Ako guglate prvi dio naslova, naći ćete mnoštvo članaka o prehrani, tjelovježbi, promjenama na ženinu tijelu, razvoju nerođenog djeteta… O trudnoći je mnogo toga poznato i te su činjenice dostupne. Također, žene su općenito vrlo otvorene za razgovor o toj temi. Govori se čak i o onim manje lijepim stvarima koje možda nikad ne bi smjestili u kategoriju blagoslovljenog stanja (ima i toga, naravno).

Sve je to dobro i pozitivno, no u vlastitom iskustvu prve trudnoće naišla sam na jedno pitanje na koje nigdje nisam mogla naći odgovor, niti u knjigama, časopisima, na internetskim portalima, pa niti u razgovorima s rođakinjama i prijateljicama. A to je pitanje pravog, odnosno ispravnog omjera rada i odmaranja. 

S druge strane, kako se nositi s konstantnim osjećajem umora dok dvije tave i tri lonca stoje na štednjaku i oko sudopera neoprani, dok oprani veš čeka na peglanje i dok suprug dolazi izmoren s posla, pa onda još ide raditi honorarni posao ili pomoći nekome od rodbine?! Kako bih uopće mogla i pomisliti da sve mogu prebaciti na njega? Ili kako onda uopće poslije ručka bezbrižno odrijemati?! A da ne spominjem posjete prijateljima koje rijetko vidimo ili odlazak na kavu s kolegicama! I još nešto: što je uopće s duhovnim životom? Je li dovoljno izmoliti „molitvu trudnice za dijete“? Ili bih sad kad imam vremena za sebe trebala moliti po cijele dane, pročitati knjige duhovne tematike za koje inače nisam nalazila vremena, ići na misu svaki dan, i pogotovo čitati Sveto pismo…

I tako u svojoj nedoumici, rastrgana između ogromnog umora i osjećaja krivnje uz silnu želju da ispunim svoja i tuđa očekivanja, te da se ostvarim i kao trudnica (u mojoj glavi: žena – majka - kraljica), odgovor sam našla, naravno, u razmatranju Božje riječi. Možda se pitate kako se toga ranije nisam sjetila i jesam li uopće vjernica. Da, jesam, i zato mi je baš pronalazak rješenja problema bio još teži. Nisam htjela ugroziti svoje zdravlje ni zdravlje svog djeteta, a opet me mučila s(a)vijest o lijenosti kao jednom od sedam smrtnih grijeha.

I tako sam odlučila razmatrati o lijenosti i radu. U svom istraživanju dijelova Biblije koji govore o tome, pronašla sam dosta toga u Mudrim izrekama. Na primjer: „Lijena ruka osiromašuje čovjeka, a marljiva ga obogaćuje. Tko sabira ljeti, razuman je sin, a tko hrče o žetvi, navlači sramotu.“ (Izr 10, 4-5) ili „Tko obrađuje svoju zemlju, sit je kruha, a tko trči za ništavilom, nerazuman je.“ (Izr 12, 11) i još „Od ploda svojih usta nasitit će se svatko obilno, a ono što je rukama učinio vratit će mu se.“ (Izr 12, 14). Poznata je i rečenica svetog Pavla: „Tko neće da radi, neka i ne jede!“ (2 Sol 3, 10).

Niti jedna od ovih rečenica nije dala odgovarajuće rješenje moje dvojbe. No našla sam ga na drugom mjestu (opet, kako se nisam ranije sjetila!), u razmatranju Gospinog pohoda Elizabeti: „Tih dana usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin.“ … „Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.“ (Lk 1, 39, 56). Kao prvo, glagoli „usta“ i „pohita“ pokazuju Marijinu želju da bude s rođakinjom Elizabetom te žurnost kojom je to i ostvarila. Marija nije samo pohitala pomoći Elizabeti, već i podijeliti s rođakinjom radost svoje i njezine trudnoće. Drugo, Gospa je trudna išla na put. Nije razmišljala da bi trebala ostati kod kuće mirovati, ili uživati u svojoj trudnoći i spavati koliko ju volja, jesti oblizeke itd. Put do Elizabete nije bio lagan. Išla je u Gorje, očito neki brdoviti kraj. Osim toga, trebalo se i vratiti u Nazaret. Nadalje, Marija je željela pomoći Elizabeti koja je već bila u visokoj trudnoći. Konačno, Marija je sve to napravila u prvom tromjesečju, vremenu za koje kažu da je kritičan, najosjetljiviji period trudnoće. Baš je tada najviše radila i najviše se davala drugima!

Možda Gospa nije znala sve o trudnoći, sigurno nije pročitala niti jednu knjigu o drugom stanju, niti je imala Internet na kojem bi pronašla što ju sve očekuje u sljedećih devet mjeseci, ali imala je jedno što neke trudnice danas nemaju – iskustvo Božje ljubavi, milosti i blizine te zahvalnosti Njemu. Upravo iz tog iskustva, Duh Sveti potiče je na djelovanje, na širenje radosti, na blizinu onima oko nas. On uvijek potiče na djelovanje. Možda to nije svaki put pranje suđa ili pospremanje po kući. Ponekad je to samo blagoslivljanje svog nerođenog djeteta u tišini sobe dok umorni suprug odmara, posjet kumi ili možda čak pisanje ovakvog razmišljanja.

I da se vratim na pitanje iz naslova, niti jedna žena ne zna sve o tome što ju očekuje u trudnoći. Svaka trudnoća, čak i kod iste žene, može biti drugačija. Ali ono što ne piše niti na jednom internetskom portalu, niti u jednom priručniku za trudnice jest da treba tražiti Božji poticaj i u tom razdoblju života, te djelovati po njemu. Tada će trudnoća doista biti blagoslovljeno stanje, bez obzira na sve moguće teškoće i promjene. U svakom slučaju, slijedimo primjer Majke Marije, koja se bez straha odlučila prepustiti vodstvu Duha Svetoga i biti blizu svojim bližnjima.