Otkad sam postala majkom većina knjiga duhovne tematike koje čitam nisu više meditativnog karaktera, nego su vrlo konkretne i primjenjive. Jedna od njih je i Obnova kršćanske obitelji Johna Lorena i Paule Sandford. Dok sam je čitala, zapisivala sam neke stvari na papiriće, koje sam u međuvremenu zagubila, s namjerom da napišem kratki vodič za mlade obitelji s praktičnom primjenom važnijih principa iz te knjige. Vjerujem da ću do objave ovog teksta pronaći te svoje bilješke, a za početak donosim prvu praktičnu stvar koji smo suprug i ja primijenili u našoj obitelji - blagoslivljanje djeteta.

Prije negoli krenem u samu praksu, još malo ću iznijeti važnost blagoslova. Ova tema mi se činila kao dobar odabir za početak, jer roditelji uvijek žele najbolje za svoje dijete. Sama riječ blagoslov znači dobra riječ (lat. benedicere: bene - dobro + dicere - govoriti). Dakle, kad blagoslivljamo djecu, to znači da im želimo dobro, da ono što rade bude dobro. A to dobro je prisutno od samog stvaranja svijeta (“I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro.” Post 1, 31). Što je to dobro? U potrazi za tim odgovorom, obzirom da nisam teolog, posegnula sam najprije za Katekizmom Katoličke Crkve (KKC), a on donosi sljedeće o blagoslovu:

“U početku Bog blagoslivlje živa bića, osobito čovjeka i ženu. Savez s Noom i sa svim živim bićima obnavlja taj blagoslov plodnosti, usprkos čovjekovu grijehu po kojem je zemlja 'prokleta'. Ali napose od Abrahama božanski blagoslov prožima ljudsku povijest, koja je išla prema smrti, da je vrati životu, njezinu vrelu: po vjeri 'oca vjernikâ' koji prihvaća blagoslov, započela je povijest spasenja.” KKC 1080

Dakle, dobro - Božji blagoslov, donosi milost spasenja na ljude. Taj blagoslov se prenosi se iz generacije u generaciju i umutar obitelji. Stoga blagoslivljanjem svoje djece otvaramo vrata Božjoj milosti, koju će oni sami kad odrastu moći prihvatiti i živjeti puninu koju je Gospodin za njih zamislio (usp. Sandford 251). Naravno da sakramenti igraju glavnu ulogu u prenošenju Božje milosti. No oni traže aktivno življenje vjere roditelja koji svojim primjerom i podukom stvaraju temelje Božjoj milosti. Zato se i često kaže da mala djeca žive na vjeri svojih roditelja. A jedan od načina stvaranja tih temelja je i roditeljski blagoslov djece. "To nije nikakav običaj niti magijski čin, već konkretna briga roditelja za duh i dušu svoje djece" (Sandford 250). Kolika je važnost roditeljskog blagoslova dokazuje i cijelo jedno poglavlje pod naslovom Obnova biblijskih funkcija obitelji u već spomenutoj knjizi bračnog para Sandford.

Nakon pročitanog poglavlja počela sam ozbiljnije shvaćati blagoslov djeteta, te sam pomislila kako suprug i ja trebamo učiniti nešto konkretno u skladu s pročitanim. Odlučila sam detaljnije proučiti što autori tvrde o roditeljskom blagoslovu. Kao primjer navode Izakov blagoslov Jakova:Kad se primače i poljubi ga, Izak osjeti miris njegove odjeće pa ga blagoslovi:

Može se primijetiti da Izakov blagoslov nije puka banalnost, već sadrži vrlo konkretne pojedinosti, te da je očinski (roditeljski) blagoslov i jedna vrsta proroštva, no može biti i osuda. Znamo da se Izakov blagoslov na Jakovu ispunio do posljednje pojedinosti. A kad je Ezav tražio blagoslov (Post 27, 34-40), Izak nije mogao opozvati Jakovljev blagoslov, jer to nisu bile puke riječi. To znači da se blagoslov treba izgovarati pod vodstvom Duha Svetoga. Također bi nam kao kršćanima cilj roditeljstva trebao biti uvesti svoju djecu u blagoslov Oca nebeskog (kroz prenošenje vjere u dječjoj dobi do susreta sa živim Bogom u tinejdžerskoj ili odrasloj dobi).

Iz tog razloga suprug i ja smo sjeli jednu večer zajedno u razmatranju gore spomenutog biblijskog odlomka i na temelju toga, kao i poznavanja karaktera našeg sina, pod vodstvom Duha Svetoga napisali svoj roditeljski blagoslov baš za njega. Sljedeću večer, kao i svaku sljedeću, stavili smo svetom vodom križić na njegovo čelo i blagoslovili ga riječima koje smo dobili u razmatranju.

Sada već znamo napamet taj blagoslov za našeg bubača. No važno je upamtiti da riječi blagoslova nisu nikakva magija, niti možemo sa stopostotnom sigurnošću tvrditi da će se naš roditeljski blagoslov obistiniti na našoj djeci. Ono što je važno jest suradnja roditelja s Duhom Svetim temeljena na Svetom pismu. Treba imati na umu da blagoslov otvara dijete primanju Božje milosti, te da ono što mi kao roditelji govorimo o svojoj djeci, bilo pozitivno ili negativno, direktno utječe na formiranje njihovog bića. Stoga riječi blagoslova mogu na općeljudskoj razini imati veliki pozitivni utjecaj na djetetovo samopouzdanje, a na duhovnoj razini doprinijeti dubljem i snažnijem zahvatu Božje milosti.

Nadam se da će vas ovaj tekst potaknuti na blagoslivljanje djece, ako to već ne činite, najprije ovim biblijskim riječima:

"Neka te blagoslovi Gospodin
i neka te čuva!
Neka te Gospodin licem svojim obasja,
milostiv neka ti bude!
Neka pogled svoj Gospodin svrati na te
i mir ti donese!"
(Br 6, 24).

A onda se nadam da ćete sa supružnikom ući u molitvu kako biste po Duhu Svetom dobili riječi blagoslova za svako pojedino svoje dijete.

Ako želite više pročitati o blagoslovu djece u obitelji, sljedeći linkovi mogu biti korisni:

Molitva blagoslova 

Blagoslov djece 

Sin ili kći, vjerujem da svaka majka tako osjeća za svoje dijete. No, je li stvarno moj? Ako nije moj, naš, pa čiji je onda? Sad ćete misliti: pišeš ono što je očito! Da, za djecu se kaže da su blagoslov, Božji dar. U Katekizmu Katoličke Crkve br. 2378 piše sljedeće:

Da pojednostavim, dijete nije naše vlasništvo, svojina. Nije sredstvo za vlastito ispunjenje i samoostvarenje. Nije niti modni dodatak, rekvizit za Instagram fotku... Nije niti ono na što ja imam pravo bez obzira na način na koji ću do njega doći... Dijete je malo Božje stvorenje. Stvorenje dostojno poštovanja i ljubavi. Cjelovita osoba spremna na streloviti i zadivljujući razvoj u odraslog čovjeka.

Djetetu dajemo genetski materijal, tijelo. Ali ne biramo kako će se sve posložiti. Najbolje sam to vidjela na primjeru muževljeve obitelji. Sedmero djece, gotovo svi muški, a opet je svaki različit, čak i na najočitjem, fizičkom aspektu. Bog slaže gene kako se Njemu sviđa i ne možemo na to utjecati. Bog udahnjuje i dušu u to malo tijelo, daje mu karakter kakav želi. A mi smo samo sustvaratelji. Često nedostojni, ponekad i slučajni... Kako god bilo, dijete je tu. Mali čovjek stvoren na Božju sliku.

Sve to me zadivljuje i ostavlja bez riječi. Često se osjećam nedoraslo i nedostojno brinuti se za našeg malog bubača. Posebno kad vidim da mu nešto ne paše, da mu smeta, a ja ne znam kako mu pomoći. Dok je bio u trbuhu, više sam ga doživljavala svojim djetetom, ali kako vrijeme prolazi, sve sam više svjesna da on to zapravo nije. Zato dok se mazimo, dok mu dodirom i poljupcem iskazujem nježnost, tepam mu da je Otac nebeski njegov pravi Roditelj, onaj koji ga neizmjerno i savršeno ljubi, onako kako ja to nikada neću moći ni znati. 

Onda si postavljam sljedeća pitanja: Što ću s našim sinom? Koliko sam uopće odgovorna za njega ako je Božji, a ne moj? Kako ga odgajati? Kako ga voljeti? Kako ga nečemu naučiti?

Usprkos tom osjećaju nedostojnosti, odgovornost je tu. Odgovornost i težnja da dam našem sinu sve najbolje. Najbolje od materijalnog, najbolje od obrazovanja, najbolje od mene same. Ali to nije dovoljno. Tu sam da ga upravljam na početku njegovog životnog puta, da usadim u njega sve ono što smatram dobrim i vrijednim, da mu ukazujem na njegov konačni cilj, na smisao života, da ga odgajam za Nebo, za Božje kraljevstvo.

Na kraju života samo ću Jednome položiti račun o odgoju svoga djeteta. I zato se ne obazirem na komentare društva, ljudske obzire, na "dobronamjerne savjete". Oni tada neće biti važni, čak i ako sada jesu. Samo će Njegovo mišljenje tada biti jedino mjerilo. Jesam li bila majka koja ljubi, bez obzira na materijalne mogućnosti, bez obzira na to hvalim li ga ili prekoravam, bez obzira na broj djece u kući, bez obzira na muža i okolinu... A ja ću primiti svoju plaću, kakva god ona bila... Za odgoj Njegove i svoje djece.