Početak mog obraćenja temelji se na teologiji tijela. Osim predbračne čistoće, bilo mi je jasno da me čeka i bračna čistoća, odnosno da suprug i ja nećemo koristiti “zaštitu". Zbog toga mi je trebala nekakva pouzdana metoda s kojom bi onda mogli odgovorno planirati dolazak djece u obitelj, odnosno živjeti ono što papa Pavao VI. naziva "odgovorno roditeljstvo" u svojoj enciklici Humanae vitae. S druge strane, tražila sam rješenje za svoje hormonalne probleme koji su uzrokovali nepravilne cikluse. Tako je usporedno s otkrivanjem ljepote spolnosti kroz teologiju tijela krenula i moja potraga za otkrivanjem kako moje tijelo doista funkcionira. Ovo je moja priča o prirodnom planiranju obitelji.

Iako nisam bila spolno aktivna, već u tinejdžerskoj dobi sam išla na pregled kod ginekologa. To se nastavilo i u mojim ranim dvadesetima obzirom na nepravilne cikluse. No nešto mi je bilo čudno. Bez obzira kojem ginekologu otišla, bez obzira na to koliko puno platila, uvijek sam dobivala istu dijagnozu s više ili manje pretraga i onda istu terapiju - kontracepcijsku pilulu. U jednom trenutku sam se zapitala kako je moguće da je odgovor na sve moje probleme pilula, koja se ljepše rečeno naziva hormonska terapija. Što će se dogoditi kad jednoga dana budem željela dijete - zar će moj ciklus ostati “školski” i kad prestanem uzimati pilulu? Je li pilula doista lijek ili samo prikriva simptome? Osjećala sam se čak i pomalo povrijeđeno što se nitko od liječnika nije potrudio utvrditi kako doista moje tijelo funkcionira. Jer mjerenje razine hormona na određene dane kao da ciklus traje 28 dana, kad zapravo traje duže, je suludo.

Nakon nekoliko godina bezuspješnih pokušaja regulacije hormona prehranom, čula sam od prijateljice za program pod nazivom Fertility Care. Tada sam već bila zaručena. Iako sam znala da postoje razne prirodne metode praćenja ciklusa, nisam s njima bila upoznata. Razmišljala sam kako ću jednga dana kad uđem u brak naučiti nešto o njima kad mi bude trebalo. No iskreno rečeno, plašila me pomisao da pratim svoju plodnost na temelju plodnih i neplodnih dana, posebno s nepravilnim ciklusom poput moga. I tu dolazim do najveće zablude o prirodnom planiranju obitelji, koje imaju mnogi katolici, a imala sam i ja. PPO se ne temelji na iskustvima prošlih ciklusa, odnosno na brojanju dana, već na konkretnim opažanjima za trenutni ciklus.

I tako želeći prije braka što više naučiti o funkcioniranju svoga tijela, tada zaručnik, a danas suprug, i ja, odlučili smo se nakon uvodnog predavanja za program Iako nam u to vrijeme cjenovno nije baš bio povoljan, gledali smo na to kao ulaganje u budućnost. Pola godine smo zaručnik i ja učili o metodi (Creighton model). Logično, ja sam bila ta koja je promatrala znakove plodnosti. No zaručnik je u to vrijeme puno učio o funkcioniranju ženskog tijela. Sjećam se da je na svakom susretu on odgovarao na pitanja koja se tiču ženske plodnosti te nas je podučavateljica poticala da baš on bude taj koji će bilježiti moja promatranja u kalendar. Obzirom da nismo živjeli zajedno prije braka, ja bih mu navečer poslala poruku o svojim promatranjima toga dana, a on ih je upisao predviđenim kraticama u kalendar koji je bio kod njega. Na taj smo način shvatili da smo jednako odgovorni za donošenje odluka u vezi planiranja obitelji. Mislim da je takav pristup posebno dobar za razvijanje svijesti o odgovornosti kod muškaraca, kako bi shvatili da nije na ženi da kaže je li plodna ili ne, nego kako bi se kao par dogovorili jesmo li spremni za prihvaćanje djeteta u obitelj. Priznajem, takav pristup plodnosti nije uvijek jednostavan, jer je i meni kao ženi lako podleći načinu razmišljanja da samo kažem da sam plodna te da se naša odluka podrazumijeva. U jednoj fazi našeg braka, kad smo odgađali trudnoću, jako smo se trudili kako bismo osvijestiti tu jednaku odgovornost. K tome želim još napomenuti da smo iz dana u dan ostali u molitvi otvorenu Božjem poticaju da promijenimo svoju odluku o odgađanju trudnoće.

Osim toga, kroz vrijeme zaručništva razvijali smo način komunikacije koji se zove SPICE (engl. začin),a odnosi se na duhovni, fizički, intelektualni, kreativni/komunikativni i emocionalni aspekt naše spolnosti (engl. SPICE - spiritual, physical, intelectual, creative/communicative, emotional). Tako smo naučili da istinsko povezivanje dviju osoba podrazumijeva mnogo više od samog tjelesnog kontakta. Plodove toga sada vidimo i ubiremo. Osim dobre komunikacije i razumijevanja naučili smo prihvaćati jedno drugo kao cjelovite osobe i stavljati potrebe onoga drugoga ispred svojih, što nije uvijek jednostavno. U vrijeme zaručništva SPICE je podrazumijevao da smo, primjerice, učili biti nježni jedno prema drugome bez fizičkih dodira ili smo provodili vrijeme u aktivnostima koje oboje volimo, kao što je fotografiranje, a pomoglo nam je u kvalitetnom i smislenom življenju predbračne čistoće. Iskusili smo da je takav način komunikacije i doživljavanja cjelovitosti druge osobe kasnije u braku vrlo koristan, napose u periodu kad odgađamo trudnoću.

Osim ovih već navedenih prednosti u vezi komunikacije, prihvaćanja i odgovornosti, kao ženi bilo mi je važno utvrditi pravo stanje svoga spolnoga zdravlja. Iako sam u početku bila sumnjičava, model koji Fertitlity Care koristi vrlo je brzo pokazao što bi mogao biti uzrok mojih nepravilnih ciklusa, i to zbog sistematičnosti i standardiziranog bilježenja znakova plodnosti. Iako mi je na početku bilo izazovno, ponekad i frustrirajuće prepoznati znakove plodnosti, već nakon nekoliko mjeseci braka, promatranja su postala rutina. Sva bilježenja znakova plodnosti u mojim kalendarima bila su korisna ne samo nama kao bračnom paru za odluke o planiranju obitelji, nego i za moje zdravlje. Usporedno s time, pokušali smo postići trudnoću, te se pokazalo da trebamo liječničku pomoć.

U takvim slučajevima postoji liječenje NaPro tehnologijom. To je zapravo individualni liječnički pristup neplodnosti. NaPro liječenje je u našem slučaju bilo vrlo uspješno, jer smo samo malo trebali pomoći mom tijelu, te smo prvu trudnoću ostvarili u prvom ciklusu u kojem smo primijenili smjernice i terapiju NaPro liječenja. Izrazito pozitivno kod ovakvog pristupa jest to što se otkriva uzrok neplodnosti i fokusira se na njegovo liječenje, a postizanje trudnoće onda dolazi samo po sebi, za razliku od umjetne oplodnje čiji se postupci usmeravaju isključivo na postizanje trudnoće. Upravo zbog toga sam mogla nastaviti slijediti preporuke NaPro liječnika i nakon postignute i iznesene trudnoće, u mom slučaju u vezi prehrane. Kvalitetu NaPro liječenja vidim posebno u slučajevima kad liječnik na temelju mojih promatranja utvrdi uzroke neplodnosti koji nisu direktno vezani uz spolno zdravlje, kao npr. inzulinska rezistencija ili stres.

Najviše od svega mi kao ženi znači individualan pristup liječenju i odnos sa liječnikom. Upravo to je ono što me oduševilo i zbog čega smo se po drugi puta odlučili za NaPro liječenje. Nakon postizanja prve trudnoće reakcije dva liječnika koja su nas pratila duboko su me dirnula. Oba su izrazila zahvalnost Bogu, nisu sebi pripisali nikakve zasluge i od prvog pregleda, odnosno razgovora, pokazali su odnos prema začetom životu onako kako to svako nerođeno dijete i zaslužuje. Osim toga, u slučaju gubitka nerođenog djeteta u drugoj trudnoći podučavateljice programa bile su mi velika podrška, ne samo u profesionalnom smislu, već i ljudski i emocionalno. Sada, u drugom slučaju liječenja NaPro tehnologijom, prolazimo kao bračni par nove i drugačije izazove, no i u tome vidimo rast i obogaćenje, te vjerujemo da će Bog blagosloviti našu čežnju da darujemo još jedan život ovome svijetu.

Kroz protekle četiri godine koliko smo suprug i ja u Fertility Care programu, iskusili smo učenje multidimenzionalnosti naše spolnosti, rast u komunikaciji, odgađanje trudnoće u nekoliko navrata, postizanje trudnoće individualnim pristupom liječenju neplodnosti, gubitak nerođenog djeteta, te jedan duži vremenski period NaPro liječenja. Zahvaljujući ovoj metodi postala sam kao žena aktivni sudionik u donšenju odluka u vezi mog spolnog zdravlja, dobila sam samopouzdanje i sigurnost kod prepoznavanja simptoma koje mi tijelo šalje u svakoj fazi ciklusa, suprug i ja jednako odgovorno sudjelujemo u donošenju odluke želimo li u određenom trenutku još jedno dijete ili ne, te se naše bračno sjedinjenje temelji na prihvaćanju cjelovite osobe bračnog druga i dubljoj povezanosti od one isključivo tjelesne. Preko ove metode upoznala sam ljepotu Božjeg stvaranja kroz žensku plodnost, kao i slobodu u donošenju odluka otvorenih životu, koji god aspekt djelovanja one obuhvaćale.

Prirodno planiranje obitelji puno je više od metode odgađanja trudnoće ili, kao što se često govori “kontracepcije za katolike”. U tom slučaju nitko ne bi imao potrebu koristiti kontracepciju. To je dugoročno ulaganje u budućnost, osnaživanje žene i kvalitetan brak. Potrebno je malo hrabrosti, puno učenja i ustrajnosti, te vjere u Božju providnost. Zapravo je mnogo lakše nego što izgleda. Ako još ne koristiš PPO, odvaži se. A ako ga koristiš, posvjedoči!

Ako želiš znati više...
Osim Fertility Care programa (Creighton modela), postoje i druge metode PPO-a, kao na primjer Billings ovulacijska metoda ili simptotermalna metoda.
Ako želiš znati više o njima, pogledaj ovaj link. Prednosti metoda prirodnog planiranja u usporedbi s kontacepcijom možete pročitati ovdje. Iskustvo bračnog para Angel u korištenju Creighton modela možete čuti na ovom linku.

Nakon bolesti djeteta i muka oko organizacije čuvanja, došao je i taj prvi susret naše male grupe. Voditelji Ivana i Danijel bili su simpatični, a ostali parovi zanimljivi. Na početku smo svi bili malo rezervirani, no kad smo shvatili da imamo više-manje iste probleme, i to je nestalo. S vremenom smo se kao grupa povezali, poticali, suosjećali i veselili se rastu drugih parova. 

Tih tri sata svaka dva tjedna bili su samo naši! S veseljem sam ih očekivala, no svaki put se pojavio nekakav problem oko čuvanja sina. Jednom prilikom je šogoru i šogorici koji su ga trebali čuvati stao auto, dok smo ga drugom prilikom morali povesti sa sobom, što je bilo odlično jer se lijepo družio s našom voditeljicom Ivanom. Znala sam da činimo nešto važno za naš brak kad se toliko problema javlja oko naših odlazaka na grupu. No s pouzdanjem i odlučnošću smo ušli u to, te smo znali da nas Gospodin neće iznevjeriti. 

I tako iz tjedna u tjedan sami smo si zadali određeni izazov, zbog kojeg smo se posebno trudili biti bolji prema supružniku. Dobro sam pazila što ću odabrati učiniti, da zaista bude nešto što je mom mužu važno. Uvijek smo prije sljedećeg susreta pokušali pogoditi što je onaj drugi odabrao kao izazov, a ako smo pogodili, to je bio znak drugome da se dobro potrudio. 

Ono što sam iz lekcije u lekciju sve više shvaćala jest činjenica koliko je za brak važan moj odnos s Bogom. Na kraju svake lekcije trebali smo napisati tri za nas najvažnije stvari. Zanimljivo da sam u svakoj lekciji bar jednu točku povezala sa svojim duhovno-molitvenim životom. Primijetila sam kad nešto u braku ne štima da onda niti moj odnos s Bogom ne štima. Zapravo sam se više svađala s Bogom nego s mužem, više sam prigovarala Bogu nego mužu, više sam se ljutila na Boga nego na muža. I s takvim ponašanjem sam iskazivala veliko nepoštivanje Bogu, a ne samo mužu. Shvatila sam da moram najprije riješiti stvari s Gospodinom, a onda će sve lakše biti i u odnosu s mužem. 

Konačno je došla i posljednja lekcija, Moj odziv je moja odgovornost, u kojoj je ležao ključ moje promjene. Shvatila sam da muž ne može biti kriv za moje nepoštivanje njega, kao što sam prije mislila i tvrdila u našim raspravama. Moja reakcija na njegovu samo otkriva što se skriva u mojoj nutrini, otkriva kakva sam ja zapravo. Kao što zrno pijeska može biti iritant u oku koji uzrokuje upalu tako u školjki može dovesti do stvaranja prekrasnog bisera. Naš brak bi zapravo trebao biti školjka u kojoj ćemo jedan i drugi biti zrno pijeska koje će dovesti do stvaranja prekrasnog bisera. 

U teoriji sam znala da je brak put do Neba i da su supružnici jedno drugome pomoć na tom putu. No kad dođe do nerazumijevanja, razmirica i svađa, kad ne ide sve glatko, brak još uvijek može biti put spasenja. Baš onda je brak put spasenja! Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? (Mt 5, 46) Kad me muž povrijedi ili učini nešto za što ja mislim da je bez ljubavi, otkriva mi područje života na kojem još trebam raditi, koje trebam predati Isusu da ga preobrazi. Moja reakcija pokazuje što se skriva u mom srcu, a da ponekad toga nisam ni svjesna. 

Zato danas zahvalnije gledam na te situacije, jer zbog njih možemo rasti kao osobe i supružnici. Nije uvijek lako i ponekad se slične situacije ponavljaju mjesecima dok ne prestanemo okrivljavati drugu stranu za svoje reakcije bez ljubavi ili poštovanja. 

Ovaj je tečaj samo početak. Ako ga prođete, ne znači da će vaš brak odjednom procvasti i da problema neće biti. Usuđujem se reći, naprotiv! No postati ćete osjetljivi na supružnikove potrebe ljubavi i poštovanja; biti će vam jasno zašto različito gledate na istu situaciji; shvatiti ćete da možete oboje biti u pravu iako se ne slažete - i da je to u redu; moći ćete dešifrirati jezik kojim supružnik govori, te ćete se lakše i brže zaustaviti na početku rasprave; moći ćete se zajedno nasmijati svojim reakcijama i krenuti razgovarati s ljubavlju i poštovanjem. 

Sjećam se da sam nakon prvog susreta mislila kako od svih parova mi imamo najmanje probleme. S današnjim odmakom jasno mi je da je to zato što imamo najmanje bračnog “staža”. Na kraju tečaja, na onim parovima s više godina braka vidjele su se ogromne promjene, što je živo svjedočanstvo za nas ostale.

Nadam se da će i ovo moje malo svjedočanstvo nekoga potaknuti da se odluči na tečaj Ljubav i poštovanje. Brak je vrijedan svakog truda i vremena, a poruka ljubavi i poštovanja doista djeluje. Hvala Kristoforima što se ozbiljno i stručno bave ovom ključnom temom za naše vrijeme i društvo!

U tjednu nakon Uskrsa dr. Emerson Eggerichs, stručnjak za komunikaciju u braku i obitelji, održano je u većim hrvatskim gradovima predavanja na temu komunikacije u braku. Ukratko, muškarcima je potrebno poštovanje, a ženama ljubav. To su potvrdila i opsežna istraživanja etabliranih američkih sveučilišta. Neću ulaziti u detalje, jer sve piše u njegovoj knjizi Ljubav i poštovanje. No to me predavanje podsjetilo na važnost te dvije komponente braka. 

Ono što ovdje želim jest opisati kako je taj pristup utjecao na naš brak i to iz ženske perspektive. Posebno zato što u kulturi intime žene imaju primat, pa često ne razumijemo potrebe muškaraca ili mislimo da poštovanje trebaju zaslužiti. A muškarci rijetko znaju izraziti u čemu je problem. Iako nismo dugo u braku, vjerujem da će svaki bračni par moći pronaći dodirne točke.

Kad je izašao hrvatski prijevod knjige Ljubav i poštovanje, bila sam oduševljena. Tek sam započela svoju bračnu priču i gutala sam knjige o braku. Stvarno sam i krenula provoditi ono što sam čitala. Čak sam jedno ljeto posvetila tome da svaki dan ohrabrim supruga na način da osvijestim jednu njegovu kvalitetu, iskažem mu zahvalnost zbog toga i molim za njega (30-day Husband Encouragement Challenge). 

U tom početnom razdoblju uvijek smo se podsjećali na ono što smo naučili o komunikaciji u braku - da je meni potrebna ljubav i da me on sasluša, a ja da mu ne prigovaram, nego da mu s poštovanjem kažem što mi ne odgovara, te da kažem kako se ja osjećam, a ne da optužujem. Općenito smo se trudili komunicirati jedno s drugim na način koji onom drugom odgovara. 

Do trenutka kad sam bila trudna, znali smo da nešto nije u redu kod onog drugog i bez pogleda. Što je još nevjerojatnije, znali smo u čemu je stvar. Bila sam jako ponosna na naš brak, kako rješavamo sukobe i nerazumijevanje. Često sam promatrala bračne parove oko sebe i u glavi analizirala Ona ga ne poštuje - on se zatvara u sebe ili Gle, kako ga gleda s divljenjem! Sigurno imaju dobar odnos ili Vidi kako je ponosan na nju. …  Ono pozitivno trudila sam se primijeniti na naš brak, a negativno izbjeći.

Onda se rodila beba. Prekretnica. Naš obiteljski život postao je dinamičniji. Pojavili su se neočekivani problemi, a nerazumijevanja su postala sve učestalija i trebalo ih je brže rješavati. Pravi problem bilo je moje sve učestalije prigovaranje. Zapravo sam sama sebi išla na živce. Osjećala sam kao da Sirah mene opisuje kad kaže “Volim više živjeti s lavom i sa zmajem nego živjeti sa ženom opakom” (Sir 26, 16). Znala sam da radim krivo, da to nije način na koji ću motivirati muža da učini ono što smatram ispravnim. A on se silno trudio bez obzira na moje nepoštovanje iskazivati mi ljubav. I uzimala sam knjigu Ljubav i poštovanje u ruke, listala, tražila… ali ništa. Ništa nisam uspjela promijeniti. Nikoga nisam uspjela promijeniti - niti muža, niti sebe. 

U teoriji sam znala da bračna ljubav utječe na osjećaj sigurnosti i voljenosti kod djeteta. Ipak me bubačeva reakcija u trenucima napetosti između muža i mene iznenadila. Od bebe koja slobodno izražava svoje osjećaje, i pozitivne i negativne, postao bi povučen, promatrajući situaciju bez privlačenja pažnje na sebe. Niti spoznaja da je naša ljubav ključna za to da se on osjeća ljubljeno nije me mogla dovoljno potaknuti da počnem reagirati prema mužu s poštovanjem.  

Ne znam jeste li primijetili, ali dosad u tekstu nisam spomenula Boga niti molitvu. Zar brak nije sakrament, barem onako kako smo ga mi sklopili?! Ako jest, onda je u tom braku i Bog. I doista, molili smo se zajedno, i ja sam se molila za muža i sebe kao suprugu. No, očito, ne na pravi način. Moj unutarnji stav bio je pogrešan - muž se treba promijeniti, a ne ja. 

Ono što je dr. Eggerichs u svom predavanju naglasio jest motivacija za drugačiji način reagiranja u sukobu. Jer sukobe u braku ne možemo izbjeći. Ali kad oni nastanu, što činimo? Upadnemo u ludi krug - žena reagira s nepoštovanjem, a muž se zbog toga osjeća povrijeđeno i reagira bez ljubavi prema svojoj ženi, te je onda ona povrijeđena i reagira bez poštovanja… i tako opet iznova. Saznanja da je mom suprugu važno poštovanje, da on ima dobre namjere i ne želi me povrijediti, da će naš brak bolje funkcionirati ako ću ga ja poštovati nisu me mogla dovoljno motivirati da se ponašam u skladu s tim. Gotovo uvijek sam bila ja ta koja je iznova zavrtjela taj ludi krug i reagirala po starom. Po svome. 

Kao rješenje izlaska iz tog ludog kruga dr. Eggerichs istaknuo je u svom predavanju da onaj koji se osjeća spremnije i zrelije treba prvi popustiti, te da je svaki supružnik odgovoran za svoju reakciju u sukobu. No još jedna stvar mi je baš zapela za uho. A to je da se u odnosu prema supružniku zrcali naš odnos prema Bogu. Dakle, kroz nepoštovanje prema mužu, pokazujem da ne želim niti častiti Boga, da i u tom odnosu želim da sve bude po mome. 

Tu tezu dr. Eggerichs temelji na petom poglavlju Pavlove poslanice Efežanima, zbog kojeg se ženama najčešće diže kosa na glavi. Riječ je, naravno, o sljedećem: “Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu! Žene svojim muževima kao Gospodinu!” (Ef 5, 21-22). Niti meni nije ugodno čuti ovaj redak. Još uvijek, priznajem. Ali iz ovoga je jasno da žena podložna svom mužu zapravo je podložna Bogu. Sveti Pavao također kaže da muževi trebaju ljubiti svoje žene kao Krist Crkvu, što znači da trebaju biti spremni položiti svoj život za dobro svoje žene. U današnjem slučaju, trebaju pobijediti sami sebe, svoju sebičnost, zbog ljubavi prema supruzi. Bračna ljubav je zapravo slika Božje ljubavi prema svojoj Crkvi (usp. Ef 5, 32). 

Zanimljivo je to da kad nešto u našem odnosu ne bi štimalo, nije štimao niti moj odnos s Bogom.  I to bez obzira na mužev nježan pristup - prvi bi popustio, ispričao se i tražio da mu oprostim. Muž i ja smo uvijek sve izgladili, ali kao da Bogu nisam oprostila to što dopušta te teške trenutke u braku. Nisam tome nikada pridavala pažnju. A onda dok sam sjedila na predavanju, samo me pogodila misao da sam Boga prvog okrivila za svaki bračni konflikt. Jer On mi je dao takvog muža. I zašto ga onda On ne promijeni?! Zar ne vidi kako mi je teško?! Zar ne vidi koliko se trudim oko svega?! Molitva i razmatranje nemaju nikakvog smisla! Najbolje da sve sama sredim kako mislim da je najbolje. To su bile moje misli u ternucima bračnih sukoba. 

Ono što me doista potaknulo na djelovanje bilo je kad sam shvatila da je na kocki moj odnos s Bogom. Jedino što mi je preostalo bilo je iskreno pokajanje za svoje ponašanje, najprije prema Bogu, onda i prema mužu. I truditi se otvorena srca primjenjivati načela ljubavi i poštovanja. Jer ona su upisana u svaki brak, bez obzira što mi mislili o tome. Znanstvenicima je trebalo dvadeset godina da dokažu ono što kršćani znaju već dvadeset stoljeća. Koliko slijepi, i možda oholi, trebamo biti da to ne vidimo?! 

A u mom braku nisu se odjednom dogodile neke čudesne promjene. I nije se muž promijenio. Ali ja se polako mijenjam. Dobila sam jakosti da mogu prijeći preko svoga ponosa i zauzdati vlastiti jezik. To ne znači da uvijek savršeno komuniciramo, da sam skroz prestala prigovarati ili da se povremeno ne osjećam povrijeđeno. Ali sada mislim da molitva ima smisla. I molim za svoju promjenu srca i prihvaćanje muževog ponašanja. Sada imam želju poštivati muža bez obzira na njegove reakcije.  Sada ponekad i ja napravim prvi korak i ispričam se. Sada mogu lakše i brže oprostiti. Sada ne shvaćam sebe više tako ozbiljno. Ali zato poštivanje muža da!

A možda za mjesec dana napišem i post o nekom novom izazovu učvršćivanja bračne ljubavi kao onom s početka teksta.

Pola godine nakon što sam rodila, mužić i ja izašli smo na pravi bračni date. To nam je, doduše, bio drugi put da ostavljamo bubača na čuvanju. Prvi je puta bilo za našu godišnjicu. No to je više bio izlazak za našu duhovnu okrijepu. Išli smo, naime, na večer slavljenja koju je predvodila zajednica Božja pobjeda. 

No sada, sa šest mjeseci, naš bubač sve kuži, jako je vezan za nas oboje, ne voli kada nisam prisutna u prostoriji i ne voli kada ga netko drugi čuva ili uspavljuje. S obzirom na sve navedeno, odlučili smo se prilagoditi situaciji. U planu je bio odlazak u neki restoran u blizini našeg doma na raniju večeru, tako da se vratimo do uspavljivanja. A teta i kuma trebaju obaviti kasnu šetnju, čitanje slikovnice, večeru i presvlačenje u pidžamu. Moram odmah reći da je sve bilo po planu, a teta i kuma na visini zadatka! 

Lokacija našeg izlaska bio je restoran Il Secondo. Zanimljivo je da smo oboje htjeli ići onamo. Muž zbog preporuke kolege, a ja zbog preporuka s Instagrama :)

I muž i ja volimo fino jesti (tko nas poznaje zna o čemu govorim), tako da hrani ipak moram posvetiti malo više mjesta. Zanimljivo je da su nam prijatelji za vrijeme trudnoće govorili kako trebamo iskoristiti to vrijeme i putovati što više prije nego li se dijete rodi. Ali mi smo imali malo drugačiju viziju toga što bi trebali raditi - išli smo po restoranima i slastičarnicama :) Naše druženje dok smo bili dečko i cura gotovo je uvijek uključivao neku vrstu hrane. A ni u braku nije ništa drugačije. Nismo zahtjevni, ali mora biti fino.

U Il Secondu jelo nam je bilo ukusno, a porcije taman da se čovjek najede. Naručili smo i desert, s kojim sam apsolutno oduševljena. Iako ih nisam uspjela pofotkati za Instagram, pjenaste okruglice od sira s umakom od šljiva i sladoledom od vanilije imaju moju toplu preporuku! Toliko o hrani. 

Dakle, sam date. Nema razgovora o djetetu, samo teme koje nas zanimaju i vesele, naši planovi, snovi i očekivanja...  Dobro, nije baš da nismo niti jednom spomenuli bubača. Ispričala sam mužu osnovne informacije kao i svaki dan - hranjenje, spavanje i kakanje. No stvarno smo se trudili razgovarati samo o nas dvoje.

Pomalo sam se pribojavala možemo li imati zajedničkih tema nakon djetetova rođenja. Imamo ih, naravno. Ali to traži određeni trud, promišljanje što onaj drugi voli, čitanje nečeg nevezanog za roditeljstvo, razgovor s drugim ljudima, naši hobiji i interesi... Bilo je lijepo konačno se posvetiti osobi s kojom znaš da ćeš ostati u četiri zida nakon što djeca odrastu i krenu svojim putem. Sad ovo zvuči kao da smo deset godina u braku... Ali i za ovih dvije i kusur važna je kvaliteta. Treba se truditi odmah na početku da nešto kasnije ne pođe krivo. Uostalom, drago mi je što znam da me još uvijek oduševljava razgovarati s mužem i otkrivati nešto novo o njemu (nadam se da i on misli tako za mene). 

I konačno, povratak kući. Dva sata brzo je prošlo. U tom vremenu nisam došla u napast da šaljem šogorici poruku i pitam kakvo je stanje. Mislila sam, ako nije dobro, zvati će. Javila sam samo da stižemo kad smo krenuli prema doma. U hodniku ispred stana pogodila me misao kako mi bubač uopće nije nedostajao. Podijelila sam to s mužem. I pitala ga trebam li se zbog toga osjećati krivom. No on me umirio rekavši da zašto bi se osjećala krivom. Po cijele dane sam s bubačem i sve njemu podređujem. Uostalom, on na duhovnoj razini zna koliko ga volimo, a i konkretno to može doživjeti s obzirom na to koliko se njime bavimo.


Doista, bračni savjetnici i duhovnici predlažu da bračni par mjesečno provede barem dva sata bez djece fokusirajući se na sebe i kvalitetno provedeno zajedničko vrijeme. Ne znam jesmo li rano ili možda kasno počeli s time. No jedno je sigurno, to je minimalno vrijeme koje bi bračni par trebao odvojiti za sebe. Jer bračna ljubav je ta koja puni djecu sigurnošću, samopouzdanjem i ispunjenjem. Mnogo više nego samo majčinska ili očinska ljubav, ili bilo koji afirmativni oblik odgoja.

Znam da smo u užurbanoj svakodnevici bombardirani obvezama i tuđim očekivanjima, te da jedva nalazimo vremena sami za sebe, a kamoli za bračnog partnera... Ipak, prije nego li osjetite da je krajnji čas, zovite bake, tete, kume, sestre neka pričuvaju djecu, a vi zgrabite to svoje neuhvatljivo vrijeme, i proživite svoje happily ever after. Barem na dva sata. U tome je i čar!