Prikazani su postovi s oznakom Božje dijete. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Božje dijete. Prikaži sve postove

utorak, 11. kolovoza 2020.

Kao očevi i majke primili smo od Boga autoritet da možemo i trebamo moliti za svoju djecu, ne samo za njihovu budućnost, blagoslov i zdravlje, nego i za njihovo iscjeljenje i oslobođenje, posebno dok oni još ne mogu moliti sami za sebe. Obzirom da je ova objava još jedna u nizu onih koje su potaknute knjigom Obnova kršćanske obitelji, priručnikom za kršćanske obitelji u suvremenom svijetu, donosim korake prema kojima smo suprug i ja molili za našeg sina.



Kako i kada moliti za iscjeljenje djeteta? 


Kao i svaki prijedlog koraka u molitvi, i ovaj se temelji na Svetom pismu. Citat koji predlažu autori knjige, bračni par Sandford, je sljedeći:

“Jahve me pozvao od krila materina,

od utrobe majke moje spomenuo se moga imena” (Iz 49,1).

No možete koristiti bilo koji drugi biblijski citat koji se odnosi na čovjekov identitet (npr. Jer 1, 5 ili Iz 43, 1-4). 

Prije same molitve roditelji zazivaju vodstvo Duha Svetoga i ulaze u razmatranje odabranog biblijskog teksta. Roditelji se prisjećaju koje je sve traumatične događaje dijete moglo proživjeti od samog začeća pa sve do trenutka kada se za njega moli. 

Suprug i ja smo prvi put molili za sina kada je imao godinu i pol. Bilo bi idealno da na ovaj način oko svakog rođendana molite za svoje dijete, no možete i prije/poslije poroda, isključivo za razdoblje trudnoće ili slično. Naravno da se ovako može moliti kada znate da je dijete zasigurno doživjelo određenu traumu. 

Vrlo vjerojatno ćete se kao roditelji moći sami prisjetili svih važnih događaja, no Duh Sveti vas može podsjetiti na neke događaje koje možda ne smatrate značajnim ili ste ih jednostavno smetnuli s uma. Sve što vam padne na pamet, korisno je zapisivati u natuknicama, jer će vam one kasnije koristiti u molitvi.



Primjeri događaja na koje valja obratiti pozornost


Na ovaj način roditelji zapravo mole za djetetove faze života, ovisno o njegovoj dobi. Za početak je dobro i korisno proći kroz majčine doživljaje u trudnoći. “Ako se dogodilo nešto loše što bi preko majke u djetetov značaj moglo unijeti strah ili ranu, valja jednostavno moliti za ozdravljenje i povratak blagoslova” (str.152). 

Sljedeća faza je porod, jer su tu traume često moguće, kao i za vrijeme dojenja, ako je u početku bilo teškoća prilikom uspostave.

Nakon toga razmislite o prvih šest mjeseci djetetova života te zatim o razdoblju do prve godine. Neke univerzalne situacije na koje treba obratiti pažnju su bolesti (uobičajene ili kronične), odnosno prehlade i liječenje prilikom toga (vađenje krvi, čišćenje nosića, inhalacija i sl.), zatim cijepljenja, moguće vježbice kod fizioterapeuta, dohrana, padovi s kreveta, padovi prilikom prohodavanja, uspavljivanje, izbijanje zubića, ostavljanje djeteta drugim osobama na čuvanje, plakanje u vožnji, strah od nekih igrački i slično. 

Ako molite i za vrijeme nakon prve godine dana djetetovog života, razmislite kako je dijete prihvaćalo vaš odlazak na posao, odnosno ostavljanje u vrtiću ili na čuvanju, društvo druge djece, dolazak još jednog djeteta u obitelj ili ako je majka imala spontani pobačaj, kako je doživjelo majčine osjećaje tijekom toga razdoblja.

Obzirom da se radi o malom djetetu koje svijet oko sebe doživljava kroz naočale roditelja, oni trebaju obratiti pažnju na svoje strahove koje su osjećali tijekom trudnoće i tih prvih godina djetetovog života. Može biti riječ o pronalasku životnog prostora, financijskoj nesigurnosti, strahu od poroda i slično. 





Koraci u molitvi


Prema modelu molitve Oslobođeni (prema istoimenoj knjizi Neila Lozana) roditelji se najprije trebaju pokajati za svoj dio odgovornosti koju snose za rane ili traume koje je dijete doživjelo. Nakon toga slijedi opraštanje u Ime Isusovo roditelja sebi i Bogu, jedan drugome za te traumatične situacije, kao i svim drugim ljudima koji su možda do njih doveli. Roditelji se također mogu u Ime Isusovo odreći svojih strahova, rana, krivnje i sličnoga što je moglo utjecati na dijete tijekom razdoblja života za koje se moli. 

Ovi koraci su potrebni kako bi roditelji potpuno slobodni u Kristu mogli moliti za svoje dijete završnu molitvu.

Tu molitvu roditelji mogu formulirati na sljedeći način: 


U Ime Isusovo neka Gospodin Isus Krist svojim Svetim Duhom zalječi svaku ranu koju je …... (ime djeteta) mogao doživjeti (nabroji one koje ste kao roditelji zapisali u razmatranju). Neka Krv Kristova prekrije …….. (ime djeteta) i ne dopusti da se ikoji zloduh veže na dobivene rane i neka u Ime Isusovo odstupi od …….. (ime djeteta). 


Na kraju zahvalite Ocu Nebeskom na životu svoga djeteta, na svakom događaju u njegovom životu koje je Bog dopustio da se dogodi te ga blagoslovite svojim riječima ili roditeljskim blagoslovom o kojem sam ranije pisala u jednom od prošlih objava. Zazovite i zagovor Majke Božje, da svojim plaštem ljubavi zaogrne vaše dijete.



Zašto je dobro moliti na ovaj način za dijete? 


Ako roditelji mole zajedno, podrazumijeva se da svaki korak prolaze moleći naglas. Izgovarajući riječi glasno, sami se kao roditelji suočavate s traumama i ranama svoga djeteta, imenujete ih, dovodite pred Krista na svjetlo, Njemu podlažete te tako oduzimate njihovu snagu. Molitvom, zahvalom i blagoslovom predajete život svoga djeteta Kristu i tako izvršavate krsna obećanja koja ste kao roditelji dali. 

Možda se netko pita nije li dovoljno moliti neku kraću molitvu svakoga dana ili krunicu za djetetov život. Želim biti jasna i reći da ovo nije nikakva magijska formula. Roditelji za dijete mogu moliti onako kako im najbolje odgovara. No svakako je bolje moliti sa sviješću za što točno molimo, jer se tu ne radi o nečem ili nekome apstraktnome, već o životu našega djeteta, na koje mi sami utječemo i koje je stalno u interakciji s nama. Ako vam bolje odgovara, postoji i krunica za faze života koja pokriva sve već navedeno gore u tekstu. Opisani način molitve samo je jedan primjer kako možemo pomoći svojoj djeci u duhovnom odrastanju.

Kao roditelji ne trebate biti opterećeni načinom molitve za svoje dijete, nego dopustiti Duhu Svetome da vas vodi u odgoju i duhovnome vodstvu vaše djece. To nije samo naša zadaća koju smo kao roditelji primili od Boga i Crkve, nego i čast da smijemo i možemo sudjelovati u približavanju slike Boga kao dobroga Oca našoj djeci.

nedjelja, 13. listopada 2019.


Otkad sam postala majkom većina knjiga duhovne tematike koje čitam nisu više meditativnog karaktera, nego su vrlo konkretne i primjenjive. Jedna od njih je i Obnova kršćanske obitelji Johna Lorena i Paule Sandford. Dok sam je čitala, zapisivala sam neke stvari na papiriće, koje sam u međuvremenu zagubila, s namjerom da napišem kratki vodič za mlade obitelji s praktičnom primjenom važnijih principa iz te knjige. Vjerujem da ću do objave ovog teksta pronaći te svoje bilješke, a za početak donosim prvu praktičnu stvar koji smo suprug i ja primijenili u našoj obitelji - blagoslivljanje djeteta.

Prije negoli krenem u samu praksu, još malo ću iznijeti važnost blagoslova. Ova tema mi se činila kao dobar odabir za početak, jer roditelji uvijek žele najbolje za svoje dijete. Sama riječ blagoslov znači dobra riječ (lat. benedicere: bene - dobro + dicere - govoriti). Dakle, kad blagoslivljamo djecu, to znači da im želimo dobro, da ono što rade bude dobro. A to dobro je prisutno od samog stvaranja svijeta (“I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro.” Post 1, 31). Što je to dobro? U potrazi za tim odgovorom, obzirom da nisam teolog, posegnula sam najprije za Katekizmom Katoličke Crkve (KKC), a on donosi sljedeće o blagoslovu:
“U početku Bog blagoslivlje živa bića, osobito čovjeka i ženu. Savez s Noom i sa svim živim bićima obnavlja taj blagoslov plodnosti, usprkos čovjekovu grijehu po kojem je zemlja 'prokleta'. Ali napose od Abrahama božanski blagoslov prožima ljudsku povijest, koja je išla prema smrti, da je vrati životu, njezinu vrelu: po vjeri 'oca vjernikâ' koji prihvaća blagoslov, započela je povijest spasenja.” KKC 1080

Dakle, dobro - Božji blagoslov, donosi milost spasenja na ljude. Taj blagoslov se prenosi se iz generacije u generaciju i umutar obitelji. Stoga blagoslivljanjem svoje djece otvaramo vrata Božjoj milosti, koju će oni sami kad odrastu moći prihvatiti i živjeti puninu koju je Gospodin za njih zamislio (usp. Sandford 251). Naravno da sakramenti igraju glavnu ulogu u prenošenju Božje milosti. No oni traže aktivno življenje vjere roditelja koji svojim primjerom i podukom stvaraju temelje Božjoj milosti. Zato se i često kaže da mala djeca žive na vjeri svojih roditelja. A jedan od načina stvaranja tih temelja je i roditeljski blagoslov djece. "To nije nikakav običaj niti magijski čin, već konkretna briga roditelja za duh i dušu svoje djece" (Sandford 250). Kolika je važnost roditeljskog blagoslova dokazuje i cijelo jedno poglavlje pod naslovom Obnova biblijskih funkcija obitelji u već spomenutoj knjizi bračnog para Sandford.

Nakon pročitanog poglavlja počela sam ozbiljnije shvaćati blagoslov djeteta, te sam pomislila kako suprug i ja trebamo učiniti nešto konkretno u skladu s pročitanim. Odlučila sam detaljnije proučiti što autori tvrde o roditeljskom blagoslovu. Kao primjer navode Izakov blagoslov Jakova:Kad se primače i poljubi ga, Izak osjeti miris njegove odjeće pa ga blagoslovi:

"Gle, miris sina mog
nalik je mirisu polja
koje Jahve blagoslovi.
Neka ti Bog daje
rosu s neba i rodnost zemlje:
izobilje žita i mladoga vina.
Narodi ti služili,
plemena ti se klanjala!
Braćom svojom gospodari,
nek sinci majke tvoje pred tobom padaju!
Proklet bio tko tebe proklinje;
blagoslovljen tko te blagoslivlje!"
(Post 27, 27-29)

Može se primijetiti da Izakov blagoslov nije puka banalnost, već sadrži vrlo konkretne pojedinosti, te da je očinski (roditeljski) blagoslov i jedna vrsta proroštva, no može biti i osuda. Znamo da se Izakov blagoslov na Jakovu ispunio do posljednje pojedinosti. A kad je Ezav tražio blagoslov (Post 27, 34-40), Izak nije mogao opozvati Jakovljev blagoslov, jer to nisu bile puke riječi. To znači da se blagoslov treba izgovarati pod vodstvom Duha Svetoga. Također bi nam kao kršćanima cilj roditeljstva trebao biti uvesti svoju djecu u blagoslov Oca nebeskog (kroz prenošenje vjere u dječjoj dobi do susreta sa živim Bogom u tinejdžerskoj ili odrasloj dobi).


Iz tog razloga suprug i ja smo sjeli jednu večer zajedno u razmatranju gore spomenutog biblijskog odlomka i na temelju toga, kao i poznavanja karaktera našeg sina, pod vodstvom Duha Svetoga napisali svoj roditeljski blagoslov baš za njega. Sljedeću večer, kao i svaku sljedeću, stavili smo svetom vodom križić na njegovo čelo i blagoslovili ga riječima koje smo dobili u razmatranju.

Sada već znamo napamet taj blagoslov za našeg bubača. No važno je upamtiti da riječi blagoslova nisu nikakva magija, niti možemo sa stopostotnom sigurnošću tvrditi da će se naš roditeljski blagoslov obistiniti na našoj djeci. Ono što je važno jest suradnja roditelja s Duhom Svetim temeljena na Svetom pismu. Treba imati na umu da blagoslov otvara dijete primanju Božje milosti, te da ono što mi kao roditelji govorimo o svojoj djeci, bilo pozitivno ili negativno, direktno utječe na formiranje njihovog bića. Stoga riječi blagoslova mogu na općeljudskoj razini imati veliki pozitivni utjecaj na djetetovo samopouzdanje, a na duhovnoj razini doprinijeti dubljem i snažnijem zahvatu Božje milosti.

Nadam se da će vas ovaj tekst potaknuti na blagoslivljanje djece, ako to već ne činite, najprije ovim biblijskim riječima:
"Neka te blagoslovi Gospodin
i neka te čuva!
Neka te Gospodin licem svojim obasja,
milostiv neka ti bude!
Neka pogled svoj Gospodin svrati na te
i mir ti donese!"
(Br 6, 24).

A onda se nadam da ćete sa supružnikom ući u molitvu kako biste po Duhu Svetom dobili riječi blagoslova za svako pojedino svoje dijete.
Ako želite više pročitati o blagoslovu djece u obitelji, sljedeći linkovi mogu biti korisni:

nedjelja, 5. kolovoza 2018.



Mnogi roditelji misle da malu djecu ne treba učiti moliti ili s njima ići na misu. Prvenstveno zato što mala djeca ne razumiju što je to molitva, a i zato što im se ne može objasniti da trebaju biti mirni u trenucima molitve. No te činjenice ne bi trebale sprečavati roditelje da uče djecu moliti od najranije dobi. Jer, iako razumski tako mala djeca ne mogu razumjeti što je to molitva, duh im to zasigurno prepoznaje. 

U ovom postu opisati ću naš primjer molitve s malim djetetom. Zapravo se nismo puno pripremali i dogovarali, nego je sve teklo spontano, kao nastavak na našu dotadašnju molitvu.

Još dok sam bila trudna, muž i ja smo zajedno molili kao i dotad. Ono što smo počeli u tom razdoblju činiti, bilo je blagoslivljanje bubača u trbuhu i glasno recitiranje određenih stihova iz Svetog pisma svaku večer prije spavanja. Odabrali smo stihove koji su nam se u tom trenutku činili najprikladniji, a produbljuju u čovjeku temeljno povjerenje, povjerenje u Boga i Božju ljubav. Ti stihovi si danas dio večernje molitve. 

Kad se bubač rodio, nastavili smo i dalje s našom zajedničkom molitvom. Često smo ga navečer uspavljivali uz molitvu. A kad je već postao svjesniji svijeta oko sebe, s 4-5 mjeseci, uveli smo i molitvu u večernji ritual. Koristimo i danas dvije slikovnice s molitvama izdavačke kuće Naša djeca, Moj anđeo čuvar i Spavaj mi, spavaj. Slikovnice su pune jako lijepih ilustracija i pravovjernih pjesmica i molitava. Bubač ih jako voli i uvijek im se veseli, a ako je nervozan, uz te slikovnice se uvijek smiri.


Osim čitanja slikovnice, večernje molitve i određenih stihova iz Svetog pisma, bubača prije spavanja blagoslovimo točno određenim blagoslovom kojeg smo za njega osmislili, prema poticaju iz knjige Obnova kršćanske obitelji izdavača Figulus. Više o tome ću pisati u jednom o sljedećih postova, no ako želite dijete blagosloviti više od stavljanja znaka križića na čelo, možete koristiti svetu vodu i neke od blagoslova iz Svetog pisma (npr. Br 6, 24-26 ili 1 Kor 1, 3).

Osim večernje molitve kao dio rutine prije spavanja, uveli smo i molitvu prije jela kad smo počeli s dohranom, oko bubačevih pola godine. On se, naravno, ne zna prekrižiti, ali zna se potapšati po prsima, što za njega znači križanje. Isto tako zna sklopiti rukice, na svoj neki način, za "Amen". Molitva je ista ona koju i inače molimo prije jela, ali mislim da ćemo je trebati prilagoditi kad bubač bude pričao, da mu bude lakša za upamtiti i izgovoriti. 

Još jedna situacija kad molimo je prije puta. Dok je bubač bio mali, sjedila sam uz njega na zadnjem sjedalu i dala bih mu križić na čelo kad bi molili za sretan put. Kad smo promijenili sjedalicu, bubač gleda prema naprijed i vidi kad započinjemo molitvu, pa i on odmah sklapa rukice. Inače je vrlo smiren i tih dok mi molimo, a ponekad se na kraju molitve kad mi završimo i on oglasi.

S oko godinu dana uveli smo zajedničku obiteljsku molitvu u bubačevu rutinu. Prije smo muž i ja sami navečer kad bubač zaspi zajedno molili, ali odlučili smo da bismo trebali imati pravu kratku obiteljsku molitvu. Zajedno izmolimo jednu ili dvije desetice krunice. Bubač je dobio svoju malu krunicu, više da drži nešto u rukama i zabavlja se s tim, ali i da po tome zna prepoznati da je sad vrijeme molitve. Bili smo skroz iznenađeni njegovim ponašanjem. S obzirom da prije molitve pospremimo igračke, uopće nema razbacivanja ili traženja igrački. Bubač najprije sjedne smireno s nama na kauč, malo se mazi kod muža, malo kod mene, pa malo hoda po sobi i pokazuje krunicu koju drži u ruci. I onda opet tako redom. Tu izostaje njegovo uobičajeno brbljanje. Koliko god da je bio aktivan prije molitve, baš se primijeti razlika u ponašanju kad krenemo moliti. Odluka o zajedničkoj molitvi s malim djetetom pokazala se vrlo dobrom.


Mislim da približavanje molitve i duhovnosti djeci, pa čak i vrlo maloj, uvelike olakšava činjenica da roditelji i prije dolaska djeteta imaju aktivan molitveni život i da održavaju zajedničku molitvu kao bračni par. No nikad nije kasno početi sa zajedničkom obiteljskom molitvom, a očito i nikad prerano!

Ono što primjećujem kod drugih roditelja iz moje okoline jest da djeca s lakoćom usvajaju one navike koje roditelji imaju, od osnova higijene do molitve. Roditelji s većom djecom ili s više djece imaju još bogatije iskustvo. Tako mi je nedavno jedna šogorica ispričala da njezini sinovi odmah traže da se pomole prije jela ili čim sjednu u auto. To očito potvrđuje da primjer roditelja znači mnogo više nego naša objašnjenja.

Ako imate iskustvo molitve s djecom, podijelite ga komentarom ispod ove obajve na nekoj od društvenih mreža. A u sljedećem postu pisati ću o odlascima na nedjeljnju misu s malim djetetom.

srijeda, 6. lipnja 2018.


Mala djeca nam mogu jako dobro dočarati kako je Bog zamislio naš sinovski odnos prema Njemu. Sve što je potrebno jest zastati i promatrati ih,  a onda i primijeniti to dječje ponašanje na svoj život. U ovom postu donosim pet stvari koje sam primijetila kod svog sina, a mogu ih primijeniti na svoj odnos s Bogom.


Odnos djece i roditelja slika je našeg odnosa s Bogom. Mi roditelji često iznevjerimo svoje poslanje - pokazati djeci neizmjernu Božju ljubav - što može stvoriti krivu sliku Boga i onda u odrasloj dobi postati preprekom za istinsko obraćenje. No mala djeca su iskrena i nevina, pa tako mogu svojim roditeljima jako dobro dočarati kako je Bog zamislio naš sinovski odnos prema Njemu. Upravo je taj odnos ključan za naš put u Nebo, što nam i Isus govori: “Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko” (Mt 18, 3). Sve što je potrebno jest zastati i promatrati ih,  a onda i primijeniti to dječje ponašanje na svoj život.



Evo što sam sve primijetila kod svog sina, a mogu to primijeniti na odnos s Bogom.




Radost


Kad me nema neko vrijeme pa se vratim kući, kad se probudi, kad se igramo, kad ga poljubim… to su neki od trenutaka u kojima na licu svoga sina vidim iskrenu radost. Taj sjaj u očima sve govori i ne može se odglumiti.


Dok tako gledam tu dječju radost u nekim, za nas odrasle, običnim i svakodnevnim situacijama, pitam se koliko se zapravo ja radujem susretu s Bogom, kakav je moj pristup molitvi, razmatranju Božje Riječi i odlasku na misu - jesam li radosna ili gledam na to kao na obavezu. Susret s Bogom nije samo susret sa Stvoriteljem, nego najprije dolazak svome Ocu, koji nas neizmjerno ljubi. A tko onda ne bi bio radostan?!

Radujte se u Gospodinu uvijek! Fil 4, 4


Iskrenost


Neovisno o osjećaju ili potrebi koju iskazuje, vidim da je naš sin iskren. Jednostavno dođe do mene i počne se tužiti. A ja otkrivam o čemu se radi - punoj peleni, gladi, povrijeđenosti, znatiželji… I kad god se lupi ili padne, čak i bez suza se potuži da se dogodilo nešto što mu nije bilo ugodno. Najviše od svega me fascinira jednostavnost kojom traži utjehu. Nije mu važno što ja radim, kuham li ručak, pričam na telefon ili čitam knjigu… on jednostavno želi utjehu i to će izraziti.
Iskrenost utječe na svaki odnos, pa tako i onaj s Bogom. Umjesto da jednostavno priznam svoje loše osjećaje, uhvatim se da pred Bogom glumim, kao da On ne zna što mi je u srcu. Što je najvažnije, on nas prihvaća takve kakvi jesmo, bez obzira na naše pogreške, slabosti i negativne osjećaje. Jedino u iskrenom priznanju, Bog nas može utješiti, oprostiti nam, dati nam snagu da mi oprostimo sebi i drugima, te preobraziti naše grešno ponašanje u kreposti. Zašto se onda pretvarati?!
Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se. Lk 11,9-13


Povjerenje


Nalazio li se u nepoznatoj ili za njega neugodnoj situaciji, naš sin zna da sve činim za njegovo dobro. On će, na primjer, jasno pokazati da mu ne odgovara čišćenje nosića kad je prehlađen. No svaki put spremno pruži ruke prema meni kad ga zovem, iako vidi što slijedi.
Kvalitetan odnos s drugom osobom možemo ostvariti samo ako imamo povjerenja u nju. To je zapravo ono što se misli pod vjerom u Boga - ne samo vjera da On postoji, nego povjerenje u Njega. To povjerenje najlakše je izgubiti u teškim trenucima. No On zna što nam je potrebno, pa se niti u nevoljama nemamo čega bojati. Dovoljno je prepustiti se u Njegove ruke i vjerovati da je ono što nam se događa najbolje za naš osobni i duhovni rast.
Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Mt 6, 32-33

Otvorenost


Ova osobina jednog odnosa je zapravo vrlo slična prethodnoj i njezina je posljedica. Vidim da kroz povjerenje dolazi do izražaja i otvorenost našeg sina za ono što dolazi preko nas roditelja - u igri, prehrani, u susretu s novim osobama, odlascima na nepoznata mjesta. Bez obzira na određenu dozu opreza, pa ponekad i pokoje suzice, kao i kod sve djece, naš sin je dosta otovren za novine koje mu pokazujemo.
Kad gledam tu otvorenost, pada mi na pamet koliko sam ja otvorena Božjem planu za moj život i svemu što mi on daje, te kako to prihvaćam. Ne mislim tu na čisto povjerenje da će i iz lošeg izaći nešto dobro, nego koliko sam otvorena nekim novim životnim situacijama u kojima sam se našla ili u koje me Bog poziva. To se može očitovati u odabiru poziva, službe, mjesta stanovanja, zaposlenja, broja djece ili susreta s novim ljudima. Važno je biti otvoren poticajima Duha Svetoga da bismo što potpunije ostvarili Božji plan za naš život.
Budi volja Tvoja. Mt 6, 10




Ovisnost


Djeca instinktivno znaju da su bez roditelja bespomoćna i da sve što im je potrebno dolazi od njih. To vidim prema tome što me naš sin traži za bilo koju potrebu koju u nekom trenutku ima. Naravno, isti odnos ima i prema mom suprugu. Mama i tata su tu za sve njegove potrebe!
Ni sama ne znam zašto mislim da sve mogu sama, posebno zadatak kao što je majčinstvo. Zašto se pretvaram da mi nije potrebna Božja pomoć, a ponekad i “intervencija”. Kad je jedino dovoljno da priznam da sam ovisna o Njemu. Možda zvuči kao poniženje, no to je doista oslobađajuće. Tek nakon toga se punina Božje milosti može izliti na nas. Jedino s Njim pod ruku možemo ostvariti što zamislimo.
Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. Iv 15, 5



Vjerujem da i sami primjećujete sve što sam navela. Od djece možemo mnogo toga naučiti i ona nas ponekad više odgajaju nego mi njih. Zato budimo otvoreni i za Božje poticaje koji nam dolaze po našoj djeci, jer Bog progovara malenima i po malenima.

subota, 19. svibnja 2018.


Prije manje od trideset godina doktor na Šalati tješio je moje roditelje da će njihova jedinica ozdraviti i da će sve biti dobro. A bilo je daleko od dobrog. Kad je kasnije sve ipak sretno završilo, taj isti doktor priznao je mojoj mami da ni sam nije znao hoću li uopće preživjeti.


Zapravo nisam uopće htjela pisati o ovoj temi. Ali toliko me kopkalo da sam ipak odlučila nešto napisati. Mislila sam, tek kad budem hladne glave mogu pisati o tome. Ali još nisam hladne glave. I nikada neću biti kad je u pitanju obrana života, bez obzira što svaki dobar apologeta argumentirano i bez osjećaja razgovara o činjenicama. 

Pa krenimo onda sa činjenicama. Alfie Evans, star gotovo dvije godine, umro je u jednoj britanskoj bolnici nakon pet dana izgladnjivanja i dehidracije. Ne, nije umro. Ubijen je. Ali hej, to se danas naziva eutanazijom, liječničkom procjenom da medicinski tretman nije u djetetovom interesu ili kako već... nebitno. Ono što je bitno jest to da malo dijete koje samostalno diše bez respiratora i koje živi duže nego što čovjek može živjeti bez hrane i vode ipak ima šanse pobijediti bolest i da je u njegovom interesu svaki mogući medicinski tretman. No ljudska oholost si ne dopušta pogrešku i mogućnost da netko drugi ipak ima pravo. To je istinska odlika naše "napredne" zapadnjačke civilizacije. Eto, toliko o činjenicama. Više možete pročitati na bitno.net ili poslušati na ChurchMilitant.com.

Kad sam s mužem razgovarala o svemu tome, pitali smo se kako bi mi reagirali u takvoj situaciji - da nemamo pravo odlučivati što je u interesu našeg djeteta, da nam ne dopuštaju premještaj u drugu bolnicu, da nam brane donositi mu hranu i piće, da nam uklone stolce iz djetetove bolničke sobe pa da moramo spavati na podu, da ga moramo slinom hidratizirati, i konačno, da moramo gledati kako "humano" ubijaju naše dijete. Ne, ne pretjerujem. I nisam previše osjećajna. Tako je bilo.


Prije manje od trideset godina doktor na Šalati tješio je moje roditelje da će njihova jedinica ozdraviti i da će sve biti dobro. A bilo je daleko od dobrog. Kad je kasnije sve ipak sretno završilo, taj isti doktor priznao je mojoj mami da ni sam nije znao hoću li uopće preživjeti. No trudio se. Ne samo medicinski, već i ljudski. Kao čovjek. Možda je upravo to ono što je bilo potrebno da se kao dijete počnem boriti s bolesti - spoznaja da sam kao osoba bitna.

Slučaj Alfieja Evansa tiče se svakog čovjeka, ne samo roditelja. Koji je to trenutak u kojem država polaže vlasništvo na njegovanu djecu iz stabilnih obitelji i donosi odluku o njihovom životu koja nije u djetetovom interesu? Zapravo je pravo pitanje kada ljudski život prestaje biti važan? Kada liječnici ubijaju život umjesto da ga se trude očuvati?

Odgovor na ovo zadnje svi znamo - već u majčinoj utrobi. Ali kao da to nije dovoljno. Nego se sad to "pravo izbora" širi na živorođenu djecu koja su bolesna, a njime manipulira država. Lila Rose, najpoznatija pro-life aktivistica u SAD-u, okarakterizirala je naše društvo kao izvrnuto, jer dopušta da roditelji ubijaju vlastitu djecu prije nego što se rode, a zabranjuje im se da ih pokušaju spasiti nakon što su rođena. 

Da, pravo ubijanja nerođene djece (jer "pravo na izbor" je samo eufemizam) u izravnoj je vezi sa slučajem malog Alfieja Evansa. Ako nismo svjesni vrijednosti nerođenog života, nećemo moći cijeniti niti rođeni život koji raste i razvija se pored nas. Zastrašujuće je da postoje zagovornici "prava na izbor" koje se proteže na nekoliko dana poslije poroda. Ima tu još puno toga, od pobačaja djece s visokom vjerojatnošću da imaju kromosom više do pobačaja isključivo ženske djece ili djece obojenih roditelja...


I ne pišem ovo s neke distance niti želim moralizirati. Znam kako je to kad ti frendica kaže da je trudna i da ne zna što će, da nije završila faks niti ima posao, da će je se starci odreći, da će je dečko ostaviti... No je li sve to bilo vrijedno da ne upozna to novo malo ljudsko biće i ne da mu šansu da i on iskusi radosti i teškoće života?! Zahvaljujući pravim riječima u pravo vrijeme i odlučnost njegove majke, danas ne možemo zamisliti život bez tog malog slatkog dečka koji uveseljava sve oko sebe.  Njemu nije važno živi li u kvadratu više, je li mama završila fakultet i gdje radi, ima li nove igračke i je li majica koju nosi nova ili proslijeđena od rođaka. Jedino za čim on teži jest ljubav i bliskost s ljudima oko sebe.

Lakše je biti politički korektan pa reći da svaka žena ima "pravo na izbor". Lakše je ne miješati se u tuđi život i gledati svoja posla. Lakše je komenirati na kavi da je ona cura iz srednje ostala trudna, nego joj ponuditi robicu za bebu ili bilo kakvu drugu podršku. Lakše je živjeti u svom malom svijetu ne razmišljajući o teškim pitanjima.

Ali ti si mama. Znaš kako je to nositi dijete u svom tijelu devet mjeseci. Znaš da nije, niti je ikad bilo, dio tvog tijela. Znaš da si ti imala izbor, ali ono nije. Ti si odlučivala za njega. I sada još uvijek odlučuješ. Život bi dala za njega. Znaš li jesu li ruke koje su porodile tvoje dijete možda neko drugo ubile? Jesi li sigurna da će svaki liječnik doista liječiti tvoje dijete kad je bolesno? 

Nemoj okretati glavu. Nemoj dalje scrollati. Nemoj biti komotna. Sve počinje začećem. Tvojim začećem. Netko se odlučio i za tvoj život. I ti budi glas onih koji se ne mogu sami oglasiti, bilo rođenih ili nerođenih. Biraj život!