Otada se mjesecima borim s nezadovoljstvom i umorom, kao i većina zaposlenih majki, ali i mišlju da nisam dobra vjernica, da nisam autentična, da ne živim ono što pišem... Činjenica je da se u našem svijetu od majke puno očekuje - da briljira na poslu, da vodi brigu o sebi, da dom bude uredan i čist bez obzira na malce koji u trenutku sve mogu razbacati i zaprljati, da se aktivno bavi djecom, da bude emotivno dostupna obitelji, ali i ljudima na poslu, tim više ako radi s djecom, da pazi na zdravu prehranu i tjelovježbu…

Još se nekako mogu nositi s očekivanjima društva, pa čak i sa svojim očekivanjima o urednosti i čistoći doma (svjesna sam da bar još nekih 10-ak godina neće biti onako kao prije bubačevog rođenja). No pomisao da mjesecima idem na misu isključivo nedjeljom, da jedva s mužem izmolim deseticu krunice, i pritom još i zaspim, za mene je značila potpuni kolaps načina života na koji sam dotad navikla.

Nezadovoljstvo i samooptuživanje je raslo, a onda sam sasvim slučajno došla do jedne gospođe koja mi je mogla pomoći i pružiti usmjerenje. Zapravo mi je trebao netko tko bi mi rekao da sam u pravu - da sam stvarno grozna vjernica, jer se ne ustajem u 5.00 kako bih razmatrala, da trebam izabrati između posla i ostanka doma (s jednim djetetom!), da me posao koči u duhovnom rastu, da ne smijem imati hobije jer mi oduzimaju vrijeme za dnevnu misu, da se ne bih trebala igrati s djetetom, jer gubim dragocjene trenutke za pospremanje… No od te gospođe nisam čula ono što sam željela čuti. Mnogo iskusnija u majčinstvu i duhovnosti, nazovimo je Luca, rekla mi je da imam krivi pogled na molitvu otkako sam majka. Kako to ona misli?! Pa evo kako :)

Biti supruga i majka je poziv, isto kao i biti svećenik ili časna sestra. A to znači da supruge i majke imaju svoje staleške dužnosti koje su ravnopravne molitvenim dužnostima. U svoje staleške dužnosti treba jednostavno ukomponirati duhovnost. Jer ne vrijedi ti ništa ako nemaš skuhani ručak, a cijelo dopodne moliš! Briga za bližnje koji su nam povjereni na prvome je mjestu u svakodnevnom životu. Recimo da sam ovo znala - konkretna djela ljubavi su ispred pobožnosti i pukog nabrajanja. Ali svejedno me mučila misao da se radi o mojoj lijenosti … ili nesposobnosti!

Naravno da me Luca razuvjerila i dala mi konkretne how to za molitveni život u obiteljskom staležu. Ovako sam ih primijenila u svom molitvenom životu.

Jutarnja molitva
Ujutro se pomolim najčešće u pokretu, dok se ustajem iz kreveta, umivam ili radim doručak u tišini. To su zaštitna molitva Pod obranu se tvoju i Zaziv Duha Svetoga. Kratko promislim što me čeka sve u danu, zahvalim za to i molim blagoslov na sve što ću raditi, tražim vodstvo Duha Svetoga u svojim postupcima i riječima. Molim Majku Mariju da živim po njezinom primjeru i da me upravlja svojim majčinskim savjetima. Tražim pomoć svog anđela čuvara u napastima i kušnjama, da ih mogu prepoznati i Božjom milošću svladati. Ovo sad možda izgleda puno, ali zapravo nije, jer se radi o strelovitim zazivima, npr. “Dođi, Duše Sveti, i vodi me!”, “Anđele čuvaru, pomozi mi u tom i tom poslu!”... .

Blagoslovna molitva

Blagoslov zazivam na sve ljude s kojima se susrećem, i to najčešće neposredno prije susreta, npr. dok idem od kabineta do učionice. Tada se pomolim i anđelima čuvarima, da moj duh bude otvoren za te osobe, ali i njihov za mene, da ne zaboravim da su i oni ljubljena Božja djeca sa svojim dostojanstvom, bez obzira na to kakvi su prema meni. Ovo su isto vrlo kratke strelovite molitve, no tako puno znače, posebno kad se radi o međuljudskim odnosima.

Molitva zahvale uz dijete

Ovo je nešto što je originalno Lucino. Dok se igram s bubačem, dok smo u parkiću, ili dok ga uspavljujem, mogu zahvaljivati Bogu na tom djetetu što mi ga je dao i što sam baš ja njegova majka. Ovo je način na koji se divimo Bogu i proslavljamo Ga zbog stvaranja čovjeka. Zahvaljivanje nas obnavlja, daje pouzdanje u Boga, ali i jača našu strpljivost s djecom, posebno u potencijalno napetim situacijama.

Molitva u hodu

Ovo je naša alternativa kad nemamo vremena, a može se odnositi na osobnu ili obiteljsku molitvu. Već ranije smo se muž i ja počeli “moliti u hodu”. Nije nešto što bih preporučila da bude dugoročno, ali radnim danom kad postoji mnoštvo obaveza ili kad su djeca bolesna, korisno je na ovaj način moliti da se ne izgubi ritam. Ta “molitva u hodu” bude obično na putu do posla ili u autu kad zajedno nekamo idemo, dok obavljam neki od kućanskih poslova ili uspavljujem dijete, te najčešće molim krunicu. Onda navečer muž i ja izmolimo zajedno jednu deseticu krunice, onu za koju se unaprijed dogovorimo. Vikendom bi bilo najbolje to preskočiti i moliti se u sabranosti i miru.

Nedjeljna misa

Trenutno mi se nedjeljna misa čini kao slamka spasa preko koje dobivam duhovnu hranu. No nije baš u potpunosti tako, jer nedjeljna je misa puno više. To je baza na kojoj se gradi sve ostalo što sam gore navela, i bez čega sve to ne bi imalo smisla. Iako bi nedjeljna misa trebala biti vrhunac molitvenog života, ponekad je teško biti usredotočen i uistinu prisutan na misi, bilo zbog djetetovog ponašanja, bilo zbog vlastitog umora. To je nešto protiv čega se svjesno treba boriti, ali i prikazati Gospodinu, jer On i po krivim crtama pravo piše :) Bez obzira na dijete, suprugov i moj dogovor je da ne odustajemo od odlazaka na nedjeljnu misu, pa čak i kad je bubač bolestan. Onda se obično organiziramo da jedan od nas ide ranije dopodne, a drugi malo kasnije. U Zagrebu imamo tu mogućnost, no i u malim mjestima je isto tako moguće da oba roditelja idu na misu, ako se unaprijed organiziraju. Primijetila sam da mi baš tada, kad je bubač bolestan, dolazi napast da se u zadnji čas dogovaram s mužem oko toga i da poželim ne ići na misu.


Slavljenje
Zadnjih nekoliko mjeseci suprug i ja odlazimo na susrete jedne zajednice Obnove u Duhu. Zbog bubača je on taj koji je redovit na susretima. No često nam uskoče teta čuvalica i šogorica, pa možemo zajedno ići. Ono što me na tim susretima zapravo obnavlja jest slavljenje Gospodina. U početku mi je bilo čudno, neugodno i nisam se mogla opustiti, kako to zapravo obično bude kad se dođe u neku karizmatsku zajednicu. No započela sam svoje slavljenje doma, i to s bubačem. Pustila sam na YouTubeu slavljeničke pjesme i tako je krenulo. To sam činila često onda kad mi je bilo najteže, kad sam jedva čekala da muž dođe doma s posla, kad je bubač bio posebno nervozan i cendrav, kad sam bila iscrpljena... baš onda bih pojačala zvučnik i pjevala iz sveg glasa (a ne pjevam baš lijepo). Slavljenje, posebno na susretima zajednice (jer zajedništvo daje posebnu snagu), bilo je moje punjenje baterija.

Ovo su bile upute koje sam dobila od Luce, no želim spomenuti još dvije vrste molitve koje smatram izuzetno važnim za zdravo duhovno funkcioniranje.


Kod mene su odlasci na klanjanje trenutno u fazi kreni-stani. No mislim da bi svaka mlada kršćanska majka trebala klanjanje što prije uvrstiti u svoj tjedni raspored. A evo i razloga: nema tog problema koji Isus ne može riješiti! Osim toga, najviše volim doći pred Presveto i ništa ne moliti, nego samo biti u Njegovoj prisutnosti. On obnavlja moje snage i pruža mi istinski odmor. Vjerujte mi, niti jedan kršćanski muž neće odbiti pobrinuti se za dom i djecu ako supruga želi ići na klanjanje. To može biti tvoj tjedni ritual, vrijeme za sebe, za razmišljanje i opuštanje. I pola sata će biti dovoljno.

Ovdje nisam posebno isticala obiteljsku molitvu, jer nam je dijete malo i molimo se kratko. No mislim da je najvažnije da djeca usvoje naviku zajedničke molitve, te da roditelji blagoslove dijete prije spavanja.

Nadam se da će ovi moji primjeri biti poticaj majkama da budu kreativne i da organiziraju svoj duhovni život po svojoj mjeri i mjeri svoje obitelji. Staleške dužnosti, posebno dok su djeca mala, ne smijemo zanemarivati zbog duhovnosti kakvu bismo htjele imati. Bog sve vidi i razumije naše obveze, obiteljske i poslovne. Na kraju krajeva, On nam je dao djecu na brigu i odgoj, i najmanje što želi je da budemo opterećene, jer nemamo vremena moliti. Sveta Terezija Avilska, iako biološki nije bila majka, zasigurno se kao poglavarica samostana često tako osjećala, rekla je da je Bog iznad tava i lonaca. Ukratko, srce treba biti u molitvi, koliko god ona kratka bila. I niti jedna majka ne bi trebala misliti da nedovoljno moli. U svakoj obvezi i izvršavanju staleških dužnosti možeš se sjetiti Gospodina, prikazati mu što činiš i zahvaliti na tome. A ono malo vremena koje provedeš u sabranoj molitvi, neka bude najbolje od tvog srca što možeš dati Gospodinu!

P. S. Da ovaj tekst ne ostane samo na opisu mog molitvenog života, stavljam pred svaku od vas koja ovo čita jedan izazov - razmatraj Božju riječ dva tjedna svaki dan i vidi hoće li doći do kakve promjene u tvom životu! Ako nikada nisi razmatrala, ovdje se nalazi jedan link koji ti u tome može pomoći. I svakako mi se javi sa svojim iskustvom :)

Prije nekoliko godina otkrila sam ljepotu korizme. I ljepotu odricanja. A danas se opet pitam kakvog sve to smisla ima. Da bih se na Uskrs najela kolača i francuske toliko da mi bude zlo? Zašto bih se uopće odricala? Kao da se vraćam na onu tradicionalnu vjeru i činim nešto iz običaja. Ili iskorištavam ovo vrijeme da smršavim i steknem zdrave navike. A to nije korizma...

Još jedna korizma. Već je odavno počela. Još jedno odricanje. Mame znaju puno toga o odricanju. Kao da korizma vječno traje. 

Prije nekoliko godina otkrila sam ljepotu korizme. I ljepotu odricanja. A danas se opet pitam kakvog to smisla ima. Da bih se na Uskrs najela kolača i francuske toliko da mi bude zlo?

Oni koji znaju o vjeri više od mene kažu da se treba odreći grijeha i grešnih navika. I da istodobno treba usvajati dobre navike i kreposno ponašanje. Sigurno su u pravu. No što je s onim dobrim starim odricanjem od čokolade, televizije ili društvenih mreža? Zašto bih se uopće odrekla tako nečega? Kao da se vraćam na onu tradicionalnu vjeru i činim nešto iz običaja. Ili iskorištavam ovo vrijeme da smršavim i steknem zdrave navike. A to nije smisao korizme. 

Ipak, moje iskustvo s odricanjem ove korizme malo je drugačije od prijašnjih. Trudnoća, pa razdoblje intenzivnog dojenja - sve neki razlozi da izbjegavam svakodnevno mrtvljenje i žrtvice zadnjih godinu i pol. A napose tjedni post. Sve je bilo napola. A osjećala sam se kao da nisam sva svoja. Još sam se čudila kako mi duhovni život nije baš bajan nakon nekog vremena, kako ponovo isplivaju neke stvari za koje sam mislila da su završeno poglavlje.

Razmišljam tako još prije tog famoznog 14. veljače čega bih se mogla odreći. Tu su svakodnevna mala odricanja zbog bebe. I slatka su. A onda kad beba spava, priuštim si ipak nešto za svoj gušt. Možda ipak tu onda nema odricanja. Na kraju se odlučim za slatko. Svi znamo što to obuhvaća. Ostavim si malo lufta za rođendan i povremeno za nekakve kekse od žitarica. Onda mi se keksi zamjere pa i njih eliminiram.

Postoji neko zadovoljstvo u odricanju. Posebno od onog što voliš. Svaki dan bez slatkog osjećam sve veću slobodu. Ne samo od slatkog. Nego i od nekih svojih grešnih navika. Svaki dan bez slatkog spremnija sam na neku stvarnu žrtvu. Zašutjeti, na primjer, kad bih najradije nešto slasno odbrusila. Ali svaki dan bez slatkog pokazuje mi koliko sam slaba i navezana na svoj užitak i komociju. Koliko lako u mislima pokleknem na svim mogućim područjima. I koliko je kratak put od misli do djela. Svaki dan bez slatkog otkriva mi sve veću moju bijedu i slabost. No svaki dan bez slatkog daje mi hrabrosti ljubiti. Sada kao da mi se ponovo otkriva ljepota korizmenog vremena. I uvlači se radost u mene. Teže je, a ljepše! 

Ne boj se, draga ženo, majko, odreći se još nečega pored svih svojih majčinskih žrtvica. Pusti sad tu kavu. Ili barem nemoj staviti šećera. Preživjeti ćeš jedan dan bez fejsa i instagrama. Preskoči tu cigaretu. Nemoj se zadovoljiti prosjekom. Stvorena si za više i bolje. Budi hrabra! Budi odvažna! I ono odricanje koje ti se nameće, prinesi Gospodinu pod križ. Iako tvoja žrtva nije ni upola vrijedna kao Njegova, mjera je ljubav. I to je jedino važno.

Još stigneš otkriti bogatstvo koje krije korizma i zadovoljstvo odricanja. Nemoj propustiti ovu priliku. Isus te čeka na Veliki petak širom raširenih ruku da se Njegova ljubav razlije po tebi. Što ćeš mu donijeti - prisilnu i gorku žrtvu ili radosno mrtvljenje? 

Jer ako po tijelu živite, umrijeti vam je, ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete. (Rim 8, 13)

Ostaneš trudna, rodiš dijete, brineš o njemu mjesecima, godinama... Znaš, sada si mama. Treba ti neko vrijeme da se jave oni pravi majčinski osjećaji, ali oni su tu prije ili kasnije. Voliš to dijete, maziš ga, paziš da mu bude dobro, da je zadovoljno, štitiš ga, tješiš... Ali još uvijek ti je majčinstvo nekako nestvarno. Kao da nisi prava mama. Kao da još nisi ušla u tu ulogu. 

Kada postaješ majkom? Djetetovim rođenjem? Začećem? Kad doznaš da si trudna? Možeš li biti prava mama samo s jednim djetetom? Ili ih moraš imati barem troje, četvero...?

Mislim si, sad su druga vremena, pa su i mame nešto drugačije. Modernije. Tko mi je zapravo mjerilo jesam li prava mama?! Prijateljice? Rođakinje i šogorice? Ili možda mame blogerice i instagram mame? Ne. Suprotno svakom očekivanju, niti jedna od tih kategorija nije mi mjerilo. I sama sam se iznenadila kad sam shvatila da se zapravo uspoređujem sa svojom mamom.

Ima jedna upečatljiva slika po kojoj pamtim svoju mamu. Kasno je navečer. Svi već spavaju. Jedino je ona još budna. Nakon što je napravila sve što je planirala za taj dan, pere kuhinjski pod. Često bi je tako vidjela kad bi se oko ponoći probudila iz prvog sna i išla popiti vode. Iako tada u polusnu, uvijek sam osjećala što se krije u njezinom glasu - nježnost, brižnost, bez imalo nervoze ili otresitosti. Bila je umorna, s podočnjacima, hrapavim rukama bez obzira na Niveu pored kreveta, u košari od pletenja i na poslu ispod pulta. 

Kad sam bila studentica i počela razmišljati o ozbiljnim stvarima, pa već i kad sam se udala, čudila sam se maminoj požrtvovnosti. Ali ne samo za nas, svoju obitelj, već i za druge ljude, svoje stričeve, moje prijateljice, ljude s kojima se susretala na poslu... Mislila sam da je moja mama posebna. Vidjela sam to i kod baka. Ali to mi je bilo nekako normalno. Bake su takve. Onda su se sestrične udale. Primijetila sam to ubrzo nakon što su dobile djecu i kod njih. Nakon što sam počela raditi, neke kolegice su mi se također činile posebno brižne, fletne, spremne pomoći, bez obira na vlastite brige i životni zamor. I one su mame.

A onda je došao i taj dan, ili bolje rečeno, večer. Prošla je ponoć. Beba već odavno spava, a muž se sprema u krevet. Ručak za sutra je skuhan. Kolač za goste je ispečen. Palačinke za nećake su gotove. Umorna sam. Ali sretna i zadovoljna. Napravila sam sve što sam isplanirala. Nakon svega, perem još kuhinjski pod. U tom trenutku u misli mi je došla gore opisana slika moje mame. I spoznaja - sad sam stvarno mama! Ne onakva kakva bih htjela biti. Ne onakva kakvom se očekuje da budem. Nego jednostavno baš onakva kakvu sam i sama doživjela, kakva mi se svojom ljubavlju u srce upisala. 

Nije uopće stvar u pranju kuhinjskog poda ili količini posla koji sam napravila. Pa čak niti u tome što sam stavila kvačicu pored svake stavke na mom popisu obaveza za tu večer. Bit je u jednostavnosti i lakoći odluke da napravim sve to za nekog drugog, bez obzira na svoj umor, bezvolju, opterećenost time što će sutra biti, kada ću ići spavati, kada ću se odmoriti, hoće li se beba probuditi i kada... I da mi nije bila tlaka kao inače, da se nisam samosažalijevala zbog količine posla i kasnog sata u kojem sam ga trebala obaviti. 

Nadam se samo da taj moj način ponašanja neće ostati jednokratno iskustvo, nego da će mi ući u naviku. Ne zbog zadovoljstva koje sam osjećala kad sam legla u krevet te noći. To s vremenom prođe. Nego zato što naočigled vidim kako me majčinstvo mijenja na bolje, drugima na dobrobit. Samo mame razumiju tu preobrazbu... 

Pola godine nakon što sam rodila, mužić i ja izašli smo na pravi bračni date. To nam je, doduše, bio drugi put da ostavljamo bubača na čuvanju. Prvi je puta bilo za našu godišnjicu. No to je više bio izlazak za našu duhovnu okrijepu. Išli smo, naime, na večer slavljenja koju je predvodila zajednica Božja pobjeda. 

No sada, sa šest mjeseci, naš bubač sve kuži, jako je vezan za nas oboje, ne voli kada nisam prisutna u prostoriji i ne voli kada ga netko drugi čuva ili uspavljuje. S obzirom na sve navedeno, odlučili smo se prilagoditi situaciji. U planu je bio odlazak u neki restoran u blizini našeg doma na raniju večeru, tako da se vratimo do uspavljivanja. A teta i kuma trebaju obaviti kasnu šetnju, čitanje slikovnice, večeru i presvlačenje u pidžamu. Moram odmah reći da je sve bilo po planu, a teta i kuma na visini zadatka! 

Lokacija našeg izlaska bio je restoran Il Secondo. Zanimljivo je da smo oboje htjeli ići onamo. Muž zbog preporuke kolege, a ja zbog preporuka s Instagrama :)

I muž i ja volimo fino jesti (tko nas poznaje zna o čemu govorim), tako da hrani ipak moram posvetiti malo više mjesta. Zanimljivo je da su nam prijatelji za vrijeme trudnoće govorili kako trebamo iskoristiti to vrijeme i putovati što više prije nego li se dijete rodi. Ali mi smo imali malo drugačiju viziju toga što bi trebali raditi - išli smo po restoranima i slastičarnicama :) Naše druženje dok smo bili dečko i cura gotovo je uvijek uključivao neku vrstu hrane. A ni u braku nije ništa drugačije. Nismo zahtjevni, ali mora biti fino.

U Il Secondu jelo nam je bilo ukusno, a porcije taman da se čovjek najede. Naručili smo i desert, s kojim sam apsolutno oduševljena. Iako ih nisam uspjela pofotkati za Instagram, pjenaste okruglice od sira s umakom od šljiva i sladoledom od vanilije imaju moju toplu preporuku! Toliko o hrani. 

Dakle, sam date. Nema razgovora o djetetu, samo teme koje nas zanimaju i vesele, naši planovi, snovi i očekivanja...  Dobro, nije baš da nismo niti jednom spomenuli bubača. Ispričala sam mužu osnovne informacije kao i svaki dan - hranjenje, spavanje i kakanje. No stvarno smo se trudili razgovarati samo o nas dvoje.

Pomalo sam se pribojavala možemo li imati zajedničkih tema nakon djetetova rođenja. Imamo ih, naravno. Ali to traži određeni trud, promišljanje što onaj drugi voli, čitanje nečeg nevezanog za roditeljstvo, razgovor s drugim ljudima, naši hobiji i interesi... Bilo je lijepo konačno se posvetiti osobi s kojom znaš da ćeš ostati u četiri zida nakon što djeca odrastu i krenu svojim putem. Sad ovo zvuči kao da smo deset godina u braku... Ali i za ovih dvije i kusur važna je kvaliteta. Treba se truditi odmah na početku da nešto kasnije ne pođe krivo. Uostalom, drago mi je što znam da me još uvijek oduševljava razgovarati s mužem i otkrivati nešto novo o njemu (nadam se da i on misli tako za mene). 

I konačno, povratak kući. Dva sata brzo je prošlo. U tom vremenu nisam došla u napast da šaljem šogorici poruku i pitam kakvo je stanje. Mislila sam, ako nije dobro, zvati će. Javila sam samo da stižemo kad smo krenuli prema doma. U hodniku ispred stana pogodila me misao kako mi bubač uopće nije nedostajao. Podijelila sam to s mužem. I pitala ga trebam li se zbog toga osjećati krivom. No on me umirio rekavši da zašto bi se osjećala krivom. Po cijele dane sam s bubačem i sve njemu podređujem. Uostalom, on na duhovnoj razini zna koliko ga volimo, a i konkretno to može doživjeti s obzirom na to koliko se njime bavimo.


Doista, bračni savjetnici i duhovnici predlažu da bračni par mjesečno provede barem dva sata bez djece fokusirajući se na sebe i kvalitetno provedeno zajedničko vrijeme. Ne znam jesmo li rano ili možda kasno počeli s time. No jedno je sigurno, to je minimalno vrijeme koje bi bračni par trebao odvojiti za sebe. Jer bračna ljubav je ta koja puni djecu sigurnošću, samopouzdanjem i ispunjenjem. Mnogo više nego samo majčinska ili očinska ljubav, ili bilo koji afirmativni oblik odgoja.

Znam da smo u užurbanoj svakodnevici bombardirani obvezama i tuđim očekivanjima, te da jedva nalazimo vremena sami za sebe, a kamoli za bračnog partnera... Ipak, prije nego li osjetite da je krajnji čas, zovite bake, tete, kume, sestre neka pričuvaju djecu, a vi zgrabite to svoje neuhvatljivo vrijeme, i proživite svoje happily ever after. Barem na dva sata. U tome je i čar!