Korizma jedne mame

Prije nekoliko godina otkrila sam ljepotu korizme. I ljepotu odricanja. A danas se opet pitam kakvog sve to smisla ima. Da bih se na Uskrs najela kolača i francuske toliko da mi bude zlo? Zašto bih se uopće odricala? Kao da se vraćam na onu tradicionalnu vjeru i činim nešto iz običaja. Ili iskorištavam ovo vrijeme da smršavim i steknem zdrave navike. A to nije korizma...

Još jedna korizma. Već je odavno počela. Još jedno odricanje. Mame znaju puno toga o odricanju. Kao da korizma vječno traje. 

Prije nekoliko godina otkrila sam ljepotu korizme. I ljepotu odricanja. A danas se opet pitam kakvog to smisla ima. Da bih se na Uskrs najela kolača i francuske toliko da mi bude zlo?

Oni koji znaju o vjeri više od mene kažu da se treba odreći grijeha i grešnih navika. I da istodobno treba usvajati dobre navike i kreposno ponašanje. Sigurno su u pravu. No što je s onim dobrim starim odricanjem od čokolade, televizije ili društvenih mreža? Zašto bih se uopće odrekla tako nečega? Kao da se vraćam na onu tradicionalnu vjeru i činim nešto iz običaja. Ili iskorištavam ovo vrijeme da smršavim i steknem zdrave navike. A to nije smisao korizme. 

Ipak, moje iskustvo s odricanjem ove korizme malo je drugačije od prijašnjih. Trudnoća, pa razdoblje intenzivnog dojenja - sve neki razlozi da izbjegavam svakodnevno mrtvljenje i žrtvice zadnjih godinu i pol. A napose tjedni post. Sve je bilo napola. A osjećala sam se kao da nisam sva svoja. Još sam se čudila kako mi duhovni život nije baš bajan nakon nekog vremena, kako ponovo isplivaju neke stvari za koje sam mislila da su završeno poglavlje.

Razmišljam tako još prije tog famoznog 14. veljače čega bih se mogla odreći. Tu su svakodnevna mala odricanja zbog bebe. I slatka su. A onda kad beba spava, priuštim si ipak nešto za svoj gušt. Možda ipak tu onda nema odricanja. Na kraju se odlučim za slatko. Svi znamo što to obuhvaća. Ostavim si malo lufta za rođendan i povremeno za nekakve kekse od žitarica. Onda mi se keksi zamjere pa i njih eliminiram.

Postoji neko zadovoljstvo u odricanju. Posebno od onog što voliš. Svaki dan bez slatkog osjećam sve veću slobodu. Ne samo od slatkog. Nego i od nekih svojih grešnih navika. Svaki dan bez slatkog spremnija sam na neku stvarnu žrtvu. Zašutjeti, na primjer, kad bih najradije nešto slasno odbrusila. Ali svaki dan bez slatkog pokazuje mi koliko sam slaba i navezana na svoj užitak i komociju. Koliko lako u mislima pokleknem na svim mogućim područjima. I koliko je kratak put od misli do djela. Svaki dan bez slatkog otkriva mi sve veću moju bijedu i slabost. No svaki dan bez slatkog daje mi hrabrosti ljubiti. Sada kao da mi se ponovo otkriva ljepota korizmenog vremena. I uvlači se radost u mene. Teže je, a ljepše! 

Ne boj se, draga ženo, majko, odreći se još nečega pored svih svojih majčinskih žrtvica. Pusti sad tu kavu. Ili barem nemoj staviti šećera. Preživjeti ćeš jedan dan bez fejsa i instagrama. Preskoči tu cigaretu. Nemoj se zadovoljiti prosjekom. Stvorena si za više i bolje. Budi hrabra! Budi odvažna! I ono odricanje koje ti se nameće, prinesi Gospodinu pod križ. Iako tvoja žrtva nije ni upola vrijedna kao Njegova, mjera je ljubav. I to je jedino važno.

Još stigneš otkriti bogatstvo koje krije korizma i zadovoljstvo odricanja. Nemoj propustiti ovu priliku. Isus te čeka na Veliki petak širom raširenih ruku da se Njegova ljubav razlije po tebi. Što ćeš mu donijeti - prisilnu i gorku žrtvu ili radosno mrtvljenje? 

Jer ako po tijelu živite, umrijeti vam je, ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete. (Rim 8, 13)