mama pleše: duhovnost

Prikazani su postovi s oznakom duhovnost. Prikaži sve postove

utorak, 11. kolovoza 2020.

Molitva za iscjeljenje dijeteta

Kao očevi i majke primili smo od Boga autoritet da možemo i trebamo moliti za svoju djecu, ne samo za njihovu budućnost, blagoslov i zdravlje, nego i za njihovo iscjeljenje i oslobođenje, posebno dok oni još ne mogu moliti sami za sebe. Obzirom da je ova objava još jedna u nizu onih koje su potaknute knjigom Obnova kršćanske obitelji, priručnikom za kršćanske obitelji u suvremenom svijetu, donosim korake prema kojima smo suprug i ja molili za našeg sina.

Kako i kada moliti za iscjeljenje djeteta?

Kao i svaki prijedlog koraka u molitvi, i ovaj se temelji na Svetom pismu. Citat koji predlažu autori knjige, bračni par Sandford, je sljedeći:

“Jahve me pozvao od krila materina,

od utrobe majke moje spomenuo se moga imena” (Iz 49,1).

No možete koristiti bilo koji drugi biblijski citat koji se odnosi na čovjekov identitet (npr. Jer 1, 5 ili Iz 43, 1-4).

Prije same molitve roditelji zazivaju vodstvo Duha Svetoga i ulaze u razmatranje odabranog biblijskog teksta. Roditelji se prisjećaju koje je sve traumatične događaje dijete moglo proživjeti od samog začeća pa sve do trenutka kada se za njega moli.

Suprug i ja smo prvi put molili za sina kada je imao godinu i pol. Bilo bi idealno da na ovaj način oko svakog rođendana molite za svoje dijete, no možete i prije/poslije poroda, isključivo za razdoblje trudnoće ili slično. Naravno da se ovako može moliti kada znate da je dijete zasigurno doživjelo određenu traumu.

Vrlo vjerojatno ćete se kao roditelji moći sami prisjetili svih važnih događaja, no Duh Sveti vas može podsjetiti na neke događaje koje možda ne smatrate značajnim ili ste ih jednostavno smetnuli s uma. Sve što vam padne na pamet, korisno je zapisivati u natuknicama, jer će vam one kasnije koristiti u molitvi.

Primjeri događaja na koje valja obratiti pozornost

Na ovaj način roditelji zapravo mole za djetetove faze života, ovisno o njegovoj dobi. Za početak je dobro i korisno proći kroz majčine doživljaje u trudnoći. “Ako se dogodilo nešto loše što bi preko majke u djetetov značaj moglo unijeti strah ili ranu, valja jednostavno moliti za ozdravljenje i povratak blagoslova” (str.152).

Sljedeća faza je porod, jer su tu traume često moguće, kao i za vrijeme dojenja, ako je u početku bilo teškoća prilikom uspostave.

Nakon toga razmislite o prvih šest mjeseci djetetova života te zatim o razdoblju do prve godine. Neke univerzalne situacije na koje treba obratiti pažnju su bolesti (uobičajene ili kronične), odnosno prehlade i liječenje prilikom toga (vađenje krvi, čišćenje nosića, inhalacija i sl.), zatim cijepljenja, moguće vježbice kod fizioterapeuta, dohrana, padovi s kreveta, padovi prilikom prohodavanja, uspavljivanje, izbijanje zubića, ostavljanje djeteta drugim osobama na čuvanje, plakanje u vožnji, strah od nekih igrački i slično.

Ako molite i za vrijeme nakon prve godine dana djetetovog života, razmislite kako je dijete prihvaćalo vaš odlazak na posao, odnosno ostavljanje u vrtiću ili na čuvanju, društvo druge djece, dolazak još jednog djeteta u obitelj ili ako je majka imala spontani pobačaj, kako je doživjelo majčine osjećaje tijekom toga razdoblja.

Obzirom da se radi o malom djetetu koje svijet oko sebe doživljava kroz naočale roditelja, oni trebaju obratiti pažnju na svoje strahove koje su osjećali tijekom trudnoće i tih prvih godina djetetovog života. Može biti riječ o pronalasku životnog prostora, financijskoj nesigurnosti, strahu od poroda i slično.

Koraci u molitvi

Prema modelu molitve Oslobođeni (prema istoimenoj knjizi Neila Lozana) roditelji se najprije trebaju pokajati za svoj dio odgovornosti koju snose za rane ili traume koje je dijete doživjelo. Nakon toga slijedi opraštanje u Ime Isusovo roditelja sebi i Bogu, jedan drugome za te traumatične situacije, kao i svim drugim ljudima koji su možda do njih doveli. Roditelji se također mogu u Ime Isusovo odreći svojih strahova, rana, krivnje i sličnoga što je moglo utjecati na dijete tijekom razdoblja života za koje se moli.

Ovi koraci su potrebni kako bi roditelji potpuno slobodni u Kristu mogli moliti za svoje dijete završnu molitvu.

Tu molitvu roditelji mogu formulirati na sljedeći način:

U Ime Isusovo neka Gospodin Isus Krist svojim Svetim Duhom zalječi svaku ranu koju je …... (ime djeteta) mogao doživjeti (nabroji one koje ste kao roditelji zapisali u razmatranju). Neka Krv Kristova prekrije …….. (ime djeteta) i ne dopusti da se ikoji zloduh veže na dobivene rane i neka u Ime Isusovo odstupi od …….. (ime djeteta).

Na kraju zahvalite Ocu Nebeskom na životu svoga djeteta, na svakom događaju u njegovom životu koje je Bog dopustio da se dogodi te ga blagoslovite svojim riječima ili roditeljskim blagoslovom o kojem sam ranije pisala u jednom od prošlih objava. Zazovite i zagovor Majke Božje, da svojim plaštem ljubavi zaogrne vaše dijete.

Zašto je dobro moliti na ovaj način za dijete?

Ako roditelji mole zajedno, podrazumijeva se da svaki korak prolaze moleći naglas. Izgovarajući riječi glasno, sami se kao roditelji suočavate s traumama i ranama svoga djeteta, imenujete ih, dovodite pred Krista na svjetlo, Njemu podlažete te tako oduzimate njihovu snagu. Molitvom, zahvalom i blagoslovom predajete život svoga djeteta Kristu i tako izvršavate krsna obećanja koja ste kao roditelji dali.

Možda se netko pita nije li dovoljno moliti neku kraću molitvu svakoga dana ili krunicu za djetetov život. Želim biti jasna i reći da ovo nije nikakva magijska formula. Roditelji za dijete mogu moliti onako kako im najbolje odgovara. No svakako je bolje moliti sa sviješću za što točno molimo, jer se tu ne radi o nečem ili nekome apstraktnome, već o životu našega djeteta, na koje mi sami utječemo i koje je stalno u interakciji s nama. Ako vam bolje odgovara, postoji i krunica za faze života koja pokriva sve već navedeno gore u tekstu. Opisani način molitve samo je jedan primjer kako možemo pomoći svojoj djeci u duhovnom odrastanju.

Kao roditelji ne trebate biti opterećeni načinom molitve za svoje dijete, nego dopustiti Duhu Svetome da vas vodi u odgoju i duhovnome vodstvu vaše djece. To nije samo naša zadaća koju smo kao roditelji primili od Boga i Crkve, nego i čast da smijemo i možemo sudjelovati u približavanju slike Boga kao dobroga Oca našoj djeci.

nedjelja, 7. srpnja 2019.

Odlasci na misu s malim djetetom

mama pleše srpnja 07, 2019 biti mama , blagoslov 12 Comments

Roditelji često misle da djeci ne mogu prenijeti i objasniti duhovnost, npr. zašto moliti ili ići na misu, jer su još mala i samim time nisu dovoljno razumna. No upravo zbog toga djeca su mnogo osjetljivija za područje duhovne stvarnosti nego mi odrasli. Kao roditelji imamo mogućnost, a usudim se reći, i odgovornost njegovati taj doživljaj i poticati razvijanje duhovnosti kod djece. Najbolje na način da ona sudjeluju s nama u svim njima primjerenim radnjama koje mi sami činimo u svom duhovnom životu, što konkretno znači u obiteljskoj molitvi i odlascima na svetu misu.

Prije nego li sam postala majkom, odlasci na misu s malom bebom činili su mi se najizazovnijim duhovnim aspektom roditeljstva. Nedjeljna misa se ne propušta, ali mali toddleri haraju po crkvi, skaču, vrište, traže nešto za jelo, žele se popeti na oltar... Male bebe treba nekako nahraniti - gdje dojiti, gdje premotati pelene... opet mama ili tata propuštaju nešto od mise... Koliko je vremenski u redu da dijete plače prije nego li ga roditelj iznese iz crkve? Koliko dugo dijete može držati pažnju na svetoj misi? Koje igračke ponijeti na misu? Hrpa pitanja bez jednoznačnih odgovara.

Kao što sam već navela, najbolje bi bilo da roditelji svoje navike i oblik duhovnosti koji njeguju prilagode djetetu i nastave s njom te ju razvijaju kako dijete raste. O molitvi sam već ovdje pisala. Sada donosim kako izgledaju naši odlasci na misu s malim djetetom. I to prvenstveno pišem jer roditeljima s bebama i malim toddlerima treba ohrabrenje i možda koja smjernica. Sva djeca su drugačija, pa će svaki roditelj najbolje znati kako vlastitom djetetu približiti svetu misu. A tako smo i mi radili kako je bubač rastao.

Što se tiče odlazaka na nedjeljnju svetu misu, bubač je bio dva tjedna star kad smo ga prvi put vodili. Dok je spavao više puta dnevno, tempirali smo odlazak na svetu misu prema njegovom ritmu, što nama u Zagrebu nije nikakav problem. Često bi zaspao na misi, čak i kad je bio stariji, npr. oko 9 mjeseci. Svega nekoliko puta muž je izašao s njim van kako bi ga uspavao u kolicima, te se zatim vratio unutra.

Obzirom da smo prema njemu planirali odlazak na svetu misu, pazila sam da ga u pravo vrijeme nahranim kako bih bila sigurna da za vrijeme mise neće biti gladan. Dok je bio mlađi od tri mjeseca, jednom sam otišla u prostoriju u sklopu crkve podojiti ga. Da se to češće ponavljalo, vjerojatno bih redovito nosila bočicu, bez obzira na to što inače dojim. Kad sam znala da će sveta misa duže trajati, također sam nosila bočicu. Mislim da bi bilo praktično da svaka crkva ima jednu prostoriju za roditelje s malom djecom, gdje bi majka onda u privatnosti mogla podojiti dijete kada je potrebno. Drago mi je što znam da postoje takve crkve u mojoj bližoj okolici.

Što se tiče druge vrste hranjenja djece pod misom, imam malo drugačiji stav. Mislim da bi to trebalo izbjegavati. Muž i ja smo se još dok sam bila trudna dogovorili da nećemo davati bubaču grickalice pod misom, kao što to većina roditelja čini. Iz jednostavnog razloga - jer ne želimo stvoriti naviku kod djeteta da se na misi jede (štapiće). Misa nije kino niti kazalište, nego nešto uzvišeno, a i ne želimo da nas za sedam godina to isto dijete traži štapiće pod misom. To smo vidjeli jednom prilikom kad smo bili zajedno na misi. Zapravo mislim da je upravo taj događaj utjecao na naš stav. Možda ovo zvuči isključivo, ali to ne znači da nismo par puta bubaču dali štapiće, onda kada nas je tražio izričito štapiće, a procijenili smo da bi stvarno mogao biti gladan. Što se pića tiče, za bubača nosimo samo vodu na misu, jer je trajanje mise previše dugačko da bi dijete bilo bez vode, pogotovo u ljetnim mjesecima.

Kad je bubač malo porastao i više nije spavao za vrijeme mise, s oko godinu dana, odlučili smo da ćemo ga ispred crkve staviti u kolica i da ćemo pokušati što duže ne vaditi ga iz njih. I uspjelo je! Muževa ideja :) Tu smo se onda dovijali raznim igračkama koje bi ga mogle zabaviti da ne traži da ga dignemo na ruke. O tome je riječ nekoliko odlomaka niže. Kad bi i bio na rukama, bio je dosta miran i uglavnom je promatrao sve bez riječi. Ponekad sam mu šaptom objašnjavala što se događa u ključnim dijelovima mise i usmjeravala mu pogled na svećenika i oltar.

Bez obzira na to što je prohodao s punih godinu dana, bubač se tek s godinu i pol odvažio da ne bude uvijek u našem naručju za vrijeme mise nego je malo-pomalo sam stajao ili hodao na tri-četiri koraka udaljenosti od nas. Otkad nije tako često u kolicima sjedimo što više naprijed. Jedno vrijeme je muž pjevao u župnom zboru, te smo mislili da bi to mogao biti problem. No pokazalo se da nije, te sam jednostavno sama mogla biti s bubačem i normalno sudjelovati u svetoj misi. Rijetko se dogodilo da sam bubača držala na rukama cijelu misu, a muž je redovito poslije pričesti (kod nas zbor ide prvi na pričest) došao po njega pa sam mogla u miru i sabranosti otići na pričest.

Ponašanje djece na misi više uopće ne doživljavam kao glasno ili bučno, kao nekad ranije. Roditelji razumiju jedni druge i puni su suosjećanja. Tako da volimo podijeliti igračke s drugima, a onda su sva djeca zadovoljnija i mirnija. Razumijem da bebe ne mogu biti uvijek tiho pod misom, ali malim toddlerima se već može objasniti da se u crkvi ne dere niti previše glasno ne priča. Bubača diskretno i smireno stišamo tako da ga primimo u naručje i prišapnemo da pogleda kako se ostali ljudi ponašaju, jer voli oponašati odrasle. Smirena reakcija roditelja koji imaju samopouzdanja da mogu smiriti svoje dijete je ključna u trenucima potencijalno kritičnih situacija. Roditelji, samo bez panike! U najgorem slučaju, iznijeti ćete dijete van i za pet minuta će svi zaboraviti što se dogodilo.

Djeca jednostavno ne mogu biti na miru pa ih niti ne bi trebalo puno ograničavati što se tiče kretanja, osim ako nije opasno za njih, na primjer ako se penju na oltar gdje su svijeće ili po stepenicama, a još su nesigurni.Iako ima dosta djece u našoj župi i često na nedjeljnoj misi hodaju po crkvi, bubač nikad nije krenuo za njima. Obično ih samo promatra, kao i u parkiću. Vjerujem da je to do njegove osobnosti, ali i do toga što još ne ide u vrtić, pa niti nije dovoljno socijaliziran.

S odabirom igrački za misu smo pažljivi, jer gledamo da ne uzmemo one koje stvaraju buku ili zveckaju. Kad je bubač bio mlađi, nosili smo slikovnice sa sobom, i to one koje su povezane s vjerom, kao na primjer Misal za najmanje ili neku od dječjih Biblija. Dok se sada bubač igra s nekim manjim stvarčicama koje muž ima sa sobom u torbici, a ja ponekad niti ne znam čemu služe, npr. kablovi s raznim vrstama priključaka za računalo i slično. Bubaču je to strašno zanimljivo, jer zna da tata to koristi, a shvaća da ima veze s tehnologijom. Prijelomni trenutak na nedjeljnoj misi je Služba riječi i tada bubač sam traži da mu nešto damo kako bi se zabavio. Čim propovijed završi, igračke više nisu toliko zanimljive.

Pokušavamo otići s bubačem ponekad i na dnevnu misu, što je zapravo sve češće. To je odlično da dijete upozna prostor crkve i udomaći se, a misa traje kraće. Tada nam igračke kao niti kolica uopće nisu potrebni, jer bubač uspije cijelo vrijeme biti usredotočen na misu. A ako sjedimo dovoljno naprijed, ne traži da ga dignemo na ruke, jer sve može vidjeti.

Trudimo se uvijek ići zajedno na misu, osim kad je bubač bolestan. Onda muž ide na jednu misu, a ja na drugu, i to čak u jednom prijepodnevu. Opet, blagodati života u Zagrebu. Ako sam i ja bolesna, bubač i ja ostajemo doma i gledamo prijenos mise na TV-u. Uglavnom ja gledam prijenos, a bubač se igra. Zanimljivo je da inače kad nešto radimo na računalu, bubač traži da mu pustimo crtić, no kad je prijenos mise, to se ne događa.

Ovo su bile uglavnom praktične stvari s kojima se roditelji male djece susreću. Što se tiče same duhovne stvarnosti, ponoviti ću ono s početka - ispravnim stavom roditelja djeca mogu od najranije dobi razviti iskrenu pobožnost prema svetoj misi, naravno, ovisno o karakteru. Djeci će biti važno ono što je i roditeljima važno, a ona to osjete na duhovnoj razini. Prije ili kasnije, to će se pokazati. Važno je biti strpljiv i ustrajan.

Iako bubač ima dvije godine i njegovo se ponašanje ne razlikuje od ponašanja ostalih malih toddlera (doma se baca po podu i baca stvari kad mu nešto ne odgovara), dnevnu svetu misu može normalno pratiti i sudjelovati u njoj na svoj dječji način - od križanja, gotovo ispravnog, do kajanja (u ovoj fazi nas u svemu oponaša), stavljanja križića na čelo prije evanđelja tako da se "posvrbi" po glavi, klečanja pod podizanjem i pružanja mira.

Bez obzira na naš trud, važno je biti svjestan Božjeg djelovanja. Iako smo imali određene stavove i planove kako ćemo i što ćemo pod misom s bubačem, u početku sam bila često u strahu i svojim vlastitim sposobnostima ne bih bubača često mogla sama smiriti. Zahvalna sam na mudrim odlukama svog muža po nadahnuću Duha Svetog i na blagoslovu ovako dobrog ponašanja bubača pod svetom misom. Veselim se vidjeti kako će dalje izgledati njegovo sudjelovanje u svetoj misi i koje ćemo promjene svi zajedno iskusiti.

ponedjeljak, 24. prosinca 2018.

Tko je ukrao advent?

mama pleše prosinca 24, 2018 advent , biti mama 0 Comments

Svako došašće imam plan što bih i kako htjela ostvariti da Božić doista dočekam budna i otvorena srca. Tako je bilo i ovog došašća. 1. prosinca imala sam plan. Htjela sam napraviti nešto konkretno, a malo. No od svega je ispalo još manje... Pa se pitam tko mi je ukrao došašće?!

Svako došašće imam plan što bih i kako htjela ostvariti da Božić doista dočekam budna i otvorena srca. Došašće ne bi bilo došašće da nije borba, da nema napasti, da se ne treba odricati... No plodovi su ono zbog čega sve to vrijedi kako bi Božić dočekali uistinu spremni i iz pravih razloga.

Tako je bilo i ovog došašća. 1. prosinca imala sam plan. Svaki dan kratko razmatranje, što češće zornice, Jišajevo stablo da s bubačem prođemo povijest spasenja, post u određene dane na našu nakanu, kao i inače, ispovijed i zajednička molitva krunice.

No od svega toga ima više onoga što sam propustila nego ostvarila. Pa se pitam tko mi je ukrao došašće?!

Nisam se opterećivala materijalnim kao što većina ljudi čini. Nisam gubila vrijeme na kupovinu poklona ili na odlazak na božićni sajam u centar grada. Manje sam vremena nego inače provodila na internetu i društvenim mrežama. Nisam niti pretjerano pospremala po kući ili ispekla više vrsta kolača za Božić. Što se duhovnog života tiče, nisam si natrpala aktivnosti kao što inače znam raditi, nego sam htjela napraviti nešto konkretno, a malo. No od svega je ispalo još manje...

Zajednička obiteljska molitva se svela na jednu deseticu krunice. Nisam otišla niti na jednu zornicu. S Jišajevim stablom smo prestali nakon prvog tjedna jer bubač nije htio slušati priče o povijesti spasenja, bez obzira na silne dječje Biblije koje ima. Razmatrala sam jako kratko, gotovo u hodu dok sam nešto drugo rutinski odrađivala. Bez obzira na moju pripremu, nakon ispovijedi nisam osjetila olakšanje, jer je bila brzinska, još jedna u nizu mora ljudi koji su pohrlili prije Božića u stanci od posla i obveza ispovijedati se. Rekao bi netko, kakva sam to vjernica uopće?!

Ipak, nešto je ovo došašće bilo drugačije. U moru posla, obveza i neplaniranih teškoća osjećala sam mir i zadovoljstvo kakvo prije nisam. Mogla sam smireno odrađivati ono što bi mi inače zadavalo frustracije i tjeskobu. Strpljenje s bubačem kojemu izbijaju zubići bilo je na vrhuncu i čudila sam se samoj sebi kako smireno mogu reagirati na njegovo stalno cendranje i nošenje po rukama. U nekim situacijama sam uspjela reagirati kako nikad prije nisam, posebno u komunikaciji s mužem. Nakon dugo vremena ponovno sam se svaki dan odricala nečeg sitnog na određenu nakanu. Svatko tko je to pokušao, zna koju radost i zadovoljstvo to nosi.

Moja predodžba došašća jednostavno se srušila. Kao da mi je Gospodin htio pokazati kako mogu biti navezana čak i na svoj duhovni život. Umjesto da mi količina i vrsta molitve bude na prvom mjestu, želio je da se oslonim u potpunosti na Njega u situacijama u kojima sam se zatekla.

Naučila sam prihvaćati neplanirane događaje. Neugodne neplanirane događaje. Naučila sam strelovito moliti, blagoslivljati ljude s kojima se susrećem, osloniti se na vodstvo Duha Svetoga baš onda kad se osjećam nedoraslo zadatku koji slijedi. Naučila sam služiti i ljubiti. Doživjela sam mir kakav ovaj svijet zasigurno ne daje. Doživjela sam unutarnju radost koja ne ovisi o mojim sebičnim prohtjevima.

Ispražnjena od vlastitih predodžbi kako bih se trebala pripremiti za Božić, čeznem samo za jednim - da ugostim maloga Kralja u svom siromašnom srcu, koje je On pripravio za sebe baš onako kako je htio.

nedjelja, 5. kolovoza 2018.

Kako maloj djeci približiti molitvu?

mama pleše kolovoza 05, 2018 biti mama , Božje dijete 0 Comments

Mnogi roditelji misle da malu djecu ne treba učiti moliti ili s njima ići na misu. Prvenstveno zato što mala djeca ne razumiju što je to molitva, a i zato što im se ne može objasniti da trebaju biti mirni u trenucima molitve. No te činjenice ne bi trebale sprečavati roditelje da uče djecu moliti od najranije dobi. Jer, iako razumski tako mala djeca ne mogu razumjeti što je to molitva, duh im to zasigurno prepoznaje.

U ovom postu opisati ću naš primjer molitve s malim djetetom. Zapravo se nismo puno pripremali i dogovarali, nego je sve teklo spontano, kao nastavak na našu dotadašnju molitvu.

Još dok sam bila trudna, muž i ja smo zajedno molili kao i dotad. Ono što smo počeli u tom razdoblju činiti, bilo je blagoslivljanje bubača u trbuhu i glasno recitiranje određenih stihova iz Svetog pisma svaku večer prije spavanja. Odabrali smo stihove koji su nam se u tom trenutku činili najprikladniji, a produbljuju u čovjeku temeljno povjerenje, povjerenje u Boga i Božju ljubav. Ti stihovi si danas dio večernje molitve.

Kad se bubač rodio, nastavili smo i dalje s našom zajedničkom molitvom. Često smo ga navečer uspavljivali uz molitvu. A kad je već postao svjesniji svijeta oko sebe, s 4-5 mjeseci, uveli smo i molitvu u večernji ritual. Koristimo i danas dvije slikovnice s molitvama izdavačke kuće Naša djeca, Moj anđeo čuvar i Spavaj mi, spavaj. Slikovnice su pune jako lijepih ilustracija i pravovjernih pjesmica i molitava. Bubač ih jako voli i uvijek im se veseli, a ako je nervozan, uz te slikovnice se uvijek smiri.

Osim čitanja slikovnice, večernje molitve i određenih stihova iz Svetog pisma, bubača prije spavanja blagoslovimo točno određenim blagoslovom kojeg smo za njega osmislili, prema poticaju iz knjige Obnova kršćanske obitelji izdavača Figulus. Više o tome ću pisati u jednom o sljedećih postova, no ako želite dijete blagosloviti više od stavljanja znaka križića na čelo, možete koristiti svetu vodu i neke od blagoslova iz Svetog pisma (npr. Br 6, 24-26 ili 1 Kor 1, 3).

Osim večernje molitve kao dio rutine prije spavanja, uveli smo i molitvu prije jela kad smo počeli s dohranom, oko bubačevih pola godine. On se, naravno, ne zna prekrižiti, ali zna se potapšati po prsima, što za njega znači križanje. Isto tako zna sklopiti rukice, na svoj neki način, za "Amen". Molitva je ista ona koju i inače molimo prije jela, ali mislim da ćemo je trebati prilagoditi kad bubač bude pričao, da mu bude lakša za upamtiti i izgovoriti.

Još jedna situacija kad molimo je prije puta. Dok je bubač bio mali, sjedila sam uz njega na zadnjem sjedalu i dala bih mu križić na čelo kad bi molili za sretan put. Kad smo promijenili sjedalicu, bubač gleda prema naprijed i vidi kad započinjemo molitvu, pa i on odmah sklapa rukice. Inače je vrlo smiren i tih dok mi molimo, a ponekad se na kraju molitve kad mi završimo i on oglasi.

S oko godinu dana uveli smo zajedničku obiteljsku molitvu u bubačevu rutinu. Prije smo muž i ja sami navečer kad bubač zaspi zajedno molili, ali odlučili smo da bismo trebali imati pravu kratku obiteljsku molitvu. Zajedno izmolimo jednu ili dvije desetice krunice. Bubač je dobio svoju malu krunicu, više da drži nešto u rukama i zabavlja se s tim, ali i da po tome zna prepoznati da je sad vrijeme molitve. Bili smo skroz iznenađeni njegovim ponašanjem. S obzirom da prije molitve pospremimo igračke, uopće nema razbacivanja ili traženja igrački. Bubač najprije sjedne smireno s nama na kauč, malo se mazi kod muža, malo kod mene, pa malo hoda po sobi i pokazuje krunicu koju drži u ruci. I onda opet tako redom. Tu izostaje njegovo uobičajeno brbljanje. Koliko god da je bio aktivan prije molitve, baš se primijeti razlika u ponašanju kad krenemo moliti. Odluka o zajedničkoj molitvi s malim djetetom pokazala se vrlo dobrom.

Mislim da približavanje molitve i duhovnosti djeci, pa čak i vrlo maloj, uvelike olakšava činjenica da roditelji i prije dolaska djeteta imaju aktivan molitveni život i da održavaju zajedničku molitvu kao bračni par. No nikad nije kasno početi sa zajedničkom obiteljskom molitvom, a očito i nikad prerano!

Ono što primjećujem kod drugih roditelja iz moje okoline jest da djeca s lakoćom usvajaju one navike koje roditelji imaju, od osnova higijene do molitve. Roditelji s većom djecom ili s više djece imaju još bogatije iskustvo. Tako mi je nedavno jedna šogorica ispričala da njezini sinovi odmah traže da se pomole prije jela ili čim sjednu u auto. To očito potvrđuje da primjer roditelja znači mnogo više nego naša objašnjenja.

Ako imate iskustvo molitve s djecom, podijelite ga komentarom ispod ove obajve na nekoj od društvenih mreža. A u sljedećem postu pisati ću o odlascima na nedjeljnju misu s malim djetetom.

četvrtak, 5. srpnja 2018.

Duhovni život i tehnologija

mama pleše srpnja 05, 2018 aplikacija , biti mama 0 Comments

U našoj obitelji tehnologija je omiljena. Stoga se često preispitujemo jesmo li pretjerali s njezinim korištenjem. No tehnologija se ne mora uvijek spominjati u negativnom kontekstu. Sve ponajprije ovisi o nama, o načinu na koji ćemo je koristiti. Zato donosim jedan pozitivan primjer - kratki pregled kako jedna mama koristi tehnologiju u svom duhovnom životu.

Molitva

Danas rijetko koristim klasični molitvenik, iako se i to još zna dogoditi. Zamijenila sam ih aplikacijama na smartphoneu. Najčešće koristim aplikaciju Nova Eva i Katolički molitvenik. U njima se može pronaći većina molitava za svaki dan, razne devetnice, krunica Božanskom milosrđu itd. Postoje i drugi molitvenici, no ovo su bili prvi na hrvatskom jeziku, na njih sam se naviknula pa nisam imala potrebu koristiti druge.

Osim njih, ponekad koristim i aplikaciju The Holy Rosary za molitvu krunice kada sam u gužvi. Na ekranu pametnog telefona pojavi se virtualna krunica na kojoj se dodirom ekrana prijeđe na sljedeće zrnce. Moram priznati da nije baš praktična i da radije koristim starinski način molitve na prste ako nemam krunicu uz sebe. Osim toga, aplikacija nije na hrvatskom.

Za molitvu još često koristim i Google Drive na mobitelu. Sve molitve koje možda nedostaju u molitvenicima koje koristim imam u nekoj formi na Google Driveu. To mi olakšava pronalazak vremena za molitvu kada sam na putu, u šetnji s bebom ili na putu do posla.

Razmatranje i duhovne vježbe

Što se razmatranja tiče, prilično sam staromodna i ustrajem u korištenju olovke, bilježnice i Biblije. Ali kada sam na putu, jako dobro mi dođu aplikacije s Biblijom (ovo je digitalna verzija one koju koristim u papirnatom obliku) ili online Biblija izdavača Kršćanske sadašnjosti.

Za razliku od mene, suprug koristi isključivo laptop za razmatranje, što znači da svoja razmatranja zapisuje u Word dokument i onda ih sprema na cloud. To ima svoje prednosti, jer nema nepotrebnog nagomilavanja bilježnica i ne troši se papir. Izgleda da je on ekološki osviješteniji te veći minimalist od mene. :)

Tehnologija može biti od velike koristi kad su u pitanju duhovne vježbe. Već nekoliko godina popularne su franjevačke e-duhovne vježbe koje se održavaju za Došašće, Korizmu, kao priprava za Duhove i blagdan Velike Gospe. Svi materijali se dobiju putem e-maila. Osim toga, postoje i duhovne vježbe zajednice Injigo i zajednice Imena Isusova, čije materijale također dobivate putem e-maila. Nadalje, za razmatranje mi dobro dođe i već spomenuta aplikacija Nova Eva na kojoj se nalaze dnevna čitanja za svaki dan. Često koristim tu aplikaciju i nedjeljom kad idemo na misu kako bi pročitali čitanja, jer s malom bebom nikada ne možete biti sigurni da ćete ih moći pozorno čuti. :)

Ostalo

Već spomenuta aplikacija Nova Eva sadrži i brojne druge korisne materijale osim molitvenika i dnvevnih čitanja. Ne znam odakle bih počela, pa ću samo istaknuti neke: Izreke (citat sveca ili biblijski citat svaki dan), audio zapisi nedjeljnih propovijedi salezijanaca iz župe Svetog Duha s Jaruna, Multimedija (audio zapisi studentskog vjeronauka don Damira Stojića i duhovnih obnova), Pjesmarica, odgovori don Damira Stojića na pitanja studenata itd.

Instagram kao aplikacija koja se često naziva sajmom taštine među društvenim mrežama može ipak poslužiti za duhovnu izgradnju. Postoje mnogi katolički profili na hrvatskom jeziku s motivacijskim slikama, biblijskim citatima i citatima svetaca. Neću ih ovdje navoditi kako slučajno ne bih neki izostavila. No istaknula bih dva profila mama blogerica katolkinja kod kojih nalazim inspiraciju i motivaciju, a to su: @findingphilothea i @onehailmaryatatime. Još postoji i profil @blessedisshe, jedne američke katoličke udruge žena, na kojem se mogu pronaći divne fotografije s motivirajućim porukama, koje koristim kao wallpapere na mobitelu.

Konačno, na aplikaciji WhatsApp s prijateljima i rodbinom pokrenula sam prije nekoliko godina grupu u kojoj si šaljemo poticajne poruke i citate iz Biblije, ali smo preko nje nedavno pokrenuli i molitvu devetnice za naše osobne potrebe. Mislim da je to jedna od najbolje iskorištenih grupa u kojima sam na Whatsappu. Upravo je to najbolja upotreba novih tehnologija - jednostavno i brzo umrežavanje kako bismo širili Božju riječ, poticali jedni druge molitvom i dijelili svoja svjedočanstva na Božju slavu.
To bi ujedno bio i zaključak ovog teksta!

Pomažu li vam nove tehnologije u duhovnom životu i na koji način? Koristite li tehnologiju u duhovnom životu na neki od navedenih načina?
Ostavite mi komentar na nekoj od društvenih mreža!

četvrtak, 21. lipnja 2018.

Predanje

mama pleše lipnja 21, 2018 biraj život , biti mama 0 Comments

Nikad zapravo nisam imala namjeru ovdje na blogu podijeliti iskustvo poroda. Pisanje na tu temu mi se činilo pretenciozno, ali i nezgodno s obzirom da je porod dosta individualna stvar. No nakon što sam čula više pozitivnih iskustava s poroda, a i postala pomalo sentimentalna oko svega toga, izgleda da je vrijeme da podijelim što mi se događalo u ovo vrijeme prije godinu dana.

Tog 20. lipnja ostala sam u bolnici posve nenadano. Znala sam da je moglo krenuti bilo kad, ali nisam mislila da će se sve tako odvijati. Bilo je malo plodne vode i trebala sam ići na inducirani porod. No taj utorak bilo je puno carskih rezova pa su me ostavili za sutradan. Koja slučajnost! Ali ne vjerujem da slučajnosti postoje.

Ako sam se bojala nečega u vezi poroda, to je bila indukcija. Nije da me bilo strah boli, nego trajanja. Osjećala sam kako više nemam kontrolu nad situacijom i tu mi se počelo ljuljati tlo pod nogama. Pripremala sam se na prirodni porod. I onda mi se dogodilo ovako nešto!

Znala sam da se moram suočiti sa svojim strahovima i gubitkom kontrole. Muž mi je bio podrška, ali vidjela sam da je i njemu bilo teško, jer smo bili razdvojeni i nije znao kako će se sve odvijati. Shvatila sam da je to zapravo bilo ono za što sam se mjesecima pripremala. Ono zbog čega sam pročitala knjigu Duhovni pristup rađanju. Ono zbog čega sam svaki dan razmatrala tekstove o Božjoj ljubavi i pouzdanju u Boga. To je bio trenutak u koji su se slile sve moje molitve za sretan porod.

To je bio trenutak kad sam osjetila svu svoju bespomoćnost. Nisam se mogla niti smjela osloniti na muža, na liječnike, ali niti se pouzdati u sebe. Jedino što sam mogla bilo je priznati da sam slaba i da se bojim.

Bili smo sami, On i ja. Moja nemoć dosegla je vrhunac. Priznala sam da nemam više ništa. Da nemam oslonca. Da grabim rukom u prazno. Bila sam bez ičega. I onda je uslijedilo predanje. Onda je nastupila vjera. On je bio sva moja utjeha i snaga u tim trenucima. Moja jedina molitva bila je ponavljanje Marijinog predanja "Evo službenice Gospodnje. Neka mi bude po tvojoj riječi." (Lk 1, 38). Tada sam iskreno prihvatila da mi je svejedno što će sa mnom biti. Na sve sam pristala samo da se Bog proslavi.

U noći na 21. lipnja probudili su me trudovi. Jednostavno sam znala da je moja molitva uslišana. I ne samo to. Nego da se nemam čega bojati i da će porod biti kakav sam priželjkivala. Sve je išlo brzo. Ujutro je izašao i sluzni čep. Pritisak koji sam osjećala ukazivao je na to da ću brzo roditi. Bez obzira na to što je porod prirodno krenuo, dobila sam drip jer je bila predviđena indukcija. I iako su primalje u predrađaonici rekle da sam prvorotka i da ću cijeli dan rađati, na telefon sam rekla mužu nek dođe do 10 sati u bolnicu s torbom.

Dva sata nakon dripa uslijedio je pregled. Doktorica se dvoumila i konačno odlučila da odem u boks. U roku deset minuta, dok sam se spremila i otišla u rađaonicu, otvorila sam se sa šest na deset prstiju. Kasnije kad mi je muž prepričavao svoj doživljaj, rekao je kako je babica uzviknula neka se njoj piše taj porod.

Bol sam osjećala, no ne neizdrživu. Uspjela sam se čak i koncentrirati na abdominalno disanje koje sam doma vježbala. A snagu i mir davale su mi riječi Zdravomarije koje je muž molio. Osim toga, sve je kratko trajalo. U 11.06, pola sata nakon što sam došla na stol u rađaonicu, rodio se naš mali bubač. Nakon poroda znala sam da se nemam više čega bojati u majčinstvu.

I doista, nisam imala hrpu problema s kojima se mame inače susreću. Uvjerila sam se da "Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube" (Rim 8, 28). Istina, često zaboravim na to. Jer ja ljubim nesavršenom ljudskom ljubavlju. Jer ja se još uvijek borim sa svojom sebičnošću. Jer ja nemam dovoljno pouzdanja u Njega. No On je vjeran i kad mi nismo (usp. 2 Tim 2, 13). Uvjerila sam se da "sve mogu u onome koji me jača" (Fil 4, 13), čak i kad mi je teško, kad mislim Što mi je sve ovo trebalo.

Da, puno je tu biblijskih citata na jednom mjestu. No ljudske riječi blijede pred onim što Gospodin čini u našim životima ako Mu se predamo i jedino je Njegova Riječ dostojna to i opisati.

#AdMaioremDeiGloriam

srijeda, 6. lipnja 2018.

Što sam naučila od svog sina o odnosu s Bogom

mama pleše lipnja 06, 2018 biti mama , Božje dijete 0 Comments

Mala djeca nam mogu jako dobro dočarati kako je Bog zamislio naš sinovski odnos prema Njemu. Sve što je potrebno jest zastati i promatrati ih, a onda i primijeniti to dječje ponašanje na svoj život. U ovom postu donosim pet stvari koje sam primijetila kod svog sina, a mogu ih primijeniti na svoj odnos s Bogom.

Odnos djece i roditelja slika je našeg odnosa s Bogom. Mi roditelji često iznevjerimo svoje poslanje - pokazati djeci neizmjernu Božju ljubav - što može stvoriti krivu sliku Boga i onda u odrasloj dobi postati preprekom za istinsko obraćenje. No mala djeca su iskrena i nevina, pa tako mogu svojim roditeljima jako dobro dočarati kako je Bog zamislio naš sinovski odnos prema Njemu. Upravo je taj odnos ključan za naš put u Nebo, što nam i Isus govori: “Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko” (Mt 18, 3). Sve što je potrebno jest zastati i promatrati ih, a onda i primijeniti to dječje ponašanje na svoj život.

Evo što sam sve primijetila kod svog sina, a mogu to primijeniti na odnos s Bogom.

Radost

Kad me nema neko vrijeme pa se vratim kući, kad se probudi, kad se igramo, kad ga poljubim… to su neki od trenutaka u kojima na licu svoga sina vidim iskrenu radost. Taj sjaj u očima sve govori i ne može se odglumiti.

Dok tako gledam tu dječju radost u nekim, za nas odrasle, običnim i svakodnevnim situacijama, pitam se koliko se zapravo ja radujem susretu s Bogom, kakav je moj pristup molitvi, razmatranju Božje Riječi i odlasku na misu - jesam li radosna ili gledam na to kao na obavezu. Susret s Bogom nije samo susret sa Stvoriteljem, nego najprije dolazak svome Ocu, koji nas neizmjerno ljubi. A tko onda ne bi bio radostan?!

Radujte se u Gospodinu uvijek! Fil 4, 4

Iskrenost

Neovisno o osjećaju ili potrebi koju iskazuje, vidim da je naš sin iskren. Jednostavno dođe do mene i počne se tužiti. A ja otkrivam o čemu se radi - punoj peleni, gladi, povrijeđenosti, znatiželji… I kad god se lupi ili padne, čak i bez suza se potuži da se dogodilo nešto što mu nije bilo ugodno. Najviše od svega me fascinira jednostavnost kojom traži utjehu. Nije mu važno što ja radim, kuham li ručak, pričam na telefon ili čitam knjigu… on jednostavno želi utjehu i to će izraziti.

Iskrenost utječe na svaki odnos, pa tako i onaj s Bogom. Umjesto da jednostavno priznam svoje loše osjećaje, uhvatim se da pred Bogom glumim, kao da On ne zna što mi je u srcu. Što je najvažnije, on nas prihvaća takve kakvi jesmo, bez obzira na naše pogreške, slabosti i negativne osjećaje. Jedino u iskrenom priznanju, Bog nas može utješiti, oprostiti nam, dati nam snagu da mi oprostimo sebi i drugima, te preobraziti naše grešno ponašanje u kreposti. Zašto se onda pretvarati?!

Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se. Lk 11,9-13

Povjerenje

Nalazio li se u nepoznatoj ili za njega neugodnoj situaciji, naš sin zna da sve činim za njegovo dobro. On će, na primjer, jasno pokazati da mu ne odgovara čišćenje nosića kad je prehlađen. No svaki put spremno pruži ruke prema meni kad ga zovem, iako vidi što slijedi.

Kvalitetan odnos s drugom osobom možemo ostvariti samo ako imamo povjerenja u nju. To je zapravo ono što se misli pod vjerom u Boga - ne samo vjera da On postoji, nego povjerenje u Njega. To povjerenje najlakše je izgubiti u teškim trenucima. No On zna što nam je potrebno, pa se niti u nevoljama nemamo čega bojati. Dovoljno je prepustiti se u Njegove ruke i vjerovati da je ono što nam se događa najbolje za naš osobni i duhovni rast.

Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Mt 6, 32-33

Otvorenost

Ova osobina jednog odnosa je zapravo vrlo slična prethodnoj i njezina je posljedica. Vidim da kroz povjerenje dolazi do izražaja i otvorenost našeg sina za ono što dolazi preko nas roditelja - u igri, prehrani, u susretu s novim osobama, odlascima na nepoznata mjesta. Bez obzira na određenu dozu opreza, pa ponekad i pokoje suzice, kao i kod sve djece, naš sin je dosta otovren za novine koje mu pokazujemo.

Kad gledam tu otvorenost, pada mi na pamet koliko sam ja otvorena Božjem planu za moj život i svemu što mi on daje, te kako to prihvaćam. Ne mislim tu na čisto povjerenje da će i iz lošeg izaći nešto dobro, nego koliko sam otvorena nekim novim životnim situacijama u kojima sam se našla ili u koje me Bog poziva. To se može očitovati u odabiru poziva, službe, mjesta stanovanja, zaposlenja, broja djece ili susreta s novim ljudima. Važno je biti otvoren poticajima Duha Svetoga da bismo što potpunije ostvarili Božji plan za naš život.

Budi volja Tvoja. Mt 6, 10

Ovisnost

Djeca instinktivno znaju da su bez roditelja bespomoćna i da sve što im je potrebno dolazi od njih. To vidim prema tome što me naš sin traži za bilo koju potrebu koju u nekom trenutku ima. Naravno, isti odnos ima i prema mom suprugu. Mama i tata su tu za sve njegove potrebe!

Ni sama ne znam zašto mislim da sve mogu sama, posebno zadatak kao što je majčinstvo. Zašto se pretvaram da mi nije potrebna Božja pomoć, a ponekad i “intervencija”. Kad je jedino dovoljno da priznam da sam ovisna o Njemu. Možda zvuči kao poniženje, no to je doista oslobađajuće. Tek nakon toga se punina Božje milosti može izliti na nas. Jedino s Njim pod ruku možemo ostvariti što zamislimo.

Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. Iv 15, 5

Vjerujem da i sami primjećujete sve što sam navela. Od djece možemo mnogo toga naučiti i ona nas ponekad više odgajaju nego mi njih. Zato budimo otvoreni i za Božje poticaje koji nam dolaze po našoj djeci, jer Bog progovara malenima i po malenima.

nedjelja, 13. svibnja 2018.

Tko je prava majka u mojoj obitelji?

mama pleše svibnja 13, 2018 biti mama , blagoslov 0 Comments

Ovo zapravo nije klasičan tekst o majčinstvu, nego moje svjedočanstvo kako sam po Marijinom zagovoru postala majkom. I započinjala sam ga i brisala toliko puta s mišlju da nije dovoljno dobar, zanimljiv, upečatljiv… Kako god, Majčin dan je tu, i krajnje vrijeme je da ga podijelim.

Da odmah odgovorim na pitanje iz naslova, u mojoj obitelji postoji jedna druga majka, koja mi nije uzela tu ulogu, nego upravo suprotno - zahvaljujući njoj, postala sam majkom. Ovo zapravo nije klasičan tekst o majčinstvu, nego moje svjedočanstvo kako sam po Marijinom zagovoru postala majkom. I započinjala sam ga i brisala toliko puta s mišlju da nije dovoljno dobar, zanimljiv, upečatljiv… Kako god, Majčin dan je tu, i krajnje vrijeme je da ga podijelim, na veću Božju slavu.

Nakon ženidbe i preseljenja u drugu župu, suprug i ja smo se uključili u obiteljsku zajednicu koju je vodio jedan mladi redovnik monfortanac. Na njegov poticaj, i uz još nekoliko „znakova“, koje mi katolici toliko volimo od Boga tražiti, odlučili smo napraviti pripremu za posvetu Isusu Kristu po Mariji prema uputama svetog Ljudevita Monfortskog, ili kako se inače jednostavnije naziva, posvetu Mariji.

Meditacije o pripravi za posvetu prate rast u duhovnosti, kao što je to i kod drugih oblika duhovnih vježbi (npr. duhovne vježbe svetog Ignacija). To su zapravo meditacija i molitve koje pomažu čovjeku prepoznati utjecaj svijeta u svom životu i otvoriti se po Marijinom zagovoru i uzoru kršćanskim krepostima. Vježbe priprave sastoje se od četiri dijela. U prvom dijelu sveti Ljudevit naglašava da je potrebno isprazniti se od duha svijeta u svjetlu Božje ljubavi. Kroz to vrijeme upoznajemo svoju grešnu narav, ali i Božju ogromnu ljubav prema čovjeku. U drugom dijelu upoznajemo sami sebe, no ne kroz običnu introspekciju, nego u Istini, osvješćujući si svoje vlastite slabosti, ali i ljudsko dostojanstvo. Kao posljedica se javlja poniznost, zahvalnost, svijest o napastima i kušnjama, iskreno pokajanje, prihvaćanje životnih teškoća. Treći dio približava nam Marijin život. To mi je osobno najdraži i najslađi dio, pun novih saznanja, s poticajem na divljenje Božjem planu za spas čovjeka. Četvrti dio donosi otajstva Isusova života, posebice Utjelovljenja, Muke, Smrti, Uskrsnuća, te otajstvo euharistijske prisutnosti. A na samom kraju nalaze se unutarnje i vanjske vježbe koje se vrše nakon posvete kako bi osoba rasla u suobličenju Isusu Kristu. Konačni cilj posvete je življenje Marijanske duhovnosti u svakodnevici.

Kao i inače kad Bog počinje graditi u čovjeku nešto dobro, dolaze napasti i teškoće. Za vrijeme trajanja priprave za posvetu sve više i više se pojavljivala u meni duhovna lijenost – jako mi je teško bilo moliti, jedva sam obavljala meditacije iz priprave, nisam redovito išla na dnevnu svetu misu, vremenski razmaci između ispovijedi postajali su sve duži, a moja oholost, nestrpljenje i komocija sve su više rasle. Supruga i mene mučila je još jedna stvar – željeli smo dijete, no to se nikako nije ostvarivalo. Iako smo zahvaljivali Bogu za sve kroz što prolazimo, bila sam razočarana kada bih shvatila kako je stigla „fotosinteza“.

Onda je krajem kolovoza došao i sam čin posvete, na blagdan Marije Kraljice. Iza toga uslijedio je rujan, za mene mjesec s mnogo stresa na poslu. No pojavila se neka odlučnost - vratila sam se razmatranju, revnije sam išla na dnevnu misu i euharistijsko klanjanje, a moja molitvena nakana više nije da dobijemo dijete, nego da Isus bude na prvom mjestu i da mi to bude dosta. Došao je prvi plod posvete - otriježnjenje od površne duhovnosti.

U tom raspoloženju i s tim mislima prošla sam mjesec učenja, posjeta bolnici, neugodnih pregleda, ali i mjesec susreta s ljudima koji iskreno pomažu, koji su iznenađujuće ljubazni, koji govore istinu i kad je nije ugodno čuti, koji govore da je Bog dobar. Tada to nisam znala, ali sve njih, iako pune nesavršenosti, i ponekad pomalo smiješne, zbunjene ili za ovaj svijet lude, dovela je u moj život, kao još jedan plod posvete, upravo Marija.

I dok sam bila u išćekivanju kako će proći prva terapija hormona, osjećala sam cijelo vrijeme radost i mir, bez pritiska da trebamo postići trudnoću. U svoj zbrci i strci na poslu, obavezama i zgusnutom rasporedu, kao veliki plod posvete, ostala sam trudna.

Kada pišem o plodovima posvete, ne pišem o svom osjećaju, već o konkretnim događajima zajedničkim ljudima koji su posvetili svoje živote Mariji - rast u duhovnosti, mir, radost, kontakt s ljudima koji su im pomogli baš u situaciji u kojoj su se nalazili, izvanredni događaji u životu. Zapravo svi ti plodovi posvete čista su Božja milost koja dolazi uz vlastiti trud oko rasta u krepostima i ljubavi prema Bogu. Već sam ranije imala iskustva sa snažnim Marijinim zagovorom po molitvi krunice, ali ovo je jedna skroz nova dimenzija Marijanske duhovnosti.

Na kraju želim jedno posebno naglasiti - život u Marijanskoj pobožnosti nije pun osjećajčića i lagodnosti, nije uživanje u sebičnim željama, nego svakodnevna borba, služenje i umiranje sebi. Kada danas s odmakom gledam cijelu situaciju, mislim da je najveće čudo to što naša obitelj uspijeva održati aktivni duhovni život. No ne bez borbe i truda. I naravno da je drugačije nego prije i da se javljaju određene teškoće. Ono što daje sigurnost i jakost Marijine su riječi “Što god vam rekne, učinite!“ (Iv 2, 5). Ona je prava Majka koja me uvijek upućuje na Isusa. Ona me vodi kamo ja ne znam ići. A ja joj kažem: Pokazala si se Majkom!

ponedjeljak, 16. travnja 2018.

Kome još treba poštovanje?!

mama pleše travnja 16, 2018 biti žena , brak 0 Comments

U tjednu nakon Uskrsa dr. Emerson Eggerichs, stručnjak za komunikaciju u braku i obitelji, održano je u većim hrvatskim gradovima predavanja na temu komunikacije u braku. Ukratko, muškarcima je potrebno poštovanje, a ženama ljubav. To su potvrdila i opsežna istraživanja etabliranih američkih sveučilišta. Neću ulaziti u detalje, jer sve piše u njegovoj knjizi Ljubav i poštovanje. No to me predavanje podsjetilo na važnost te dvije komponente braka.

Ono što ovdje želim jest opisati kako je taj pristup utjecao na naš brak i to iz ženske perspektive. Posebno zato što u kulturi intime žene imaju primat, pa često ne razumijemo potrebe muškaraca ili mislimo da poštovanje trebaju zaslužiti. A muškarci rijetko znaju izraziti u čemu je problem. Iako nismo dugo u braku, vjerujem da će svaki bračni par moći pronaći dodirne točke.

Kad je izašao hrvatski prijevod knjige Ljubav i poštovanje, bila sam oduševljena. Tek sam započela svoju bračnu priču i gutala sam knjige o braku. Stvarno sam i krenula provoditi ono što sam čitala. Čak sam jedno ljeto posvetila tome da svaki dan ohrabrim supruga na način da osvijestim jednu njegovu kvalitetu, iskažem mu zahvalnost zbog toga i molim za njega (30-day Husband Encouragement Challenge).

U tom početnom razdoblju uvijek smo se podsjećali na ono što smo naučili o komunikaciji u braku - da je meni potrebna ljubav i da me on sasluša, a ja da mu ne prigovaram, nego da mu s poštovanjem kažem što mi ne odgovara, te da kažem kako se ja osjećam, a ne da optužujem. Općenito smo se trudili komunicirati jedno s drugim na način koji onom drugom odgovara.

Do trenutka kad sam bila trudna, znali smo da nešto nije u redu kod onog drugog i bez pogleda. Što je još nevjerojatnije, znali smo u čemu je stvar. Bila sam jako ponosna na naš brak, kako rješavamo sukobe i nerazumijevanje. Često sam promatrala bračne parove oko sebe i u glavi analizirala Ona ga ne poštuje - on se zatvara u sebe ili Gle, kako ga gleda s divljenjem! Sigurno imaju dobar odnos ili Vidi kako je ponosan na nju. … Ono pozitivno trudila sam se primijeniti na naš brak, a negativno izbjeći.

Onda se rodila beba. Prekretnica. Naš obiteljski život postao je dinamičniji. Pojavili su se neočekivani problemi, a nerazumijevanja su postala sve učestalija i trebalo ih je brže rješavati. Pravi problem bilo je moje sve učestalije prigovaranje. Zapravo sam sama sebi išla na živce. Osjećala sam kao da Sirah mene opisuje kad kaže “Volim više živjeti s lavom i sa zmajem nego živjeti sa ženom opakom” (Sir 26, 16). Znala sam da radim krivo, da to nije način na koji ću motivirati muža da učini ono što smatram ispravnim. A on se silno trudio bez obzira na moje nepoštovanje iskazivati mi ljubav. I uzimala sam knjigu Ljubav i poštovanje u ruke, listala, tražila… ali ništa. Ništa nisam uspjela promijeniti. Nikoga nisam uspjela promijeniti - niti muža, niti sebe.

U teoriji sam znala da bračna ljubav utječe na osjećaj sigurnosti i voljenosti kod djeteta. Ipak me bubačeva reakcija u trenucima napetosti između muža i mene iznenadila. Od bebe koja slobodno izražava svoje osjećaje, i pozitivne i negativne, postao bi povučen, promatrajući situaciju bez privlačenja pažnje na sebe. Niti spoznaja da je naša ljubav ključna za to da se on osjeća ljubljeno nije me mogla dovoljno potaknuti da počnem reagirati prema mužu s poštovanjem.

Ne znam jeste li primijetili, ali dosad u tekstu nisam spomenula Boga niti molitvu. Zar brak nije sakrament, barem onako kako smo ga mi sklopili?! Ako jest, onda je u tom braku i Bog. I doista, molili smo se zajedno, i ja sam se molila za muža i sebe kao suprugu. No, očito, ne na pravi način. Moj unutarnji stav bio je pogrešan - muž se treba promijeniti, a ne ja.

Ono što je dr. Eggerichs u svom predavanju naglasio jest motivacija za drugačiji način reagiranja u sukobu. Jer sukobe u braku ne možemo izbjeći. Ali kad oni nastanu, što činimo? Upadnemo u ludi krug - žena reagira s nepoštovanjem, a muž se zbog toga osjeća povrijeđeno i reagira bez ljubavi prema svojoj ženi, te je onda ona povrijeđena i reagira bez poštovanja… i tako opet iznova. Saznanja da je mom suprugu važno poštovanje, da on ima dobre namjere i ne želi me povrijediti, da će naš brak bolje funkcionirati ako ću ga ja poštovati nisu me mogla dovoljno motivirati da se ponašam u skladu s tim. Gotovo uvijek sam bila ja ta koja je iznova zavrtjela taj ludi krug i reagirala po starom. Po svome.

Kao rješenje izlaska iz tog ludog kruga dr. Eggerichs istaknuo je u svom predavanju da onaj koji se osjeća spremnije i zrelije treba prvi popustiti, te da je svaki supružnik odgovoran za svoju reakciju u sukobu. No još jedna stvar mi je baš zapela za uho. A to je da se u odnosu prema supružniku zrcali naš odnos prema Bogu. Dakle, kroz nepoštovanje prema mužu, pokazujem da ne želim niti častiti Boga, da i u tom odnosu želim da sve bude po mome.

Tu tezu dr. Eggerichs temelji na petom poglavlju Pavlove poslanice Efežanima, zbog kojeg se ženama najčešće diže kosa na glavi. Riječ je, naravno, o sljedećem: “Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu! Žene svojim muževima kao Gospodinu!” (Ef 5, 21-22). Niti meni nije ugodno čuti ovaj redak. Još uvijek, priznajem. Ali iz ovoga je jasno da žena podložna svom mužu zapravo je podložna Bogu. Sveti Pavao također kaže da muževi trebaju ljubiti svoje žene kao Krist Crkvu, što znači da trebaju biti spremni položiti svoj život za dobro svoje žene. U današnjem slučaju, trebaju pobijediti sami sebe, svoju sebičnost, zbog ljubavi prema supruzi. Bračna ljubav je zapravo slika Božje ljubavi prema svojoj Crkvi (usp. Ef 5, 32).

Zanimljivo je to da kad nešto u našem odnosu ne bi štimalo, nije štimao niti moj odnos s Bogom. I to bez obzira na mužev nježan pristup - prvi bi popustio, ispričao se i tražio da mu oprostim. Muž i ja smo uvijek sve izgladili, ali kao da Bogu nisam oprostila to što dopušta te teške trenutke u braku. Nisam tome nikada pridavala pažnju. A onda dok sam sjedila na predavanju, samo me pogodila misao da sam Boga prvog okrivila za svaki bračni konflikt. Jer On mi je dao takvog muža. I zašto ga onda On ne promijeni?! Zar ne vidi kako mi je teško?! Zar ne vidi koliko se trudim oko svega?! Molitva i razmatranje nemaju nikakvog smisla! Najbolje da sve sama sredim kako mislim da je najbolje. To su bile moje misli u ternucima bračnih sukoba.

Ono što me doista potaknulo na djelovanje bilo je kad sam shvatila da je na kocki moj odnos s Bogom. Jedino što mi je preostalo bilo je iskreno pokajanje za svoje ponašanje, najprije prema Bogu, onda i prema mužu. I truditi se otvorena srca primjenjivati načela ljubavi i poštovanja. Jer ona su upisana u svaki brak, bez obzira što mi mislili o tome. Znanstvenicima je trebalo dvadeset godina da dokažu ono što kršćani znaju već dvadeset stoljeća. Koliko slijepi, i možda oholi, trebamo biti da to ne vidimo?!

A u mom braku nisu se odjednom dogodile neke čudesne promjene. I nije se muž promijenio. Ali ja se polako mijenjam. Dobila sam jakosti da mogu prijeći preko svoga ponosa i zauzdati vlastiti jezik. To ne znači da uvijek savršeno komuniciramo, da sam skroz prestala prigovarati ili da se povremeno ne osjećam povrijeđeno. Ali sada mislim da molitva ima smisla. I molim za svoju promjenu srca i prihvaćanje muževog ponašanja. Sada imam želju poštivati muža bez obzira na njegove reakcije. Sada ponekad i ja napravim prvi korak i ispričam se. Sada mogu lakše i brže oprostiti. Sada ne shvaćam sebe više tako ozbiljno. Ali zato poštivanje muža da!

A možda za mjesec dana napišem i post o nekom novom izazovu učvršćivanja bračne ljubavi kao onom s početka teksta.

petak, 6. travnja 2018.

Što to znači za tvoj život?

mama pleše travnja 06, 2018 Biblija , duhovnost 0 Comments

Uskrs je prošao, ali još uvijek ga slavimo u Uskrsnoj osmini. Zato vas potičem da odvojite barem 15-ak minuta za razmatranje događaja uskrsnuća, te donosim dio jedne svoje meditacije, koju sami možete nastaviti.

Uskrs je prošao, ali još uvijek ga slavimo u Uskrsnoj osmini. Što znači da danas jedemo meso :-) A u moru zečića, piceka, pisanica, šunke i francuske ne trebamo zaboraviti na stvarni razlog slavlja. Zato vas potičem da odvojite barem 15-ak minuta za meditaciju događaja Uskrsnuća.

Neki tekstovi koje možemo koristiti za razmatranje su sljedeći: Isusovo ukazanje dvojici učenika na putu u Emaus (Lk 24, 13- 35), Isusovo ukazanje Mariji Magdaleni (Mk 16, 1-11 ili Iv 20, 11-18), Petar i Ivan na praznom Isusovom grobu (Iv 20, 1-10), Isusovo ukazanje nevjernom Tomi (Iv 20, 24-29), ukazanje na Tiberijadskom jezeru (Iv 21, 1-14).

Sveti Ignacije u svojim Duhovnim vježbama kaže da se Isus prvo ukazao svojoj majci, iako to Sveto pismo ne spominje. No razumno je u to vjerovati. Stoga donosim dio jedne svoje meditacije, koju sami možete nastaviti.

Ona bdije. Moli psalme. Na koljenima je.

Nema njezinog sina. Ali još kao da je tu. Kao da su ga jučer slavili kod ulaska u Jeruzalem...

Svi su se uplašili. Apostoli se skrivaju. Ne izlažu se. Žene tuguju. Ne mogu prežaliti svoga Učitelja. Rekle su da će ujutro otići pomazati tijelo, kad prođe Pasha. Tko će im maknuti kamen s groba? To je samo izlika da ga još jednom vide.

Ali treba dalje djelovati. Treba učenike ohrabriti.

Ona zna da ovo nije kraj. Trebaju se pokajati za svoje grijehe i tražiti Očevu milost. Trebaju se sjetiti svega što je Isus govorio i tako djelovati.

Ona ne razumije što sad, ali moli. Opet je u neznanju. I opet je pod križem rekla Tvoja sam sluškinja. Neka mi bude po tvojoj volji. I opet sada to govori. Zna da se treba predati u volju Očevu više nego ikada prije. Zna da je njezin Fiat bio prvi put isti kao i sada, da vrijedi i sada.

Svi misle da se slama od boli. Da se skriva. Ali ona moli. Moli kako je Isus molio. Sjeća se njegovih čudesa - ozdravljenja, oslobođenja - tumačenja Pisma, prispodoba...

Zna da još nije gotovo. Ne zna što će se dogoditi, ali zna da nije gotovo. Treba vjerovati. A njezina vjera je jača nego ikada prije.

Petar i ostali misle da je to njezin obrambeni mehanizam. Jedino ju Ivan ozbiljno shvaća i razmišlja o njezinim poticajima. On je otvoren. On je stajao pod križem.

Ne razumije ni sama kako, ali zna da ima mir. Bez obzira na to što je slike muke i raspeća progone. Da, proživljava sve još jednom. Osjećaji su tu. Najgore je od svega bilo kad su Isusa skinuli s križa i položili joj ga u krilo. Prošli su joj kroz glavu svi trenuci kad ga je držala u krilu, od rođenja, preko djetinjstva, kad ga je grlila kao dječaka, mladića i odraslog čovjeka.

Kao da ga opet grli. Kao da je to stvarno. Nekako je drugačije. Valjda zato što nije tu.

Ali tu je!

To je On!

Sigurno je zaspala ili joj se od umora priviđa.

Majko, Ja sam!

Čudi se.

Bogu ništa nije nemoguće.

Još jedan zagrljaj.

I opet je samo u svojoj sobi.

Zora polako sviće.

Marija izlazi iz sobe. Pita gdje su druge žene.

Izašle su s miomirisima. Samo da ne spomene Isusovo ime.

Vratiti će se one i neće ništa napraviti.

Živ je!

Znaš li što to znači za tvoj život?