Nakon bolesti djeteta i muka oko organizacije čuvanja, došao je i taj prvi susret naše male grupe. Voditelji Ivana i Danijel bili su simpatični, a ostali parovi zanimljivi. Na početku smo svi bili malo rezervirani, no kad smo shvatili da imamo više-manje iste probleme, i to je nestalo. S vremenom smo se kao grupa povezali, poticali, suosjećali i veselili se rastu drugih parova. 

Tih tri sata svaka dva tjedna bili su samo naši! S veseljem sam ih očekivala, no svaki put se pojavio nekakav problem oko čuvanja sina. Jednom prilikom je šogoru i šogorici koji su ga trebali čuvati stao auto, dok smo ga drugom prilikom morali povesti sa sobom, što je bilo odlično jer se lijepo družio s našom voditeljicom Ivanom. Znala sam da činimo nešto važno za naš brak kad se toliko problema javlja oko naših odlazaka na grupu. No s pouzdanjem i odlučnošću smo ušli u to, te smo znali da nas Gospodin neće iznevjeriti. 

I tako iz tjedna u tjedan sami smo si zadali određeni izazov, zbog kojeg smo se posebno trudili biti bolji prema supružniku. Dobro sam pazila što ću odabrati učiniti, da zaista bude nešto što je mom mužu važno. Uvijek smo prije sljedećeg susreta pokušali pogoditi što je onaj drugi odabrao kao izazov, a ako smo pogodili, to je bio znak drugome da se dobro potrudio. 

Ono što sam iz lekcije u lekciju sve više shvaćala jest činjenica koliko je za brak važan moj odnos s Bogom. Na kraju svake lekcije trebali smo napisati tri za nas najvažnije stvari. Zanimljivo da sam u svakoj lekciji bar jednu točku povezala sa svojim duhovno-molitvenim životom. Primijetila sam kad nešto u braku ne štima da onda niti moj odnos s Bogom ne štima. Zapravo sam se više svađala s Bogom nego s mužem, više sam prigovarala Bogu nego mužu, više sam se ljutila na Boga nego na muža. I s takvim ponašanjem sam iskazivala veliko nepoštivanje Bogu, a ne samo mužu. Shvatila sam da moram najprije riješiti stvari s Gospodinom, a onda će sve lakše biti i u odnosu s mužem. 

Konačno je došla i posljednja lekcija, Moj odziv je moja odgovornost, u kojoj je ležao ključ moje promjene. Shvatila sam da muž ne može biti kriv za moje nepoštivanje njega, kao što sam prije mislila i tvrdila u našim raspravama. Moja reakcija na njegovu samo otkriva što se skriva u mojoj nutrini, otkriva kakva sam ja zapravo. Kao što zrno pijeska može biti iritant u oku koji uzrokuje upalu tako u školjki može dovesti do stvaranja prekrasnog bisera. Naš brak bi zapravo trebao biti školjka u kojoj ćemo jedan i drugi biti zrno pijeska koje će dovesti do stvaranja prekrasnog bisera. 

U teoriji sam znala da je brak put do Neba i da su supružnici jedno drugome pomoć na tom putu. No kad dođe do nerazumijevanja, razmirica i svađa, kad ne ide sve glatko, brak još uvijek može biti put spasenja. Baš onda je brak put spasenja! Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? (Mt 5, 46) Kad me muž povrijedi ili učini nešto za što ja mislim da je bez ljubavi, otkriva mi područje života na kojem još trebam raditi, koje trebam predati Isusu da ga preobrazi. Moja reakcija pokazuje što se skriva u mom srcu, a da ponekad toga nisam ni svjesna. 

Zato danas zahvalnije gledam na te situacije, jer zbog njih možemo rasti kao osobe i supružnici. Nije uvijek lako i ponekad se slične situacije ponavljaju mjesecima dok ne prestanemo okrivljavati drugu stranu za svoje reakcije bez ljubavi ili poštovanja. 

Ovaj je tečaj samo početak. Ako ga prođete, ne znači da će vaš brak odjednom procvasti i da problema neće biti. Usuđujem se reći, naprotiv! No postati ćete osjetljivi na supružnikove potrebe ljubavi i poštovanja; biti će vam jasno zašto različito gledate na istu situaciji; shvatiti ćete da možete oboje biti u pravu iako se ne slažete - i da je to u redu; moći ćete dešifrirati jezik kojim supružnik govori, te ćete se lakše i brže zaustaviti na početku rasprave; moći ćete se zajedno nasmijati svojim reakcijama i krenuti razgovarati s ljubavlju i poštovanjem. 

Sjećam se da sam nakon prvog susreta mislila kako od svih parova mi imamo najmanje probleme. S današnjim odmakom jasno mi je da je to zato što imamo najmanje bračnog “staža”. Na kraju tečaja, na onim parovima s više godina braka vidjele su se ogromne promjene, što je živo svjedočanstvo za nas ostale.

Nadam se da će i ovo moje malo svjedočanstvo nekoga potaknuti da se odluči na tečaj Ljubav i poštovanje. Brak je vrijedan svakog truda i vremena, a poruka ljubavi i poštovanja doista djeluje. Hvala Kristoforima što se ozbiljno i stručno bave ovom ključnom temom za naše vrijeme i društvo!

Tog 20. lipnja ostala sam u bolnici posve nenadano. Znala sam da je moglo krenuti bilo kad, ali nisam mislila da će se sve tako odvijati. Bilo je malo plodne vode i trebala sam ići na inducirani porod. No taj utorak bilo je puno carskih rezova pa su me ostavili za sutradan. Koja slučajnost! Ali ne vjerujem da slučajnosti postoje.

Ako sam se bojala nečega u vezi poroda, to je bila indukcija. Nije da me bilo strah boli, nego trajanja. Osjećala sam kako više nemam kontrolu nad situacijom i tu mi se počelo ljuljati tlo pod nogama. Pripremala sam se na prirodni porod. I onda mi se dogodilo ovako nešto! 

Znala sam da se moram suočiti sa svojim strahovima i gubitkom kontrole. Muž mi je bio podrška, ali vidjela sam da je i njemu bilo teško, jer smo bili razdvojeni i nije znao kako će se sve odvijati. Shvatila sam da je to zapravo bilo ono za što sam se mjesecima pripremala. Ono zbog čega sam pročitala knjigu Duhovni pristup rađanju. Ono zbog čega sam svaki dan razmatrala tekstove o Božjoj ljubavi i pouzdanju u Boga. To je bio trenutak u koji su se slile sve moje molitve za sretan porod. 

To je bio trenutak kad sam osjetila svu svoju bespomoćnost. Nisam se mogla niti smjela osloniti na muža, na liječnike, ali niti se pouzdati u sebe. Jedino što sam mogla bilo je priznati da sam slaba i da se bojim.

Bili smo sami, On i ja. Moja nemoć dosegla je vrhunac. Priznala sam da nemam više ništa. Da nemam oslonca. Da grabim rukom u prazno. Bila sam bez ičega. I onda je uslijedilo predanje. Onda je nastupila vjera. On je bio sva moja utjeha i snaga u tim trenucima. Moja jedina molitva bila je ponavljanje Marijinog predanja "Evo službenice Gospodnje. Neka mi bude po tvojoj riječi." (Lk 1, 38). Tada sam iskreno prihvatila da mi je svejedno što će sa mnom biti. Na sve sam pristala samo da se Bog proslavi.

U noći na 21. lipnja probudili su me trudovi. Jednostavno sam znala da je moja molitva uslišana. I ne samo to. Nego da se nemam čega bojati i da će porod biti kakav sam priželjkivala. Sve je išlo brzo. Ujutro je izašao i sluzni čep. Pritisak koji sam osjećala ukazivao je na to da ću brzo roditi. Bez obzira na to što je porod prirodno krenuo, dobila sam drip jer je bila predviđena indukcija. I iako su primalje u predrađaonici rekle da sam prvorotka i da ću cijeli dan rađati, na telefon sam rekla mužu nek dođe do 10 sati u bolnicu s torbom. 

Dva sata nakon dripa uslijedio je pregled. Doktorica se dvoumila i konačno odlučila da odem u boks. U roku deset minuta, dok sam se spremila i otišla u rađaonicu, otvorila sam se sa šest na deset prstiju. Kasnije kad mi je muž prepričavao svoj doživljaj, rekao je kako je babica uzviknula neka se njoj piše taj porod. 

Bol sam osjećala, no ne neizdrživu. Uspjela sam se čak i koncentrirati na abdominalno disanje koje sam doma vježbala. A snagu i mir davale su mi riječi Zdravomarije koje je muž molio. Osim toga, sve je kratko trajalo. U 11.06, pola sata nakon što sam došla na stol u rađaonicu, rodio se naš mali bubač. Nakon poroda znala sam da se nemam više čega bojati u majčinstvu. 

I doista, nisam imala hrpu problema s kojima se mame inače susreću. Uvjerila sam se da "Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube" (Rim 8, 28). Istina, često zaboravim na to. Jer ja ljubim nesavršenom ljudskom ljubavlju. Jer ja se još uvijek borim sa svojom sebičnošću. Jer ja nemam dovoljno pouzdanja u Njega. No On je vjeran i kad mi nismo  (usp. 2 Tim 2, 13). Uvjerila sam se da "sve mogu u onome koji me jača" (Fil 4, 13), čak i kad mi je teško, kad mislim Što mi je sve ovo trebalo. 

Da, puno je tu biblijskih citata na jednom mjestu. No ljudske riječi blijede pred onim što Gospodin čini u našim životima ako Mu se predamo i jedino je Njegova Riječ dostojna to i opisati.


#AdMaioremDeiGloriam

U tjednu nakon Uskrsa dr. Emerson Eggerichs, stručnjak za komunikaciju u braku i obitelji, održano je u većim hrvatskim gradovima predavanja na temu komunikacije u braku. Ukratko, muškarcima je potrebno poštovanje, a ženama ljubav. To su potvrdila i opsežna istraživanja etabliranih američkih sveučilišta. Neću ulaziti u detalje, jer sve piše u njegovoj knjizi Ljubav i poštovanje. No to me predavanje podsjetilo na važnost te dvije komponente braka. 

Ono što ovdje želim jest opisati kako je taj pristup utjecao na naš brak i to iz ženske perspektive. Posebno zato što u kulturi intime žene imaju primat, pa često ne razumijemo potrebe muškaraca ili mislimo da poštovanje trebaju zaslužiti. A muškarci rijetko znaju izraziti u čemu je problem. Iako nismo dugo u braku, vjerujem da će svaki bračni par moći pronaći dodirne točke.

Kad je izašao hrvatski prijevod knjige Ljubav i poštovanje, bila sam oduševljena. Tek sam započela svoju bračnu priču i gutala sam knjige o braku. Stvarno sam i krenula provoditi ono što sam čitala. Čak sam jedno ljeto posvetila tome da svaki dan ohrabrim supruga na način da osvijestim jednu njegovu kvalitetu, iskažem mu zahvalnost zbog toga i molim za njega (30-day Husband Encouragement Challenge). 

U tom početnom razdoblju uvijek smo se podsjećali na ono što smo naučili o komunikaciji u braku - da je meni potrebna ljubav i da me on sasluša, a ja da mu ne prigovaram, nego da mu s poštovanjem kažem što mi ne odgovara, te da kažem kako se ja osjećam, a ne da optužujem. Općenito smo se trudili komunicirati jedno s drugim na način koji onom drugom odgovara. 

Do trenutka kad sam bila trudna, znali smo da nešto nije u redu kod onog drugog i bez pogleda. Što je još nevjerojatnije, znali smo u čemu je stvar. Bila sam jako ponosna na naš brak, kako rješavamo sukobe i nerazumijevanje. Često sam promatrala bračne parove oko sebe i u glavi analizirala Ona ga ne poštuje - on se zatvara u sebe ili Gle, kako ga gleda s divljenjem! Sigurno imaju dobar odnos ili Vidi kako je ponosan na nju. …  Ono pozitivno trudila sam se primijeniti na naš brak, a negativno izbjeći.

Onda se rodila beba. Prekretnica. Naš obiteljski život postao je dinamičniji. Pojavili su se neočekivani problemi, a nerazumijevanja su postala sve učestalija i trebalo ih je brže rješavati. Pravi problem bilo je moje sve učestalije prigovaranje. Zapravo sam sama sebi išla na živce. Osjećala sam kao da Sirah mene opisuje kad kaže “Volim više živjeti s lavom i sa zmajem nego živjeti sa ženom opakom” (Sir 26, 16). Znala sam da radim krivo, da to nije način na koji ću motivirati muža da učini ono što smatram ispravnim. A on se silno trudio bez obzira na moje nepoštovanje iskazivati mi ljubav. I uzimala sam knjigu Ljubav i poštovanje u ruke, listala, tražila… ali ništa. Ništa nisam uspjela promijeniti. Nikoga nisam uspjela promijeniti - niti muža, niti sebe. 

U teoriji sam znala da bračna ljubav utječe na osjećaj sigurnosti i voljenosti kod djeteta. Ipak me bubačeva reakcija u trenucima napetosti između muža i mene iznenadila. Od bebe koja slobodno izražava svoje osjećaje, i pozitivne i negativne, postao bi povučen, promatrajući situaciju bez privlačenja pažnje na sebe. Niti spoznaja da je naša ljubav ključna za to da se on osjeća ljubljeno nije me mogla dovoljno potaknuti da počnem reagirati prema mužu s poštovanjem.  

Ne znam jeste li primijetili, ali dosad u tekstu nisam spomenula Boga niti molitvu. Zar brak nije sakrament, barem onako kako smo ga mi sklopili?! Ako jest, onda je u tom braku i Bog. I doista, molili smo se zajedno, i ja sam se molila za muža i sebe kao suprugu. No, očito, ne na pravi način. Moj unutarnji stav bio je pogrešan - muž se treba promijeniti, a ne ja. 

Ono što je dr. Eggerichs u svom predavanju naglasio jest motivacija za drugačiji način reagiranja u sukobu. Jer sukobe u braku ne možemo izbjeći. Ali kad oni nastanu, što činimo? Upadnemo u ludi krug - žena reagira s nepoštovanjem, a muž se zbog toga osjeća povrijeđeno i reagira bez ljubavi prema svojoj ženi, te je onda ona povrijeđena i reagira bez poštovanja… i tako opet iznova. Saznanja da je mom suprugu važno poštovanje, da on ima dobre namjere i ne želi me povrijediti, da će naš brak bolje funkcionirati ako ću ga ja poštovati nisu me mogla dovoljno motivirati da se ponašam u skladu s tim. Gotovo uvijek sam bila ja ta koja je iznova zavrtjela taj ludi krug i reagirala po starom. Po svome. 

Kao rješenje izlaska iz tog ludog kruga dr. Eggerichs istaknuo je u svom predavanju da onaj koji se osjeća spremnije i zrelije treba prvi popustiti, te da je svaki supružnik odgovoran za svoju reakciju u sukobu. No još jedna stvar mi je baš zapela za uho. A to je da se u odnosu prema supružniku zrcali naš odnos prema Bogu. Dakle, kroz nepoštovanje prema mužu, pokazujem da ne želim niti častiti Boga, da i u tom odnosu želim da sve bude po mome. 

Tu tezu dr. Eggerichs temelji na petom poglavlju Pavlove poslanice Efežanima, zbog kojeg se ženama najčešće diže kosa na glavi. Riječ je, naravno, o sljedećem: “Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu! Žene svojim muževima kao Gospodinu!” (Ef 5, 21-22). Niti meni nije ugodno čuti ovaj redak. Još uvijek, priznajem. Ali iz ovoga je jasno da žena podložna svom mužu zapravo je podložna Bogu. Sveti Pavao također kaže da muževi trebaju ljubiti svoje žene kao Krist Crkvu, što znači da trebaju biti spremni položiti svoj život za dobro svoje žene. U današnjem slučaju, trebaju pobijediti sami sebe, svoju sebičnost, zbog ljubavi prema supruzi. Bračna ljubav je zapravo slika Božje ljubavi prema svojoj Crkvi (usp. Ef 5, 32). 

Zanimljivo je to da kad nešto u našem odnosu ne bi štimalo, nije štimao niti moj odnos s Bogom.  I to bez obzira na mužev nježan pristup - prvi bi popustio, ispričao se i tražio da mu oprostim. Muž i ja smo uvijek sve izgladili, ali kao da Bogu nisam oprostila to što dopušta te teške trenutke u braku. Nisam tome nikada pridavala pažnju. A onda dok sam sjedila na predavanju, samo me pogodila misao da sam Boga prvog okrivila za svaki bračni konflikt. Jer On mi je dao takvog muža. I zašto ga onda On ne promijeni?! Zar ne vidi kako mi je teško?! Zar ne vidi koliko se trudim oko svega?! Molitva i razmatranje nemaju nikakvog smisla! Najbolje da sve sama sredim kako mislim da je najbolje. To su bile moje misli u ternucima bračnih sukoba. 

Ono što me doista potaknulo na djelovanje bilo je kad sam shvatila da je na kocki moj odnos s Bogom. Jedino što mi je preostalo bilo je iskreno pokajanje za svoje ponašanje, najprije prema Bogu, onda i prema mužu. I truditi se otvorena srca primjenjivati načela ljubavi i poštovanja. Jer ona su upisana u svaki brak, bez obzira što mi mislili o tome. Znanstvenicima je trebalo dvadeset godina da dokažu ono što kršćani znaju već dvadeset stoljeća. Koliko slijepi, i možda oholi, trebamo biti da to ne vidimo?! 

A u mom braku nisu se odjednom dogodile neke čudesne promjene. I nije se muž promijenio. Ali ja se polako mijenjam. Dobila sam jakosti da mogu prijeći preko svoga ponosa i zauzdati vlastiti jezik. To ne znači da uvijek savršeno komuniciramo, da sam skroz prestala prigovarati ili da se povremeno ne osjećam povrijeđeno. Ali sada mislim da molitva ima smisla. I molim za svoju promjenu srca i prihvaćanje muževog ponašanja. Sada imam želju poštivati muža bez obzira na njegove reakcije.  Sada ponekad i ja napravim prvi korak i ispričam se. Sada mogu lakše i brže oprostiti. Sada ne shvaćam sebe više tako ozbiljno. Ali zato poštivanje muža da!

A možda za mjesec dana napišem i post o nekom novom izazovu učvršćivanja bračne ljubavi kao onom s početka teksta.