ponedjeljak, 26. veljače 2018.


Sjećam se da sam pitala jednu kolegicu s posla kako je to imati dvoje djece jedno za drugim. Ono što mi je ostalo upečatljivo u njezinom odgovoru između svih onih lijepih i pozitivnih strana majčinstva, jest to da ponekad želi ostaviti dijete ispred vrata, bez obzira na njegov plač, i odspavati si još pola sata. Gdje je u takvim trenucima ljubav, najvažnije prve tri, razvoj djeteta...?! 


Perfekcionizam nije uvijek vrlina. Napose kad postaneš mama. Želiš, naravno, najbolje za svoje dijete. Trudiš se da bude čisto, naspavano, sito, i to od zdravih namirnica, da se ne ozlijedi, da se igra didaktičkim igračkama, da čita slikovnice, da ne plače, i konačno, da se osjeća voljeno...

Nisu bitni drugi ljudi. Niti njihova očekivanja. Nije važno što kažu da bi trebalo. Čak niti njihov pristup tvom djetetu nije bitan. Problem nastaje kad sama sebi visoko postaviš letvicu očekivanja kakva mama bi trebala biti. A još kad ti kažu da su prve tri najvažnije... 

Najčešće je ono što očekujemo od sebe u prvoj trudnoći sasvim drugačije od realnosti mjesecima, pa čak i godinama nakon poroda. Sjećam se da sam pitala jednu kolegicu s posla kako je to imati dvoje djece jedno za drugim. Pitanje se odnosilo na konkretnu situaciju. Ali danas vidim da njezin odgovor vrijedi općenito, bez obzira na broj djece. Ono što mi je ostalo upečatljivo u njezinom odgovoru između svih onih lijepih i pozitivnih strana majčinstva, jest to da ponekad želi ostaviti dijete ispred vrata, bez obzira na njegov plač, i odspavati si još pola sata. Mislila sam da pretjeruje i da sigurno nije tako strašno... dok i sama nisam osjetila isti poriv i sjetila se tog razgovora s osmijehom. 

Gdje je u takvim trenucima ljubav, najvažnije prve tri, razvoj djeteta...?! Znam, samo sam čovjek. I prirodno je griješiti. No, to mi ipak ne pomaže.  Zar će i moje dijete imati rane iz djetinjstva? Zar će i moje dijete pokupiti neke moje loše navike? Zar će i moje dijete trebati oprostiti mi zbog negativnih emocija koje sam osjećala dok je bilo malo? Zašto ne bih mogla sve to spriječiti?! Zašto ne mogu biti savršena mama, Supermama?! Kao na primjer Marija, Isusova majka.

No, zar ona nije izgubila Isusa na hodočašću u Jeruzalem kad je imao dvanaest godina? Je li ju onda mogu uopće nazvati savršenom mamom?! Dobro, očito je imala povjerenje u svoje dijete pa mu je dopustila da samostalno putuje s ostalim hodočasnicima i nije ga držala pod staklenim zvonom. A svako dijete može povremeno zloupotrijebiti stečenu slobodu.

Ali čekaj, kakva joj je to reakcija kad ga je pronašla u Hramu? Zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili. Mogu zamisliti još kako se to moglo nastaviti. Zar ne znaš koliko smo se brinuli? Kako si mogao tu ostati i ne javiti se? Tako bi svaka obična mama reagirala. Marija je izrazila ono što je osjećala - nerazumijevanje Isusovog postupka - iako možda ne na najbolji način.

No, dobro, tako je to u obiteljima. Ne razumijemo se uvijek. Ona ipak dopušta Isusu da kaže i svoju stranu priče. Pokazuje mu da ga uvažava i poštuje kao osobu. Isus se također ne boji izraziti svoje osjećaje i viđenje situacije. I nakon svega odlazi s roditeljima svome domu i ostaje im poslušan. Tome ne bi bilo tako da nije osjetio Marijinu ljubav, bez obzira na njezinu reakciju.

Ovdje moram podijeliti i saznanja iz knjige Odgoj za budućnost (Gračner, Peran i Tokić, 2016.) koja u jednom dijelu dotiče upravo ovu situaciju, pri čemu autori naglašavaju slobodno izražavanje negativnih osjećaja, te reakciju koja se ne temelji na toj negativnosti, nego na ljubavi. Osim toga, oni povezuju taj događaj s Isusovim ponašanjem pred samu Muku, s molitvom u Getsemanskom vrtu. Zar Isus nije molio Oca da otkloni patnju i bol od njega? I to čak tri puta! Nakon što je otvoreno izrazio svoju bol i strah, mogao je izvojevati borbu sa samim sobom i podnijeti Muku u dostojanstvu, iz ljubavi prema čovječanstvu. Jedino je u svojoj obitelji mogao to naučiti.



Marijina reakcija u Hramu sigurno je bila jedna od njenih mnogih nesavršenih odgojnih postupaka. Možda po tome ne odgovara našoj viziji savršene majke, iako je kao čovjek bila bezgrešna. I ne samo da je izgubila svoje dijete (bez obzira što je Isus Bog, trebala se brinuti o njemu i odgajati ga, poučavati...), nego je onda još izrazila svoju zabrinutost na nespretan način. Baš ovdje Marija je reagirala slično nama, običnim mamama. Isprovocirane ponašanjem svog djeteta - nespavanjem, odbijanjem hrane, divljanjem, tantrumima, neposluhom - često prebacimo odgovornost upravo na dijete zbog toga što se ljutimo, brinemo, živciramo... Tu se onda otvara prostor gdje djeluje majčinska ljubav.

Bez obzira na naše trenutne osjećaje, možemo reagirati s ljubavlju. I kad mi se u noći spava, ustajem i nosim dijete dok ne zaspi. I kad sam umorna, sjednem na pod i igram se s njim. I kad se ljutim što me ne sluša, ipak ga grlim. I kad sam nestrpljiva, jer nikako da napravi što sam mu rekla po ne znam koji put, ipak se brinem da ima sve što mu treba. Upravo takva ljubav poništava, pa čak i nadmašuje naše pogreške. Ljubav pretvara pogreške u prilike za učenje i odgoj. Zato se ne trebamo bojati naših slabosti. Marija se nije bojala. Zato jer je ljubila.

No ima tu i nešto više od majčinske ljubavi. U slučaju Marije i Isusa, On je zapravo taj koji je nju usavršavao cijelo vrijeme. Zato se i mi obične, grešne mame jedino možemo pouzdati u Njega. Ne u sebe. On je taj od kojeg ćemo primiti ljubav i darovati ju dalje našoj djeci. On je taj koji jedini može našu djecu zaštititi od naših pogrešaka i slabosti. Zato mu ih svaki dan predajmo i molimo Ga da iscijeli svaku ranu na njihovim malim dušicama. A nas da nauči nositi se s onom manje lijepom stranom sebe... nestrpljenjem, ljutnjom, tugom... I da oprostimo same sebi svoje nesavršenosti, da tražimo oproštenje od Njega i od svoje djece.

Ljubav sve usavršuje... A posebno mame!



subota, 3. veljače 2018.



Ostaneš trudna, rodiš dijete, brineš o njemu... Ali još uvijek ti je majčinstvo nekako nestvarno. Kao da nisi prava mama. Kao da još nisi ušla u tu ulogu. Kada postaješ majkom?


Ostaneš trudna, rodiš dijete, brineš o njemu mjesecima, godinama... Znaš, sada si mama. Treba ti neko vrijeme da se jave oni pravi majčinski osjećaji, ali oni su tu prije ili kasnije. Voliš to dijete, maziš ga, paziš da mu bude dobro, da je zadovoljno, štitiš ga, tješiš... Ali još uvijek ti je majčinstvo nekako nestvarno. Kao da nisi prava mama. Kao da još nisi ušla u tu ulogu. 

Kada postaješ majkom? Djetetovim rođenjem? Začećem? Kad doznaš da si trudna? Možeš li biti prava mama samo s jednim djetetom? Ili ih moraš imati barem troje, četvero...?

Mislim si, sad su druga vremena, pa su i mame nešto drugačije. Modernije. Tko mi je zapravo mjerilo jesam li prava mama?! Prijateljice? Rođakinje i šogorice? Ili možda mame blogerice i instagram mame? Ne. Suprotno svakom očekivanju, niti jedna od tih kategorija nije mi mjerilo. I sama sam se iznenadila kad sam shvatila da se zapravo uspoređujem sa svojom mamom.

Ima jedna upečatljiva slika po kojoj pamtim svoju mamu. Kasno je navečer. Svi već spavaju. Jedino je ona još budna. Nakon što je napravila sve što je planirala za taj dan, pere kuhinjski pod. Često bi je tako vidjela kad bi se oko ponoći probudila iz prvog sna i išla popiti vode. Iako tada u polusnu, uvijek sam osjećala što se krije u njezinom glasu - nježnost, brižnost, bez imalo nervoze ili otresitosti. Bila je umorna, s podočnjacima, hrapavim rukama bez obzira na Niveu pored kreveta, u košari od pletenja i na poslu ispod pulta. 

Kad sam bila studentica i počela razmišljati o ozbiljnim stvarima, pa već i kad sam se udala, čudila sam se maminoj požrtvovnosti. Ali ne samo za nas, svoju obitelj, već i za druge ljude, svoje stričeve, moje prijateljice, ljude s kojima se susretala na poslu... Mislila sam da je moja mama posebna. Vidjela sam to i kod baka. Ali to mi je bilo nekako normalno. Bake su takve. Onda su se sestrične udale. Primijetila sam to ubrzo nakon što su dobile djecu i kod njih. Nakon što sam počela raditi, neke kolegice su mi se također činile posebno brižne, fletne, spremne pomoći, bez obira na vlastite brige i životni zamor. I one su mame.



A onda je došao i taj dan, ili bolje rečeno, večer. Prošla je ponoć. Beba već odavno spava, a muž se sprema u krevet. Ručak za sutra je skuhan. Kolač za goste je ispečen. Palačinke za nećake su gotove. Umorna sam. Ali sretna i zadovoljna. Napravila sam sve što sam isplanirala. Nakon svega, perem još kuhinjski pod. U tom trenutku u misli mi je došla gore opisana slika moje mame. I spoznaja - sad sam stvarno mama! Ne onakva kakva bih htjela biti. Ne onakva kakvom se očekuje da budem. Nego jednostavno baš onakva kakvu sam i sama doživjela, kakva mi se svojom ljubavlju u srce upisala. 

Nije uopće stvar u pranju kuhinjskog poda ili količini posla koji sam napravila. Pa čak niti u tome što sam stavila kvačicu pored svake stavke na mom popisu obaveza za tu večer. Bit je u jednostavnosti i lakoći odluke da napravim sve to za nekog drugog, bez obzira na svoj umor, bezvolju, opterećenost time što će sutra biti, kada ću ići spavati, kada ću se odmoriti, hoće li se beba probuditi i kada... I da mi nije bila tlaka kao inače, da se nisam samosažalijevala zbog količine posla i kasnog sata u kojem sam ga trebala obaviti. 

Nadam se samo da taj moj način ponašanja neće ostati jednokratno iskustvo, nego da će mi ući u naviku. Ne zbog zadovoljstva koje sam osjećala kad sam legla u krevet te noći. To s vremenom prođe. Nego zato što naočigled vidim kako me majčinstvo mijenja na bolje, drugima na dobrobit. Samo mame razumiju tu preobrazbu...