Ovo zapravo nije klasičan tekst o majčinstvu, nego moje svjedočanstvo kako sam po Marijinom zagovoru postala majkom. I započinjala sam ga i brisala toliko puta s mišlju da nije dovoljno dobar, zanimljiv, upečatljiv… Kako god, Majčin dan je tu, i krajnje vrijeme je da ga podijelim. 

Da odmah odgovorim na pitanje iz naslova, u mojoj obitelji postoji jedna druga majka, koja mi nije uzela tu ulogu, nego upravo suprotno - zahvaljujući njoj, postala sam majkom. Ovo zapravo nije klasičan tekst o majčinstvu, nego moje svjedočanstvo kako sam po Marijinom zagovoru postala majkom. I započinjala sam ga i brisala toliko puta s mišlju da nije dovoljno dobar, zanimljiv, upečatljiv… Kako god, Majčin dan je tu, i krajnje vrijeme je da ga podijelim, na veću Božju slavu. 

Nakon ženidbe i preseljenja u drugu župu, suprug i ja smo se uključili u obiteljsku zajednicu koju je vodio jedan mladi redovnik monfortanac. Na njegov poticaj, i uz još nekoliko „znakova“, koje mi katolici toliko volimo od Boga tražiti, odlučili smo napraviti pripremu za posvetu Isusu Kristu po Mariji prema uputama svetog Ljudevita Monfortskog, ili kako se inače jednostavnije naziva, posvetu Mariji. 

Meditacije o pripravi za posvetu prate rast u duhovnosti, kao što je to i kod drugih oblika duhovnih vježbi (npr. duhovne vježbe svetog Ignacija). To su zapravo meditacija i molitve koje pomažu čovjeku prepoznati utjecaj svijeta u svom životu i otvoriti se po Marijinom zagovoru i uzoru kršćanskim krepostima. Vježbe priprave sastoje se od četiri dijela. U prvom dijelu sveti Ljudevit naglašava da je potrebno isprazniti se od duha svijeta u svjetlu Božje ljubavi. Kroz to vrijeme upoznajemo svoju grešnu narav, ali i Božju ogromnu ljubav prema čovjeku. U drugom dijelu upoznajemo sami sebe, no ne kroz običnu introspekciju, nego u Istini, osvješćujući si svoje vlastite slabosti, ali i ljudsko dostojanstvo. Kao posljedica se javlja poniznost, zahvalnost, svijest o napastima i kušnjama, iskreno pokajanje, prihvaćanje životnih teškoća. Treći dio približava nam Marijin život. To mi je osobno najdraži i najslađi dio, pun novih saznanja, s poticajem na divljenje Božjem planu za spas čovjeka. Četvrti dio donosi otajstva Isusova života, posebice Utjelovljenja, Muke, Smrti, Uskrsnuća, te otajstvo euharistijske prisutnosti. A na samom kraju nalaze se unutarnje i vanjske vježbe koje se vrše nakon posvete kako bi osoba rasla u suobličenju Isusu Kristu. Konačni cilj posvete je življenje Marijanske duhovnosti u svakodnevici. 

 Kao i inače kad Bog počinje graditi u čovjeku nešto dobro, dolaze napasti i teškoće. Za vrijeme trajanja priprave za posvetu sve više i više se pojavljivala u meni duhovna lijenost – jako mi je teško bilo moliti, jedva sam obavljala meditacije iz priprave, nisam redovito išla na dnevnu svetu misu, vremenski razmaci između ispovijedi postajali su sve duži, a moja oholost, nestrpljenje i komocija sve su više rasle. Supruga i mene mučila je još jedna stvar – željeli smo dijete, no to se nikako nije ostvarivalo. Iako smo zahvaljivali Bogu za sve kroz što prolazimo, bila sam razočarana kada bih shvatila kako je stigla „fotosinteza“.

Onda je krajem kolovoza došao i sam čin posvete, na blagdan Marije Kraljice. Iza toga uslijedio je rujan, za mene mjesec s mnogo stresa na poslu. No pojavila se neka odlučnost - vratila sam se razmatranju, revnije sam išla na dnevnu misu i euharistijsko klanjanje, a moja molitvena nakana više nije da dobijemo dijete, nego da Isus bude na prvom mjestu i da mi to bude dosta. Došao je prvi plod posvete - otriježnjenje od površne duhovnosti. 

 U tom raspoloženju i s tim mislima prošla sam mjesec učenja, posjeta bolnici, neugodnih pregleda, ali i mjesec susreta s ljudima koji iskreno pomažu, koji su iznenađujuće ljubazni, koji govore istinu i kad je nije ugodno čuti, koji govore da je Bog dobar. Tada to nisam znala, ali sve njih, iako pune nesavršenosti, i ponekad pomalo smiješne, zbunjene ili za ovaj svijet lude, dovela je u moj život, kao još jedan plod posvete, upravo Marija. 

 I dok sam bila u išćekivanju kako će proći prva terapija hormona, osjećala sam cijelo vrijeme radost i mir, bez pritiska da trebamo postići trudnoću. U svoj zbrci i strci na poslu, obavezama i zgusnutom rasporedu, kao veliki plod posvete, ostala sam trudna. 

Kada pišem o plodovima posvete, ne pišem o svom osjećaju, već o konkretnim događajima zajedničkim ljudima koji su posvetili svoje živote Mariji - rast u duhovnosti, mir, radost, kontakt s ljudima koji su im pomogli baš u situaciji u kojoj su se nalazili, izvanredni događaji u životu. Zapravo svi ti plodovi posvete čista su Božja milost koja dolazi uz vlastiti trud oko rasta u krepostima i ljubavi prema Bogu. Već sam ranije imala iskustva sa snažnim Marijinim zagovorom po molitvi krunice, ali ovo je jedna skroz nova dimenzija Marijanske duhovnosti. 

Na kraju želim jedno posebno naglasiti - život u Marijanskoj pobožnosti nije pun osjećajčića i lagodnosti, nije uživanje u sebičnim željama, nego svakodnevna borba, služenje i umiranje sebi. Kada danas s odmakom gledam cijelu situaciju, mislim da je najveće čudo to što naša obitelj uspijeva održati aktivni duhovni život. No ne bez borbe i truda. I naravno da je drugačije nego prije i da se javljaju određene teškoće. Ono što daje sigurnost i jakost Marijine su riječi “Što god vam rekne, učinite!“ (Iv 2, 5). Ona je prava Majka koja me uvijek upućuje na Isusa. Ona me vodi kamo ja ne znam ići. A ja joj kažem: Pokazala si se Majkom!

Uskrs je prošao, ali još uvijek ga slavimo u Uskrsnoj osmini. Zato vas potičem da odvojite barem 15-ak minuta za razmatranje događaja uskrsnuća, te donosim dio jedne svoje meditacije, koju sami možete nastaviti. 

Ona bdije. Moli psalme. Na koljenima je.

Sjećam se da sam pitala jednu kolegicu s posla kako je to imati dvoje djece jedno za drugim. Ono što mi je ostalo upečatljivo u njezinom odgovoru između svih onih lijepih i pozitivnih strana majčinstva, jest to da ponekad želi ostaviti dijete ispred vrata, bez obzira na njegov plač, i odspavati si još pola sata. Gdje je u takvim trenucima ljubav, najvažnije prve tri, razvoj djeteta...?! 

Perfekcionizam nije uvijek vrlina. Napose kad postaneš mama. Želiš, naravno, najbolje za svoje dijete. Trudiš se da bude čisto, naspavano, sito, i to od zdravih namirnica, da se ne ozlijedi, da se igra didaktičkim igračkama, da čita slikovnice, da ne plače, i konačno, da se osjeća voljeno...

Nisu bitni drugi ljudi. Niti njihova očekivanja. Nije važno što kažu da bi trebalo. Čak niti njihov pristup tvom djetetu nije bitan. Problem nastaje kad sama sebi visoko postaviš letvicu očekivanja kakva mama bi trebala biti. A još kad ti kažu da su prve tri najvažnije... 

Najčešće je ono što očekujemo od sebe u prvoj trudnoći sasvim drugačije od realnosti mjesecima, pa čak i godinama nakon poroda. Sjećam se da sam pitala jednu kolegicu s posla kako je to imati dvoje djece jedno za drugim. Pitanje se odnosilo na konkretnu situaciju. Ali danas vidim da njezin odgovor vrijedi općenito, bez obzira na broj djece. Ono što mi je ostalo upečatljivo u njezinom odgovoru između svih onih lijepih i pozitivnih strana majčinstva, jest to da ponekad želi ostaviti dijete ispred vrata, bez obzira na njegov plač, i odspavati si još pola sata. Mislila sam da pretjeruje i da sigurno nije tako strašno... dok i sama nisam osjetila isti poriv i sjetila se tog razgovora s osmijehom. 

Gdje je u takvim trenucima ljubav, najvažnije prve tri, razvoj djeteta...?! Znam, samo sam čovjek. I prirodno je griješiti. No, to mi ipak ne pomaže.  Zar će i moje dijete imati rane iz djetinjstva? Zar će i moje dijete pokupiti neke moje loše navike? Zar će i moje dijete trebati oprostiti mi zbog negativnih emocija koje sam osjećala dok je bilo malo? Zašto ne bih mogla sve to spriječiti?! Zašto ne mogu biti savršena mama, Supermama?! Kao na primjer Marija, Isusova majka.

No, zar ona nije izgubila Isusa na hodočašću u Jeruzalem kad je imao dvanaest godina? Je li ju onda mogu uopće nazvati savršenom mamom?! Dobro, očito je imala povjerenje u svoje dijete pa mu je dopustila da samostalno putuje s ostalim hodočasnicima i nije ga držala pod staklenim zvonom. A svako dijete može povremeno zloupotrijebiti stečenu slobodu.

Ali čekaj, kakva joj je to reakcija kad ga je pronašla u Hramu? Zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili. Mogu zamisliti još kako se to moglo nastaviti. Zar ne znaš koliko smo se brinuli? Kako si mogao tu ostati i ne javiti se? Tako bi svaka obična mama reagirala. Marija je izrazila ono što je osjećala - nerazumijevanje Isusovog postupka - iako možda ne na najbolji način.

No, dobro, tako je to u obiteljima. Ne razumijemo se uvijek. Ona ipak dopušta Isusu da kaže i svoju stranu priče. Pokazuje mu da ga uvažava i poštuje kao osobu. Isus se također ne boji izraziti svoje osjećaje i viđenje situacije. I nakon svega odlazi s roditeljima svome domu i ostaje im poslušan. Tome ne bi bilo tako da nije osjetio Marijinu ljubav, bez obzira na njezinu reakciju.

Ovdje moram podijeliti i saznanja iz knjige Odgoj za budućnost (Gračner, Peran i Tokić, 2016.) koja u jednom dijelu dotiče upravo ovu situaciju, pri čemu autori naglašavaju slobodno izražavanje negativnih osjećaja, te reakciju koja se ne temelji na toj negativnosti, nego na ljubavi. Osim toga, oni povezuju taj događaj s Isusovim ponašanjem pred samu Muku, s molitvom u Getsemanskom vrtu. Zar Isus nije molio Oca da otkloni patnju i bol od njega? I to čak tri puta! Nakon što je otvoreno izrazio svoju bol i strah, mogao je izvojevati borbu sa samim sobom i podnijeti Muku u dostojanstvu, iz ljubavi prema čovječanstvu. Jedino je u svojoj obitelji mogao to naučiti.



Marijina reakcija u Hramu sigurno je bila jedna od njenih mnogih nesavršenih odgojnih postupaka. Možda po tome ne odgovara našoj viziji savršene majke, iako je kao čovjek bila bezgrešna. I ne samo da je izgubila svoje dijete (bez obzira što je Isus Bog, trebala se brinuti o njemu i odgajati ga, poučavati...), nego je onda još izrazila svoju zabrinutost na nespretan način. Baš ovdje Marija je reagirala slično nama, običnim mamama. Isprovocirane ponašanjem svog djeteta - nespavanjem, odbijanjem hrane, divljanjem, tantrumima, neposluhom - često prebacimo odgovornost upravo na dijete zbog toga što se ljutimo, brinemo, živciramo... Tu se onda otvara prostor gdje djeluje majčinska ljubav.

Bez obzira na naše trenutne osjećaje, možemo reagirati s ljubavlju. I kad mi se u noći spava, ustajem i nosim dijete dok ne zaspi. I kad sam umorna, sjednem na pod i igram se s njim. I kad se ljutim što me ne sluša, ipak ga grlim. I kad sam nestrpljiva, jer nikako da napravi što sam mu rekla po ne znam koji put, ipak se brinem da ima sve što mu treba. Upravo takva ljubav poništava, pa čak i nadmašuje naše pogreške. Ljubav pretvara pogreške u prilike za učenje i odgoj. Zato se ne trebamo bojati naših slabosti. Marija se nije bojala. Zato jer je ljubila.

No ima tu i nešto više od majčinske ljubavi. U slučaju Marije i Isusa, On je zapravo taj koji je nju usavršavao cijelo vrijeme. Zato se i mi obične, grešne mame jedino možemo pouzdati u Njega. Ne u sebe. On je taj od kojeg ćemo primiti ljubav i darovati ju dalje našoj djeci. On je taj koji jedini može našu djecu zaštititi od naših pogrešaka i slabosti. Zato mu ih svaki dan predajmo i molimo Ga da iscijeli svaku ranu na njihovim malim dušicama. A nas da nauči nositi se s onom manje lijepom stranom sebe... nestrpljenjem, ljutnjom, tugom... I da oprostimo same sebi svoje nesavršenosti, da tražimo oproštenje od Njega i od svoje djece.

Ljubav sve usavršuje... A posebno mame!