Otkad sam postala majkom većina knjiga duhovne tematike koje čitam nisu više meditativnog karaktera, nego su vrlo konkretne i primjenjive. Jedna od njih je i Obnova kršćanske obitelji Johna Lorena i Paule Sandford. Dok sam je čitala, zapisivala sam neke stvari na papiriće, koje sam u međuvremenu zagubila, s namjerom da napišem kratki vodič za mlade obitelji s praktičnom primjenom važnijih principa iz te knjige. Vjerujem da ću do objave ovog teksta pronaći te svoje bilješke, a za početak donosim prvu praktičnu stvar koji smo suprug i ja primijenili u našoj obitelji - blagoslivljanje djeteta.

Prije negoli krenem u samu praksu, još malo ću iznijeti važnost blagoslova. Ova tema mi se činila kao dobar odabir za početak, jer roditelji uvijek žele najbolje za svoje dijete. Sama riječ blagoslov znači dobra riječ (lat. benedicere: bene - dobro + dicere - govoriti). Dakle, kad blagoslivljamo djecu, to znači da im želimo dobro, da ono što rade bude dobro. A to dobro je prisutno od samog stvaranja svijeta (“I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro.” Post 1, 31). Što je to dobro? U potrazi za tim odgovorom, obzirom da nisam teolog, posegnula sam najprije za Katekizmom Katoličke Crkve (KKC), a on donosi sljedeće o blagoslovu:

“U početku Bog blagoslivlje živa bića, osobito čovjeka i ženu. Savez s Noom i sa svim živim bićima obnavlja taj blagoslov plodnosti, usprkos čovjekovu grijehu po kojem je zemlja 'prokleta'. Ali napose od Abrahama božanski blagoslov prožima ljudsku povijest, koja je išla prema smrti, da je vrati životu, njezinu vrelu: po vjeri 'oca vjernikâ' koji prihvaća blagoslov, započela je povijest spasenja.” KKC 1080

Dakle, dobro - Božji blagoslov, donosi milost spasenja na ljude. Taj blagoslov se prenosi se iz generacije u generaciju i umutar obitelji. Stoga blagoslivljanjem svoje djece otvaramo vrata Božjoj milosti, koju će oni sami kad odrastu moći prihvatiti i živjeti puninu koju je Gospodin za njih zamislio (usp. Sandford 251). Naravno da sakramenti igraju glavnu ulogu u prenošenju Božje milosti. No oni traže aktivno življenje vjere roditelja koji svojim primjerom i podukom stvaraju temelje Božjoj milosti. Zato se i često kaže da mala djeca žive na vjeri svojih roditelja. A jedan od načina stvaranja tih temelja je i roditeljski blagoslov djece. "To nije nikakav običaj niti magijski čin, već konkretna briga roditelja za duh i dušu svoje djece" (Sandford 250). Kolika je važnost roditeljskog blagoslova dokazuje i cijelo jedno poglavlje pod naslovom Obnova biblijskih funkcija obitelji u već spomenutoj knjizi bračnog para Sandford.

Nakon pročitanog poglavlja počela sam ozbiljnije shvaćati blagoslov djeteta, te sam pomislila kako suprug i ja trebamo učiniti nešto konkretno u skladu s pročitanim. Odlučila sam detaljnije proučiti što autori tvrde o roditeljskom blagoslovu. Kao primjer navode Izakov blagoslov Jakova:Kad se primače i poljubi ga, Izak osjeti miris njegove odjeće pa ga blagoslovi:

Može se primijetiti da Izakov blagoslov nije puka banalnost, već sadrži vrlo konkretne pojedinosti, te da je očinski (roditeljski) blagoslov i jedna vrsta proroštva, no može biti i osuda. Znamo da se Izakov blagoslov na Jakovu ispunio do posljednje pojedinosti. A kad je Ezav tražio blagoslov (Post 27, 34-40), Izak nije mogao opozvati Jakovljev blagoslov, jer to nisu bile puke riječi. To znači da se blagoslov treba izgovarati pod vodstvom Duha Svetoga. Također bi nam kao kršćanima cilj roditeljstva trebao biti uvesti svoju djecu u blagoslov Oca nebeskog (kroz prenošenje vjere u dječjoj dobi do susreta sa živim Bogom u tinejdžerskoj ili odrasloj dobi).

Iz tog razloga suprug i ja smo sjeli jednu večer zajedno u razmatranju gore spomenutog biblijskog odlomka i na temelju toga, kao i poznavanja karaktera našeg sina, pod vodstvom Duha Svetoga napisali svoj roditeljski blagoslov baš za njega. Sljedeću večer, kao i svaku sljedeću, stavili smo svetom vodom križić na njegovo čelo i blagoslovili ga riječima koje smo dobili u razmatranju.

Sada već znamo napamet taj blagoslov za našeg bubača. No važno je upamtiti da riječi blagoslova nisu nikakva magija, niti možemo sa stopostotnom sigurnošću tvrditi da će se naš roditeljski blagoslov obistiniti na našoj djeci. Ono što je važno jest suradnja roditelja s Duhom Svetim temeljena na Svetom pismu. Treba imati na umu da blagoslov otvara dijete primanju Božje milosti, te da ono što mi kao roditelji govorimo o svojoj djeci, bilo pozitivno ili negativno, direktno utječe na formiranje njihovog bića. Stoga riječi blagoslova mogu na općeljudskoj razini imati veliki pozitivni utjecaj na djetetovo samopouzdanje, a na duhovnoj razini doprinijeti dubljem i snažnijem zahvatu Božje milosti.

Nadam se da će vas ovaj tekst potaknuti na blagoslivljanje djece, ako to već ne činite, najprije ovim biblijskim riječima:

"Neka te blagoslovi Gospodin
i neka te čuva!
Neka te Gospodin licem svojim obasja,
milostiv neka ti bude!
Neka pogled svoj Gospodin svrati na te
i mir ti donese!"
(Br 6, 24).

A onda se nadam da ćete sa supružnikom ući u molitvu kako biste po Duhu Svetom dobili riječi blagoslova za svako pojedino svoje dijete.

Ako želite više pročitati o blagoslovu djece u obitelji, sljedeći linkovi mogu biti korisni:

Molitva blagoslova 

Blagoslov djece 

Otada se mjesecima borim s nezadovoljstvom i umorom, kao i većina zaposlenih majki, ali i mišlju da nisam dobra vjernica, da nisam autentična, da ne živim ono što pišem... Činjenica je da se u našem svijetu od majke puno očekuje - da briljira na poslu, da vodi brigu o sebi, da dom bude uredan i čist bez obzira na malce koji u trenutku sve mogu razbacati i zaprljati, da se aktivno bavi djecom, da bude emotivno dostupna obitelji, ali i ljudima na poslu, tim više ako radi s djecom, da pazi na zdravu prehranu i tjelovježbu…

Još se nekako mogu nositi s očekivanjima društva, pa čak i sa svojim očekivanjima o urednosti i čistoći doma (svjesna sam da bar još nekih 10-ak godina neće biti onako kao prije bubačevog rođenja). No pomisao da mjesecima idem na misu isključivo nedjeljom, da jedva s mužem izmolim deseticu krunice, i pritom još i zaspim, za mene je značila potpuni kolaps načina života na koji sam dotad navikla.

Nezadovoljstvo i samooptuživanje je raslo, a onda sam sasvim slučajno došla do jedne gospođe koja mi je mogla pomoći i pružiti usmjerenje. Zapravo mi je trebao netko tko bi mi rekao da sam u pravu - da sam stvarno grozna vjernica, jer se ne ustajem u 5.00 kako bih razmatrala, da trebam izabrati između posla i ostanka doma (s jednim djetetom!), da me posao koči u duhovnom rastu, da ne smijem imati hobije jer mi oduzimaju vrijeme za dnevnu misu, da se ne bih trebala igrati s djetetom, jer gubim dragocjene trenutke za pospremanje… No od te gospođe nisam čula ono što sam željela čuti. Mnogo iskusnija u majčinstvu i duhovnosti, nazovimo je Luca, rekla mi je da imam krivi pogled na molitvu otkako sam majka. Kako to ona misli?! Pa evo kako :)

Biti supruga i majka je poziv, isto kao i biti svećenik ili časna sestra. A to znači da supruge i majke imaju svoje staleške dužnosti koje su ravnopravne molitvenim dužnostima. U svoje staleške dužnosti treba jednostavno ukomponirati duhovnost. Jer ne vrijedi ti ništa ako nemaš skuhani ručak, a cijelo dopodne moliš! Briga za bližnje koji su nam povjereni na prvome je mjestu u svakodnevnom životu. Recimo da sam ovo znala - konkretna djela ljubavi su ispred pobožnosti i pukog nabrajanja. Ali svejedno me mučila misao da se radi o mojoj lijenosti … ili nesposobnosti!

Naravno da me Luca razuvjerila i dala mi konkretne how to za molitveni život u obiteljskom staležu. Ovako sam ih primijenila u svom molitvenom životu.

Jutarnja molitva
Ujutro se pomolim najčešće u pokretu, dok se ustajem iz kreveta, umivam ili radim doručak u tišini. To su zaštitna molitva Pod obranu se tvoju i Zaziv Duha Svetoga. Kratko promislim što me čeka sve u danu, zahvalim za to i molim blagoslov na sve što ću raditi, tražim vodstvo Duha Svetoga u svojim postupcima i riječima. Molim Majku Mariju da živim po njezinom primjeru i da me upravlja svojim majčinskim savjetima. Tražim pomoć svog anđela čuvara u napastima i kušnjama, da ih mogu prepoznati i Božjom milošću svladati. Ovo sad možda izgleda puno, ali zapravo nije, jer se radi o strelovitim zazivima, npr. “Dođi, Duše Sveti, i vodi me!”, “Anđele čuvaru, pomozi mi u tom i tom poslu!”... .

Blagoslovna molitva

Blagoslov zazivam na sve ljude s kojima se susrećem, i to najčešće neposredno prije susreta, npr. dok idem od kabineta do učionice. Tada se pomolim i anđelima čuvarima, da moj duh bude otvoren za te osobe, ali i njihov za mene, da ne zaboravim da su i oni ljubljena Božja djeca sa svojim dostojanstvom, bez obzira na to kakvi su prema meni. Ovo su isto vrlo kratke strelovite molitve, no tako puno znače, posebno kad se radi o međuljudskim odnosima.

Molitva zahvale uz dijete

Ovo je nešto što je originalno Lucino. Dok se igram s bubačem, dok smo u parkiću, ili dok ga uspavljujem, mogu zahvaljivati Bogu na tom djetetu što mi ga je dao i što sam baš ja njegova majka. Ovo je način na koji se divimo Bogu i proslavljamo Ga zbog stvaranja čovjeka. Zahvaljivanje nas obnavlja, daje pouzdanje u Boga, ali i jača našu strpljivost s djecom, posebno u potencijalno napetim situacijama.

Molitva u hodu

Ovo je naša alternativa kad nemamo vremena, a može se odnositi na osobnu ili obiteljsku molitvu. Već ranije smo se muž i ja počeli “moliti u hodu”. Nije nešto što bih preporučila da bude dugoročno, ali radnim danom kad postoji mnoštvo obaveza ili kad su djeca bolesna, korisno je na ovaj način moliti da se ne izgubi ritam. Ta “molitva u hodu” bude obično na putu do posla ili u autu kad zajedno nekamo idemo, dok obavljam neki od kućanskih poslova ili uspavljujem dijete, te najčešće molim krunicu. Onda navečer muž i ja izmolimo zajedno jednu deseticu krunice, onu za koju se unaprijed dogovorimo. Vikendom bi bilo najbolje to preskočiti i moliti se u sabranosti i miru.

Nedjeljna misa

Trenutno mi se nedjeljna misa čini kao slamka spasa preko koje dobivam duhovnu hranu. No nije baš u potpunosti tako, jer nedjeljna je misa puno više. To je baza na kojoj se gradi sve ostalo što sam gore navela, i bez čega sve to ne bi imalo smisla. Iako bi nedjeljna misa trebala biti vrhunac molitvenog života, ponekad je teško biti usredotočen i uistinu prisutan na misi, bilo zbog djetetovog ponašanja, bilo zbog vlastitog umora. To je nešto protiv čega se svjesno treba boriti, ali i prikazati Gospodinu, jer On i po krivim crtama pravo piše :) Bez obzira na dijete, suprugov i moj dogovor je da ne odustajemo od odlazaka na nedjeljnu misu, pa čak i kad je bubač bolestan. Onda se obično organiziramo da jedan od nas ide ranije dopodne, a drugi malo kasnije. U Zagrebu imamo tu mogućnost, no i u malim mjestima je isto tako moguće da oba roditelja idu na misu, ako se unaprijed organiziraju. Primijetila sam da mi baš tada, kad je bubač bolestan, dolazi napast da se u zadnji čas dogovaram s mužem oko toga i da poželim ne ići na misu.


Slavljenje
Zadnjih nekoliko mjeseci suprug i ja odlazimo na susrete jedne zajednice Obnove u Duhu. Zbog bubača je on taj koji je redovit na susretima. No često nam uskoče teta čuvalica i šogorica, pa možemo zajedno ići. Ono što me na tim susretima zapravo obnavlja jest slavljenje Gospodina. U početku mi je bilo čudno, neugodno i nisam se mogla opustiti, kako to zapravo obično bude kad se dođe u neku karizmatsku zajednicu. No započela sam svoje slavljenje doma, i to s bubačem. Pustila sam na YouTubeu slavljeničke pjesme i tako je krenulo. To sam činila često onda kad mi je bilo najteže, kad sam jedva čekala da muž dođe doma s posla, kad je bubač bio posebno nervozan i cendrav, kad sam bila iscrpljena... baš onda bih pojačala zvučnik i pjevala iz sveg glasa (a ne pjevam baš lijepo). Slavljenje, posebno na susretima zajednice (jer zajedništvo daje posebnu snagu), bilo je moje punjenje baterija.

Ovo su bile upute koje sam dobila od Luce, no želim spomenuti još dvije vrste molitve koje smatram izuzetno važnim za zdravo duhovno funkcioniranje.


Kod mene su odlasci na klanjanje trenutno u fazi kreni-stani. No mislim da bi svaka mlada kršćanska majka trebala klanjanje što prije uvrstiti u svoj tjedni raspored. A evo i razloga: nema tog problema koji Isus ne može riješiti! Osim toga, najviše volim doći pred Presveto i ništa ne moliti, nego samo biti u Njegovoj prisutnosti. On obnavlja moje snage i pruža mi istinski odmor. Vjerujte mi, niti jedan kršćanski muž neće odbiti pobrinuti se za dom i djecu ako supruga želi ići na klanjanje. To može biti tvoj tjedni ritual, vrijeme za sebe, za razmišljanje i opuštanje. I pola sata će biti dovoljno.

Ovdje nisam posebno isticala obiteljsku molitvu, jer nam je dijete malo i molimo se kratko. No mislim da je najvažnije da djeca usvoje naviku zajedničke molitve, te da roditelji blagoslove dijete prije spavanja.

Nadam se da će ovi moji primjeri biti poticaj majkama da budu kreativne i da organiziraju svoj duhovni život po svojoj mjeri i mjeri svoje obitelji. Staleške dužnosti, posebno dok su djeca mala, ne smijemo zanemarivati zbog duhovnosti kakvu bismo htjele imati. Bog sve vidi i razumije naše obveze, obiteljske i poslovne. Na kraju krajeva, On nam je dao djecu na brigu i odgoj, i najmanje što želi je da budemo opterećene, jer nemamo vremena moliti. Sveta Terezija Avilska, iako biološki nije bila majka, zasigurno se kao poglavarica samostana često tako osjećala, rekla je da je Bog iznad tava i lonaca. Ukratko, srce treba biti u molitvi, koliko god ona kratka bila. I niti jedna majka ne bi trebala misliti da nedovoljno moli. U svakoj obvezi i izvršavanju staleških dužnosti možeš se sjetiti Gospodina, prikazati mu što činiš i zahvaliti na tome. A ono malo vremena koje provedeš u sabranoj molitvi, neka bude najbolje od tvog srca što možeš dati Gospodinu!

P. S. Da ovaj tekst ne ostane samo na opisu mog molitvenog života, stavljam pred svaku od vas koja ovo čita jedan izazov - razmatraj Božju riječ dva tjedna svaki dan i vidi hoće li doći do kakve promjene u tvom životu! Ako nikada nisi razmatrala, ovdje se nalazi jedan link koji ti u tome može pomoći. I svakako mi se javi sa svojim iskustvom :)

Uskrs je prošao, ali još uvijek ga slavimo u Uskrsnoj osmini. Zato vas potičem da odvojite barem 15-ak minuta za razmatranje događaja uskrsnuća, te donosim dio jedne svoje meditacije, koju sami možete nastaviti. 

Ona bdije. Moli psalme. Na koljenima je.

Sjećam se da sam pitala jednu kolegicu s posla kako je to imati dvoje djece jedno za drugim. Ono što mi je ostalo upečatljivo u njezinom odgovoru između svih onih lijepih i pozitivnih strana majčinstva, jest to da ponekad želi ostaviti dijete ispred vrata, bez obzira na njegov plač, i odspavati si još pola sata. Gdje je u takvim trenucima ljubav, najvažnije prve tri, razvoj djeteta...?! 

Perfekcionizam nije uvijek vrlina. Napose kad postaneš mama. Želiš, naravno, najbolje za svoje dijete. Trudiš se da bude čisto, naspavano, sito, i to od zdravih namirnica, da se ne ozlijedi, da se igra didaktičkim igračkama, da čita slikovnice, da ne plače, i konačno, da se osjeća voljeno...

Nisu bitni drugi ljudi. Niti njihova očekivanja. Nije važno što kažu da bi trebalo. Čak niti njihov pristup tvom djetetu nije bitan. Problem nastaje kad sama sebi visoko postaviš letvicu očekivanja kakva mama bi trebala biti. A još kad ti kažu da su prve tri najvažnije... 

Najčešće je ono što očekujemo od sebe u prvoj trudnoći sasvim drugačije od realnosti mjesecima, pa čak i godinama nakon poroda. Sjećam se da sam pitala jednu kolegicu s posla kako je to imati dvoje djece jedno za drugim. Pitanje se odnosilo na konkretnu situaciju. Ali danas vidim da njezin odgovor vrijedi općenito, bez obzira na broj djece. Ono što mi je ostalo upečatljivo u njezinom odgovoru između svih onih lijepih i pozitivnih strana majčinstva, jest to da ponekad želi ostaviti dijete ispred vrata, bez obzira na njegov plač, i odspavati si još pola sata. Mislila sam da pretjeruje i da sigurno nije tako strašno... dok i sama nisam osjetila isti poriv i sjetila se tog razgovora s osmijehom. 

Gdje je u takvim trenucima ljubav, najvažnije prve tri, razvoj djeteta...?! Znam, samo sam čovjek. I prirodno je griješiti. No, to mi ipak ne pomaže.  Zar će i moje dijete imati rane iz djetinjstva? Zar će i moje dijete pokupiti neke moje loše navike? Zar će i moje dijete trebati oprostiti mi zbog negativnih emocija koje sam osjećala dok je bilo malo? Zašto ne bih mogla sve to spriječiti?! Zašto ne mogu biti savršena mama, Supermama?! Kao na primjer Marija, Isusova majka.

No, zar ona nije izgubila Isusa na hodočašću u Jeruzalem kad je imao dvanaest godina? Je li ju onda mogu uopće nazvati savršenom mamom?! Dobro, očito je imala povjerenje u svoje dijete pa mu je dopustila da samostalno putuje s ostalim hodočasnicima i nije ga držala pod staklenim zvonom. A svako dijete može povremeno zloupotrijebiti stečenu slobodu.

Ali čekaj, kakva joj je to reakcija kad ga je pronašla u Hramu? Zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili. Mogu zamisliti još kako se to moglo nastaviti. Zar ne znaš koliko smo se brinuli? Kako si mogao tu ostati i ne javiti se? Tako bi svaka obična mama reagirala. Marija je izrazila ono što je osjećala - nerazumijevanje Isusovog postupka - iako možda ne na najbolji način.

No, dobro, tako je to u obiteljima. Ne razumijemo se uvijek. Ona ipak dopušta Isusu da kaže i svoju stranu priče. Pokazuje mu da ga uvažava i poštuje kao osobu. Isus se također ne boji izraziti svoje osjećaje i viđenje situacije. I nakon svega odlazi s roditeljima svome domu i ostaje im poslušan. Tome ne bi bilo tako da nije osjetio Marijinu ljubav, bez obzira na njezinu reakciju.

Ovdje moram podijeliti i saznanja iz knjige Odgoj za budućnost (Gračner, Peran i Tokić, 2016.) koja u jednom dijelu dotiče upravo ovu situaciju, pri čemu autori naglašavaju slobodno izražavanje negativnih osjećaja, te reakciju koja se ne temelji na toj negativnosti, nego na ljubavi. Osim toga, oni povezuju taj događaj s Isusovim ponašanjem pred samu Muku, s molitvom u Getsemanskom vrtu. Zar Isus nije molio Oca da otkloni patnju i bol od njega? I to čak tri puta! Nakon što je otvoreno izrazio svoju bol i strah, mogao je izvojevati borbu sa samim sobom i podnijeti Muku u dostojanstvu, iz ljubavi prema čovječanstvu. Jedino je u svojoj obitelji mogao to naučiti.



Marijina reakcija u Hramu sigurno je bila jedna od njenih mnogih nesavršenih odgojnih postupaka. Možda po tome ne odgovara našoj viziji savršene majke, iako je kao čovjek bila bezgrešna. I ne samo da je izgubila svoje dijete (bez obzira što je Isus Bog, trebala se brinuti o njemu i odgajati ga, poučavati...), nego je onda još izrazila svoju zabrinutost na nespretan način. Baš ovdje Marija je reagirala slično nama, običnim mamama. Isprovocirane ponašanjem svog djeteta - nespavanjem, odbijanjem hrane, divljanjem, tantrumima, neposluhom - često prebacimo odgovornost upravo na dijete zbog toga što se ljutimo, brinemo, živciramo... Tu se onda otvara prostor gdje djeluje majčinska ljubav.

Bez obzira na naše trenutne osjećaje, možemo reagirati s ljubavlju. I kad mi se u noći spava, ustajem i nosim dijete dok ne zaspi. I kad sam umorna, sjednem na pod i igram se s njim. I kad se ljutim što me ne sluša, ipak ga grlim. I kad sam nestrpljiva, jer nikako da napravi što sam mu rekla po ne znam koji put, ipak se brinem da ima sve što mu treba. Upravo takva ljubav poništava, pa čak i nadmašuje naše pogreške. Ljubav pretvara pogreške u prilike za učenje i odgoj. Zato se ne trebamo bojati naših slabosti. Marija se nije bojala. Zato jer je ljubila.

No ima tu i nešto više od majčinske ljubavi. U slučaju Marije i Isusa, On je zapravo taj koji je nju usavršavao cijelo vrijeme. Zato se i mi obične, grešne mame jedino možemo pouzdati u Njega. Ne u sebe. On je taj od kojeg ćemo primiti ljubav i darovati ju dalje našoj djeci. On je taj koji jedini može našu djecu zaštititi od naših pogrešaka i slabosti. Zato mu ih svaki dan predajmo i molimo Ga da iscijeli svaku ranu na njihovim malim dušicama. A nas da nauči nositi se s onom manje lijepom stranom sebe... nestrpljenjem, ljutnjom, tugom... I da oprostimo same sebi svoje nesavršenosti, da tražimo oproštenje od Njega i od svoje djece.

Ljubav sve usavršuje... A posebno mame!