Prikazani su postovi s oznakom lifestyle. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom lifestyle. Prikaži sve postove

subota, 29. lipnja 2019.


Kažu da je rođenje djeteta prekretnica u životu žene. Doista jest. No još stresnija prekretnica je povratak majke na posao. Kad sam se nakon porodiljnog dopusta vratila na posao, trebalo mi je određeno vrijeme da se uhodam u svom novom dnevnom rasporedu. To je značilo i prilagodbu mog dotadašnjeg molitvenog rasporeda.


Otada se mjesecima borim s nezadovoljstvom i umorom, kao i većina zaposlenih majki, ali i mišlju da nisam dobra vjernica, da nisam autentična, da ne živim ono što pišem... Činjenica je da se u našem svijetu od majke puno očekuje - da briljira na poslu, da vodi brigu o sebi, da dom bude uredan i čist bez obzira na malce koji u trenutku sve mogu razbacati i zaprljati, da se aktivno bavi djecom, da bude emotivno dostupna obitelji, ali i ljudima na poslu, tim više ako radi s djecom, da pazi na zdravu prehranu i tjelovježbu…

Još se nekako mogu nositi s očekivanjima društva, pa čak i sa svojim očekivanjima o urednosti i čistoći doma (svjesna sam da bar još nekih 10-ak godina neće biti onako kao prije bubačevog rođenja). No pomisao da mjesecima idem na misu isključivo nedjeljom, da jedva s mužem izmolim deseticu krunice, i pritom još i zaspim, za mene je značila potpuni kolaps načina života na koji sam dotad navikla.

Nezadovoljstvo i samooptuživanje je raslo, a onda sam sasvim slučajno došla do jedne gospođe koja mi je mogla pomoći i pružiti usmjerenje. Zapravo mi je trebao netko tko bi mi rekao da sam u pravu - da sam stvarno grozna vjernica, jer se ne ustajem u 5.00 kako bih razmatrala, da trebam izabrati između posla i ostanka doma (s jednim djetetom!), da me posao koči u duhovnom rastu, da ne smijem imati hobije jer mi oduzimaju vrijeme za dnevnu misu, da se ne bih trebala igrati s djetetom, jer gubim dragocjene trenutke za pospremanje… No od te gospođe nisam čula ono što sam željela čuti. Mnogo iskusnija u majčinstvu i duhovnosti, nazovimo je Luca, rekla mi je da imam krivi pogled na molitvu otkako sam majka. Kako to ona misli?! Pa evo kako :)

Biti supruga i majka je poziv, isto kao i biti svećenik ili časna sestra. A to znači da supruge i majke imaju svoje staleške dužnosti koje su ravnopravne molitvenim dužnostima. U svoje staleške dužnosti treba jednostavno ukomponirati duhovnost. Jer ne vrijedi ti ništa ako nemaš skuhani ručak, a cijelo dopodne moliš! Briga za bližnje koji su nam povjereni na prvome je mjestu u svakodnevnom životu. Recimo da sam ovo znala - konkretna djela ljubavi su ispred pobožnosti i pukog nabrajanja. Ali svejedno me mučila misao da se radi o mojoj lijenosti … ili nesposobnosti!

Naravno da me Luca razuvjerila i dala mi konkretne how to za molitveni život u obiteljskom staležu. Ovako sam ih primijenila u svom molitvenom životu.

Jutarnja molitva

Ujutro se pomolim najčešće u pokretu, dok se ustajem iz kreveta, umivam ili radim doručak u tišini. To su zaštitna molitva Pod obranu se tvoju i Zaziv Duha Svetoga. Kratko promislim što me čeka sve u danu, zahvalim za to i molim blagoslov na sve što ću raditi, tražim vodstvo Duha Svetoga u svojim postupcima i riječima. Molim Majku Mariju da živim po njezinom primjeru i da me upravlja svojim majčinskim savjetima. Tražim pomoć svog anđela čuvara u napastima i kušnjama, da ih mogu prepoznati i Božjom milošću svladati. Ovo sad možda izgleda puno, ali zapravo nije, jer se radi o strelovitim zazivima, npr. “Dođi, Duše Sveti, i vodi me!”, “Anđele čuvaru, pomozi mi u tom i tom poslu!”... .

Blagoslovna molitva
Blagoslov zazivam na sve ljude s kojima se susrećem, i to najčešće neposredno prije susreta, npr. dok idem od kabineta do učionice. Tada se pomolim i anđelima čuvarima, da moj duh bude otvoren za te osobe, ali i njihov za mene, da ne zaboravim da su i oni ljubljena Božja djeca sa svojim dostojanstvom, bez obzira na to kakvi su prema meni. Ovo su isto vrlo kratke strelovite molitve, no tako puno znače, posebno kad se radi o međuljudskim odnosima.

Molitva zahvale uz dijete
Ovo je nešto što je originalno Lucino. Dok se igram s bubačem, dok smo u parkiću, ili dok ga uspavljujem, mogu zahvaljivati Bogu na tom djetetu što mi ga je dao i što sam baš ja njegova majka. Ovo je način na koji se divimo Bogu i proslavljamo Ga zbog stvaranja čovjeka. Zahvaljivanje nas obnavlja, daje pouzdanje u Boga, ali i jača našu strpljivost s djecom, posebno u potencijalno napetim situacijama.

Molitva u hodu
Ovo je naša alternativa kad nemamo vremena, a može se odnositi na osobnu ili obiteljsku molitvu. Već ranije smo se muž i ja počeli “moliti u hodu”. Nije nešto što bih preporučila da bude dugoročno, ali radnim danom kad postoji mnoštvo obaveza ili kad su djeca bolesna, korisno je na ovaj način moliti da se ne izgubi ritam. Ta “molitva u hodu” bude obično na putu do posla ili u autu kad zajedno nekamo idemo, dok obavljam neki od kućanskih poslova ili uspavljujem dijete, te najčešće molim krunicu. Onda navečer muž i ja izmolimo zajedno jednu deseticu krunice, onu za koju se unaprijed dogovorimo. Vikendom bi bilo najbolje to preskočiti i moliti se u sabranosti i miru.

Nedjeljna misa
Trenutno mi se nedjeljna misa čini kao slamka spasa preko koje dobivam duhovnu hranu. No nije baš u potpunosti tako, jer nedjeljna je misa puno više. To je baza na kojoj se gradi sve ostalo što sam gore navela, i bez čega sve to ne bi imalo smisla. Iako bi nedjeljna misa trebala biti vrhunac molitvenog života, ponekad je teško biti usredotočen i uistinu prisutan na misi, bilo zbog djetetovog ponašanja, bilo zbog vlastitog umora. To je nešto protiv čega se svjesno treba boriti, ali i prikazati Gospodinu, jer On i po krivim crtama pravo piše :) Bez obzira na dijete, suprugov i moj dogovor je da ne odustajemo od odlazaka na nedjeljnu misu, pa čak i kad je bubač bolestan. Onda se obično organiziramo da jedan od nas ide ranije dopodne, a drugi malo kasnije. U Zagrebu imamo tu mogućnost, no i u malim mjestima je isto tako moguće da oba roditelja idu na misu, ako se unaprijed organiziraju. Primijetila sam da mi baš tada, kad je bubač bolestan, dolazi napast da se u zadnji čas dogovaram s mužem oko toga i da poželim ne ići na misu.


Slavljenje
Zadnjih nekoliko mjeseci suprug i ja odlazimo na susrete jedne zajednice Obnove u Duhu. Zbog bubača je on taj koji je redovit na susretima. No često nam uskoče teta čuvalica i šogorica, pa možemo zajedno ići. Ono što me na tim susretima zapravo obnavlja jest slavljenje Gospodina. U početku mi je bilo čudno, neugodno i nisam se mogla opustiti, kako to zapravo obično bude kad se dođe u neku karizmatsku zajednicu. No započela sam svoje slavljenje doma, i to s bubačem. Pustila sam na YouTubeu slavljeničke pjesme i tako je krenulo. To sam činila često onda kad mi je bilo najteže, kad sam jedva čekala da muž dođe doma s posla, kad je bubač bio posebno nervozan i cendrav, kad sam bila iscrpljena... baš onda bih pojačala zvučnik i pjevala iz sveg glasa (a ne pjevam baš lijepo). Slavljenje, posebno na susretima zajednice (jer zajedništvo daje posebnu snagu), bilo je moje punjenje baterija.

Ovo su bile upute koje sam dobila od Luce, no želim spomenuti još dvije vrste molitve koje smatram izuzetno važnim za zdravo duhovno funkcioniranje.


Razmatranje

O ovome ću pisati malo duže, jer je čitanje i razmatranje Božje riječi iznimno važno za duhovni život. Božja riječ je živa i mijenja nas. Ako aktivno uronimo u nju, daje nam snage za krepostan kršćanski život, otkriva nam istinu o Bogu i o sebi, jača nas, liječi nas... Sad da prijeđem s teološkog na ono konkretno - preko Božje riječi dobivamo poruke od Boga, poticaje, baš za svoj život, za situacije u kojima se nalazimo.
Razmatranje je nešto od čega jednostavno odbijam odustati, a zapravo vrlo često otpadne prvo u užurbanom danu. Za razmatranje je potrebno vrijeme. Za kvalitetno razmatranje je potrebno više vremena, jer Božji poticaji nisu instantni i dolaze kad je čovjek smiren i sabran. A nemoguće je samo pucnuti prstima i jednostavno biti sabran. No jedna mama si teško može priuštiti sat vremena ili pola sata u tišini. Zato sam si odabrala okvirno vrijeme od deset do dvadeset minuta za razmatranje, jer to je minimalno što mogu odvojiti za osobni susret s Bogom.
Kroz ovo teže razdoblje puno frustracija, najbolje su mi odgovarali psalmi. To su ujedno bile moje molitve, ali i Božji odgovor. Dovoljno su kratki, ali i catchy da mogu upamtiti neke stihove koji su mi poticajni i ponavljati ih kroz dan kad mi dođe teško.
Iako se čini da razmatranje oduzima puno vremena, svaki put kao da dobijem dodatno vrijeme u danu i stignem napraviti i više nego sam planirala.



Klanjanje
Kod mene su odlasci na klanjanje trenutno u fazi kreni-stani. No mislim da bi svaka mlada kršćanska majka trebala klanjanje što prije uvrstiti u svoj tjedni raspored. A evo i razloga: nema tog problema koji Isus ne može riješiti! Osim toga, najviše volim doći pred Presveto i ništa ne moliti, nego samo biti u Njegovoj prisutnosti. On obnavlja moje snage i pruža mi istinski odmor. Vjerujte mi, niti jedan kršćanski muž neće odbiti pobrinuti se za dom i djecu ako supruga želi ići na klanjanje. To može biti tvoj tjedni ritual, vrijeme za sebe, za razmišljanje i opuštanje. I pola sata će biti dovoljno.

Ovdje nisam posebno isticala obiteljsku molitvu, jer nam je dijete malo i molimo se kratko. No
mislim da je najvažnije da djeca usvoje naviku zajedničke molitve, te da roditelji blagoslove dijete prije spavanja.

Nadam se da će ovi moji primjeri biti poticaj majkama da budu kreativne i da organiziraju svoj duhovni život po svojoj mjeri i mjeri svoje obitelji. Staleške dužnosti, posebno dok su djeca mala, ne smijemo zanemarivati zbog duhovnosti kakvu bismo htjele imati. Bog sve vidi i razumije naše obveze, obiteljske i poslovne. Na kraju krajeva, On nam je dao djecu na brigu i odgoj, i najmanje što želi je da budemo opterećene, jer nemamo vremena moliti. Sveta Terezija Avilska, iako biološki nije bila majka, zasigurno se kao poglavarica samostana često tako osjećala, rekla je da je Bog iznad tava i lonaca. Ukratko, srce treba biti u molitvi, koliko god ona kratka bila. I niti jedna majka ne bi trebala misliti da nedovoljno moli. U svakoj obvezi i izvršavanju staleških dužnosti možeš se sjetiti Gospodina, prikazati mu što činiš i zahvaliti na tome. A ono malo vremena koje provedeš u sabranoj molitvi, neka bude najbolje od tvog srca što možeš dati Gospodinu!

P. S. Da ovaj tekst ne ostane samo na opisu mog molitvenog života, stavljam pred svaku od vas koja ovo čita jedan izazov - razmatraj Božju riječ dva tjedna svaki dan i vidi hoće li doći do kakve promjene u tvom životu! Ako nikada nisi razmatrala, ovdje se nalazi jedan link koji ti u tome može pomoći. I svakako mi se javi sa svojim iskustvom :)

subota, 3. ožujka 2018.


Prije nekoliko godina otkrila sam ljepotu korizme. I ljepotu odricanja. A danas se opet pitam kakvog sve to smisla ima. Da bih se na Uskrs najela kolača i francuske toliko da mi bude zlo? Zašto bih se uopće odricala? Kao da se vraćam na onu tradicionalnu vjeru i činim nešto iz običaja. Ili iskorištavam ovo vrijeme da smršavim i steknem zdrave navike. A to nije korizma...


Još jedna korizma. Već je odavno počela. Još jedno odricanje. Mame znaju puno toga o odricanju. Kao da korizma vječno traje. 

Prije nekoliko godina otkrila sam ljepotu korizme. I ljepotu odricanja. A danas se opet pitam kakvog to smisla ima. Da bih se na Uskrs najela kolača i francuske toliko da mi bude zlo?

Oni koji znaju o vjeri više od mene kažu da se treba odreći grijeha i grešnih navika. I da istodobno treba usvajati dobre navike i kreposno ponašanje. Sigurno su u pravu. No što je s onim dobrim starim odricanjem od čokolade, televizije ili društvenih mreža? Zašto bih se uopće odrekla tako nečega? Kao da se vraćam na onu tradicionalnu vjeru i činim nešto iz običaja. Ili iskorištavam ovo vrijeme da smršavim i steknem zdrave navike. A to nije smisao korizme. 

Ipak, moje iskustvo s odricanjem ove korizme malo je drugačije od prijašnjih. Trudnoća, pa razdoblje intenzivnog dojenja - sve neki razlozi da izbjegavam svakodnevno mrtvljenje i žrtvice zadnjih godinu i pol. A napose tjedni post. Sve je bilo napola. A osjećala sam se kao da nisam sva svoja. Još sam se čudila kako mi duhovni život nije baš bajan nakon nekog vremena, kako ponovo isplivaju neke stvari za koje sam mislila da su završeno poglavlje.

Razmišljam tako još prije tog famoznog 14. veljače čega bih se mogla odreći. Tu su svakodnevna mala odricanja zbog bebe. I slatka su. A onda kad beba spava, priuštim si ipak nešto za svoj gušt. Možda ipak tu onda nema odricanja. Na kraju se odlučim za slatko. Svi znamo što to obuhvaća. Ostavim si malo lufta za rođendan i povremeno za nekakve kekse od žitarica. Onda mi se keksi zamjere pa i njih eliminiram.



Postoji neko zadovoljstvo u odricanju. Posebno od onog što voliš. Svaki dan bez slatkog osjećam sve veću slobodu. Ne samo od slatkog. Nego i od nekih svojih grešnih navika. Svaki dan bez slatkog spremnija sam na neku stvarnu žrtvu. Zašutjeti, na primjer, kad bih najradije nešto slasno odbrusila. Ali svaki dan bez slatkog pokazuje mi koliko sam slaba i navezana na svoj užitak i komociju. Koliko lako u mislima pokleknem na svim mogućim područjima. I koliko je kratak put od misli do djela. Svaki dan bez slatkog otkriva mi sve veću moju bijedu i slabost. No svaki dan bez slatkog daje mi hrabrosti ljubiti. Sada kao da mi se ponovo otkriva ljepota korizmenog vremena. I uvlači se radost u mene. Teže je, a ljepše! 

Ne boj se, draga ženo, majko, odreći se još nečega pored svih svojih majčinskih žrtvica. Pusti sad tu kavu. Ili barem nemoj staviti šećera. Preživjeti ćeš jedan dan bez fejsa i instagrama. Preskoči tu cigaretu. Nemoj se zadovoljiti prosjekom. Stvorena si za više i bolje. Budi hrabra! Budi odvažna! I ono odricanje koje ti se nameće, prinesi Gospodinu pod križ. Iako tvoja žrtva nije ni upola vrijedna kao Njegova, mjera je ljubav. I to je jedino važno.

Još stigneš otkriti bogatstvo koje krije korizma i zadovoljstvo odricanja. Nemoj propustiti ovu priliku. Isus te čeka na Veliki petak širom raširenih ruku da se Njegova ljubav razlije po tebi. Što ćeš mu donijeti - prisilnu i gorku žrtvu ili radosno mrtvljenje? 

Jer ako po tijelu živite, umrijeti vam je, ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete. (Rim 8, 13)

subota, 3. veljače 2018.



Ostaneš trudna, rodiš dijete, brineš o njemu... Ali još uvijek ti je majčinstvo nekako nestvarno. Kao da nisi prava mama. Kao da još nisi ušla u tu ulogu. Kada postaješ majkom?


Ostaneš trudna, rodiš dijete, brineš o njemu mjesecima, godinama... Znaš, sada si mama. Treba ti neko vrijeme da se jave oni pravi majčinski osjećaji, ali oni su tu prije ili kasnije. Voliš to dijete, maziš ga, paziš da mu bude dobro, da je zadovoljno, štitiš ga, tješiš... Ali još uvijek ti je majčinstvo nekako nestvarno. Kao da nisi prava mama. Kao da još nisi ušla u tu ulogu. 

Kada postaješ majkom? Djetetovim rođenjem? Začećem? Kad doznaš da si trudna? Možeš li biti prava mama samo s jednim djetetom? Ili ih moraš imati barem troje, četvero...?

Mislim si, sad su druga vremena, pa su i mame nešto drugačije. Modernije. Tko mi je zapravo mjerilo jesam li prava mama?! Prijateljice? Rođakinje i šogorice? Ili možda mame blogerice i instagram mame? Ne. Suprotno svakom očekivanju, niti jedna od tih kategorija nije mi mjerilo. I sama sam se iznenadila kad sam shvatila da se zapravo uspoređujem sa svojom mamom.

Ima jedna upečatljiva slika po kojoj pamtim svoju mamu. Kasno je navečer. Svi već spavaju. Jedino je ona još budna. Nakon što je napravila sve što je planirala za taj dan, pere kuhinjski pod. Često bi je tako vidjela kad bi se oko ponoći probudila iz prvog sna i išla popiti vode. Iako tada u polusnu, uvijek sam osjećala što se krije u njezinom glasu - nježnost, brižnost, bez imalo nervoze ili otresitosti. Bila je umorna, s podočnjacima, hrapavim rukama bez obzira na Niveu pored kreveta, u košari od pletenja i na poslu ispod pulta. 

Kad sam bila studentica i počela razmišljati o ozbiljnim stvarima, pa već i kad sam se udala, čudila sam se maminoj požrtvovnosti. Ali ne samo za nas, svoju obitelj, već i za druge ljude, svoje stričeve, moje prijateljice, ljude s kojima se susretala na poslu... Mislila sam da je moja mama posebna. Vidjela sam to i kod baka. Ali to mi je bilo nekako normalno. Bake su takve. Onda su se sestrične udale. Primijetila sam to ubrzo nakon što su dobile djecu i kod njih. Nakon što sam počela raditi, neke kolegice su mi se također činile posebno brižne, fletne, spremne pomoći, bez obira na vlastite brige i životni zamor. I one su mame.



A onda je došao i taj dan, ili bolje rečeno, večer. Prošla je ponoć. Beba već odavno spava, a muž se sprema u krevet. Ručak za sutra je skuhan. Kolač za goste je ispečen. Palačinke za nećake su gotove. Umorna sam. Ali sretna i zadovoljna. Napravila sam sve što sam isplanirala. Nakon svega, perem još kuhinjski pod. U tom trenutku u misli mi je došla gore opisana slika moje mame. I spoznaja - sad sam stvarno mama! Ne onakva kakva bih htjela biti. Ne onakva kakvom se očekuje da budem. Nego jednostavno baš onakva kakvu sam i sama doživjela, kakva mi se svojom ljubavlju u srce upisala. 

Nije uopće stvar u pranju kuhinjskog poda ili količini posla koji sam napravila. Pa čak niti u tome što sam stavila kvačicu pored svake stavke na mom popisu obaveza za tu večer. Bit je u jednostavnosti i lakoći odluke da napravim sve to za nekog drugog, bez obzira na svoj umor, bezvolju, opterećenost time što će sutra biti, kada ću ići spavati, kada ću se odmoriti, hoće li se beba probuditi i kada... I da mi nije bila tlaka kao inače, da se nisam samosažalijevala zbog količine posla i kasnog sata u kojem sam ga trebala obaviti. 

Nadam se samo da taj moj način ponašanja neće ostati jednokratno iskustvo, nego da će mi ući u naviku. Ne zbog zadovoljstva koje sam osjećala kad sam legla u krevet te noći. To s vremenom prođe. Nego zato što naočigled vidim kako me majčinstvo mijenja na bolje, drugima na dobrobit. Samo mame razumiju tu preobrazbu... 

četvrtak, 18. siječnja 2018.



Mislim da je već bilo i vrijeme da napišem neki post o braku. Stoga dijelim s vama doživljaj našeg prvog bračnog izlaska nakon bebinog rođenja, od okolnosti, hrane, razgovora i samog mog promišljanja o izlascima bračnih parova. 



Pola godine nakon što sam rodila, mužić i ja izašli smo na pravi bračni date. To nam je, doduše, bio drugi put da ostavljamo bubača na čuvanju. Prvi je puta bilo za našu godišnjicu. No to je više bio izlazak za našu duhovnu okrijepu. Išli smo, naime, na večer slavljenja koju je predvodila zajednica Božja pobjeda. 

No sada, sa šest mjeseci, naš bubač sve kuži, jako je vezan za nas oboje, ne voli kada nisam prisutna u prostoriji i ne voli kada ga netko drugi čuva ili uspavljuje. S obzirom na sve navedeno, odlučili smo se prilagoditi situaciji. U planu je bio odlazak u neki restoran u blizini našeg doma na raniju večeru, tako da se vratimo do uspavljivanja. A teta i kuma trebaju obaviti kasnu šetnju, čitanje slikovnice, večeru i presvlačenje u pidžamu. Moram odmah reći da je sve bilo po planu, a teta i kuma na visini zadatka! 

Hrana i ljubav

Lokacija našeg izlaska bio je restoran Il Secondo. Zanimljivo je da smo oboje htjeli ići onamo. Muž zbog preporuke kolege, a ja zbog preporuka s Instagrama :)

I muž i ja volimo fino jesti (tko nas poznaje zna o čemu govorim), tako da hrani ipak moram posvetiti malo više mjesta. Zanimljivo je da su nam prijatelji za vrijeme trudnoće govorili kako trebamo iskoristiti to vrijeme i putovati što više prije nego li se dijete rodi. Ali mi smo imali malo drugačiju viziju toga što bi trebali raditi - išli smo po restoranima i slastičarnicama :) Naše druženje dok smo bili dečko i cura gotovo je uvijek uključivao neku vrstu hrane. A ni u braku nije ništa drugačije. Nismo zahtjevni, ali mora biti fino.

U Il Secondu jelo nam je bilo ukusno, a porcije taman da se čovjek najede. Naručili smo i desert, s kojim sam apsolutno oduševljena. Iako ih nisam uspjela pofotkati za Instagram, pjenaste okruglice od sira s umakom od šljiva i sladoledom od vanilije imaju moju toplu preporuku! Toliko o hrani. 


Postoje li zajedničke teme osim djeteta?

Dakle, sam date. Nema razgovora o djetetu, samo teme koje nas zanimaju i vesele, naši planovi, snovi i očekivanja...  Dobro, nije baš da nismo niti jednom spomenuli bubača. Ispričala sam mužu osnovne informacije kao i svaki dan - hranjenje, spavanje i kakanje. No stvarno smo se trudili razgovarati samo o nas dvoje.

Pomalo sam se pribojavala možemo li imati zajedničkih tema nakon djetetova rođenja. Imamo ih, naravno. Ali to traži određeni trud, promišljanje što onaj drugi voli, čitanje nečeg nevezanog za roditeljstvo, razgovor s drugim ljudima, naši hobiji i interesi... Bilo je lijepo konačno se posvetiti osobi s kojom znaš da ćeš ostati u četiri zida nakon što djeca odrastu i krenu svojim putem. Sad ovo zvuči kao da smo deset godina u braku... Ali i za ovih dvije i kusur važna je kvaliteta. Treba se truditi odmah na početku da nešto kasnije ne pođe krivo. Uostalom, drago mi je što znam da me još uvijek oduševljava razgovarati s mužem i otkrivati nešto novo o njemu (nadam se da i on misli tako za mene). 

Minimalno dva sata mjesečno nasamo 

I konačno, povratak kući. Dva sata brzo je prošlo. U tom vremenu nisam došla u napast da šaljem šogorici poruku i pitam kakvo je stanje. Mislila sam, ako nije dobro, zvati će. Javila sam samo da stižemo kad smo krenuli prema doma. U hodniku ispred stana pogodila me misao kako mi bubač uopće nije nedostajao. Podijelila sam to s mužem. I pitala ga trebam li se zbog toga osjećati krivom. No on me umirio rekavši da zašto bi se osjećala krivom. Po cijele dane sam s bubačem i sve njemu podređujem. Uostalom, on na duhovnoj razini zna koliko ga volimo, a i konkretno to može doživjeti s obzirom na to koliko se njime bavimo.


Doista, bračni savjetnici i duhovnici predlažu da bračni par mjesečno provede barem dva sata bez djece fokusirajući se na sebe i kvalitetno provedeno zajedničko vrijeme. Ne znam jesmo li rano ili možda kasno počeli s time. No jedno je sigurno, to je minimalno vrijeme koje bi bračni par trebao odvojiti za sebe. Jer bračna ljubav je ta koja puni djecu sigurnošću, samopouzdanjem i ispunjenjem. Mnogo više nego samo majčinska ili očinska ljubav, ili bilo koji afirmativni oblik odgoja.

Znam da smo u užurbanoj svakodnevici bombardirani obvezama i tuđim očekivanjima, te da jedva nalazimo vremena sami za sebe, a kamoli za bračnog partnera... Ipak, prije nego li osjetite da je krajnji čas, zovite bake, tete, kume, sestre neka pričuvaju djecu, a vi zgrabite to svoje neuhvatljivo vrijeme, i proživite svoje happily ever after. Barem na dva sata. U tome je i čar! 

četvrtak, 11. siječnja 2018.


Gadna je to stvar, taj majčinski zaštitnički instinkt. Znala sam da je tu, ali uspijevala sam ga kontrolirati. Suzdržavala sam se. Racionalno tome pristupala. No onda je kod mene buknuo kao nenadani požar iz nekoliko malih iskrica. 


Gadna je to stvar, taj majčinski zaštitnički instinkt. Znala sam da je tu, ali uspijevala sam ga kontrolirati. Suzdržavala sam se. Racionalno tome pristupala. Promatrala sam reakcije drugih mama oko sebe i primjećivala izraženo zaštitničko ponašanje. Ponekad sam se i iščuđavala, mislila kako pretjeruju... No onda je kod mene buknuo kao nenadani požar iz nekoliko malih iskrica. Dvije situacije za redom koje su me izbacile iz takta. Sve nešto bezazleno, a iz mene najgore izvire.

Krizne situacije

No krenimo redom. Situacija prva: (ne)spavanje. U početku sam se borila s time, onda sam prihvatila da ću, ako treba, uspavljivati bubača po cijele dane. No što kad idemo u goste? Muž i ja smo se dogovorili da gledamo ići u goste kad bubač bude odmoran i kad nije vrijeme spavanja. Skroz sam, kao, cool pristupila tome. Komentare "Pa neće sad spavati kad je došao baki i dedi!" ili "Pa opet spava!" spomenula bih samo tu i tamo mužu. Ali, opet kao, nije to ništa strašno... Onda je došlo Silvestrovo. Neće spavati na nekom drugom krevetu, nema šanse! Prvi na udaru je muž. Nije pristao da kupimo gnijezdo. Suze ronim i samo želim da bubač u miru spava. Kupimo se brzinom munje od šogora i šogorice. Bubač se smiri i zaspi tek doma na cici. Srce mi je konačno na mjestu. I glava mužu isto.

Situacija druga: vježbanje na Goljaku. Po mojoj slobodnoj procjeni, naš bubač kasni za tablicom prosječnog motoričkog razvoja nekih dva tjedna. I to je ok. Zašto bi bio unutar nekih strogih okvira?! Svako dijete je drugačije. A onda su došle i vježbice u novoj godini. Fizioterapeutica nas je oprala da bubač ne napreduje očekivano i da vježbanje trebamo ozbiljno shvatiti. Opet je na prvoj crti muž. Nosi ga prema sebi umjesto prema naprijed! Kriva sam i sama što sam pospremala i pekla kolače umjesto da sam se više bavila djetetom. Onda slijedi bliža i dalje rodbina. Svi odreda ga krivo drže na rukama! Opet suze i ljutnja na cijeli svijet. Ima tu još par neznatnih sitnica kad mi proradi zaštitnički instinkt, koje neću spominjati.


Odgovor mi se nametnuo sam od sebe

Znam, nisam u redu. Ne mogu druge kriviti za ono za što sam ponajviše ja sama odgovorna. Pitala sam se kako se nositi s time, kako se odnositi prema tom zaštitničkom instinktu. Odgovor mi se nametnuo sam od sebe. Sjetila sam se jednog od evanđelja u Božićnom vremenu, Isusovog prikazanja u Hramu. Zabilježeno je kako starac Šimun govori Mariji da će Isus biti znak osporavan te da će njoj mač probosti srce kako bi se otkrile namisli mnogih srdaca (usp. Lk 2, 33-35). Već tada, s malim djetetom na rukama, neki dedek govori ti da će tvoje dijete trpjeti, da ga nećeš moći zaštititi od onoga što slijedi. Koji šok! Što si uopće umišlja taj starac?! 

Ali da, doista trpiš zbog svoga djeteta. Već od njegova začeća, kad su govorkali po selu o tvojoj trudnoći izvan braka. Kako li će to utjecati na život tvoga sina? Dok ga kao bebu polažeš na bockavo sijeno u hladnoj i mračnoj špilji. Želiš li možda povikati Betlehemcima: "Znate li vi uopće koga sam rodila?" Onda bježiš potpuno bespomoćna pred moćnim kraljem koji želi ubiti tvoje dijete... Što kad se on ozlijedi u igri? Koliko si bila zabrinuta? Jesi mu nešto branila iz puke zabrinutosti? A ono kad si ga izgubila u Jeruzalemu i tražila ga tri dana... Tvoje "Sinko, zašto si nam to učinio?" sve govori (Lk 2, 48). 

Vraćaš se svaki put na taj događaj u Hramu. I što je najgore, ne znaš kada će taj čas doći. Svaki put kad dođe potencijalna opasnost, želiš ga zaštititi od svega i svakoga. Ali onda idem korak dalje. Pitam se kako si se osjećala kad si znala da je stvarno došao taj čas, kad si vidjela svoga sina izbičevanog, okrunjenog trnovom krunom, dok nosi križ, dok si stajala pod križem? Jesi li htjela da siđe s križa? Što si mislila o vojnicima koji su ga razapeli, o svjetini koja mu se rugala, o farizejima i pismoznancima koji su trijumfalno promatrali prizor? Je si li im htjela reći "Vidjet ćete vi!"? Ne. Šutke si trpjela, molila, opraštala... Dijelila si bol sa svojim sinom, reagirala suprotno svakom svom majčinskom instinktu. Kako si to uspjela?! 



Umjesto zaključka

Ti nisi obična majka kao ja. Ti si Božja majka. Ti sve prolaziš s Njime. On je tvoja snaga. On je tvoja zaštita. Znala si dobro što je tvoja zadaća i koja je tvoja uloga, bez obzira na to koliko će bolno biti odvajanje od tvoga sina. Njegovog Sina. Prihvatila si to svojim Fiat. I nemam nikakav pametan zaključak ove teme. Samo molitvu da učim od tebe. Želim svaki svoj poriv da zaštitim svoje dijete predati Njemu. Želim blagoslivljati, a ne kriviti i osuđivati. Neka se moj zaštitnički instinkt preobrazi u Njemu, a ne da me izobliči. Neka On štiti moje dijete preko mene, a ja da budem puna pouzdanja. Ti me, Marijo, tome nauči! 


četvrtak, 7. prosinca 2017.




Posegnite za svom opremom Božjom da uzmognete odoljeti u dan zli i održati se kada sve nadvladate. (Ef 6, 13)


Kao mala gledala sam često seriju Ksena ratnica. Možda ti je to i prva asocijacija na naslov. Ja sam doživljavala Ksenu kao borbenu, atraktivnu i mudru ženu. A još k tome, borila se za dobro. U mojoj maloj glavi bila je prava heroina. I ja sam kao klinka željela biti takva. Posebno mi se sviđao dio "boriti se za dobro", za slabe, za potlačene.... Htjela sam, jednog dana kad odrastem, biti takva jaka žena.

Jaka žena - zvuči kao oksimoron?! Tepaju nam da smo slabiji spol, nameću nam "muške" standarde uspjeha, hiperseksualiziraju naša tijela... No, jedna žena može čuda! I ne mislim samo na nošenje, rađanje i prehranjivanje novog života. Mislim na ono duhovno. Netko pametan rekao je da kad Bog želi učiniti velike stvari izabire muškarca, a kad želi učiniti nemoguće izabire ženu.

Slika ratnika čini se bliža muškarcima. U bogatstvu Crkve možemo naći više opisa duhovne borbe. U poslanici Efežanima (Ef 6, 11-17) sveti Pavao govori o "opremi Božjoj" potrebnoj za duhovni boj - istini, pravednosti, vjeri, Riječi Božjoj, snazi Duha Svetoga. Nadalje, sveti Ignacije u svojim duhovnim vježbama nudi razmatranje nazvano Dvije zastave. Ta nas vježba potiče da u mašti promatramo Božje kraljevstvo i kraljevstvo tame, da ih konkretiziramo, te promotrimo svoja djela i vidimo gdje prema tome pripadamo.

Gdje se ti u tome nalaziš, obična ženo? Sigurno ti nisu bliski niti mač, kaciga ili štit, niti kraljevstva ili vojnici. Ipak, u Starom zavjetu ističu se slike Judite i Estere kao hrabrih žena koje su uzele u ruke sudbinu svoga naroda. Jedna i druga su molitvom i postom zadobile jakost i mudrost od Boga kako bi mogle nadvladati silnike ovoga svijeta. Osim toga, postoji i svetica koja je uistinu bila ratnica, Ivana Arška, a borila se za pravdu svoga naroda.

No, postoji još jedna žena, Žena nad svim ženama, Ona koja zmiji satire glavu. Marija. Ona nam pokazuje kako se trebamo boriti. Svakodnevno... Kad dijete dođe neplanirano. Kad trebaš roditi, a nemaš materijalne sigurnosti. Kad te proganjaju. Kad si u tuđini. Kad te osuđuju i ogovaraju. Kad ti je muž bolestan. Kad ostaneš udovica. Kad se čini da su te djeca zaboravila. Kad gledaš kako ti dijete pati. Kad izgubiš dijete. To su sve duhovne borbe života, a ona ih je prolazila i pobjeđivala s Bogom.

Život je borba, borba za Nebo. Ne samo za sebe, nego i za svog muža, djecu, prijatelje, kolege s posla, susjede, pa čak i one nam neznane. Ja se još ne mogu nazvati vrsnom ratnicom. Nemam toliko životnih bitaka iza sebe. Ali ti koja si odgojila petero djece, ti si prava ratnica. Ti koja si izmolila zdravlje nekome u svojoj obitelji, ti si prava ratnica. Ti koja si odlučila zadržati svoje nerođeno dijete usprkos lošim dijagnozama liječnika ili materijalnoj nesigurnosti, ti si prava ratnica. Ti koja si izmolila obraćenje u svojoj obitelji, ti si prava ratnica.

Možda se ne osjećaš niti izgledaš kao ratnica. Nije važno. Ženom se rađaš, a ratnicom postaješ. Kroz svakodnevnu molitvu, disciplinirano razmatranje i sakramentalni život. I zato, ustraj u svakodnevnim malim bitkama! Tvoje je srce bojno polje. Pobjedu nad samom sobom, svojom sebičnosti i onim koji te napastuje može ti donijeti jedino Bog. Neka ti uzor bude Marija, Majka Isusova. Ne zaboravi, sve možeš u Onome koji te jača (Fil 4, 13)!



petak, 24. studenoga 2017.


Kad se družim s našim bebačem, umjesto da uživam u njegovom osmjehu, gugutanju i pokretima, želim ga fotkati i snimati... da se onda kasnije mogu nostagično sjećati kako je bilo lijepo kad je bio mali!


Na Instagramu sam počela viđati kako neki već sad vade božićne ukrase i uređuju dom. Mislim si, kud već, pa još nije ni studeni završio! Takvi smo mi ljudi. Stalno nešto iščekujemo, želimo da to bude što prije. Ili budemo nostalgični i razmišljamo kako nam je nekad bilo bolje.

Nisam niti ja ništa bolja... Uhvatila sam se da pričam mužu kako jedva čekam vidjeti našeg malog da puže, hoda, priča... Kad sam ga na početku dojila po pola sata, jedva sam čekala da dođe to vrijeme kad će moći pojesti u pet minuta. Sad kad je to došlo, tugujem za onim kad je dugo jeo. Da, nikad zadovoljna!

Osim toga, volim sve dobro unaprijed organizirati i isplanirati. Ništa me ne može iznenaditi! Dok jednu stvar obavljam, već razmišljam što je sljedeće. I to nije tako samo s obvezama i kućanskim poslovima. Nego i s hobijima, fotografiranjem za Instagram ili pisanjem bloga.

Da ne spominjem te naše prepametne uređaje...  Kad se družim s našim bebačem, umjesto da uživam u njegovom osmjehu, gugutanju i pokretima, želim ga fotkati i snimati... da se onda kasnije mogu nostagično sjećati kako je bilo lijepo kad je bio mali!

I tako u jednom mom nadobudnom fotografiranju bebača s pet mjeseci, proletjeli su mi kroz glavu svi oni dvadesetprvi u mjesecu kad sam ga fotkala. Osjetila sam nostalgiju, ali i čežnju da vidim kakav će dečko biti kad poraste. Zapitala sam se zašto je tome tako?! Što me tjera da živim ili u prošlosti ili u budućnosti? Moram, naravno, neke stvari isplanirati, pripremiti se. Znam i da su sjećanja, uspomene, sastavni dio života koji izgrađuje moju osobu. Ali kakav je to život ako ga ne živim "ovdje i sada"? Živim li onda uopće?!

Ne, ne želim živjeti u mislima, bilo prošlim, bilo budućim. Želim doista živjeti, baš u sadašnjem trenutku. Jedino sada postojim.

Znanost pokazuje da su ljudi usredotočeni na sadašnji trenutak sretniji i produktivniji. I to s razlogom. Kad pogledamo duhovnu pozadinu, Biblija jasno govori: "Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova." (Mt 6, 34). Osim toga, Bog je rekao da se zove Ja jesam (usp. Izl 3, 14)! Sadašnjost je zapravo najbliže vječnosti. Jedino sada mogu susresti Boga i bližnjega. I uživati u tom susretu. Nadbiskup Fulton Sheen je rekao da je jedino sadašnji trenutak trenutak spasenja.

I zato sam donijela odluku da neću više težiti onome što će biti ili tugovati za prošlim trenucima. Uživati ću u sadašnjem trenutku. Kad god. U šetnji, promatrajući lišće i diveći se jeseni. Igrajući se s bebačom i dojeći ga. U razgovoru s mužem i druženju s prijateljima. Obavljajući kućanske poslove. Ovdje i sada.


četvrtak, 9. studenoga 2017.



Kao što svi znamo, rođenjem djeteta nastupa velika promjena u ženinu životu. I to se ne može naučiti iz knjiga ili tuđim obašnjavanjem, nego jedino vlastitim iskustvom. Često to bude i bolno. No zlato se kuša u vatri. Majčinstvo izgrađuje ženu u svakom pogledu. Usudim se reći da majčinstvo usavršava ženu.


Donosim nekoliko stvari koje je majčinstvo u mom životu promijenilo i što sam kroz to naučila.

Uživaj u malim stvarima

Pa odakle da počnem?! Bebin osmijeh nakon što se probudi, maženje, zrake jutarnjeg sunca koje kroz žaluzine ulaze u sobu, pjevanje bebi...
To uživanje ne odnosi se isključivo na vrijeme s bebom, nego općenito na ženin život. Pola sata s mužem dok beba spava, čitanje knjige uvečer, odlasci u prirodu, obična vožnja autom, promatranje drveća u šetnji... Kiša! Čak sam počela uživati i u kiši koju prije nisam mogla smisliti.

Počela sam primijećivati neke stvari tek kad sam shvatila da za njih nemam vremena. A i postala sam zahvalnija na tim sitnicama.

Planiraj neplanirano

Ja sam jedna od onih koje vole planirati svaki trenutak u danu. Još sam u trudnoći iskusila da ne mogu sve predvidjeti i isplanirati. No uvijek se iznova trudim. Da, još uvijek. Ali jedno sam naučila. S malom bebom treba biti fleksibilan i spreman na brzu promijenu plana. I ne treba se previše živcirati oko toga. Jer nije vrijedno... Važno je da beba bude dobro i da se ispune njezine potrebe, a sve ostalo može čekati. I onda u mojoj glavi nastaje novi plan...


Možeš plakati i smijati se u istom trenutku

Majčinstvo na trenutke može biti naporno. Toliko naporno da poželim sve ostaviti, sjesti na pod i plakati. No dijete u meni sve je manje glasno kako moje pravo dijete iz dana u dan raste. S jedne strane mi je teško, a istovremeno sam toliko sretna i zahvalna zbog toga što imam privilegiju biti mama. O tome sam već pisala u jednom postu. Suze boli, sreće i zahvalnosti na milosti izmijenjuju se iz dana u dan, iz sata u sat.

Možeš više nego što misliš

Prije trudnoće slušala sam priče drugih mama o svojim obavezama. Čudila sam se što sve stignu obaviti. Gledala sam i svoju mamu što sve radi i pitala se kako to uspijeva. I kako to da ne padne s nogu. I tako iz dana u dan. Sad mi je malo jasnije.

Da trebam ići raditi, mislim da bih i to nekako uspjela. No moj sadašnji doseg je (u mojoj glavi neprestano) uspavljivanje bebe i onda pokušaji spuštanja bebe u krevetić a da se ne probudi. Divim se drugim mamama kojima se bebe po noći bude svakih sat vremena, a one su sljedeći dan vesele i nasmijane u šetnji.

Odmor je precijenjen

Svaki odmor. Ne samo spavanje, kao što većina mama kaže. U trudnoći sam spavala ujutro, oko podneva, popodne... Nije bilo tog doba dana kada mi san ne bi odgovarao. I dobro da jesam. Jer sad uživam u budnosti.

Čemu se odmarati, kad ima toliko toga što bih mogla napraviti?! Kuhanje, peglanje, mašina ova, mašina ona... I ne samo kućanski poslovi, već i hobiji - knjige, blog, fotografiranje, pa onda šetnje/kave s drugim mamama, vrijeme sa suprugom . Kakav odmor! Ja sam mama sto na sat. Ako nemam nekakvu fiksnu obavezu, stvoriti ću je. I ne samo sebi (muž bi imao što za reći na ovu temu).


Samo Bog je dovoljan

Mi ljudi imamo očekivanja. Pa tako mame očekuju svašta od majčinstva, od bebe, od bebinog tate i okoline... I onda se mame često razočaraju. Beba previše plače, tata nedovoljno pomaže i ništa ne razumije, baka i djed svuda guraju nos, rođakinje i prijateljice dijele beskorisne savjete... Trebam li uopće dalje?! Ono čega se u svoj toj gužvi na početku majčinstva rijetko sjetimo, jer hej, mi smo mame i nemamo vremena!, jest to da u jednm trenutku ipak trebamo sjesti u tišinu i početi razgovarati s Bogom, s naj-roditeljem, koji nas skroz razumije i koji prolazi sve što i mi, pa možda još i gore.

Jedino nam je On potreban da bismo bile dobre mame, da možemo izdržati sve izazove majčinstva, jer oni su uvijek tu. Onda nam ni muž, niti svekrva, niti tamo neka dobronamjerna mama petero djece s hrpom savjeta neće biti iritantni i svaka će teška situacija biti blagoslov i izgrađivanje nas mama kao osoba.


Što ste vi naučile otkad ste postale mame?
Radujem se čitanju vaših iskustava u komentarima.




ponedjeljak, 6. studenoga 2017.



Dok gledam neke profile na instagramu, dođu mi misli da bar ja mogu imati barem tisuću followera, da bar ja znam snimiti ovako dobru fotku, da bar ja imam ovakvu kuću/stan... Koliko je običnih žena koje ne rade posao iz snova, koje ne stignu ništa drugo osim svakodnevne predanosti svojoj obitelj?! Jesi li i ti jedna od njih? 


Naš svijet želi buku, galamu, senzaciju, dobru priču, poslovni uspjeh, dobar izgled, putovanja, sreću ... Sve pršti od toga, posebice društvene mreže. Dok gledam neke profile na instagramu, dođu mi misli da bar ja mogu imati barem tisuću followera, da bar ja znam snimiti ovako dobru fotku, da bar ja imam ovakvu kuću/stan... I onda ide onaj loš osjećaj, neka neispunjenost, čežnja za nekim drugačijim životom, životom iz mašte, pitanjima poput "Gdje sam pogriješila?" ili "Kako sam ovdje dospjela?". 

Koliko nas je takvih?! Žena koje ne rade posao iz snova, koje rade u smjenama, na određeno ili u strahu od gubitka posla ili žena koje su doma s djecom, koje ne stignu ništa drugo osim svakodnevne predanosti svojoj obitelji. Puno truda, muke i ljubavi ostaje skriveno svjetlima reflektora i kamerama.

Ima jedna jednostavna djevojka koja me naučila puno toga o životu. Ona je živjela svoje najbolje godine zatvorena u samostanu. Bila je sestra karmelićanka. Čeznula je u životu za nečim velikim. Konkretno, željela je otići u misije. Želja joj se nije ostvarila. Umrla je unutar samostanskih zidina kad je imala samo 24 godine. No ipak je postala poznata, i to po svojim autobiografskim zapisima koji su objavljeni nakon njezine smrti. Zahvaljujući tim zapisima svijet je doznao za njezina sitna djela ljubavi. Zanimljivo, ona je mislila da su sve ostale sestre mnogo kreposnije od nje. I zato je prikazivala Bogu njihove dobre zasluge i bila sretna što su drugi bolji od nje. Često je pomagala baš onim sestrama koje su joj bile najiritantnije. A koliko je puta samo prešutjela kritike i zajedljive komenatre. Nije baš jednostavno živjeti s toliko žena na jednom mjestu.



Životna filozofija joj je bila da je jedino ljubav s kojom nešto činimo važna: "Samo je jedno bezuvjetno potrebno: velika, jaka i vjerna ljubav, s kojom se ispunjavaju svakodnevne dužnosti, sasvim svejedno gdje smo postavljeni." Ta mlada djevojka postala je sveticom. Ona je sveta Terezija  iz Liseuxa ili sveta Mala Terezija. A mislila je za sebe da je slaba i malena, da je nevažna. Sveta je Terezija spoznala ono do čega mnogi mudri i sposobni ljudi nikad ne dođu: "Shvatila sam da su bez ljubavi sva djela samo ništa, pa i najsjajnija kao uskrisivanje mrtvih.". 

Zapravo na ta njezina razmišljanja nemam što više dodati. I zato ti koja misliš da ništa ne znaš, ti koja po cijele dane radiš na poslu i kod kuće, ti koja od umora zaspiš uspavljujući dijete, ti koja svaki dan učiš sa svojim klincima, ti koja ustaješ u pet ujutro da napraviš ručak mužu i djeci kad dođu doma jer ostaješ duže na poslu, ti koja ne znaš od čega platiti račune svaki mjesec, ti koja brineš da djeca zdravo jedu... znaj da si vrlo vrijedna, da ono što činiš nije maleno iako je svijetu skriveno. Jedino Bog zna tajne naših srdaca. I jedino On daje smisao našim djelima, ma kako se beznačajnima nama činila. I zato "upamti da u Božjim očima ništa nije maleno. Sve što činiš, čini s ljubavlju."

ponedjeljak, 30. listopada 2017.



Žena postavši majkom mijenja svoje prioritete. No važno je da se ne izgubi u majčinstvu i da neke stvari koje su ranije bile važne još uvijek ostanu dio njezinog života kako bi ona mogla normalno funkcionirati, iako možda ne više u tolikoj mjeri. Svaka mama bi trebala imati vrijeme za sebe.


Vrijeme za sebe. U njemu uživamo. Svakome je potrebno. Mame ga nemaju. Tako sam bar u početku mislila. Dok sam bila trudna, mogla sam jako dobro iskoristiti vrijeme i činilo mi se da ga skroz koristim kako bih uživala. I pomalo mi je bio šok kad sam shvatila da ne stignem uz bebu napraviti niti najnužnije kućanske poslove ili osobnu higijenu, a kamoli si uzeti neko vrijeme u kojem bih mogla raditi nešto što volim.

No onda sam promijenila kut gledanja. Pokušati ću podijeliti aktivnosti za slobodno vrijeme u nekoliko kategorija. Pa krenimo.

Spavanje

U prvim mjesecima beba je znala prespavati cijelu noć. To se nedavno promijenilo i naučila sam cijeniti svaki trenutak sna. Sada kad beba preko dana spava, odlučila sam da ću barem jedno spavanje i ja s njom malo odspavati. Najčešće to bude popodne, prije nego se tata vrati s posla. To mi baš dobro dođe. A s obzirom da navečer kuham ručak za sljedeći dan, nema potrebe da preko dana s ičim žurim.


Kućanski poslovi

Vjerojatno se pitate kako uopće mogu uvrstiti kućanske poslove pod neko slobodno vrijeme :) E pa kad ste mama, onda je i to moguće!

Većina mama koristi vrijeme dok beba spava da napravi nešto po kući. Obično to bude brže-bolje prije nego li se beba probudi. I onda mame pospremaju, čiste, peru, peglaju, kuhaju... I sretne su kad mogu zgotoviti posao s kojim su krenule. Nema goreg nego kad te bebin plač prekine dok peglaš, a ostala su ti samo još dva komada odjeće.

Ima mama, i općenito žena, koje vole kućanske poslove i kojima je to opuštanje. I ja spadam u tu skupinu. Volim taj osjećaj kad perem kupaonicu, pa sve poslije bude čisto i sjajno. Ili kad brišem prašinu pa sljedeći dan na jutarnjem suncu dnevna soba izgleda kao apoteka. Ima nešto opuštajuće u tome.

Kućanski poslovi ne moraju biti tlaka i najgora stvar na svijetu, kad si tako postaviš stvari u glavi. To može biti vrijeme kad netko drugi čuva bebu ili kad tata aktivno provodi vrijeme s djecom. Kupaonica i ja, nema cendranja, samo odzvanja hladna voda koja teče, prljavština i kamenac odlaze...
Nekome je to napor, a meni veselje.

Osim pranja i pospremanja volim i kuhati. Ne želim se svaki dan žuriti i najtecati sa satom, pa sam odlučila opušteno i smireno kuhati navečer, kad malac spava ili ga tata uspavljuje. Imam sreće pa naša beba želi ići spavati već oko osam. Tako da ne kuham kasno navečer, i još se stignem malo odmoriti nakon toga.


Molitva

Molitvu zapravo ne smatram nekim slobodnim vremenom, nego više potrebom kako bih što bolje funkcionirala ostatak dana. Bez obzira na bebu, odlučila sam nastaviti s razmatranjem svaki dan. I nije bilo lako pronaći pravo vrijeme za to, no borila sam se i izborila. Dok beba ujutro spava, to je moje vrijeme za razmatranje. Prvo jutarnje spavanje bude oko osam (da, da, tako rano, ne želite znati kad se budi ujutro) i baš na početku dana mogu provesti dragocjeno vrijeme s Bogom. Neke mame se ustaju prije svoje djece kako bi mogle razmatrati. No meni se ovako baš lijepo posložilo.

Osim toga, postoji još jedno razdoblje u danu koje iskoristim za osobnu molitvu, a to je šetnja. To je vrijeme kad mogu u miru i bez žurbe promisliti za što i koga je potrebno moliti, kada gledam svoje postupke i molim za ono što je ispred mene.


Čitanje

Ovo mi najviše nedostaje u usporedbi s vremenom prije bebe. Najviše sam čitala na početku svog majčinstva, dok mi je bilo lakše ležečki dojiti i dok je to duže trajalo. Čudila sam se koliko puno uspijevam čitati. Danas za vrijeme dojenja ne uspijem puno čitati, tek ponekad neki tekst iz booka ili s interneta. Dogodi se tu i tamo da napravim ručak za dva dana, pa onda te večeri najčešće koristim za čitanje, najviše na uštrb pisanja bloga :)

Instagram

Jedno sam vrijeme vrlo često fotkala i postala na Instagram, gotovo svaki dan. Onda se u trudnoći taj intenzitet smanjio, što mi je danas žao kad vidim koliko sam zapravo slobodnog vremena imala. No dobro, tada sam se samo htjela naspavati i gledati što je više moguće kulinarskih emisija. Danas jako cijenim to vrijeme kad sam mogla bezbrižno slikati i isprobavati različite kutove i stilove.

Sad najčešće mogu nešto fotografirati zahvaljujući mužu koji zabavlja našeg bebača. Kad sam sama doma s bebom, isto se nađu trenuci inspiracije, no po kvaliteti slike se vidi da nisam skroz opuštena i da nemam vremena koliko bih htjela za doradu i isprobavanje. A obrada slike postala je poseban luksuz.



Ima tu još toga, kao na primjer kava s frendicama, gledanje serija/filmova, druženje s mužom (ovo zadnje traži poseban post)... Nekim mamama dovoljna je šalica kave u tišini ili samo sjesti pred televizor navečer i pogledati nešto što ne traži neki veliki mentalni napor. Što god vas čini sretnima, zadovoljnima, odmornima, i što god vas ispunjava, to je dobro iskorišteno slobodno vrijeme. Ovdje sam dala malo drugačiji pregled vremena za sebe. Naravno, ovo pišem iz svoje perspektive, mame jedne male bebe. Vjerujem kako je mamama koje imaju dvoje ili više djece ipak malo teže naći  vrijeme za sebe.

Žena postavši majkom mijenja svoje prioritete. No važno je da se ne izgubi u majčinstvu i da neke stvari koje su ranije bile važne još uvijek ostanu dio njezinog života kako bi ona mogla normalno funkcionirati, iako možda ne više u tolikoj mjeri. Svaka mama bi trebala imati vrijeme za sebe. Jer kad je mama sretna i djeca su sretna. Onda sve u domu funkcionira. Muž/tata to najbolje zna. On i ljudi bliski obitelji trebali bi se za to pobrinuti. I zato sam jako zahvalna svom mužu što mi omogućuje da imam to vrijeme opuštanja, vrijeme kada radim što volim ili barem kad si posložim u glavi da je to sad vrijeme koje imam za sebe. 

četvrtak, 19. listopada 2017.



Još prije nego li sam ostala trudna, primijetila sam da žene koje su majke vole dijeliti savjete na jedan poseban način. Kao trudnica u to sam se još više uvjerila, a sad kad imam bebu doma, sigurna sam u to!



Znate kako postoje neke osobine kod određeni tipova ljudi koje posebno uočite. Na primjer, učiteljice ne znaju slušati i često kritiziraju, tete u vrtiću glasno pričaju, informatičari kod kuće sve pokušavaju umrežiti... Tako i mame imaju jednu svoju specifičnu karakteristiku.
Još prije nego li sam ostala trudna, primijetila sam da žene koje su majke vole dijeliti savjete na jedan poseban način. Dok sam bila trudna u to sam se još više uvjerila, a sad kad imam bebu doma, sigurna sam u to!

Upravo sam to primijetila u jednoj situaciji gdje su mi dvije mame dale posve različite savjete. I jedna i druga s apsolutnom su sigurnošću izrekle svoje savjete. U drugoj jednoj situaciji doživjela sam i zgražanje zbog nečega što radim. A često dobijem i upitne poglede zbog svog komentara kako ne znam nešto o bebi.


Dakle, upozorenje svima: mame ne daju savjete - one znaju!
Nema tu izjava poput: "Ja to tako radim." ili "Mislim da bi trebalo ovako...", nego jednostavno: "To je tako!" Na to me i upozorila jedna prijateljica, rekavši mi da sve što druge mame govore, ide iz njihovih osobnih iskustava i da se ne mogu od toga odvojiti. Zapravo, to je logično.

No, primijetila sam da sam i sama takva. I ja vrlo samouvjereno govorim ženama koje još nemaju djecu ili trudnicama što se sve događa u trudnoći, kako izgleda porod, zatim kako je to biti mama i kako treba postupati s malim djetetom... Što li će tek biti kada bebač poraste?! Pa naravno, dijeliti ću savjete o odgoju! :D

Ima tu i još nešto. Postoje i dobronamjerni ljudi koji jednostavno vole dijeliti savjete. Mogu to biti žene bez djece ili zreli ljudi s odraslom djecom. I onda kreće... "Zar ste već bili u prvoj šetnji?!", "Zar nije malo pretoplo obučen?!", "Nemoj da bi išla s njim na misu kad pada kiša!", "Zašto ga uspavljuješ na rukama? Nećeš kasnije drugo dijete moći nositi." itd. itd.


Koliko nas takvi komentari pogađaju, ovisi o tome koliko patimo od ljudskih obzira. Da, moj muž i ja imamo svoje stavove o roditeljstvu i u ova četiri mjeseca naučili smo da se ti stavovi mogu vrlo lako promijeniti. No, hvala Bogu, svatko od nas roditelja donosi odluku za svoje dijete i ujedno snosi posljedice za to.

I možda nikada neću imati toliko djece kao neka druga mama, niti će moja djeca odrastati u okolini kao djeca neke druge mame, možda neću biti toliko informirana i načitana, možda neću sa svojom djecom svašta proći kao neka druga mama sa svojom. No jedno je sigurno: voljet ću i odgajati svoju djecu - najbolje! Jer, mamma knows best! 

ponedjeljak, 16. listopada 2017.




Majčinstvo donosi mnogo radosti i ispunjenja - mit ili istina? Ako majka kaže da joj je teško, nailazi na nerazumijevanje i osudu društva. Ništa više nije kao prije, niti izgled niti društveni život. Gdje su u cijeloj toj priči očevi? Što s dojenjem, nespavanjem, općom iscrpljenošću? No, je li sve tako crno...?

Neki sam dan naletila na novi talk-show Doris Pinčić. Prva je tema bila majčinstvo, i to manje lijepe strane majčinstva. Za one koje nisu gledali emisiju, probati ću sažeti sve o čemu su sugovornici govorili.

No prije nego li uopće nastvim dalje, moram reći da sam dvojila oko toga trebam li uopće dotaknuti ovu temu. Vjerujem da o svemu treba otvoreno govoriti, pa tako i o ovome. Možda ću naići i na neslaganje, ali i to je posve normalno. 

Dakle, o čemu je u emisiji bilo riječ? Sugovornice za početak kažu da postoje mitovi o majčinstvu, posebno o njezi novorođenčeta - maženje u postelji, bebino spavanje po cijeli dan, predivno dojenje... Zatim, kao glavni problem ističu nerazumijevanje okoline. Voditeljica je komentirala da će sad gošće, koje iznose svoje teškoće u emisiji, zbog toga naići na kritike društva. Nadalje, novopečena majka više ne može raditi što je prije radila, niti više ne izgleda kao prije trudnoće. I opet se ponavlja rečenica: "Nitko mi to nije rekao!" Sugovornice su se dotakle i očeva, njihovog "čuvanja djece", umora od posla i prospavanih noći. I konačno, vrlo kratko bilo je riječi o postporođajnoj depresiji. 



Pa da se osvrnem pomalo na svaku točku razgovora.

S obzirom da sam i sama postala mama, čitam razne portale upravo za tu publiku i nailazim  na javne ispovijesti mama kojima ta uloga teško pada. I to bi bilo posve u redu, da njihov glavni argument nije da se o tome u društvu uopće ne govori i da se mame ne smiju požaliti na teškoće na koje nailaze. Otkad sam uopće počela razmišljati o majčinstvu, slušala sam o tome kako to nije lako. Nema mame koja mi to na neki način nije rekla ili da sama nisam primijetila. Da je lagano imati djecu, svi bi ih onda imali po desetero. U medijima se dosta priča o manje lijepim stranama majčinstva, za moj ukus i previše. Ne znam u kakvoj okolini voditeljica živi, no ja niti u jednom trenutku nisam naišla na to "nerazumijevanje okoline". Prve koje mi uskoče su mama i svekrva, a zatim šogorice i kume; za davanje savjeta i utjehu tu su sestrične i prijateljice. A i svi ostali ljudi s kojima dolazim u kontakt imaju mnogo razumijevanja. Dakle, ta teza o osuđivanju okoline ne stoji. 

Svaka buduća majka i budući otac imaju različita očekivanja od roditeljstva. Ono što sam ja čula prije poroda jest da je dojenje bolno i iscrpljujuće, da bebe ne spavaju po noći, da puno kakaju, da imaju grčiće pa ih se treba nosati po cijele dane... Pitam se onda odakle su neke žene dobile idiličnu sliku o majčinstvu. Iz televizijskih reklama?!


Kao predstavnik očeva, gost u emisiji bio je i reper Ante Cash. Čovjek je razumno i realno govorio o roditeljstvu. Ono što mi je posebno zapelo za uho bilo je pitanje voditeljice je li mu supruga privlačna i nakon što je rodila, bez obzira na podočnjake, kilograme viška, neispavanost i umor. Odgovor  je bio jednostavan i predivan u isto vrijeme- to je njegova žena, nije se oženio za naslovnicu ili virtualnu djevojku. Još je u jednom navratu rekao da je ljubav odluka da činiš dobro onima koje voliš, pa mu nije ništa u roditeljstvu teško palo. Na to je jedna druga gošća komentirala da je on u fazi ljubavi u vezi postao otac, a ne u fazi zaljubljenosti. Neću sad pisati sve što o tom komentaru mislim (upoznavanje i komunikacija prije braka, predbračna čistoća, ukratko - sami si kompliciramo život kad ne živimo moralno), nego ću samo citirati svoju svekrvu: "Ko kaj dela, sebi dela."

O nezaobilaznoj kritici očeva mogu samo reći da bi tome trebala posvetiti cijeli jedan post. Zasad će biti dovoljno to da si same biramo muževe pod pretpostavkom da znamo za koga se udajemo (pogledaj prethodnih nekoliko rečenica).



No da se vratim na temu. Da, majčinstvo je teško. I meni je teško. Volim si tepati da sam super mama i stavljam taj hashtag na instagram, no zna se dogoditi da nemam pojma zašto beba cendra. Nakon prvih mirnih mjesec dana, beba je počela biti više budna, tražiti pažnju. Preko dana nisam ništa  stizala. Onda sam shvatila da trebam postaviti prioritete i u skladu s tim djelovati. Moji prioriteti su razmatranje, osobna molitva i bebine potrebe. Zato sam se drugačije organizirala - preko dana bila bih samo s bebom, igrala se, dojila, šetala, spavala s bebom, a navečer pospremam, peglam i kuham ručak za sljedeći dan. Zatim su krenule muke po uspavljivanju, zubići, nespavanje u kolicima. Bilo je jutara kad smo i beba i ja plakali uglas. Tako to bude kad stari čovjek umire i novi se rađa. A onda su sve češća bila jutra kad mi je beba spavala na rukama. A ja sam opet plakala. Sada uz Božju pobjedu, slušajući ih po ne znam koji put. Samo što je sad svaki stih bio moja molitva, moje slavljenje, moja zahvala, a srce ispunjeno.

I da zaključim. Zašto stvarati negativnu sliku o majčinstvu u društvu? U redu je reći da nam je teško, da nailazimo na razne probleme, da sve to nismo očekivale... Ne želim reći da treba gledati više ono poztivno ili da majčinstvo donosi mnogo više radosti od ovih teških stvari. Ne. Nego da treba na pravi način pristupiti teškoćama. Kao što je jedan svetac rekao: "Jedan od tri križa s Kalvarije moraš mudro izabrati; jer trpjeti, ili kao svetac ili kao pokajnik ili kao nesretni prokletnik potrebno je." Majčinstvo je žrtva (kao i mnoge druge stvari u životu). I prvi poriv je pobjeći ili jadikovati. No uvijek imamo oslonac u Onome koji je za nas podnio najveću žrtvu ljubavi. Vjerujem da će naša djeca biti sretnija ako i mi majke svoju žrtvu podnosimo radosna srca, bez kukanja i samosažaljenja. 

četvrtak, 12. listopada 2017.

Čitam na portalima za mame kako se trebamo dobro osjećati u svom tijelu, kako je to naše tijelo donijelo jedan novi život na svijet i još uvijek ga hrani, da nas naše strije i ožiljci podsjećaju na taj veličanstveni događaj i kako na njih trebamo biti ponosne. Zapravo uopće ne vjerujem tome, nego mislim da nas samo tješe.

Slažem bebi album i gledam slike s krštenja. I mislim si: "Kako to izgledam? Pa zar tako ogromno?!" Nije da nemam ogledalo i vagu doma, ali niti je kilaža visoka, niti se osjećam debelo.
Da, ne mogu još uvijek zakopčati svoje crne mrkva hlače. Obične majice kratkih rukava su mi preuske i ful kratke, nosim još uvijek trudničke. Nisam vjerovala da ima žena koje su radije u potkošulji nego da oblače grudnjak. Sad sanjam o tome da stanem u grudnjak manjih košarica. Nervozu zbog bebinog nespavanja preko dana utapam u nutelli i peanut butteru kad konačno navečer zaspi. A o strijama koje sam dobila nakon poroda zbog stezanja kože da i ne pričam...

Čitam na portalim za mame kako se trebamo dobro osjećati u svom tijelu, kako je to naše tijelo donijelo jedan novi život na svijet i još uvijek ga hrani, da nas naše strije i ožiljci podsjećaju na taj veličanstveni događaj i kako na njih trebamo biti ponosne. Ali ja nisam zadovoljna time kako izgledam! Svega gore navedenog sam svjesna, ali to me ne čini niti sretnom niti ponosnom. Nije da sam prije trudnoće izgledala kao manekenka, pa sad očekujem da izgledam kao Miss Twiggy, niti imam vremena i novaca za raznorazne tretmane. Zapravo uopće ne vjerujem tim mamama koje kažu da se trebamo ponositi svojim tijelom, nego mislim da se samo tješe.


Sjetim se onda evanđelja koje se čitalo baš te nedjelje kad se naš mali čovjek krstio.
Rečenica koja mi se posebno usjekla je sljedeća: "Tâ što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi." (Mt 16, 26) Dobar fizički izgled spada pod ovo "sav svijet stekne". Rođenjem djeteta gubimo mnogo stvari koje smo prije imale, slobodno vrijeme, kave s frendicama, hobije... i više ili manje utegnuto tijelo.


I tako razmatrajući i moleći nad tom rečenicom, pomirila sam se s tim da sam debela, da je to sad takvo razdoblje života i da neću više nikada imati tijelo kakvo sam imala prije trudnoće. Jer, to mi sad više nije na listi prioriteta i postoje druge važnije stvari u životu od izgleda. No donijela sam i odluku da ću prvom prilikom, kad beba poraste, ići na dijetu i odreći se svih gluposti koje trpam u sebe. Zbog svog zdravlja. I to bi bilo to, dok...


Bog doista ima smisla za humor... Nakon par tjedana, beba je dobila dermatitis, a doktorica mi zabranila namirnice koje ga uzrokuju. Pa sad, među ostalim, više ne smijem jesti čokoladu i sve s konzervansima. Dakle, prehrana mi se sastoji od voća i povrća, žitarica, krumpira i kruha tek toliko da preživim. Dakle, nema ni kave, kolača, grickalica... Tako mi i treba kad sam se žalila! Kako kaže ona stara: Be careful what you wish for.


Nakon svega par dana uspjela sam stati u svoje crne mrkva hlače. Beba je napunila tri mjeseca, dojenje je uspostavljeno i prsa su mi se smanjila na neku podnošljivu veličinu. Vaga polako pokazuje sve manju cifru. Dolazi vrijeme za veste i kardigane, pa izgledam skoro skroz normalno u njima. I zapravo mogu reći da sam zadovoljna!

No još uvijek mažem strije Strech mark butterom od PlanT-a... ;)