mama pleše

petak, 24. studenoga 2017.

Živjeti u sadašnjem trenutku

Kad se družim s našim bebačem, umjesto da uživam u njegovom osmjehu, gugutanju i pokretima, želim ga fotkati i snimati... da se onda kasnije mogu nostagično sjećati kako je bilo lijepo kad je bio mali!

Na Instagramu sam počela viđati kako neki već sad vade božićne ukrase i uređuju dom. Mislim si, kud već, pa još nije ni studeni završio! Takvi smo mi ljudi. Stalno nešto iščekujemo, želimo da to bude što prije. Ili budemo nostalgični i razmišljamo kako nam je nekad bilo bolje.

Nisam niti ja ništa bolja... Uhvatila sam se da pričam mužu kako jedva čekam vidjeti našeg malog da puže, hoda, priča... Kad sam ga na početku dojila po pola sata, jedva sam čekala da dođe to vrijeme kad će moći pojesti u pet minuta. Sad kad je to došlo, tugujem za onim kad je dugo jeo. Da, nikad zadovoljna!

Osim toga, volim sve dobro unaprijed organizirati i isplanirati. Ništa me ne može iznenaditi! Dok jednu stvar obavljam, već razmišljam što je sljedeće. I to nije tako samo s obvezama i kućanskim poslovima. Nego i s hobijima, fotografiranjem za Instagram ili pisanjem bloga.

Da ne spominjem te naše prepametne uređaje... Kad se družim s našim bebačem, umjesto da uživam u njegovom osmjehu, gugutanju i pokretima, želim ga fotkati i snimati... da se onda kasnije mogu nostagično sjećati kako je bilo lijepo kad je bio mali!

I tako u jednom mom nadobudnom fotografiranju bebača s pet mjeseci, proletjeli su mi kroz glavu svi oni dvadesetprvi u mjesecu kad sam ga fotkala. Osjetila sam nostalgiju, ali i čežnju da vidim kakav će dečko biti kad poraste. Zapitala sam se zašto je tome tako?! Što me tjera da živim ili u prošlosti ili u budućnosti? Moram, naravno, neke stvari isplanirati, pripremiti se. Znam i da su sjećanja, uspomene, sastavni dio života koji izgrađuje moju osobu. Ali kakav je to život ako ga ne živim "ovdje i sada"? Živim li onda uopće?!

Ne, ne želim živjeti u mislima, bilo prošlim, bilo budućim. Želim doista živjeti, baš u sadašnjem trenutku. Jedino sada postojim.

Znanost pokazuje da su ljudi usredotočeni na sadašnji trenutak sretniji i produktivniji. I to s razlogom. Kad pogledamo duhovnu pozadinu, Biblija jasno govori: "Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova." (Mt 6, 34). Osim toga, Bog je rekao da se zove Ja jesam (usp. Izl 3, 14)! Sadašnjost je zapravo najbliže vječnosti. Jedino sada mogu susresti Boga i bližnjega. I uživati u tom susretu. Nadbiskup Fulton Sheen je rekao da je jedino sadašnji trenutak trenutak spasenja.

I zato sam donijela odluku da neću više težiti onome što će biti ili tugovati za prošlim trenucima. Uživati ću u sadašnjem trenutku. Kad god. U šetnji, promatrajući lišće i diveći se jeseni. Igrajući se s bebačom i dojeći ga. U razgovoru s mužem i druženju s prijateljima. Obavljajući kućanske poslove. Ovdje i sada.

utorak, 21. studenoga 2017.

Dojenje - moja priča

mama pleše studenoga 21, 2017 biti mama , dojenje 1 Comments

Kao što je slučaj s porodom, tako svaka majka ima svoju priču o dojenju. Nikad zapravo nisam mislila da bih trebala pisati o temi dojenja, jer kod mene je sve proticalo vrlo dobro. A onda u jednom trenutku pojavili su se problemi koji su me zatekli nespremnu.

Kao što je slučaj s porodom, tako svaka majka ima svoju priču o dojenju. Nikad zapravo nisam mislila da bih trebala pisati o temi dojenja, jer kod mene je sve proticalo vrlo dobro. Iskreno, čudila sam se kad su mi druge mame govorile da ne mogu dojiti, da daju bebi mliječnu formulu, da se izdajaju i daju svoje mlijeko bebi na bočicu, da imaju sve manje i manje mlijeka... Razumjela sam da postoje opravdani razlozi za to. Čak sam prije poroda bila spremna na takve situacije. Ipak, meni je to bilo strano i daleko. A onda u jednom trenutku pojavili su se problemi koji su me zatekli nespremnu.

No, krenimo ispočetka. Općepoznate su koristi dojenja, od čisto biološke do emocionalne i duhovne. Još u trudnoći informirala sam se o dojenju, kojeg sam se bojala više nego ičeg drugog, čak i poroda. Ne toliko iz priručnika, nego više od drugih mama. Svaka sa svojim iskustvom, doprinijela je mojoj pripremi.

Imala sam veliku želju dojiti. Pripremila sam šeširiće za dojenje, kupila sam bočicu za svaki slučaj ali mliječna formula nije dolazila u obzir. Čak sam se dogovorila s mužem da ju ne kupujemo unaprijed, "za svaki slučaj", nego baš ako bude kriza.

Suprotno mojim strahovima naš bebač se pokazao jako upornnim. U rodilištu je već naučio cicati na šeširiće. Početnu bol kod dojenja nisam doživljavala jer sam bila presretna što beba cica bez problema. Oksitocin je uspješno odrađivao svoj zadatak. Kad smo došli doma, uspjela sam spriječiti zastoj pomoću hladnih obloga i listova kupusa. Dojenje je u tom početnom periodu trajalo duže. Imala sam osjećaj da samo dojim dijete i ništa drugo ne radim! Ponekad uopće nisam znala je li se bebač najeo ili to već refleksivno cica. Ali i to sam naučila, uz pomoć drugih mama.

Mlijeka sam imala za dvije bebe. Nisam trebala piti čaj za dojilje, niti Mamine kapi za poticanje laktacije kojima sam se opskrbila još prije poroda. I tu mi je pomogla jedna od kuma. Došla je jednu večer s izdajalicom, izmasirala me i naučila kako da se sama izdajam. Nije mi u početku bilo ugodno, ali s vremenom sam se navikla. Taj mi je preiod bio naporan, iako je beba jako dobro spavala. Prije spavanja, kad bih bila najumornija, trebala sam se izdojiti. Ponekad mi je glava klonula i bila sam u nekom polusnu, a samo sam rukom stiskala izdajalicu. Dio za zamrzavanje u hladnjaku bio je prepun mog mlijeka. Koristili smo ga u bočici kad bi išli na put ili kad nismo bili duže vrijeme doma, te kad bi išli na misu.

Onda je došla faza kad je bebač porastao i počeo više jesti. Prestala sam s izdajanjem, osim u nekim iznimnim situacijama, bebač je uspostavio ritam i pojeo u kraćem vremenu. Nismo više koristili ni šeširiće. Mislila sam da će biti jednostavnije. U šetnji sam ga znala na klupici dojiti, u kafiću, u shopping centru... s maramom ili bez nje, u prostorima namijenjenim dojenju... sve je bilo opušteno i lako. A onda je bebač shvatio ne samo da ima svoju volju, nego da je može i iskazati. Nisam još čula da druge bebe to rade, ali moj mali pokazuje jako negodovanje kad mu nudim da jede, a on nije gladan. Kod nas također nema ni uspavljivanja za vrijeme dojenja. Dijete pojede i onda ide uspavljivanje (no to je jedna druga priča). Ima i onog uobičajenog ponašanja kad je sve u prostoriji zanimljivije od mamine cice :)

No pojavio se problem koji nisam očekivala i koji ne znam kako bih riješila. Bebač, naime, odbija jesti iz jedne dojke. I to samo preko dana. Noćno dojenje protječe najnormalnije. Moja prvotna reakcija bila je traženje uzroka takvom ponašanju. Stalno mi je u glavi bilo pitanje: Zašto to radi??? Trudila sam se na sve moguće načine "prevariti" bebača da jede iz te dojke koja mu se iz tko zna kojeg razloga ne sviđa. Ali to nije tako lako. Beba od četiri mjeseca nije baš tako mala. Još k tome sve razumije i opire se svakom pokušaju okretanja i namještanja. Naravno, potražila sam i savjet pedijatrice, interneta, drugih mama... Nitko mi nije znao reći ništa što bi mi moglo pomoći. Sve su bila nagađanja.

To odbijanje trajalo je oko tjedan dana. A onda kao da ništa nije bilo. Baš sam se poveselila. A onda opet. I tako u krug. Pravo vježbanje strpljenja za mene. Nisam još uvijek otkrila uzrok. Neke dane mogu normalno dojiti, u druge dane dovijam se svakojakim trikovima i položajima. Ponekad ne mogu izbjeći izdajanje.

Sve u svemu, iz ovog iskustva naučila sam kako je dojenje doista lijepo i prirodno, no zahtjeva mnogo podrške okoline (posebno muževe) i vlastite upornosti. Očito se kad-tad svaka mama susretne s trenutkom u kojem treba biti uporna i ustrajati u odluci da doji bez obzira na teškoće. Mogu reći da je ovo za mene jedno prosvjetjujuće iskustvo na kojem sam vrlo zahvalna.

četvrtak, 9. studenoga 2017.

Šest stvari kojima me naučilo majčinstvo

mama pleše studenoga 09, 2017 biti mama , lifestyle 2 Comments

Kao što svi znamo, rođenjem djeteta nastupa velika promjena u ženinu životu. I to se ne može naučiti iz knjiga ili tuđim obašnjavanjem, nego jedino vlastitim iskustvom. Često to bude i bolno. No zlato se kuša u vatri. Majčinstvo izgrađuje ženu u svakom pogledu. Usudim se reći da majčinstvo usavršava ženu.

Donosim nekoliko stvari koje je majčinstvo u mom životu promijenilo i što sam kroz to naučila.

Uživaj u malim stvarima

Pa odakle da počnem?! Bebin osmijeh nakon što se probudi, maženje, zrake jutarnjeg sunca koje kroz žaluzine ulaze u sobu, pjevanje bebi...
To uživanje ne odnosi se isključivo na vrijeme s bebom, nego općenito na ženin život. Pola sata s mužem dok beba spava, čitanje knjige uvečer, odlasci u prirodu, obična vožnja autom, promatranje drveća u šetnji... Kiša! Čak sam počela uživati i u kiši koju prije nisam mogla smisliti.

Počela sam primijećivati neke stvari tek kad sam shvatila da za njih nemam vremena. A i postala sam zahvalnija na tim sitnicama.

Planiraj neplanirano

Ja sam jedna od onih koje vole planirati svaki trenutak u danu. Još sam u trudnoći iskusila da ne mogu sve predvidjeti i isplanirati. No uvijek se iznova trudim. Da, još uvijek. Ali jedno sam naučila. S malom bebom treba biti fleksibilan i spreman na brzu promijenu plana. I ne treba se previše živcirati oko toga. Jer nije vrijedno... Važno je da beba bude dobro i da se ispune njezine potrebe, a sve ostalo može čekati. I onda u mojoj glavi nastaje novi plan...

Možeš plakati i smijati se u istom trenutku

Majčinstvo na trenutke može biti naporno. Toliko naporno da poželim sve ostaviti, sjesti na pod i plakati. No dijete u meni sve je manje glasno kako moje pravo dijete iz dana u dan raste. S jedne strane mi je teško, a istovremeno sam toliko sretna i zahvalna zbog toga što imam privilegiju biti mama. O tome sam već pisala u jednom postu. Suze boli, sreće i zahvalnosti na milosti izmijenjuju se iz dana u dan, iz sata u sat.

Možeš više nego što misliš

Prije trudnoće slušala sam priče drugih mama o svojim obavezama. Čudila sam se što sve stignu obaviti. Gledala sam i svoju mamu što sve radi i pitala se kako to uspijeva. I kako to da ne padne s nogu. I tako iz dana u dan. Sad mi je malo jasnije.

Da trebam ići raditi, mislim da bih i to nekako uspjela. No moj sadašnji doseg je (u mojoj glavi neprestano) uspavljivanje bebe i onda pokušaji spuštanja bebe u krevetić a da se ne probudi. Divim se drugim mamama kojima se bebe po noći bude svakih sat vremena, a one su sljedeći dan vesele i nasmijane u šetnji.

Odmor je precijenjen

Svaki odmor. Ne samo spavanje, kao što većina mama kaže. U trudnoći sam spavala ujutro, oko podneva, popodne... Nije bilo tog doba dana kada mi san ne bi odgovarao. I dobro da jesam. Jer sad uživam u budnosti.

Čemu se odmarati, kad ima toliko toga što bih mogla napraviti?! Kuhanje, peglanje, mašina ova, mašina ona... I ne samo kućanski poslovi, već i hobiji - knjige, blog, fotografiranje, pa onda šetnje/kave s drugim mamama, vrijeme sa suprugom . Kakav odmor! Ja sam mama sto na sat. Ako nemam nekakvu fiksnu obavezu, stvoriti ću je. I ne samo sebi (muž bi imao što za reći na ovu temu).

Samo Bog je dovoljan

Mi ljudi imamo očekivanja. Pa tako mame očekuju svašta od majčinstva, od bebe, od bebinog tate i okoline... I onda se mame često razočaraju. Beba previše plače, tata nedovoljno pomaže i ništa ne razumije, baka i djed svuda guraju nos, rođakinje i prijateljice dijele beskorisne savjete... Trebam li uopće dalje?! Ono čega se u svoj toj gužvi na početku majčinstva rijetko sjetimo, jer hej, mi smo mame i nemamo vremena!, jest to da u jednm trenutku ipak trebamo sjesti u tišinu i početi razgovarati s Bogom, s naj-roditeljem, koji nas skroz razumije i koji prolazi sve što i mi, pa možda još i gore.

Jedino nam je On potreban da bismo bile dobre mame, da možemo izdržati sve izazove majčinstva, jer oni su uvijek tu. Onda nam ni muž, niti svekrva, niti tamo neka dobronamjerna mama petero djece s hrpom savjeta neće biti iritantni i svaka će teška situacija biti blagoslov i izgrađivanje nas mama kao osoba.

Što ste vi naučile otkad ste postale mame?
Radujem se čitanju vaših iskustava u komentarima.

ponedjeljak, 6. studenoga 2017.

Oda jednostavnosti života

mama pleše studenoga 06, 2017 biti mama , biti žena 0 Comments

Dok gledam neke profile na instagramu, dođu mi misli da bar ja mogu imati barem tisuću followera, da bar ja znam snimiti ovako dobru fotku, da bar ja imam ovakvu kuću/stan... Koliko je običnih žena koje ne rade posao iz snova, koje ne stignu ništa drugo osim svakodnevne predanosti svojoj obitelj?! Jesi li i ti jedna od njih?

Naš svijet želi buku, galamu, senzaciju, dobru priču, poslovni uspjeh, dobar izgled, putovanja, sreću ... Sve pršti od toga, posebice društvene mreže. Dok gledam neke profile na instagramu, dođu mi misli da bar ja mogu imati barem tisuću followera, da bar ja znam snimiti ovako dobru fotku, da bar ja imam ovakvu kuću/stan... I onda ide onaj loš osjećaj, neka neispunjenost, čežnja za nekim drugačijim životom, životom iz mašte, pitanjima poput "Gdje sam pogriješila?" ili "Kako sam ovdje dospjela?".

Koliko nas je takvih?! Žena koje ne rade posao iz snova, koje rade u smjenama, na određeno ili u strahu od gubitka posla ili žena koje su doma s djecom, koje ne stignu ništa drugo osim svakodnevne predanosti svojoj obitelji. Puno truda, muke i ljubavi ostaje skriveno svjetlima reflektora i kamerama.

Ima jedna jednostavna djevojka koja me naučila puno toga o životu. Ona je živjela svoje najbolje godine zatvorena u samostanu. Bila je sestra karmelićanka. Čeznula je u životu za nečim velikim. Konkretno, željela je otići u misije. Želja joj se nije ostvarila. Umrla je unutar samostanskih zidina kad je imala samo 24 godine. No ipak je postala poznata, i to po svojim autobiografskim zapisima koji su objavljeni nakon njezine smrti. Zahvaljujući tim zapisima svijet je doznao za njezina sitna djela ljubavi. Zanimljivo, ona je mislila da su sve ostale sestre mnogo kreposnije od nje. I zato je prikazivala Bogu njihove dobre zasluge i bila sretna što su drugi bolji od nje. Često je pomagala baš onim sestrama koje su joj bile najiritantnije. A koliko je puta samo prešutjela kritike i zajedljive komenatre. Nije baš jednostavno živjeti s toliko žena na jednom mjestu.

Životna filozofija joj je bila da je jedino ljubav s kojom nešto činimo važna: "Samo je jedno bezuvjetno potrebno: velika, jaka i vjerna ljubav, s kojom se ispunjavaju svakodnevne dužnosti, sasvim svejedno gdje smo postavljeni." Ta mlada djevojka postala je sveticom. Ona je sveta Terezija iz Liseuxa ili sveta Mala Terezija. A mislila je za sebe da je slaba i malena, da je nevažna. Sveta je Terezija spoznala ono do čega mnogi mudri i sposobni ljudi nikad ne dođu: "Shvatila sam da su bez ljubavi sva djela samo ništa, pa i najsjajnija kao uskrisivanje mrtvih.".

Zapravo na ta njezina razmišljanja nemam što više dodati. I zato ti koja misliš da ništa ne znaš, ti koja po cijele dane radiš na poslu i kod kuće, ti koja od umora zaspiš uspavljujući dijete, ti koja svaki dan učiš sa svojim klincima, ti koja ustaješ u pet ujutro da napraviš ručak mužu i djeci kad dođu doma jer ostaješ duže na poslu, ti koja ne znaš od čega platiti račune svaki mjesec, ti koja brineš da djeca zdravo jedu... znaj da si vrlo vrijedna, da ono što činiš nije maleno iako je svijetu skriveno. Jedino Bog zna tajne naših srdaca. I jedino On daje smisao našim djelima, ma kako se beznačajnima nama činila. I zato "upamti da u Božjim očima ništa nije maleno. Sve što činiš, čini s ljubavlju."

ponedjeljak, 30. listopada 2017.

Vrijeme za mamu

mama pleše listopada 30, 2017 biti mama , lifestyle 1 Comments

Žena postavši majkom mijenja svoje prioritete. No važno je da se ne izgubi u majčinstvu i da neke stvari koje su ranije bile važne još uvijek ostanu dio njezinog života kako bi ona mogla normalno funkcionirati, iako možda ne više u tolikoj mjeri. Svaka mama bi trebala imati vrijeme za sebe.

Vrijeme za sebe. U njemu uživamo. Svakome je potrebno. Mame ga nemaju. Tako sam bar u početku mislila. Dok sam bila trudna, mogla sam jako dobro iskoristiti vrijeme i činilo mi se da ga skroz koristim kako bih uživala. I pomalo mi je bio šok kad sam shvatila da ne stignem uz bebu napraviti niti najnužnije kućanske poslove ili osobnu higijenu, a kamoli si uzeti neko vrijeme u kojem bih mogla raditi nešto što volim.

No onda sam promijenila kut gledanja. Pokušati ću podijeliti aktivnosti za slobodno vrijeme u nekoliko kategorija. Pa krenimo.

Spavanje

U prvim mjesecima beba je znala prespavati cijelu noć. To se nedavno promijenilo i naučila sam cijeniti svaki trenutak sna. Sada kad beba preko dana spava, odlučila sam da ću barem jedno spavanje i ja s njom malo odspavati. Najčešće to bude popodne, prije nego se tata vrati s posla. To mi baš dobro dođe. A s obzirom da navečer kuham ručak za sljedeći dan, nema potrebe da preko dana s ičim žurim.

Kućanski poslovi

Vjerojatno se pitate kako uopće mogu uvrstiti kućanske poslove pod neko slobodno vrijeme :) E pa kad ste mama, onda je i to moguće!

Većina mama koristi vrijeme dok beba spava da napravi nešto po kući. Obično to bude brže-bolje prije nego li se beba probudi. I onda mame pospremaju, čiste, peru, peglaju, kuhaju... I sretne su kad mogu zgotoviti posao s kojim su krenule. Nema goreg nego kad te bebin plač prekine dok peglaš, a ostala su ti samo još dva komada odjeće.

Ima mama, i općenito žena, koje vole kućanske poslove i kojima je to opuštanje. I ja spadam u tu skupinu. Volim taj osjećaj kad perem kupaonicu, pa sve poslije bude čisto i sjajno. Ili kad brišem prašinu pa sljedeći dan na jutarnjem suncu dnevna soba izgleda kao apoteka. Ima nešto opuštajuće u tome.

Kućanski poslovi ne moraju biti tlaka i najgora stvar na svijetu, kad si tako postaviš stvari u glavi. To može biti vrijeme kad netko drugi čuva bebu ili kad tata aktivno provodi vrijeme s djecom. Kupaonica i ja, nema cendranja, samo odzvanja hladna voda koja teče, prljavština i kamenac odlaze...
Nekome je to napor, a meni veselje.

Osim pranja i pospremanja volim i kuhati. Ne želim se svaki dan žuriti i najtecati sa satom, pa sam odlučila opušteno i smireno kuhati navečer, kad malac spava ili ga tata uspavljuje. Imam sreće pa naša beba želi ići spavati već oko osam. Tako da ne kuham kasno navečer, i još se stignem malo odmoriti nakon toga.

Molitva

Molitvu zapravo ne smatram nekim slobodnim vremenom, nego više potrebom kako bih što bolje funkcionirala ostatak dana. Bez obzira na bebu, odlučila sam nastaviti s razmatranjem svaki dan. I nije bilo lako pronaći pravo vrijeme za to, no borila sam se i izborila. Dok beba ujutro spava, to je moje vrijeme za razmatranje. Prvo jutarnje spavanje bude oko osam (da, da, tako rano, ne želite znati kad se budi ujutro) i baš na početku dana mogu provesti dragocjeno vrijeme s Bogom. Neke mame se ustaju prije svoje djece kako bi mogle razmatrati. No meni se ovako baš lijepo posložilo.

Osim toga, postoji još jedno razdoblje u danu koje iskoristim za osobnu molitvu, a to je šetnja. To je vrijeme kad mogu u miru i bez žurbe promisliti za što i koga je potrebno moliti, kada gledam svoje postupke i molim za ono što je ispred mene.

Čitanje

Ovo mi najviše nedostaje u usporedbi s vremenom prije bebe. Najviše sam čitala na početku svog majčinstva, dok mi je bilo lakše ležečki dojiti i dok je to duže trajalo. Čudila sam se koliko puno uspijevam čitati. Danas za vrijeme dojenja ne uspijem puno čitati, tek ponekad neki tekst iz booka ili s interneta. Dogodi se tu i tamo da napravim ručak za dva dana, pa onda te večeri najčešće koristim za čitanje, najviše na uštrb pisanja bloga :)

Instagram

Jedno sam vrijeme vrlo često fotkala i postala na Instagram, gotovo svaki dan. Onda se u trudnoći taj intenzitet smanjio, što mi je danas žao kad vidim koliko sam zapravo slobodnog vremena imala. No dobro, tada sam se samo htjela naspavati i gledati što je više moguće kulinarskih emisija. Danas jako cijenim to vrijeme kad sam mogla bezbrižno slikati i isprobavati različite kutove i stilove.

Sad najčešće mogu nešto fotografirati zahvaljujući mužu koji zabavlja našeg bebača. Kad sam sama doma s bebom, isto se nađu trenuci inspiracije, no po kvaliteti slike se vidi da nisam skroz opuštena i da nemam vremena koliko bih htjela za doradu i isprobavanje. A obrada slike postala je poseban luksuz.

Ima tu još toga, kao na primjer kava s frendicama, gledanje serija/filmova, druženje s mužom (ovo zadnje traži poseban post)... Nekim mamama dovoljna je šalica kave u tišini ili samo sjesti pred televizor navečer i pogledati nešto što ne traži neki veliki mentalni napor. Što god vas čini sretnima, zadovoljnima, odmornima, i što god vas ispunjava, to je dobro iskorišteno slobodno vrijeme. Ovdje sam dala malo drugačiji pregled vremena za sebe. Naravno, ovo pišem iz svoje perspektive, mame jedne male bebe. Vjerujem kako je mamama koje imaju dvoje ili više djece ipak malo teže naći vrijeme za sebe.

Žena postavši majkom mijenja svoje prioritete. No važno je da se ne izgubi u majčinstvu i da neke stvari koje su ranije bile važne još uvijek ostanu dio njezinog života kako bi ona mogla normalno funkcionirati, iako možda ne više u tolikoj mjeri. Svaka mama bi trebala imati vrijeme za sebe. Jer kad je mama sretna i djeca su sretna. Onda sve u domu funkcionira. Muž/tata to najbolje zna. On i ljudi bliski obitelji trebali bi se za to pobrinuti. I zato sam jako zahvalna svom mužu što mi omogućuje da imam to vrijeme opuštanja, vrijeme kada radim što volim ili barem kad si posložim u glavi da je to sad vrijeme koje imam za sebe.

četvrtak, 19. listopada 2017.

Mamma knows best

mama pleše listopada 19, 2017 biti mama , lifestyle 0 Comments

Još prije nego li sam ostala trudna, primijetila sam da žene koje su majke vole dijeliti savjete na jedan poseban način. Kao trudnica u to sam se još više uvjerila, a sad kad imam bebu doma, sigurna sam u to!

Znate kako postoje neke osobine kod određeni tipova ljudi koje posebno uočite. Na primjer, učiteljice ne znaju slušati i često kritiziraju, tete u vrtiću glasno pričaju, informatičari kod kuće sve pokušavaju umrežiti... Tako i mame imaju jednu svoju specifičnu karakteristiku.
Još prije nego li sam ostala trudna, primijetila sam da žene koje su majke vole dijeliti savjete na jedan poseban način. Dok sam bila trudna u to sam se još više uvjerila, a sad kad imam bebu doma, sigurna sam u to!

Upravo sam to primijetila u jednoj situaciji gdje su mi dvije mame dale posve različite savjete. I jedna i druga s apsolutnom su sigurnošću izrekle svoje savjete. U drugoj jednoj situaciji doživjela sam i zgražanje zbog nečega što radim. A često dobijem i upitne poglede zbog svog komentara kako ne znam nešto o bebi.

Dakle, upozorenje svima: mame ne daju savjete - one znaju!
Nema tu izjava poput: "Ja to tako radim." ili "Mislim da bi trebalo ovako...", nego jednostavno: "To je tako!" Na to me i upozorila jedna prijateljica, rekavši mi da sve što druge mame govore, ide iz njihovih osobnih iskustava i da se ne mogu od toga odvojiti. Zapravo, to je logično.

No, primijetila sam da sam i sama takva. I ja vrlo samouvjereno govorim ženama koje još nemaju djecu ili trudnicama što se sve događa u trudnoći, kako izgleda porod, zatim kako je to biti mama i kako treba postupati s malim djetetom... Što li će tek biti kada bebač poraste?! Pa naravno, dijeliti ću savjete o odgoju! :D

Ima tu i još nešto. Postoje i dobronamjerni ljudi koji jednostavno vole dijeliti savjete. Mogu to biti žene bez djece ili zreli ljudi s odraslom djecom. I onda kreće... "Zar ste već bili u prvoj šetnji?!", "Zar nije malo pretoplo obučen?!", "Nemoj da bi išla s njim na misu kad pada kiša!", "Zašto ga uspavljuješ na rukama? Nećeš kasnije drugo dijete moći nositi." itd. itd.

Koliko nas takvi komentari pogađaju, ovisi o tome koliko patimo od ljudskih obzira. Da, moj muž i ja imamo svoje stavove o roditeljstvu i u ova četiri mjeseca naučili smo da se ti stavovi mogu vrlo lako promijeniti. No, hvala Bogu, svatko od nas roditelja donosi odluku za svoje dijete i ujedno snosi posljedice za to.

I možda nikada neću imati toliko djece kao neka druga mama, niti će moja djeca odrastati u okolini kao djeca neke druge mame, možda neću biti toliko informirana i načitana, možda neću sa svojom djecom svašta proći kao neka druga mama sa svojom. No jedno je sigurno: voljet ću i odgajati svoju djecu - najbolje! Jer, mamma knows best!

ponedjeljak, 16. listopada 2017.

JADIKOVKE PO MAJČINSTVU

mama pleše listopada 16, 2017 biti mama , lifestyle 2 Comments

Majčinstvo donosi mnogo radosti i ispunjenja - mit ili istina? Ako majka kaže da joj je teško, nailazi na nerazumijevanje i osudu društva. Ništa više nije kao prije, niti izgled niti društveni život. Gdje su u cijeloj toj priči očevi? Što s dojenjem, nespavanjem, općom iscrpljenošću? No, je li sve tako crno...?

Neki sam dan naletila na novi talk-show Doris Pinčić. Prva je tema bila majčinstvo, i to manje lijepe strane majčinstva. Za one koje nisu gledali emisiju, probati ću sažeti sve o čemu su sugovornici govorili.

No prije nego li uopće nastvim dalje, moram reći da sam dvojila oko toga trebam li uopće dotaknuti ovu temu. Vjerujem da o svemu treba otvoreno govoriti, pa tako i o ovome. Možda ću naići i na neslaganje, ali i to je posve normalno.

Dakle, o čemu je u emisiji bilo riječ? Sugovornice za početak kažu da postoje mitovi o majčinstvu, posebno o njezi novorođenčeta - maženje u postelji, bebino spavanje po cijeli dan, predivno dojenje... Zatim, kao glavni problem ističu nerazumijevanje okoline. Voditeljica je komentirala da će sad gošće, koje iznose svoje teškoće u emisiji, zbog toga naići na kritike društva. Nadalje, novopečena majka više ne može raditi što je prije radila, niti više ne izgleda kao prije trudnoće. I opet se ponavlja rečenica: "Nitko mi to nije rekao!" Sugovornice su se dotakle i očeva, njihovog "čuvanja djece", umora od posla i prospavanih noći. I konačno, vrlo kratko bilo je riječi o postporođajnoj depresiji.

Pa da se osvrnem pomalo na svaku točku razgovora.

S obzirom da sam i sama postala mama, čitam razne portale upravo za tu publiku i nailazim na javne ispovijesti mama kojima ta uloga teško pada. I to bi bilo posve u redu, da njihov glavni argument nije da se o tome u društvu uopće ne govori i da se mame ne smiju požaliti na teškoće na koje nailaze. Otkad sam uopće počela razmišljati o majčinstvu, slušala sam o tome kako to nije lako. Nema mame koja mi to na neki način nije rekla ili da sama nisam primijetila. Da je lagano imati djecu, svi bi ih onda imali po desetero. U medijima se dosta priča o manje lijepim stranama majčinstva, za moj ukus i previše. Ne znam u kakvoj okolini voditeljica živi, no ja niti u jednom trenutku nisam naišla na to "nerazumijevanje okoline". Prve koje mi uskoče su mama i svekrva, a zatim šogorice i kume; za davanje savjeta i utjehu tu su sestrične i prijateljice. A i svi ostali ljudi s kojima dolazim u kontakt imaju mnogo razumijevanja. Dakle, ta teza o osuđivanju okoline ne stoji.

Svaka buduća majka i budući otac imaju različita očekivanja od roditeljstva. Ono što sam ja čula prije poroda jest da je dojenje bolno i iscrpljujuće, da bebe ne spavaju po noći, da puno kakaju, da imaju grčiće pa ih se treba nosati po cijele dane... Pitam se onda odakle su neke žene dobile idiličnu sliku o majčinstvu. Iz televizijskih reklama?!

Kao predstavnik očeva, gost u emisiji bio je i reper Ante Cash. Čovjek je razumno i realno govorio o roditeljstvu. Ono što mi je posebno zapelo za uho bilo je pitanje voditeljice je li mu supruga privlačna i nakon što je rodila, bez obzira na podočnjake, kilograme viška, neispavanost i umor. Odgovor je bio jednostavan i predivan u isto vrijeme- to je njegova žena, nije se oženio za naslovnicu ili virtualnu djevojku. Još je u jednom navratu rekao da je ljubav odluka da činiš dobro onima koje voliš, pa mu nije ništa u roditeljstvu teško palo. Na to je jedna druga gošća komentirala da je on u fazi ljubavi u vezi postao otac, a ne u fazi zaljubljenosti. Neću sad pisati sve što o tom komentaru mislim (upoznavanje i komunikacija prije braka, predbračna čistoća, ukratko - sami si kompliciramo život kad ne živimo moralno), nego ću samo citirati svoju svekrvu: "Ko kaj dela, sebi dela."

O nezaobilaznoj kritici očeva mogu samo reći da bi tome trebala posvetiti cijeli jedan post. Zasad će biti dovoljno to da si same biramo muževe pod pretpostavkom da znamo za koga se udajemo (pogledaj prethodnih nekoliko rečenica).

No da se vratim na temu. Da, majčinstvo je teško. I meni je teško. Volim si tepati da sam super mama i stavljam taj hashtag na instagram, no zna se dogoditi da nemam pojma zašto beba cendra. Nakon prvih mirnih mjesec dana, beba je počela biti više budna, tražiti pažnju. Preko dana nisam ništa stizala. Onda sam shvatila da trebam postaviti prioritete i u skladu s tim djelovati. Moji prioriteti su razmatranje, osobna molitva i bebine potrebe. Zato sam se drugačije organizirala - preko dana bila bih samo s bebom, igrala se, dojila, šetala, spavala s bebom, a navečer pospremam, peglam i kuham ručak za sljedeći dan. Zatim su krenule muke po uspavljivanju, zubići, nespavanje u kolicima. Bilo je jutara kad smo i beba i ja plakali uglas. Tako to bude kad stari čovjek umire i novi se rađa. A onda su sve češća bila jutra kad mi je beba spavala na rukama. A ja sam opet plakala. Sada uz Božju pobjedu, slušajući ih po ne znam koji put. Samo što je sad svaki stih bio moja molitva, moje slavljenje, moja zahvala, a srce ispunjeno.

I da zaključim. Zašto stvarati negativnu sliku o majčinstvu u društvu? U redu je reći da nam je teško, da nailazimo na razne probleme, da sve to nismo očekivale... Ne želim reći da treba gledati više ono poztivno ili da majčinstvo donosi mnogo više radosti od ovih teških stvari. Ne. Nego da treba na pravi način pristupiti teškoćama. Kao što je jedan svetac rekao: "Jedan od tri križa s Kalvarije moraš mudro izabrati; jer trpjeti, ili kao svetac ili kao pokajnik ili kao nesretni prokletnik potrebno je." Majčinstvo je žrtva (kao i mnoge druge stvari u životu). I prvi poriv je pobjeći ili jadikovati. No uvijek imamo oslonac u Onome koji je za nas podnio najveću žrtvu ljubavi. Vjerujem da će naša djeca biti sretnija ako i mi majke svoju žrtvu podnosimo radosna srca, bez kukanja i samosažaljenja.