NOTE LJUBAVI

Veza između roditelja i djeteta stvara se već prije rođenja. To razdoblje utječe na osobni razvoj, međuljudske odnose i donošenje odluka kasnije u životu. Ako pođemo od činjenice da život počinje začećem, to znači da i roditeljstvo počinje od tada.

Kad sam ostala trudna, nakon početnog čestitanja i radosti, kreću priče drugih žena o njihovim porodima. Od svega što sam čula, niti jedna nije bila takva da bih jedva dočekala porod. Naravno, uvijek je prisutno bodrenje u stilu „Trebaš misliti na trenutak kad ćeš primiti svoju bebicu.” ili „Porod traje samo jedan dan, nekoliko sati, to možeš izdržati.” No takvo ohrabrenje mi nije baš pomagalo kad bih razmišljala o porodu. Ono što mi je trebalo, odnosno Onaj koji mi je bio potreban, čekao je strpljivo da to otkrijem. Stoga donosim svoje iskustvo pripreme za porod i donošenja novog života na svijet.

U krugovima katoličkih žena i majki kruži usmena preporuka knjige Duhovni pristup rađanju (u engleskom originalu Christ-centered Childbirth autorice Kelly J. Townsend). Tako sam i ja s više strana čula za knjigu, koju mi je na kraju posudila jedna prijateljica. Više mjeseci nisam je ni taknula, no kako se termin poroda bližio, kao da je to postala najdeblja i najveća knjiga na polici. One žene koje su je imale u rukama znaju da je zapravo knjiga manjeg formata.

I tako iz mjeseca u mjesec, od pregleda do pregleda... U međuvremenu smo suprug i ja, pomalo i nesvjesni onoga što nas očekuje, doznali za radionice prenatalnog roditeljstva, Note ljubavi, udruge Prokreos, koje se održavaju u Samostanu sv. Josipa Karmelićanki BSI u Hrvatskom Leskovcu. Radionice su besplatne, a na njima sudjeluje otprilike pet bračnih parova s tim da ako roditelji imaju stariju djecu, poželjno je i njih povesti. Program vodi bračni par Hodžić kroz pet susreta na kojima roditelji uče kako uspostaviti prenatalnu komunikaciju i razviti privrženost kroz dodir, pokret i glazbu. Cilj susreta nije samo razvojna dobrobit djeteta, već primanje ljubavi od roditelja i drugih osoba iz djetetove okoline.

Znali smo da se veza između roditelja i djeteta stvara već prije rođenja, i sami smo kroz katoličku duhovnost iskusili kako to razdoblje utječe na osobni razvoj, međuljudske odnose i donošenje odluka kasnije u životu. Ako pođemo od činjenice da život počinje začećem, to znači da i roditeljstvo počinje od tada. Stoga smo aktivno željeli otkriti svoju ulogu u prenatalnom roditeljstvu. No najvažniji je razlog bio dobrobit našeg nerođenog djeteta. Posebno za vrijeme prenatalnog razvoja vidljiva je isprepletenost fizičkog, psihološkog i duhovnog aspekta čovjeka. To se jednostavno vidi u znanstvenim spoznajama o životu djeteta u maternici. Na primjer, nerođeno dijete ima više živčanih stanica od odrasle osobe, te njihovom stimulacijom kroz aktivnosti u prenatalnom roditeljstvu stvaraju se veze između njih i one mogu opstati. Osim toga, nerođeno dijete komunicira s majkom i okolinom biokemijskim putem i osjetilima, te očekuje nastavak odnosa uspostavljenih prije rođenja. To su samo neke zanimljivosti koje ukazuju na važnost razvoja djeteta u majčinoj utrobi.

Program Note ljubavi pružio nam je više od onog što smo mi očekivali pod pojmom prenatalnog roditeljstva. Za početak, dobila sam potvrdu da je moj odlazak na bolovanje kako bi se smanjio stres i izbjegla nepotrebna bolest (s obzirom da radim u školi) bila dobra odluka. Iz toga je proizašao smireni tempo života. Nadalje, spoznaja da moje emocionalno i duhovno stanje utječe na razvoj našeg djeteta učvrstilo nas je kao bračni par u dotadašnjem življenju vjere - zajedničkoj molitvi, svakodnevnom čitanju Svetog Pisma i sakramentalnom životu. Posebnu sam pažnju pridavala upravo tome. Svaki dan sam blagoslivljala naše dijete i molila da već prije rođenja iskusi Božju ljubav. Primanje pričesti tijekom trudnoće bilo je posebno iskustvo puno radosti i predanja u Božje ruke.

Rezultati aktivnog prenatalnog roditeljstva vidjeli su se već u trudnoći. Naš je sin dobro fizički napredovao, a ja sam bila smirena i vesela, bez hormonalnih ispada (osim što se tiče želje za hranom, ali i to je bilo u granicama normale). Za porod sam se fizički pripremala vježbama koje smo radili na susretima. Uzela sam konačno i u ruke knjižicu Duhovni pristup rađanju, koju je na hrvatski preveo upravo već spomenuti doktor Hodžić. To je bila moja psihička i duhovna priprema. Posebno bih tu istaknula važnost abdominalnog disanja kroz trudove i pripadajuću meditaciju „Neka Duh Sveti uđe, napetost neka izađe.“. Knjiga me potakla da pročešljam Sveto Pismo u potrazi za citatima koji će me ohrabriti u svakoj fazi poroda. Iz svakodnevnih razmatranja zadnjih mjesec dana prije poroda s Gospom u fokusu izvadila sam meditacije također za sve faze poroda.

Kad je došao i sam porod, kroz najjače trudove prolazila sam uz molitvu Zdravo Marije, što mi je davalo sigurnost i pouzdanje. Sve je prošlo prirodno i brzo, iako to nitko od medicinskog osoblja nije očekivao. Čak se usuđujem reći da je upravo zbog duhovne pripreme bol poroda bila manja ili manje upečatljiva nego kod žena koje se molitvom i razmatranjem ne pripremaju za porod. Sve ostalo nakon poroda, posebice dojenje, također je prošlo jako dobro, opet bolje nego li je naša okolina očekivala, te smo vrlo brzo dobili samopouzdanje koje mladim roditeljima nedostaje.

Kad sam primila našeg sina na prsa, muž i ja smo mu otpjevali pjesmicu koju smo za njega smislili na radionici. Svaki dan mu pjevamo tu pjesmicu kao i još neke sa susreta koje smo odabrali i pjevali mu kroz trudnoću uz odgovarajuće ritmične pokrete. Njegove nas reakcije svaki put začude i oduševe. Sad možemo vidjeti ono što smo samo pretpostavljali dok smo mu pjevali kroz trudnoću. Pjesme na koje se u trbuhu smirio i sad ga smiruju te ih pozorno sluša. Dok na one koje smo pjevali uz ritmičke pokrete po trbuhu sad veselo maše ručicama i nožicama. Jedina razlika je u tome što sad vidimo njegov široki osmijeh dok sluša svaku od tih pjesmica.

Preporučujem svim trudnim roditeljima, i onima koji već imaju stariju djecu, da se aktivno uključe u prenatalno roditeljstvo, kroz slične radionice ili, ako nemaju mogućnosti sudjelovati u njima, onda da sami osmisle aktivnosti za interakciju sa svojim nerođenim djetetom, te da mnogo mole za njega i blagoslivljaju ga. Dovoljno je malo kreativnosti i puno ljubavi. Ovakvo prenatalno roditeljstvo daje dobar temelj daljnjem odgoju djeteta. Kad smo muž i ja krenuli u aktivno prenatalno roditeljstvo, nismo očekivali formiranje darovitog, fizički i mentalno naprednog djeteta, nego smo se samo željeli što bolje povezati s njime, te mu što više prenijeti našu i Božju ljubav i privrženost dok je još bio u mojoj utrobi. Svaki dan dok gledam njegov bistri pogled i mala usta raširena u široki osmijeh, mislim kako smo u tome uspjeli. Sad samo trebamo nastaviti u tom smjeru… Naravno, uz Boga, bez kojeg ništa od svega ovog ne bi ni bilo.

P.S. Nadam se da će ovo moje svjedočanstvo potaknuti bar jednu ženu na pomisao da bez straha jedva čeka da porod krene.