Kad majčinski instinkti prorade...

Gadna je to stvar, taj majčinski zaštitnički instinkt. Znala sam da je tu, ali uspijevala sam ga kontrolirati. Suzdržavala sam se. Racionalno tome pristupala. No onda je kod mene buknuo kao nenadani požar iz nekoliko malih iskrica. 

Gadna je to stvar, taj majčinski zaštitnički instinkt. Znala sam da je tu, ali uspijevala sam ga kontrolirati. Suzdržavala sam se. Racionalno tome pristupala. Promatrala sam reakcije drugih mama oko sebe i primjećivala izraženo zaštitničko ponašanje. Ponekad sam se i iščuđavala, mislila kako pretjeruju... No onda je kod mene buknuo kao nenadani požar iz nekoliko malih iskrica. Dvije situacije za redom koje su me izbacile iz takta. Sve nešto bezazleno, a iz mene najgore izvire.

Krizne situacije

No krenimo redom. Situacija prva: (ne)spavanje. U početku sam se borila s time, onda sam prihvatila da ću, ako treba, uspavljivati bubača po cijele dane. No što kad idemo u goste? Muž i ja smo se dogovorili da gledamo ići u goste kad bubač bude odmoran i kad nije vrijeme spavanja. Skroz sam, kao, cool pristupila tome. Komentare "Pa neće sad spavati kad je došao baki i dedi!" ili "Pa opet spava!" spomenula bih samo tu i tamo mužu. Ali, opet kao, nije to ništa strašno... Onda je došlo Silvestrovo. Neće spavati na nekom drugom krevetu, nema šanse! Prvi na udaru je muž. Nije pristao da kupimo gnijezdo. Suze ronim i samo želim da bubač u miru spava. Kupimo se brzinom munje od šogora i šogorice. Bubač se smiri i zaspi tek doma na cici. Srce mi je konačno na mjestu. I glava mužu isto.

Situacija druga: vježbanje na Goljaku. Po mojoj slobodnoj procjeni, naš bubač kasni za tablicom prosječnog motoričkog razvoja nekih dva tjedna. I to je ok. Zašto bi bio unutar nekih strogih okvira?! Svako dijete je drugačije. A onda su došle i vježbice u novoj godini. Fizioterapeutica nas je oprala da bubač ne napreduje očekivano i da vježbanje trebamo ozbiljno shvatiti. Opet je na prvoj crti muž. Nosi ga prema sebi umjesto prema naprijed! Kriva sam i sama što sam pospremala i pekla kolače umjesto da sam se više bavila djetetom. Onda slijedi bliža i dalje rodbina. Svi odreda ga krivo drže na rukama! Opet suze i ljutnja na cijeli svijet. Ima tu još par neznatnih sitnica kad mi proradi zaštitnički instinkt, koje neću spominjati.

Odgovor mi se nametnuo sam od sebe

Znam, nisam u redu. Ne mogu druge kriviti za ono za što sam ponajviše ja sama odgovorna. Pitala sam se kako se nositi s time, kako se odnositi prema tom zaštitničkom instinktu. Odgovor mi se nametnuo sam od sebe. Sjetila sam se jednog od evanđelja u Božićnom vremenu, Isusovog prikazanja u Hramu. Zabilježeno je kako starac Šimun govori Mariji da će Isus biti znak osporavan te da će njoj mač probosti srce kako bi se otkrile namisli mnogih srdaca (usp. Lk 2, 33-35). Već tada, s malim djetetom na rukama, neki dedek govori ti da će tvoje dijete trpjeti, da ga nećeš moći zaštititi od onoga što slijedi. Koji šok! Što si uopće umišlja taj starac?! 

Ali da, doista trpiš zbog svoga djeteta. Već od njegova začeća, kad su govorkali po selu o tvojoj trudnoći izvan braka. Kako li će to utjecati na život tvoga sina? Dok ga kao bebu polažeš na bockavo sijeno u hladnoj i mračnoj špilji. Želiš li možda povikati Betlehemcima: "Znate li vi uopće koga sam rodila?" Onda bježiš potpuno bespomoćna pred moćnim kraljem koji želi ubiti tvoje dijete... Što kad se on ozlijedi u igri? Koliko si bila zabrinuta? Jesi mu nešto branila iz puke zabrinutosti? A ono kad si ga izgubila u Jeruzalemu i tražila ga tri dana... Tvoje "Sinko, zašto si nam to učinio?" sve govori (Lk 2, 48). 

Vraćaš se svaki put na taj događaj u Hramu. I što je najgore, ne znaš kada će taj čas doći. Svaki put kad dođe potencijalna opasnost, želiš ga zaštititi od svega i svakoga. Ali onda idem korak dalje. Pitam se kako si se osjećala kad si znala da je stvarno došao taj čas, kad si vidjela svoga sina izbičevanog, okrunjenog trnovom krunom, dok nosi križ, dok si stajala pod križem? Jesi li htjela da siđe s križa? Što si mislila o vojnicima koji su ga razapeli, o svjetini koja mu se rugala, o farizejima i pismoznancima koji su trijumfalno promatrali prizor? Je si li im htjela reći "Vidjet ćete vi!"? Ne. Šutke si trpjela, molila, opraštala... Dijelila si bol sa svojim sinom, reagirala suprotno svakom svom majčinskom instinktu. Kako si to uspjela?! 

Umjesto zaključka

Ti nisi obična majka kao ja. Ti si Božja majka. Ti sve prolaziš s Njime. On je tvoja snaga. On je tvoja zaštita. Znala si dobro što je tvoja zadaća i koja je tvoja uloga, bez obzira na to koliko će bolno biti odvajanje od tvoga sina. Njegovog Sina. Prihvatila si to svojim Fiat. I nemam nikakav pametan zaključak ove teme. Samo molitvu da učim od tebe. Želim svaki svoj poriv da zaštitim svoje dijete predati Njemu. Želim blagoslivljati, a ne kriviti i osuđivati. Neka se moj zaštitnički instinkt preobrazi u Njemu, a ne da me izobliči. Neka On štiti moje dijete preko mene, a ja da budem puna pouzdanja. Ti me, Marijo, tome nauči!