Trenutak kad sam shvatila da sam mama

Ostaneš trudna, rodiš dijete, brineš o njemu... Ali još uvijek ti je majčinstvo nekako nestvarno. Kao da nisi prava mama. Kao da još nisi ušla u tu ulogu. Kada postaješ majkom?

Ostaneš trudna, rodiš dijete, brineš o njemu mjesecima, godinama... Znaš, sada si mama. Treba ti neko vrijeme da se jave oni pravi majčinski osjećaji, ali oni su tu prije ili kasnije. Voliš to dijete, maziš ga, paziš da mu bude dobro, da je zadovoljno, štitiš ga, tješiš... Ali još uvijek ti je majčinstvo nekako nestvarno. Kao da nisi prava mama. Kao da još nisi ušla u tu ulogu. 

Kada postaješ majkom? Djetetovim rođenjem? Začećem? Kad doznaš da si trudna? Možeš li biti prava mama samo s jednim djetetom? Ili ih moraš imati barem troje, četvero...?

Mislim si, sad su druga vremena, pa su i mame nešto drugačije. Modernije. Tko mi je zapravo mjerilo jesam li prava mama?! Prijateljice? Rođakinje i šogorice? Ili možda mame blogerice i instagram mame? Ne. Suprotno svakom očekivanju, niti jedna od tih kategorija nije mi mjerilo. I sama sam se iznenadila kad sam shvatila da se zapravo uspoređujem sa svojom mamom.

Ima jedna upečatljiva slika po kojoj pamtim svoju mamu. Kasno je navečer. Svi već spavaju. Jedino je ona još budna. Nakon što je napravila sve što je planirala za taj dan, pere kuhinjski pod. Često bi je tako vidjela kad bi se oko ponoći probudila iz prvog sna i išla popiti vode. Iako tada u polusnu, uvijek sam osjećala što se krije u njezinom glasu - nježnost, brižnost, bez imalo nervoze ili otresitosti. Bila je umorna, s podočnjacima, hrapavim rukama bez obzira na Niveu pored kreveta, u košari od pletenja i na poslu ispod pulta. 

Kad sam bila studentica i počela razmišljati o ozbiljnim stvarima, pa već i kad sam se udala, čudila sam se maminoj požrtvovnosti. Ali ne samo za nas, svoju obitelj, već i za druge ljude, svoje stričeve, moje prijateljice, ljude s kojima se susretala na poslu... Mislila sam da je moja mama posebna. Vidjela sam to i kod baka. Ali to mi je bilo nekako normalno. Bake su takve. Onda su se sestrične udale. Primijetila sam to ubrzo nakon što su dobile djecu i kod njih. Nakon što sam počela raditi, neke kolegice su mi se također činile posebno brižne, fletne, spremne pomoći, bez obira na vlastite brige i životni zamor. I one su mame.

A onda je došao i taj dan, ili bolje rečeno, večer. Prošla je ponoć. Beba već odavno spava, a muž se sprema u krevet. Ručak za sutra je skuhan. Kolač za goste je ispečen. Palačinke za nećake su gotove. Umorna sam. Ali sretna i zadovoljna. Napravila sam sve što sam isplanirala. Nakon svega, perem još kuhinjski pod. U tom trenutku u misli mi je došla gore opisana slika moje mame. I spoznaja - sad sam stvarno mama! Ne onakva kakva bih htjela biti. Ne onakva kakvom se očekuje da budem. Nego jednostavno baš onakva kakvu sam i sama doživjela, kakva mi se svojom ljubavlju u srce upisala. 

Nije uopće stvar u pranju kuhinjskog poda ili količini posla koji sam napravila. Pa čak niti u tome što sam stavila kvačicu pored svake stavke na mom popisu obaveza za tu večer. Bit je u jednostavnosti i lakoći odluke da napravim sve to za nekog drugog, bez obzira na svoj umor, bezvolju, opterećenost time što će sutra biti, kada ću ići spavati, kada ću se odmoriti, hoće li se beba probuditi i kada... I da mi nije bila tlaka kao inače, da se nisam samosažalijevala zbog količine posla i kasnog sata u kojem sam ga trebala obaviti. 

Nadam se samo da taj moj način ponašanja neće ostati jednokratno iskustvo, nego da će mi ući u naviku. Ne zbog zadovoljstva koje sam osjećala kad sam legla u krevet te noći. To s vremenom prođe. Nego zato što naočigled vidim kako me majčinstvo mijenja na bolje, drugima na dobrobit. Samo mame razumiju tu preobrazbu...