Iako mi je na početku bilo izazovno, ponekad i frustrirajuće prepoznati znakove plodnosti, već nakon nekoliko mjeseci braka, promatranja su postala rutina. Sva bilježenja znakova plodnosti u mojim kalendarima bila su korisna ne samo nama kao bračnom paru za odluke o planiranju obitelji, nego i za moje zdravlje. Usporedno s time, pokušali smo postići trudnoću, te se pokazalo da trebamo liječničku pomoć.

U takvim slučajevima postoji liječenje NaPro tehnologijom. To je zapravo individualni liječnički pristup neplodnosti. NaPro liječenje je u našem slučaju bilo vrlo uspješno, jer smo samo malo trebali pomoći mom tijelu, te smo prvu trudnoću ostvarili u prvom ciklusu u kojem smo primijenili smjernice i terapiju NaPro liječenja. Izrazito pozitivno kod ovakvog pristupa jest to što se otkriva uzrok neplodnosti i fokusira se na njegovo liječenje, a postizanje trudnoće onda dolazi samo po sebi, za razliku od umjetne oplodnje čiji se postupci usmeravaju isključivo na postizanje trudnoće. Upravo zbog toga sam mogla nastaviti slijediti preporuke NaPro liječnika i nakon postignute i iznesene trudnoće, u mom slučaju u vezi prehrane. Kvalitetu NaPro liječenja vidim posebno u slučajevima kad liječnik na temelju mojih promatranja utvrdi uzroke neplodnosti koji nisu direktno vezani uz spolno zdravlje, kao npr. inzulinska rezistencija ili stres.

Najviše od svega mi kao ženi znači individualan pristup liječenju i odnos sa liječnikom. Upravo to je ono što me oduševilo i zbog čega smo se po drugi puta odlučili za NaPro liječenje. Nakon postizanja prve trudnoće reakcije dva liječnika koja su nas pratila duboko su me dirnula. Oba su izrazila zahvalnost Bogu, nisu sebi pripisali nikakve zasluge i od prvog pregleda, odnosno razgovora, pokazali su odnos prema začetom životu onako kako to svako nerođeno dijete i zaslužuje. Osim toga, u slučaju gubitka nerođenog djeteta u drugoj trudnoći podučavateljice programa bile su mi velika podrška, ne samo u profesionalnom smislu, već i ljudski i emocionalno. Sada, u drugom slučaju liječenja NaPro tehnologijom, prolazimo kao bračni par nove i drugačije izazove, no i u tome vidimo rast i obogaćenje, te vjerujemo da će Bog blagosloviti našu čežnju da darujemo još jedan život ovome svijetu.

Kroz protekle četiri godine koliko smo suprug i ja u Fertility Care programu, iskusili smo učenje multidimenzionalnosti naše spolnosti, rast u komunikaciji, odgađanje trudnoće u nekoliko navrata, postizanje trudnoće individualnim pristupom liječenju neplodnosti, gubitak nerođenog djeteta, te jedan duži vremenski period NaPro liječenja. Zahvaljujući ovoj metodi postala sam kao žena aktivni sudionik u donšenju odluka u vezi mog spolnog zdravlja, dobila sam samopouzdanje i sigurnost kod prepoznavanja simptoma koje mi tijelo šalje u svakoj fazi ciklusa, suprug i ja jednako odgovorno sudjelujemo u donošenju odluke želimo li u određenom trenutku još jedno dijete ili ne, te se naše bračno sjedinjenje temelji na prihvaćanju cjelovite osobe bračnog druga i dubljoj povezanosti od one isključivo tjelesne. Preko ove metode upoznala sam ljepotu Božjeg stvaranja kroz žensku plodnost, kao i slobodu u donošenju odluka otvorenih životu, koji god aspekt djelovanja one obuhvaćale.

Prirodno planiranje obitelji puno je više od metode odgađanja trudnoće ili, kao što se često govori “kontracepcije za katolike”. U tom slučaju nitko ne bi imao potrebu koristiti kontracepciju. To je dugoročno ulaganje u budućnost, osnaživanje žene i kvalitetan brak. Potrebno je malo hrabrosti, puno učenja i ustrajnosti, te vjere u Božju providnost. Zapravo je mnogo lakše nego što izgleda. Ako još ne koristiš PPO, odvaži se. A ako ga koristiš, posvjedoči!

Ako želiš znati više...
Osim Fertility Care programa (Creighton modela), postoje i druge metode PPO-a, kao na primjer Billings ovulacijska metoda ili simptotermalna metoda.
Ako želiš znati više o njima, pogledaj ovaj link. Prednosti metoda prirodnog planiranja u usporedbi s kontacepcijom možete pročitati ovdje. Iskustvo bračnog para Angel u korištenju Creighton modela možete čuti na ovom linku.

Dolazak novog života je divno, ali i mistično iskustvo. Sudjelujemo u njemu, no postoji taj jedan dio, sam početak i nastanak života, koji nam je tajnovit. Često mislimo da otvorenost životu podrazumijeva više djece u obitelji. I obično to jest tako - prihvaćanje svakog novog života koji dolazi u obitelj, u zgodno ili nezgodno vrijeme, u skladu s našim planovima i očekivanjima ili u potpunoj suprotnosti s njima. 

Tako sam nedavno razgovarala s jednom rođakinjom, majkom troje djece. Bez obzira na to što je svo troje djece rođeno carskim rezom, ona se ne boji opet ostati trudna. Jedna druga mlada i hrabra žena zadržala je svoje dijete usprkos svojoj teškoj bolesti. Poznam i žene koje su ostale trudne relativno brzo nakon što su rodile jedno dijete i tako se našle u situacije da imaju two under two. Ima i onih koje su se odlučile na drugo dijete iako im je prvo rođeno s određenim teškoćama i hendikepom. Dovoljno je samo malo osvrnuti se oko sebe da vidimo primjere kad bračni par prihvaća djecu kao Božji dar. 

No postoji li još neki oblik otvorenosti životu? Što je sa situacijama kad muž i žena žele dijete, a ne mogu ga imati? Ovdje ne mislim na klasičnu neplodnost (iako i to zasigurno podrazumijeva otvorenost životu) nego na jedan aspekt koji nije toliko poznat. Radi se o sekundarnoj neplodnosti, odnosno nemogućnosti začeća ili iznošenja trudnoće do kraja nakon što je žena rodila jedno ili više djece. 

Za taj termin doznala sam od jedne američke katoličke mame blogerice koja ima blog pod nazivom Finding Philothea. Posebno me dirnuo jedan njezin post na Instagramu u kojemu govori o tome da upija svaki trenutak sa svojim sinom, jer je svjesna da možda nikada više neće prolaziti kroz takvo iskustvo, te osjeća krivnju što želi još djece kad već ima jedno dijete. 

U njezinim riječima sam pronašla i svoje trenutne osjećaje. Bez obzira na veliku zahvalnost što sam postala majkom, želja za još djece u meni se ne gasi, što je posve prirodno. Nemogućnost da postignemo trudnoću kada bi mi to htjeli navela me da se zapitam postaje li ta moja plemenita želja za majčinstvom idolom kojeg stavljam i ispred samoga Boga. Kao što je lažna poniznost zapravo oholost, tako i donošenje djece na svijet ne podrazumijeva nužno istinsku otvorenost životu. 

Što se tiče bračnih parova kojima Gospodin nije podario onoliko djece koliko bi ih oni željeli ili im uopće nije podario djecu, njihova vrijednost kao bračnog para ili vjernika nije manja od roditelja više djece. Gospodin za sve ima razlog i poziva nas da mu služimo u svakoj situaciji koja dođe pred nas. Svaki bračni par može biti plodan na svoj način. A na koji točno, to treba otkriti živeći neprestano u odnosu s Bogom. Prihvaćanje života onim tempom koji nam je Gospodin namijenio je stvarna otvorenost životu. 

A što se tiče mog majčinstva, to je samo jedno od područja gdje moram prihvatiti da nisam ja ta koja zna najbolje, da nije važan moj plan i moje želje, područje gdje trebam postaviti Boga na prvo mjesto. A On će onda moju želju usmjeriti kako je najbolje za moj rast. 

Gospodine, svaki život je Tvoj dar. Molim Te da ga kao takvog svaki bračni par prihvati. Blagoslovi muževe i žene da mogu vođeni Duhom Svetim prepoznati na kakvu ih plodnost pozivaš. Daj da oni bračni parovi koji nose križ neplodnosti znaju da si Ti uz njih. Neka svaka žena koja želi postići trudnoću povjeruje Tvom obećanju "Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina." (Lk 1, 45). Amen.

Tog 20. lipnja ostala sam u bolnici posve nenadano. Znala sam da je moglo krenuti bilo kad, ali nisam mislila da će se sve tako odvijati. Bilo je malo plodne vode i trebala sam ići na inducirani porod. No taj utorak bilo je puno carskih rezova pa su me ostavili za sutradan. Koja slučajnost! Ali ne vjerujem da slučajnosti postoje.

Ako sam se bojala nečega u vezi poroda, to je bila indukcija. Nije da me bilo strah boli, nego trajanja. Osjećala sam kako više nemam kontrolu nad situacijom i tu mi se počelo ljuljati tlo pod nogama. Pripremala sam se na prirodni porod. I onda mi se dogodilo ovako nešto! 

Znala sam da se moram suočiti sa svojim strahovima i gubitkom kontrole. Muž mi je bio podrška, ali vidjela sam da je i njemu bilo teško, jer smo bili razdvojeni i nije znao kako će se sve odvijati. Shvatila sam da je to zapravo bilo ono za što sam se mjesecima pripremala. Ono zbog čega sam pročitala knjigu Duhovni pristup rađanju. Ono zbog čega sam svaki dan razmatrala tekstove o Božjoj ljubavi i pouzdanju u Boga. To je bio trenutak u koji su se slile sve moje molitve za sretan porod. 

To je bio trenutak kad sam osjetila svu svoju bespomoćnost. Nisam se mogla niti smjela osloniti na muža, na liječnike, ali niti se pouzdati u sebe. Jedino što sam mogla bilo je priznati da sam slaba i da se bojim.

Bili smo sami, On i ja. Moja nemoć dosegla je vrhunac. Priznala sam da nemam više ništa. Da nemam oslonca. Da grabim rukom u prazno. Bila sam bez ičega. I onda je uslijedilo predanje. Onda je nastupila vjera. On je bio sva moja utjeha i snaga u tim trenucima. Moja jedina molitva bila je ponavljanje Marijinog predanja "Evo službenice Gospodnje. Neka mi bude po tvojoj riječi." (Lk 1, 38). Tada sam iskreno prihvatila da mi je svejedno što će sa mnom biti. Na sve sam pristala samo da se Bog proslavi.

U noći na 21. lipnja probudili su me trudovi. Jednostavno sam znala da je moja molitva uslišana. I ne samo to. Nego da se nemam čega bojati i da će porod biti kakav sam priželjkivala. Sve je išlo brzo. Ujutro je izašao i sluzni čep. Pritisak koji sam osjećala ukazivao je na to da ću brzo roditi. Bez obzira na to što je porod prirodno krenuo, dobila sam drip jer je bila predviđena indukcija. I iako su primalje u predrađaonici rekle da sam prvorotka i da ću cijeli dan rađati, na telefon sam rekla mužu nek dođe do 10 sati u bolnicu s torbom. 

Dva sata nakon dripa uslijedio je pregled. Doktorica se dvoumila i konačno odlučila da odem u boks. U roku deset minuta, dok sam se spremila i otišla u rađaonicu, otvorila sam se sa šest na deset prstiju. Kasnije kad mi je muž prepričavao svoj doživljaj, rekao je kako je babica uzviknula neka se njoj piše taj porod. 

Bol sam osjećala, no ne neizdrživu. Uspjela sam se čak i koncentrirati na abdominalno disanje koje sam doma vježbala. A snagu i mir davale su mi riječi Zdravomarije koje je muž molio. Osim toga, sve je kratko trajalo. U 11.06, pola sata nakon što sam došla na stol u rađaonicu, rodio se naš mali bubač. Nakon poroda znala sam da se nemam više čega bojati u majčinstvu. 

I doista, nisam imala hrpu problema s kojima se mame inače susreću. Uvjerila sam se da "Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube" (Rim 8, 28). Istina, često zaboravim na to. Jer ja ljubim nesavršenom ljudskom ljubavlju. Jer ja se još uvijek borim sa svojom sebičnošću. Jer ja nemam dovoljno pouzdanja u Njega. No On je vjeran i kad mi nismo  (usp. 2 Tim 2, 13). Uvjerila sam se da "sve mogu u onome koji me jača" (Fil 4, 13), čak i kad mi je teško, kad mislim Što mi je sve ovo trebalo. 

Da, puno je tu biblijskih citata na jednom mjestu. No ljudske riječi blijede pred onim što Gospodin čini u našim životima ako Mu se predamo i jedino je Njegova Riječ dostojna to i opisati.


#AdMaioremDeiGloriam

Prije manje od trideset godina doktor na Šalati tješio je moje roditelje da će njihova jedinica ozdraviti i da će sve biti dobro. A bilo je daleko od dobrog. Kad je kasnije sve ipak sretno završilo, taj isti doktor priznao je mojoj mami da ni sam nije znao hoću li uopće preživjeti.

Zapravo nisam uopće htjela pisati o ovoj temi. Ali toliko me kopkalo da sam ipak odlučila nešto napisati. Mislila sam, tek kad budem hladne glave mogu pisati o tome. Ali još nisam hladne glave. I nikada neću biti kad je u pitanju obrana života, bez obzira što svaki dobar apologeta argumentirano i bez osjećaja razgovara o činjenicama. 

Pa krenimo onda sa činjenicama. Alfie Evans, star gotovo dvije godine, umro je u jednoj britanskoj bolnici nakon pet dana izgladnjivanja i dehidracije. Ne, nije umro. Ubijen je. Ali hej, to se danas naziva eutanazijom, liječničkom procjenom da medicinski tretman nije u djetetovom interesu ili kako već... nebitno. Ono što je bitno jest to da malo dijete koje samostalno diše bez respiratora i koje živi duže nego što čovjek može živjeti bez hrane i vode ipak ima šanse pobijediti bolest i da je u njegovom interesu svaki mogući medicinski tretman. No ljudska oholost si ne dopušta pogrešku i mogućnost da netko drugi ipak ima pravo. To je istinska odlika naše "napredne" zapadnjačke civilizacije. Eto, toliko o činjenicama. Više možete pročitati na bitno.net ili poslušati na ChurchMilitant.com.

I ne pišem ovo s neke distance niti želim moralizirati. Znam kako je to kad ti frendica kaže da je trudna i da ne zna što će, da nije završila faks niti ima posao, da će je se starci odreći, da će je dečko ostaviti... No je li sve to bilo vrijedno da ne upozna to novo malo ljudsko biće i ne da mu šansu da i on iskusi radosti i teškoće života?! Zahvaljujući pravim riječima u pravo vrijeme i odlučnost njegove majke, danas ne možemo zamisliti život bez tog malog slatkog dečka koji uveseljava sve oko sebe.  Njemu nije važno živi li u kvadratu više, je li mama završila fakultet i gdje radi, ima li nove igračke i je li majica koju nosi nova ili proslijeđena od rođaka. Jedino za čim on teži jest ljubav i bliskost s ljudima oko sebe.