Prije nego li sam postala majkom, odlasci na misu s malom bebom činili su mi se najizazovnijim duhovnim aspektom roditeljstva. Nedjeljna misa se ne propušta, ali mali toddleri haraju po crkvi, skaču, vrište, traže nešto za jelo, žele se popeti na oltar... Male bebe treba nekako nahraniti - gdje dojiti, gdje premotati pelene... opet mama ili tata propuštaju nešto od mise... Koliko je vremenski u redu da dijete plače prije nego li ga roditelj iznese iz crkve? Koliko dugo dijete može držati pažnju na svetoj misi? Koje igračke ponijeti na misu? Hrpa pitanja bez jednoznačnih odgovara.

Kad je bubač malo porastao i više nije spavao za vrijeme mise, s oko godinu dana, odlučili smo da ćemo ga ispred crkve staviti u kolica i da ćemo pokušati što duže ne vaditi ga iz njih. I uspjelo je! Muževa ideja :)  Tu smo se onda dovijali raznim igračkama koje bi ga mogle zabaviti da ne traži da ga dignemo na ruke. O tome je riječ nekoliko odlomaka niže. Kad bi i bio na rukama, bio je dosta miran i uglavnom je promatrao sve bez riječi. Ponekad sam mu šaptom objašnjavala što se događa u ključnim dijelovima mise i usmjeravala mu pogled na svećenika i oltar. 




Bez obzira na to što je prohodao s punih godinu dana, bubač se tek s godinu i pol odvažio da ne bude uvijek u našem naručju za vrijeme mise nego je malo-pomalo sam stajao ili hodao na tri-četiri koraka udaljenosti od nas. Otkad nije tako često u kolicima sjedimo što više naprijed. Jedno vrijeme je muž pjevao u župnom zboru, te smo mislili da bi to mogao biti problem. No pokazalo se da nije, te sam jednostavno sama mogla biti s bubačem i normalno sudjelovati u svetoj misi. Rijetko se dogodilo da sam bubača držala na rukama cijelu misu, a muž je redovito poslije pričesti (kod nas zbor ide prvi na pričest) došao po njega pa sam mogla u miru i sabranosti otići na pričest.

Ponašanje djece na misi više uopće ne doživljavam kao glasno ili bučno, kao nekad ranije. Roditelji razumiju jedni druge i puni su suosjećanja. Tako da volimo podijeliti igračke s drugima, a onda su sva djeca zadovoljnija i mirnija. Razumijem da bebe ne mogu biti uvijek tiho pod misom, ali malim toddlerima se već može objasniti da se u crkvi ne dere niti previše glasno ne priča. Bubača diskretno i smireno stišamo tako da ga primimo u naručje i prišapnemo da pogleda kako se ostali ljudi ponašaju, jer voli oponašati odrasle. Smirena reakcija roditelja koji imaju samopouzdanja da mogu smiriti svoje dijete je ključna u trenucima potencijalno kritičnih situacija. Roditelji, samo bez panike! U najgorem slučaju, iznijeti ćete dijete van i za pet minuta će svi zaboraviti što se dogodilo. 

Djeca jednostavno ne mogu biti na miru pa ih niti ne bi trebalo puno ograničavati što se tiče kretanja, osim ako nije opasno za njih, na primjer ako se penju na oltar gdje su svijeće ili po stepenicama, a još su nesigurni.Iako ima dosta djece u našoj župi i često na nedjeljnoj misi hodaju po crkvi, bubač nikad nije krenuo za njima. Obično ih samo promatra, kao i u parkiću. Vjerujem da je to do njegove osobnosti, ali i do toga što još ne ide u vrtić, pa niti nije dovoljno socijaliziran.

S odabirom igrački za misu smo pažljivi, jer gledamo da ne uzmemo one koje stvaraju buku ili zveckaju. Kad je bubač bio mlađi, nosili smo slikovnice sa sobom, i to one koje su povezane s vjerom, kao na primjer Misal za najmanje ili neku od dječjih Biblija. Dok se sada bubač igra s nekim manjim stvarčicama koje muž ima sa sobom u torbici, a ja ponekad niti ne znam čemu služe, npr. kablovi s raznim vrstama priključaka za računalo i slično. Bubaču je to strašno zanimljivo, jer zna da tata to koristi, a shvaća da ima veze s tehnologijom. Prijelomni trenutak na nedjeljnoj misi je Služba riječi i tada bubač sam traži da mu nešto damo kako bi se zabavio. Čim propovijed završi, igračke više nisu toliko zanimljive. 

Pokušavamo otići s bubačem ponekad i na dnevnu misu, što je zapravo sve češće. To je odlično da dijete upozna prostor crkve i udomaći se, a misa traje kraće. Tada nam igračke kao niti kolica uopće nisu potrebni, jer bubač uspije cijelo vrijeme biti usredotočen na misu. A ako sjedimo dovoljno naprijed, ne traži da ga dignemo na ruke, jer sve može vidjeti. 

Mnogi roditelji misle da malu djecu ne treba učiti moliti ili s njima ići na misu. Prvenstveno zato što mala djeca ne razumiju što je to molitva, a i zato što im se ne može objasniti da trebaju biti mirni u trenucima molitve. No te činjenice ne bi trebale sprečavati roditelje da uče djecu moliti od najranije dobi. Jer, iako razumski tako mala djeca ne mogu razumjeti što je to molitva, duh im to zasigurno prepoznaje. 

U ovom postu opisati ću naš primjer molitve s malim djetetom. Zapravo se nismo puno pripremali i dogovarali, nego je sve teklo spontano, kao nastavak na našu dotadašnju molitvu.

Još dok sam bila trudna, muž i ja smo zajedno molili kao i dotad. Ono što smo počeli u tom razdoblju činiti, bilo je blagoslivljanje bubača u trbuhu i glasno recitiranje određenih stihova iz Svetog pisma svaku večer prije spavanja. Odabrali smo stihove koji su nam se u tom trenutku činili najprikladniji, a produbljuju u čovjeku temeljno povjerenje, povjerenje u Boga i Božju ljubav. Ti stihovi si danas dio večernje molitve. 

Kad se bubač rodio, nastavili smo i dalje s našom zajedničkom molitvom. Često smo ga navečer uspavljivali uz molitvu. A kad je već postao svjesniji svijeta oko sebe, s 4-5 mjeseci, uveli smo i molitvu u večernji ritual. Koristimo i danas dvije slikovnice s molitvama izdavačke kuće Naša djeca, Moj anđeo čuvar i Spavaj mi, spavaj. Slikovnice su pune jako lijepih ilustracija i pravovjernih pjesmica i molitava. Bubač ih jako voli i uvijek im se veseli, a ako je nervozan, uz te slikovnice se uvijek smiri.


Osim čitanja slikovnice, večernje molitve i određenih stihova iz Svetog pisma, bubača prije spavanja blagoslovimo točno određenim blagoslovom kojeg smo za njega osmislili, prema poticaju iz knjige Obnova kršćanske obitelji izdavača Figulus. Više o tome ću pisati u jednom o sljedećih postova, no ako želite dijete blagosloviti više od stavljanja znaka križića na čelo, možete koristiti svetu vodu i neke od blagoslova iz Svetog pisma (npr. Br 6, 24-26 ili 1 Kor 1, 3).

Osim večernje molitve kao dio rutine prije spavanja, uveli smo i molitvu prije jela kad smo počeli s dohranom, oko bubačevih pola godine. On se, naravno, ne zna prekrižiti, ali zna se potapšati po prsima, što za njega znači križanje. Isto tako zna sklopiti rukice, na svoj neki način, za "Amen". Molitva je ista ona koju i inače molimo prije jela, ali mislim da ćemo je trebati prilagoditi kad bubač bude pričao, da mu bude lakša za upamtiti i izgovoriti. 

Još jedna situacija kad molimo je prije puta. Dok je bubač bio mali, sjedila sam uz njega na zadnjem sjedalu i dala bih mu križić na čelo kad bi molili za sretan put. Kad smo promijenili sjedalicu, bubač gleda prema naprijed i vidi kad započinjemo molitvu, pa i on odmah sklapa rukice. Inače je vrlo smiren i tih dok mi molimo, a ponekad se na kraju molitve kad mi završimo i on oglasi.

S oko godinu dana uveli smo zajedničku obiteljsku molitvu u bubačevu rutinu. Prije smo muž i ja sami navečer kad bubač zaspi zajedno molili, ali odlučili smo da bismo trebali imati pravu kratku obiteljsku molitvu. Zajedno izmolimo jednu ili dvije desetice krunice. Bubač je dobio svoju malu krunicu, više da drži nešto u rukama i zabavlja se s tim, ali i da po tome zna prepoznati da je sad vrijeme molitve. Bili smo skroz iznenađeni njegovim ponašanjem. S obzirom da prije molitve pospremimo igračke, uopće nema razbacivanja ili traženja igrački. Bubač najprije sjedne smireno s nama na kauč, malo se mazi kod muža, malo kod mene, pa malo hoda po sobi i pokazuje krunicu koju drži u ruci. I onda opet tako redom. Tu izostaje njegovo uobičajeno brbljanje. Koliko god da je bio aktivan prije molitve, baš se primijeti razlika u ponašanju kad krenemo moliti. Odluka o zajedničkoj molitvi s malim djetetom pokazala se vrlo dobrom.


Mislim da približavanje molitve i duhovnosti djeci, pa čak i vrlo maloj, uvelike olakšava činjenica da roditelji i prije dolaska djeteta imaju aktivan molitveni život i da održavaju zajedničku molitvu kao bračni par. No nikad nije kasno početi sa zajedničkom obiteljskom molitvom, a očito i nikad prerano!

Ono što primjećujem kod drugih roditelja iz moje okoline jest da djeca s lakoćom usvajaju one navike koje roditelji imaju, od osnova higijene do molitve. Roditelji s većom djecom ili s više djece imaju još bogatije iskustvo. Tako mi je nedavno jedna šogorica ispričala da njezini sinovi odmah traže da se pomole prije jela ili čim sjednu u auto. To očito potvrđuje da primjer roditelja znači mnogo više nego naša objašnjenja.

Ako imate iskustvo molitve s djecom, podijelite ga komentarom ispod ove obajve na nekoj od društvenih mreža. A u sljedećem postu pisati ću o odlascima na nedjeljnju misu s malim djetetom.

Tog 20. lipnja ostala sam u bolnici posve nenadano. Znala sam da je moglo krenuti bilo kad, ali nisam mislila da će se sve tako odvijati. Bilo je malo plodne vode i trebala sam ići na inducirani porod. No taj utorak bilo je puno carskih rezova pa su me ostavili za sutradan. Koja slučajnost! Ali ne vjerujem da slučajnosti postoje.

Ako sam se bojala nečega u vezi poroda, to je bila indukcija. Nije da me bilo strah boli, nego trajanja. Osjećala sam kako više nemam kontrolu nad situacijom i tu mi se počelo ljuljati tlo pod nogama. Pripremala sam se na prirodni porod. I onda mi se dogodilo ovako nešto! 

Znala sam da se moram suočiti sa svojim strahovima i gubitkom kontrole. Muž mi je bio podrška, ali vidjela sam da je i njemu bilo teško, jer smo bili razdvojeni i nije znao kako će se sve odvijati. Shvatila sam da je to zapravo bilo ono za što sam se mjesecima pripremala. Ono zbog čega sam pročitala knjigu Duhovni pristup rađanju. Ono zbog čega sam svaki dan razmatrala tekstove o Božjoj ljubavi i pouzdanju u Boga. To je bio trenutak u koji su se slile sve moje molitve za sretan porod. 

To je bio trenutak kad sam osjetila svu svoju bespomoćnost. Nisam se mogla niti smjela osloniti na muža, na liječnike, ali niti se pouzdati u sebe. Jedino što sam mogla bilo je priznati da sam slaba i da se bojim.

Bili smo sami, On i ja. Moja nemoć dosegla je vrhunac. Priznala sam da nemam više ništa. Da nemam oslonca. Da grabim rukom u prazno. Bila sam bez ičega. I onda je uslijedilo predanje. Onda je nastupila vjera. On je bio sva moja utjeha i snaga u tim trenucima. Moja jedina molitva bila je ponavljanje Marijinog predanja "Evo službenice Gospodnje. Neka mi bude po tvojoj riječi." (Lk 1, 38). Tada sam iskreno prihvatila da mi je svejedno što će sa mnom biti. Na sve sam pristala samo da se Bog proslavi.

U noći na 21. lipnja probudili su me trudovi. Jednostavno sam znala da je moja molitva uslišana. I ne samo to. Nego da se nemam čega bojati i da će porod biti kakav sam priželjkivala. Sve je išlo brzo. Ujutro je izašao i sluzni čep. Pritisak koji sam osjećala ukazivao je na to da ću brzo roditi. Bez obzira na to što je porod prirodno krenuo, dobila sam drip jer je bila predviđena indukcija. I iako su primalje u predrađaonici rekle da sam prvorotka i da ću cijeli dan rađati, na telefon sam rekla mužu nek dođe do 10 sati u bolnicu s torbom. 

Dva sata nakon dripa uslijedio je pregled. Doktorica se dvoumila i konačno odlučila da odem u boks. U roku deset minuta, dok sam se spremila i otišla u rađaonicu, otvorila sam se sa šest na deset prstiju. Kasnije kad mi je muž prepričavao svoj doživljaj, rekao je kako je babica uzviknula neka se njoj piše taj porod. 

Bol sam osjećala, no ne neizdrživu. Uspjela sam se čak i koncentrirati na abdominalno disanje koje sam doma vježbala. A snagu i mir davale su mi riječi Zdravomarije koje je muž molio. Osim toga, sve je kratko trajalo. U 11.06, pola sata nakon što sam došla na stol u rađaonicu, rodio se naš mali bubač. Nakon poroda znala sam da se nemam više čega bojati u majčinstvu. 

I doista, nisam imala hrpu problema s kojima se mame inače susreću. Uvjerila sam se da "Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube" (Rim 8, 28). Istina, često zaboravim na to. Jer ja ljubim nesavršenom ljudskom ljubavlju. Jer ja se još uvijek borim sa svojom sebičnošću. Jer ja nemam dovoljno pouzdanja u Njega. No On je vjeran i kad mi nismo  (usp. 2 Tim 2, 13). Uvjerila sam se da "sve mogu u onome koji me jača" (Fil 4, 13), čak i kad mi je teško, kad mislim Što mi je sve ovo trebalo. 

Da, puno je tu biblijskih citata na jednom mjestu. No ljudske riječi blijede pred onim što Gospodin čini u našim životima ako Mu se predamo i jedino je Njegova Riječ dostojna to i opisati.


#AdMaioremDeiGloriam

Mala djeca nam mogu jako dobro dočarati kako je Bog zamislio naš sinovski odnos prema Njemu. Sve što je potrebno jest zastati i promatrati ih,  a onda i primijeniti to dječje ponašanje na svoj život. U ovom postu donosim pet stvari koje sam primijetila kod svog sina, a mogu ih primijeniti na svoj odnos s Bogom.

Odnos djece i roditelja slika je našeg odnosa s Bogom. Mi roditelji često iznevjerimo svoje poslanje - pokazati djeci neizmjernu Božju ljubav - što može stvoriti krivu sliku Boga i onda u odrasloj dobi postati preprekom za istinsko obraćenje. No mala djeca su iskrena i nevina, pa tako mogu svojim roditeljima jako dobro dočarati kako je Bog zamislio naš sinovski odnos prema Njemu. Upravo je taj odnos ključan za naš put u Nebo, što nam i Isus govori: “Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko” (Mt 18, 3). Sve što je potrebno jest zastati i promatrati ih,  a onda i primijeniti to dječje ponašanje na svoj život.











Radujte se u Gospodinu uvijek! Fil 4, 4

U tjednu nakon Uskrsa dr. Emerson Eggerichs, stručnjak za komunikaciju u braku i obitelji, održano je u većim hrvatskim gradovima predavanja na temu komunikacije u braku. Ukratko, muškarcima je potrebno poštovanje, a ženama ljubav. To su potvrdila i opsežna istraživanja etabliranih američkih sveučilišta. Neću ulaziti u detalje, jer sve piše u njegovoj knjizi Ljubav i poštovanje. No to me predavanje podsjetilo na važnost te dvije komponente braka. 

Ono što ovdje želim jest opisati kako je taj pristup utjecao na naš brak i to iz ženske perspektive. Posebno zato što u kulturi intime žene imaju primat, pa često ne razumijemo potrebe muškaraca ili mislimo da poštovanje trebaju zaslužiti. A muškarci rijetko znaju izraziti u čemu je problem. Iako nismo dugo u braku, vjerujem da će svaki bračni par moći pronaći dodirne točke.

Kad je izašao hrvatski prijevod knjige Ljubav i poštovanje, bila sam oduševljena. Tek sam započela svoju bračnu priču i gutala sam knjige o braku. Stvarno sam i krenula provoditi ono što sam čitala. Čak sam jedno ljeto posvetila tome da svaki dan ohrabrim supruga na način da osvijestim jednu njegovu kvalitetu, iskažem mu zahvalnost zbog toga i molim za njega (30-day Husband Encouragement Challenge). 

U tom početnom razdoblju uvijek smo se podsjećali na ono što smo naučili o komunikaciji u braku - da je meni potrebna ljubav i da me on sasluša, a ja da mu ne prigovaram, nego da mu s poštovanjem kažem što mi ne odgovara, te da kažem kako se ja osjećam, a ne da optužujem. Općenito smo se trudili komunicirati jedno s drugim na način koji onom drugom odgovara. 

Do trenutka kad sam bila trudna, znali smo da nešto nije u redu kod onog drugog i bez pogleda. Što je još nevjerojatnije, znali smo u čemu je stvar. Bila sam jako ponosna na naš brak, kako rješavamo sukobe i nerazumijevanje. Često sam promatrala bračne parove oko sebe i u glavi analizirala Ona ga ne poštuje - on se zatvara u sebe ili Gle, kako ga gleda s divljenjem! Sigurno imaju dobar odnos ili Vidi kako je ponosan na nju. …  Ono pozitivno trudila sam se primijeniti na naš brak, a negativno izbjeći.

Onda se rodila beba. Prekretnica. Naš obiteljski život postao je dinamičniji. Pojavili su se neočekivani problemi, a nerazumijevanja su postala sve učestalija i trebalo ih je brže rješavati. Pravi problem bilo je moje sve učestalije prigovaranje. Zapravo sam sama sebi išla na živce. Osjećala sam kao da Sirah mene opisuje kad kaže “Volim više živjeti s lavom i sa zmajem nego živjeti sa ženom opakom” (Sir 26, 16). Znala sam da radim krivo, da to nije način na koji ću motivirati muža da učini ono što smatram ispravnim. A on se silno trudio bez obzira na moje nepoštovanje iskazivati mi ljubav. I uzimala sam knjigu Ljubav i poštovanje u ruke, listala, tražila… ali ništa. Ništa nisam uspjela promijeniti. Nikoga nisam uspjela promijeniti - niti muža, niti sebe. 

U teoriji sam znala da bračna ljubav utječe na osjećaj sigurnosti i voljenosti kod djeteta. Ipak me bubačeva reakcija u trenucima napetosti između muža i mene iznenadila. Od bebe koja slobodno izražava svoje osjećaje, i pozitivne i negativne, postao bi povučen, promatrajući situaciju bez privlačenja pažnje na sebe. Niti spoznaja da je naša ljubav ključna za to da se on osjeća ljubljeno nije me mogla dovoljno potaknuti da počnem reagirati prema mužu s poštovanjem.  

Ne znam jeste li primijetili, ali dosad u tekstu nisam spomenula Boga niti molitvu. Zar brak nije sakrament, barem onako kako smo ga mi sklopili?! Ako jest, onda je u tom braku i Bog. I doista, molili smo se zajedno, i ja sam se molila za muža i sebe kao suprugu. No, očito, ne na pravi način. Moj unutarnji stav bio je pogrešan - muž se treba promijeniti, a ne ja. 

Ono što je dr. Eggerichs u svom predavanju naglasio jest motivacija za drugačiji način reagiranja u sukobu. Jer sukobe u braku ne možemo izbjeći. Ali kad oni nastanu, što činimo? Upadnemo u ludi krug - žena reagira s nepoštovanjem, a muž se zbog toga osjeća povrijeđeno i reagira bez ljubavi prema svojoj ženi, te je onda ona povrijeđena i reagira bez poštovanja… i tako opet iznova. Saznanja da je mom suprugu važno poštovanje, da on ima dobre namjere i ne želi me povrijediti, da će naš brak bolje funkcionirati ako ću ga ja poštovati nisu me mogla dovoljno motivirati da se ponašam u skladu s tim. Gotovo uvijek sam bila ja ta koja je iznova zavrtjela taj ludi krug i reagirala po starom. Po svome. 

Kao rješenje izlaska iz tog ludog kruga dr. Eggerichs istaknuo je u svom predavanju da onaj koji se osjeća spremnije i zrelije treba prvi popustiti, te da je svaki supružnik odgovoran za svoju reakciju u sukobu. No još jedna stvar mi je baš zapela za uho. A to je da se u odnosu prema supružniku zrcali naš odnos prema Bogu. Dakle, kroz nepoštovanje prema mužu, pokazujem da ne želim niti častiti Boga, da i u tom odnosu želim da sve bude po mome. 

Tu tezu dr. Eggerichs temelji na petom poglavlju Pavlove poslanice Efežanima, zbog kojeg se ženama najčešće diže kosa na glavi. Riječ je, naravno, o sljedećem: “Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu! Žene svojim muževima kao Gospodinu!” (Ef 5, 21-22). Niti meni nije ugodno čuti ovaj redak. Još uvijek, priznajem. Ali iz ovoga je jasno da žena podložna svom mužu zapravo je podložna Bogu. Sveti Pavao također kaže da muževi trebaju ljubiti svoje žene kao Krist Crkvu, što znači da trebaju biti spremni položiti svoj život za dobro svoje žene. U današnjem slučaju, trebaju pobijediti sami sebe, svoju sebičnost, zbog ljubavi prema supruzi. Bračna ljubav je zapravo slika Božje ljubavi prema svojoj Crkvi (usp. Ef 5, 32). 

Zanimljivo je to da kad nešto u našem odnosu ne bi štimalo, nije štimao niti moj odnos s Bogom.  I to bez obzira na mužev nježan pristup - prvi bi popustio, ispričao se i tražio da mu oprostim. Muž i ja smo uvijek sve izgladili, ali kao da Bogu nisam oprostila to što dopušta te teške trenutke u braku. Nisam tome nikada pridavala pažnju. A onda dok sam sjedila na predavanju, samo me pogodila misao da sam Boga prvog okrivila za svaki bračni konflikt. Jer On mi je dao takvog muža. I zašto ga onda On ne promijeni?! Zar ne vidi kako mi je teško?! Zar ne vidi koliko se trudim oko svega?! Molitva i razmatranje nemaju nikakvog smisla! Najbolje da sve sama sredim kako mislim da je najbolje. To su bile moje misli u ternucima bračnih sukoba. 

Ono što me doista potaknulo na djelovanje bilo je kad sam shvatila da je na kocki moj odnos s Bogom. Jedino što mi je preostalo bilo je iskreno pokajanje za svoje ponašanje, najprije prema Bogu, onda i prema mužu. I truditi se otvorena srca primjenjivati načela ljubavi i poštovanja. Jer ona su upisana u svaki brak, bez obzira što mi mislili o tome. Znanstvenicima je trebalo dvadeset godina da dokažu ono što kršćani znaju već dvadeset stoljeća. Koliko slijepi, i možda oholi, trebamo biti da to ne vidimo?! 

A u mom braku nisu se odjednom dogodile neke čudesne promjene. I nije se muž promijenio. Ali ja se polako mijenjam. Dobila sam jakosti da mogu prijeći preko svoga ponosa i zauzdati vlastiti jezik. To ne znači da uvijek savršeno komuniciramo, da sam skroz prestala prigovarati ili da se povremeno ne osjećam povrijeđeno. Ali sada mislim da molitva ima smisla. I molim za svoju promjenu srca i prihvaćanje muževog ponašanja. Sada imam želju poštivati muža bez obzira na njegove reakcije.  Sada ponekad i ja napravim prvi korak i ispričam se. Sada mogu lakše i brže oprostiti. Sada ne shvaćam sebe više tako ozbiljno. Ali zato poštivanje muža da!

A možda za mjesec dana napišem i post o nekom novom izazovu učvršćivanja bračne ljubavi kao onom s početka teksta.

Uskrs je prošao, ali još uvijek ga slavimo u Uskrsnoj osmini. Zato vas potičem da odvojite barem 15-ak minuta za razmatranje događaja uskrsnuća, te donosim dio jedne svoje meditacije, koju sami možete nastaviti. 

Ona bdije. Moli psalme. Na koljenima je.

Čega se boji jedna prosječna mama? Odvajanja od djeteta? Ili možda da se dijete ne povrijedi za vrijeme igre? Da ne oboli? Neutješnog plača??? Ne, ne...

Veliki tjedan je tu. Vrijeme kad imamo priliku intenzivno razmišljati o savršenoj žrtvi kojom smo otkupljeni. Ovo je idealna prilika kad možemo Gospodinu pod križ predati ono s čim se borimo, ostatke svoje sebičnosti, ono što nas sprječava da i naša žrtva bude iz ljubavi - taj strah od žrtve.

Ne zaboravite da Uskrsa ne bi bilo bez Velikog petka. Sad je vrijeme milosno, sad je vrijeme spasa (2 Kor 6, 2). Molimo Duha Svetoga da nam da jakosti da podnesemo svaku našu majčinsku žrtvicu radosno i u ljubavi, kako bi u svoje vrijeme donijeli rod (Mt 21, 41). Jer to je istinska radost života - predati sebe za one koji su nam darovani.