Prikazani su postovi s oznakom blagoslovljeno stanje. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom blagoslovljeno stanje. Prikaži sve postove

petak, 10. siječnja 2020.

Je li jedno dovoljno?

siječnja 10, 2020 advent , biti mama 2 Comments

Novi život uvijek izaziva reakcije. Provocira. I kada dolazi, ali i kada izostaje. Ovo drugo je u mom slučaju. Nakon mjeseci borbe, prigovaranja, ljutnje na Boga, prihvatila sam činjenicu da možda neću imati više djece. No to ne znači da me ne plaši pomisao da više nikada neću dojiti bebu, da više nikada neću voziti kolica i šetati po kvartu, da više nikada neću gledati prve korake ili čuti prvu riječ… da je sve što kao majka prolazim po prvi puta ujedno bude i zadnji put.

Moje prihvaćanje činjenice da ću imati jedno dijete za odgajanje, pružanje ljubavi i brige oko njega (jer drugo dijete je, vjerujem, na Nebu u zagrljaju Majke Marije), ne briše u mojim mislima pitanje misli li Bog da je dovoljno imati jedno dijete. To što sam i sama jedinica dodatno mi otežava, jer mi je često nedostajala prisutnost brata ili sestre. Pitam se želi li Gospodin, koji nas je stvorio za zajedništvo, da jedno dijete odrasta bez druge djece.

Često se kaže “Jedno k’o nijedno.” Ali nisam baš sigurna da je tako. O tome svjedoče majke u mnogobrojnim obiteljima. Osim što je svaki život vrijedan i neprocjenjiv, jedno dijete može iziskivati više truda, brige i pažnje roditelja nego više djece. Jednom djetetu roditelj je sve, ali i obrnuto. Sva pažnja i očekivanja roditelja usmjereni su na jedno dijete. Znam dobro koliko to može opterećivati kod donošenja životnih odluka, poput odabira škole, fakulteta, udaje, odabira mjesta stanovanja…
Prijateljica je jednom prilikom podijelila teoriju kako žena treba imati još djece dokle god su joj bebe slatke. Baš je na Josipovom krštenju komentirala da je Josip lijepa beba, ali da joj nije onako sladak “za stiskanje” kako su joj bebe prije njezinih blizanaca, trećeg i četvrtog djeteta, bile slatke.

Možda me kroz ovo razdoblje Gospodin želi osloboditi očekivanja, jer je moja slika obitelji kad sam se udala podrazumijevala više djece. Teško mogu pobjeći od svog (pr)osuđianja kad vidim neku obitelj u crkvi. Ako je obitelj s više djece, odmah mislim da su roditelji dobri vjernici, što može i ne mora biti točno. Ako obitelj s jednim većim djetetom dolazi na nedjeljnu misu, odmah se javlja predrasuda da su roditelji tradicionalni vjernici. Čak i u “našem” katoličkom svijetu teško se osloboditi nekih načina razmišljanja.

Kao odgovor na takve predrasude, nedavno sam upoznala jednu ženu, aktivnu vjernicu, članicu jedne molitvene zajednice, kolegicu štoviše, kojoj je Gospodin darovao samo jedno dijete. U jednom razgovoru posvjedočila je da ona i muž nakon toga nisu mogli imati više djece, iako su željeli. U njenom sam glasu prepoznala tugu i čežnju koju i sama osjećam, pitanja koja i sama postavljam. No ono što me se dojmilo njezine su riječi zahvalnosti na tom jednom djetetu. Pričala mi je da su ona i bebica baš nekoliko dana prije Božića došli iz rodilišta doma. Priznala je da tada nije ni shvatila koliko je to bilo milosno vrijeme.
Za te riječi sam se uhvatila! Milosno vrijeme. Umjesto da razmišljam o tome kako je Josipov svaki prvi ujedno i možda moj posljednji i pritom se sažalijevam, trebam prepoznati sadašnji trenutak i iskoristiti ga što bolje sa svojim djetetom - u sadašnjem trenutku mu pružiti najbolje od sebe, upoznati ga s Očevom ljubavlju i usmjeriti ga da je i sam traži kad odraste, pri čemu ću moliti za njegovo vječno spasenje. Moja vrijednost kao majke nije u broju djece. Nego u ljubavi koju pružam, opet onoliko koliko sam je primila od Gospodina. Kao što je i vrijednost svake druge majke, one koja ima više djece, majke posvojene ili udomljene djece, duhovne majke, laikinje ili redovnice, majke djece u Nebu.

To što se još javljaju ovakva pitanja možda je znak da je nada da ću imati još djece živa. Ono što je sigurno jest da tu nadu treba podržati neprestanom molitvom i postom. A ti, majko koja imaš “samo” jedno dijete i želiš još djece, to tvoje jedno dijete te treba punu ljubavi i prihvaćanja, treba tvoj odnos s Gospodinom, treba tvoju molitvu, treba spoznaju da je dovoljno i vrijedno baš takvo kakvo jest. Daj sve što možeš sa svoje ljudske strane, a Gospodin će ostalo nadopuniti svojom milošću.
By u 2 komentara:
Oznake: , , , , , , , , , , , ,

ponedjeljak, 9. listopada 2017.

NOTE LJUBAVI

listopada 09, 2017 blagoslov , blagoslovljeno stanje 2 Comments




Veza između roditelja i djeteta stvara se već prije rođenja. To razdoblje utječe na osobni razvoj, međuljudske odnose i donošenje odluka kasnije u životu. Ako pođemo od činjenice da život počinje začećem, to znači da i roditeljstvo počinje od tada.



Kad sam ostala trudna, nakon početnog čestitanja i radosti, kreću priče drugih žena o njihovim porodima. Od svega što sam čula, niti jedna nije bila takva da bih jedva dočekala porod. Naravno, uvijek je prisutno bodrenje u stilu „Trebaš misliti na trenutak kad ćeš primiti svoju bebicu.” ili „Porod traje samo jedan dan, nekoliko sati, to možeš izdržati.” No takvo ohrabrenje mi nije baš pomagalo kad bih razmišljala o porodu. Ono što mi je trebalo, odnosno Onaj koji mi je bio potreban, čekao je strpljivo da to otkrijem. Stoga donosim svoje iskustvo pripreme za porod i donošenja novog života na svijet.



U krugovima katoličkih žena i majki kruži usmena preporuka knjige Duhovni pristup rađanju (u engleskom originalu Christ-centered Childbirth autorice Kelly J. Townsend). Tako sam i ja s više strana čula za knjigu, koju mi je na kraju posudila jedna prijateljica. Više mjeseci nisam je ni taknula, no kako se termin poroda bližio, kao da je to postala najdeblja i najveća knjiga na polici. One žene koje su je imale u rukama znaju da je zapravo knjiga manjeg formata.

I tako iz mjeseca u mjesec, od pregleda do pregleda... U međuvremenu smo suprug i ja, pomalo i nesvjesni onoga što nas očekuje, doznali za radionice prenatalnog roditeljstva, Note ljubavi, udruge Prokreos, koje se održavaju u Samostanu sv. Josipa Karmelićanki BSI u Hrvatskom Leskovcu. Radionice su besplatne, a na njima sudjeluje otprilike pet bračnih parova s tim da ako roditelji imaju stariju djecu, poželjno je i njih povesti. Program vodi bračni par Hodžić kroz pet susreta na kojima roditelji uče kako uspostaviti prenatalnu komunikaciju i razviti privrženost kroz dodir, pokret i glazbu. Cilj susreta nije samo razvojna dobrobit djeteta, već primanje ljubavi od roditelja i drugih osoba iz djetetove okoline.
Znali smo da se veza između roditelja i djeteta stvara već prije rođenja, i sami smo kroz katoličku duhovnost iskusili kako to razdoblje utječe na osobni razvoj, međuljudske odnose i donošenje odluka kasnije u životu. Ako pođemo od činjenice da život počinje začećem, to znači da i roditeljstvo počinje od tada. Stoga smo aktivno željeli otkriti svoju ulogu u prenatalnom roditeljstvu. No najvažniji je razlog bio dobrobit našeg nerođenog djeteta. Posebno za vrijeme prenatalnog razvoja vidljiva je isprepletenost fizičkog, psihološkog i duhovnog aspekta čovjeka. To se jednostavno vidi u znanstvenim spoznajama o životu djeteta u maternici. Na primjer, nerođeno dijete ima više živčanih stanica od odrasle osobe, te njihovom stimulacijom kroz aktivnosti u prenatalnom roditeljstvu stvaraju se veze između njih i one mogu opstati. Osim toga, nerođeno dijete komunicira s majkom i okolinom biokemijskim putem i osjetilima, te očekuje nastavak odnosa uspostavljenih prije rođenja. To su samo neke zanimljivosti koje ukazuju na važnost razvoja djeteta u majčinoj utrobi.


Program Note ljubavi pružio nam je više od onog što smo mi očekivali pod pojmom prenatalnog roditeljstva. Za početak, dobila sam potvrdu da je moj odlazak na bolovanje kako bi se smanjio stres i izbjegla nepotrebna bolest (s obzirom da radim u školi) bila dobra odluka. Iz toga je proizašao smireni tempo života. Nadalje, spoznaja da moje emocionalno i duhovno stanje utječe na razvoj našeg djeteta učvrstilo nas je kao bračni par u dotadašnjem življenju vjere - zajedničkoj molitvi, svakodnevnom čitanju Svetog Pisma i sakramentalnom životu. Posebnu sam pažnju pridavala upravo tome. Svaki dan sam blagoslivljala naše dijete i molila da već prije rođenja iskusi Božju ljubav. Primanje pričesti tijekom trudnoće bilo je posebno iskustvo puno radosti i predanja u Božje ruke.

Rezultati aktivnog prenatalnog roditeljstva vidjeli su se već u trudnoći. Naš je sin dobro fizički napredovao, a ja sam bila smirena i vesela, bez hormonalnih ispada (osim što se tiče želje za hranom, ali i to je bilo u granicama normale). Za porod sam se fizički pripremala vježbama koje smo radili na susretima. Uzela sam konačno i u ruke knjižicu Duhovni pristup rađanju, koju je na hrvatski preveo upravo već spomenuti doktor Hodžić. To je bila moja psihička i duhovna priprema. Posebno bih tu istaknula važnost abdominalnog disanja kroz trudove i pripadajuću meditaciju „Neka Duh Sveti uđe, napetost neka izađe.“. Knjiga me potakla da pročešljam Sveto Pismo u potrazi za citatima koji će me ohrabriti u svakoj fazi poroda. Iz svakodnevnih razmatranja zadnjih mjesec dana prije poroda s Gospom u fokusu izvadila sam meditacije također za sve faze poroda.




Kad je došao i sam porod, kroz najjače trudove prolazila sam uz molitvu Zdravo Marije, što mi je davalo sigurnost i pouzdanje. Sve je prošlo prirodno i brzo, iako to nitko od medicinskog osoblja nije očekivao. Čak se usuđujem reći da je upravo zbog duhovne pripreme bol poroda bila manja ili manje upečatljiva nego kod žena koje se molitvom i razmatranjem ne pripremaju za porod. Sve ostalo nakon poroda, posebice dojenje, također je prošlo jako dobro, opet bolje nego li je naša okolina očekivala, te smo vrlo brzo dobili samopouzdanje koje mladim roditeljima nedostaje.
Kad sam primila našeg sina na prsa, muž i ja smo mu otpjevali pjesmicu koju smo za njega smislili na radionici. Svaki dan mu pjevamo tu pjesmicu kao i još neke sa susreta koje smo odabrali i pjevali mu kroz trudnoću uz odgovarajuće ritmične pokrete. Njegove nas reakcije svaki put začude i oduševe. Sad možemo vidjeti ono što smo samo pretpostavljali dok smo mu pjevali kroz trudnoću. Pjesme na koje se u trbuhu smirio i sad ga smiruju te ih pozorno sluša. Dok na one koje smo pjevali uz ritmičke pokrete po trbuhu sad veselo maše ručicama i nožicama. Jedina razlika je u tome što sad vidimo njegov široki osmijeh dok sluša svaku od tih pjesmica.



Preporučujem svim trudnim roditeljima, i onima koji već imaju stariju djecu, da se aktivno uključe u prenatalno roditeljstvo, kroz slične radionice ili, ako nemaju mogućnosti sudjelovati u njima, onda da sami osmisle aktivnosti za interakciju sa svojim nerođenim djetetom, te da mnogo mole za njega i blagoslivljaju ga. Dovoljno je malo kreativnosti i puno ljubavi. Ovakvo prenatalno roditeljstvo daje dobar temelj daljnjem odgoju djeteta. Kad smo muž i ja krenuli u aktivno prenatalno roditeljstvo, nismo očekivali formiranje darovitog, fizički i mentalno naprednog djeteta, nego smo se samo željeli što bolje povezati s njime, te mu što više prenijeti našu i Božju ljubav i privrženost dok je još bio u mojoj utrobi. Svaki dan dok gledam njegov bistri pogled i mala usta raširena u široki osmijeh, mislim kako smo u tome uspjeli. Sad samo trebamo nastaviti u tom smjeru… Naravno, uz Boga, bez kojeg ništa od svega ovog ne bi ni bilo.
P.S. Nadam se da će ovo moje svjedočanstvo potaknuti bar jednu ženu na pomisao da bez straha jedva čeka da porod krene.  
By u 2 komentara:
Oznake: , , , , , , , ,

srijeda, 27. rujna 2017.

ŠTO JOŠ NISTE ZNALI O TRUDNOĆI ILI DUHOVNE MUKE JEDNE TRUDNICE

rujna 27, 2017 biti mama , blagoslovljeno stanje 0 Comments


U vlastitom iskustvu prve trudnoće naišla sam na jedno pitanje na koje nigdje nisam mogla naći odgovor, niti u knjigama, časopisima, na internetskim portalima, pa niti u razgovorima s rođakinjama i prijateljicama...


Ako guglate prvi dio naslova, naći ćete mnoštvo članaka o prehrani, tjelovježbi, promjenama na ženinu tijelu, razvoju nerođenog djeteta… O trudnoći je mnogo toga poznato i te su činjenice dostupne. Također, žene su općenito vrlo otvorene za razgovor o toj temi. Govori se čak i o onim manje lijepim stvarima koje možda nikad ne bi smjestili u kategoriju blagoslovljenog stanja (ima i toga, naravno).

Sve je to dobro i pozitivno, no u vlastitom iskustvu prve trudnoće naišla sam na jedno pitanje na koje nigdje nisam mogla naći odgovor, niti u knjigama, časopisima, na internetskim portalima, pa niti u razgovorima s rođakinjama i prijateljicama. A to je pitanje pravog, odnosno ispravnog omjera rada i odmaranja. 

"Upregni muža, sad ti mora pomoći"

Kolegice s posla i rođakinje su mi na početku govorile: „Puno se odmaraj.“, „Spavaj koliko god želiš.“, „Upregni muža, sad ti mora pomoći.“, itd. E sad, jasno je da se trudna žena treba odmarati, da treba njegovati život koji se razvija unutar nje. I stvarno mogu reći da to i činim, pa čak i više od toga, s obzirom da sam na bolovanju. Suprug me mazi i pazi u svakom smislu tog izraza, i imam vremena za neke svoje interese kojima se ranije nisam stigla intenzivnije baviti.

S druge strane, kako se nositi s konstantnim osjećajem umora dok dvije tave i tri lonca stoje na štednjaku i oko sudopera neoprani, dok oprani veš čeka na peglanje i dok suprug dolazi izmoren s posla, pa onda još ide raditi honorarni posao ili pomoći nekome od rodbine?! Kako bih uopće mogla i pomisliti da sve mogu prebaciti na njega? Ili kako onda uopće poslije ručka bezbrižno odrijemati?! A da ne spominjem posjete prijateljima koje rijetko vidimo ili odlazak na kavu s kolegicama! I još nešto: što je uopće s duhovnim životom? Je li dovoljno izmoliti „molitvu trudnice za dijete“? Ili bih sad kad imam vremena za sebe trebala moliti po cijele dane, pročitati knjige duhovne tematike za koje inače nisam nalazila vremena, ići na misu svaki dan, i pogotovo čitati Sveto pismo…

I tako u svojoj nedoumici, rastrgana između ogromnog umora i osjećaja krivnje uz silnu želju da ispunim svoja i tuđa očekivanja, te da se ostvarim i kao trudnica (u mojoj glavi: žena – majka - kraljica), odgovor sam našla, naravno, u razmatranju Božje riječi. Možda se pitate kako se toga ranije nisam sjetila i jesam li uopće vjernica. Da, jesam, i zato mi je baš pronalazak rješenja problema bio još teži. Nisam htjela ugroziti svoje zdravlje ni zdravlje svog djeteta, a opet me mučila s(a)vijest o lijenosti kao jednom od sedam smrtnih grijeha.

Što kaže Božja Riječ

I tako sam odlučila razmatrati o lijenosti i radu. U svom istraživanju dijelova Biblije koji govore o tome, pronašla sam dosta toga u Mudrim izrekama. Na primjer: „Lijena ruka osiromašuje čovjeka, a marljiva ga obogaćuje. Tko sabira ljeti, razuman je sin, a tko hrče o žetvi, navlači sramotu.“ (Izr 10, 4-5) ili „Tko obrađuje svoju zemlju, sit je kruha, a tko trči za ništavilom, nerazuman je.“ (Izr 12, 11) i još „Od ploda svojih usta nasitit će se svatko obilno, a ono što je rukama učinio vratit će mu se.“ (Izr 12, 14). Poznata je i rečenica svetog Pavla: „Tko neće da radi, neka i ne jede!“ (2 Sol 3, 10).

Niti jedna od ovih rečenica nije dala odgovarajuće rješenje moje dvojbe. No našla sam ga na drugom mjestu (opet, kako se nisam ranije sjetila!), u razmatranju Gospinog pohoda Elizabeti: „Tih dana usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin.“ … „Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.“ (Lk 1, 39, 56). Kao prvo, glagoli „usta“ i „pohita“ pokazuju Marijinu želju da bude s rođakinjom Elizabetom te žurnost kojom je to i ostvarila. Marija nije samo pohitala pomoći Elizabeti, već i podijeliti s rođakinjom radost svoje i njezine trudnoće. Drugo, Gospa je trudna išla na put. Nije razmišljala da bi trebala ostati kod kuće mirovati, ili uživati u svojoj trudnoći i spavati koliko ju volja, jesti oblizeke itd. Put do Elizabete nije bio lagan. Išla je u Gorje, očito neki brdoviti kraj. Osim toga, trebalo se i vratiti u Nazaret. Nadalje, Marija je željela pomoći Elizabeti koja je već bila u visokoj trudnoći. Konačno, Marija je sve to napravila u prvom tromjesečju, vremenu za koje kažu da je kritičan, najosjetljiviji period trudnoće. Baš je tada najviše radila i najviše se davala drugima!

Možda Gospa nije znala sve o trudnoći, sigurno nije pročitala niti jednu knjigu o drugom stanju, niti je imala Internet na kojem bi pronašla što ju sve očekuje u sljedećih devet mjeseci, ali imala je jedno što neke trudnice danas nemaju – iskustvo Božje ljubavi, milosti i blizine te zahvalnosti Njemu. Upravo iz tog iskustva, Duh Sveti potiče je na djelovanje, na širenje radosti, na blizinu onima oko nas. On uvijek potiče na djelovanje. Možda to nije svaki put pranje suđa ili pospremanje po kući. Ponekad je to samo blagoslivljanje svog nerođenog djeteta u tišini sobe dok umorni suprug odmara, posjet kumi ili možda čak pisanje ovakvog razmišljanja.

I da se vratim na pitanje iz naslova, niti jedna žena ne zna sve o tome što ju očekuje u trudnoći. Svaka trudnoća, čak i kod iste žene, može biti drugačija. Ali ono što ne piše niti na jednom internetskom portalu, niti u jednom priručniku za trudnice jest da treba tražiti Božji poticaj i u tom razdoblju života, te djelovati po njemu. Tada će trudnoća doista biti blagoslovljeno stanje, bez obzira na sve moguće teškoće i promjene. U svakom slučaju, slijedimo primjer Majke Marije, koja se bez straha odlučila prepustiti vodstvu Duha Svetoga i biti blizu svojim bližnjima. 
By u Nema komentara:
Oznake: , , , , , ,