Odlasci na misu s malim djetetom

Roditelji često misle da djeci ne mogu prenijeti i objasniti duhovnost, npr. zašto moliti ili ići na misu, jer su još mala i samim time nisu dovoljno razumna. No upravo zbog toga djeca su mnogo osjetljivija za područje duhovne stvarnosti nego mi odrasli. Kao roditelji imamo mogućnost, a usudim se reći, i odgovornost njegovati taj doživljaj i poticati razvijanje duhovnosti kod djece. Najbolje na način da ona sudjeluju s nama u svim njima primjerenim radnjama koje mi sami činimo u svom duhovnom životu, što konkretno znači u obiteljskoj molitvi i odlascima na svetu misu. 

Prije nego li sam postala majkom, odlasci na misu s malom bebom činili su mi se najizazovnijim duhovnim aspektom roditeljstva. Nedjeljna misa se ne propušta, ali mali toddleri haraju po crkvi, skaču, vrište, traže nešto za jelo, žele se popeti na oltar... Male bebe treba nekako nahraniti - gdje dojiti, gdje premotati pelene... opet mama ili tata propuštaju nešto od mise... Koliko je vremenski u redu da dijete plače prije nego li ga roditelj iznese iz crkve? Koliko dugo dijete može držati pažnju na svetoj misi? Koje igračke ponijeti na misu? Hrpa pitanja bez jednoznačnih odgovara.

Kao što sam već navela, najbolje bi bilo da roditelji svoje navike i oblik duhovnosti koji njeguju prilagode djetetu i nastave s njom te ju razvijaju kako dijete raste. O molitvi sam već ovdje pisala. Sada donosim kako izgledaju naši odlasci na misu s malim djetetom. I to prvenstveno pišem jer roditeljima s bebama i malim toddlerima treba ohrabrenje i možda koja smjernica. Sva djeca su drugačija, pa će svaki roditelj najbolje znati kako vlastitom djetetu približiti svetu misu. A tako smo i mi radili kako je bubač rastao. 

Što se tiče odlazaka na nedjeljnju svetu misu, bubač je bio dva tjedna star kad smo ga prvi put vodili. Dok je spavao više puta dnevno, tempirali smo odlazak na svetu misu prema njegovom ritmu, što nama u Zagrebu nije nikakav problem. Često bi zaspao na misi, čak i kad je bio stariji, npr. oko 9 mjeseci. Svega nekoliko puta muž je izašao s njim van kako bi ga uspavao u kolicima, te se zatim vratio unutra. 

Obzirom da smo prema njemu planirali odlazak na svetu misu, pazila sam da ga u pravo vrijeme nahranim kako bih bila sigurna da za vrijeme mise neće biti gladan. Dok je bio mlađi od tri mjeseca, jednom sam otišla u prostoriju u sklopu crkve podojiti ga. Da se to češće ponavljalo, vjerojatno bih redovito nosila bočicu, bez obzira na to što inače dojim. Kad sam znala da će sveta misa duže trajati, također sam nosila bočicu. Mislim da bi bilo praktično da svaka crkva ima jednu prostoriju za roditelje s malom djecom, gdje bi majka onda u privatnosti mogla podojiti dijete kada je potrebno. Drago mi je što znam da postoje takve crkve u mojoj bližoj okolici. 

Što se tiče druge vrste hranjenja djece pod misom, imam malo drugačiji stav. Mislim da bi to trebalo izbjegavati. Muž i ja smo se još dok sam bila trudna dogovorili da nećemo davati bubaču grickalice pod misom, kao što to većina roditelja čini. Iz jednostavnog razloga - jer ne želimo stvoriti naviku kod djeteta da se na misi jede (štapiće). Misa nije kino niti kazalište, nego nešto uzvišeno, a i ne želimo da nas za sedam godina to isto dijete traži štapiće pod misom. To smo vidjeli jednom prilikom kad smo bili zajedno na misi. Zapravo mislim da je upravo taj događaj utjecao na naš stav. Možda ovo zvuči isključivo, ali to ne znači da nismo par puta bubaču dali štapiće, onda kada nas je tražio izričito štapiće, a procijenili smo da bi stvarno mogao biti gladan. Što se pića tiče, za bubača nosimo samo vodu na misu, jer je trajanje mise previše dugačko da bi dijete bilo bez vode, pogotovo u ljetnim mjesecima.

Kad je bubač malo porastao i više nije spavao za vrijeme mise, s oko godinu dana, odlučili smo da ćemo ga ispred crkve staviti u kolica i da ćemo pokušati što duže ne vaditi ga iz njih. I uspjelo je! Muževa ideja :)  Tu smo se onda dovijali raznim igračkama koje bi ga mogle zabaviti da ne traži da ga dignemo na ruke. O tome je riječ nekoliko odlomaka niže. Kad bi i bio na rukama, bio je dosta miran i uglavnom je promatrao sve bez riječi. Ponekad sam mu šaptom objašnjavala što se događa u ključnim dijelovima mise i usmjeravala mu pogled na svećenika i oltar. 

Bez obzira na to što je prohodao s punih godinu dana, bubač se tek s godinu i pol odvažio da ne bude uvijek u našem naručju za vrijeme mise nego je malo-pomalo sam stajao ili hodao na tri-četiri koraka udaljenosti od nas. Otkad nije tako često u kolicima sjedimo što više naprijed. Jedno vrijeme je muž pjevao u župnom zboru, te smo mislili da bi to mogao biti problem. No pokazalo se da nije, te sam jednostavno sama mogla biti s bubačem i normalno sudjelovati u svetoj misi. Rijetko se dogodilo da sam bubača držala na rukama cijelu misu, a muž je redovito poslije pričesti (kod nas zbor ide prvi na pričest) došao po njega pa sam mogla u miru i sabranosti otići na pričest.

Ponašanje djece na misi više uopće ne doživljavam kao glasno ili bučno, kao nekad ranije. Roditelji razumiju jedni druge i puni su suosjećanja. Tako da volimo podijeliti igračke s drugima, a onda su sva djeca zadovoljnija i mirnija. Razumijem da bebe ne mogu biti uvijek tiho pod misom, ali malim toddlerima se već može objasniti da se u crkvi ne dere niti previše glasno ne priča. Bubača diskretno i smireno stišamo tako da ga primimo u naručje i prišapnemo da pogleda kako se ostali ljudi ponašaju, jer voli oponašati odrasle. Smirena reakcija roditelja koji imaju samopouzdanja da mogu smiriti svoje dijete je ključna u trenucima potencijalno kritičnih situacija. Roditelji, samo bez panike! U najgorem slučaju, iznijeti ćete dijete van i za pet minuta će svi zaboraviti što se dogodilo. 

Djeca jednostavno ne mogu biti na miru pa ih niti ne bi trebalo puno ograničavati što se tiče kretanja, osim ako nije opasno za njih, na primjer ako se penju na oltar gdje su svijeće ili po stepenicama, a još su nesigurni.Iako ima dosta djece u našoj župi i često na nedjeljnoj misi hodaju po crkvi, bubač nikad nije krenuo za njima. Obično ih samo promatra, kao i u parkiću. Vjerujem da je to do njegove osobnosti, ali i do toga što još ne ide u vrtić, pa niti nije dovoljno socijaliziran.

S odabirom igrački za misu smo pažljivi, jer gledamo da ne uzmemo one koje stvaraju buku ili zveckaju. Kad je bubač bio mlađi, nosili smo slikovnice sa sobom, i to one koje su povezane s vjerom, kao na primjer Misal za najmanje ili neku od dječjih Biblija. Dok se sada bubač igra s nekim manjim stvarčicama koje muž ima sa sobom u torbici, a ja ponekad niti ne znam čemu služe, npr. kablovi s raznim vrstama priključaka za računalo i slično. Bubaču je to strašno zanimljivo, jer zna da tata to koristi, a shvaća da ima veze s tehnologijom. Prijelomni trenutak na nedjeljnoj misi je Služba riječi i tada bubač sam traži da mu nešto damo kako bi se zabavio. Čim propovijed završi, igračke više nisu toliko zanimljive. 

Pokušavamo otići s bubačem ponekad i na dnevnu misu, što je zapravo sve češće. To je odlično da dijete upozna prostor crkve i udomaći se, a misa traje kraće. Tada nam igračke kao niti kolica uopće nisu potrebni, jer bubač uspije cijelo vrijeme biti usredotočen na misu. A ako sjedimo dovoljno naprijed, ne traži da ga dignemo na ruke, jer sve može vidjeti. 

Trudimo se uvijek ići zajedno na misu, osim kad je bubač bolestan. Onda muž ide na jednu misu, a ja na drugu, i to čak u jednom prijepodnevu. Opet, blagodati života u Zagrebu. Ako sam i ja bolesna, bubač i ja ostajemo doma i gledamo prijenos mise na TV-u. Uglavnom ja gledam prijenos, a bubač se igra. Zanimljivo je da inače kad nešto radimo na računalu, bubač traži da mu pustimo crtić, no kad je prijenos mise, to se ne događa.

Ovo su bile uglavnom praktične stvari s kojima se roditelji male djece susreću. Što se tiče same duhovne stvarnosti, ponoviti ću ono s početka - ispravnim stavom roditelja djeca mogu od najranije dobi razviti iskrenu pobožnost prema svetoj misi, naravno, ovisno o karakteru. Djeci će biti važno ono što je i roditeljima važno, a ona to osjete na duhovnoj razini. Prije ili kasnije, to će se pokazati. Važno je biti strpljiv i ustrajan. 

Iako bubač ima dvije godine i njegovo se ponašanje ne razlikuje od ponašanja ostalih malih toddlera (doma se baca po podu i baca stvari kad mu nešto ne odgovara), dnevnu svetu misu može normalno pratiti i sudjelovati u njoj na svoj dječji način - od križanja, gotovo ispravnog, do kajanja (u ovoj fazi nas u svemu oponaša), stavljanja križića na čelo prije evanđelja tako da se "posvrbi" po glavi, klečanja pod podizanjem i pružanja mira. 

Bez obzira na naš trud, važno je biti svjestan Božjeg djelovanja. Iako smo imali određene stavove i planove kako ćemo i što ćemo pod misom s bubačem, u početku sam bila često u strahu i svojim vlastitim sposobnostima ne bih bubača često mogla sama smiriti. Zahvalna sam na mudrim odlukama svog muža po nadahnuću Duha Svetog i na blagoslovu ovako dobrog ponašanja bubača pod svetom misom. Veselim se vidjeti kako će dalje izgledati njegovo sudjelovanje u svetoj misi i koje ćemo promjene svi zajedno iskusiti.