utorak, 28. siječnja 2020.



Čitajući knjigu Obnova kršćanske obitelji bračnog para Sandford, koja me oduševila, radila sam natuknice za sebe i muža kako bismo mogli njihove upute primijeniti na svoju obitelj i brak. Tako sam došla na ideju da te natuknice podijelim ovdje na blogu sa svima koje zanima ova tematika kroz ciklus tekstova. Prvi tekst u nizu se odnosi na blagoslov djece, dok ću ovdje obraditi temu obnove braka.

Svatko od supružnika dolazi iz drugačije obitelji, sa svojim posebnostima i načinima funkcioniranja. To također uključuje i različitost primjera braka, primjerice roditelja, baka i djedova te brakova unutar šire obitelji. Svaki supružnik ulazi u brak s tim slikama i ima određena očekivanja od vlastitog braka, te zbog tih različitosti primjera najčešće dolazi do konfliktnih situacija u braku. No to nije tema ovoga teksta, iako je se dotiče. Više o komunikaciji između supružnika sam pisala u tekstovima Kome još treba poštovanje?! i Kako sam shvatila da je moj muž iritant (drugi tekst se odnosi na tečaj Ljubav i poštovanje). Knjige koje su suprugu i meni pomogle u komunikaciji su sljedeće: Ljubav i poštovanje, Pet jezika ljubavi, Samo za žene (Samo za muškarce) i Brak za hrabre.

Gorki korijeni

Ovaj tekst se odnosi na onaj duhovni aspekt koji stoji u pozadini bračne dinamike, što knjiga Obnova kršćanske obitelji i obrađuje. Taj duhovni aspekt izuzetno utječe na ono što se manifestira u braku. Iako možda muž i žena jako dobro razumiju kako uspješno komunicirati u braku i imaju dobru volju ophoditi se jedno prema drugome prema tim načelima, i iako se istinski ljube prema biblijskim načelima (usp. Ef 5,31), iz nekog razloga ne uspijevaju realizirati tu sliku braka koju je Gospodin zamislio. Razlog tomu može biti duhovne prirode i to u nečemu što se naziva “gorkim korijenom”.

Što uopće znači pojam “gorki korijen”? Sveti Pavao u Poslanici Hebrejima kaže da gorki korijen ako proklija unosi zabunu i donosi zarazu (usp Heb 13,15). Bračni par Sandford objašnjava taj pojam na sljedeći način:
“Djeca, budući da su malena i odana, a još nisu upoznala umijeće opraštanja, imaju vrlo malo mogućnosti izraziti ljutnju, priznati zamjeranje ili postići oproštenje. Zbog toga su često ranjavana djeca u napasti stvoriti nesvjesne zaboravljene obrasce očekivanja. No, što je još daleko gore i pogubnije, u napasti su stvoriti negativne sudove koji djeluju kao sjemenje koje će s vremenom donijeti svoje plodove.” (Obnova kršćanske obitelji, 211-212)
Dakle, u duhovnoj stvarnosti naša osuda ili nepraštanje podrazumijeva određene posljedice. Božji zakon kaže “Ne sudite da ne budete suđeni. Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se.” (Mt 7,1-2). Pojednostavljeno gledano, može se reći  da postajemo ono što osuđujemo. Kad je ta osuda donesena u dječjoj dobi na nesvjesnoj razini, ona više utječe na formiranje našeg unutarnjeg stava prema braku i očekivanja koja imamo od braka.

U samoj knjizi Obnova kršćanske obitelji, u 11. poglavlju pod naslovom Dopiranje do korijena gorčine, možete pronaći primjere gorkih korijena i njihovih posljedica, te djelovanje supružnika Sandford kao dušebrižnika u procesu iscjeljenja i obnove braka.


Koraci za obnovu braka

Ono što supružnici sami konkretno sami mogu učiniti kako bi izliječili svoje gorke korijene na području braka podijelila sam u nekoliko koraka, koje sam uobličila i prema saznanjima iz knjige Oslobođeni autora Neala Lozana.

Kao prvi korak supružnici pojedinačno trebaju popisati sve one krive slika braka koje su mogli dobiti iz svoje okoline kao i ono što osuđuju u drugim brakovima. Na primjer, supruga obavlja sve kućanske poslove, dok suprug ne pomaže u tome, bračne svađe, možda čak i višegodišnje, razvod braka, neopraštanje, omalovažavanje žene ili muža u braku, uplitanje roditelja supružnika u brak... Pritom bračni par zajednički prolazi popis i procjenjuje utječu li te krive slike braka na njihov brak i u kojoj mjeri. Pritom se ne treba zamarati onime što ne znamo ili pretjeranom introspekcijom, jer nam za spasenje nije potrebno točno određeno znanje. “Mi se međutim spašavamo po Gospodinu Isusu Kristu. Trebamo biti otvoreni slušanju do one mjere do koje On želi da shvatimo postupak spasenja i uzrastemo do zrelosti.” (Obnova kršćanske obitelji, 229-230). Kod ovog koraka je važno da se svaki supružnik pokaje za poznatu osudu drugih brakova, čak i ako je to učinio kao dijete. Također bi to bilo dobro prvom prilikom ispovijediti.

U drugom koraku svaki od supružnika pojedinačno i naglas oprašta u Ime Isusovo osobama koje su utjecale na njegovu krivu sliku braka njihovo ponašanje koje je osudio, i to sve uz pomoć gore navedenog popisa. Opraštanje je veoma važno, jer smo i mi sami primili Božje milosrđe potpuno nezasluženo. Isusove riječi u vezi toga veoma su snažne: “Ako li vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće otpustiti vaših prijestupaka” (Mt 6, 15) i “Tada pristupi k njemu Petar i reče: `Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?` Kaže mu Isus: `Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.`” (Mt 18,21-22). Osim toga, i molitva Oče naš nas podsjeća na važnost opraštanja.

Ne treba se zavaravati da će opraštanje kao jedan od koraka iscjeljenja izbirisati ili promijeniti naša sjećanja na događaje zbog kojih smo donijeli krive sudove. Neal Lozano u knjizi Oslobođeni to ovako objašnjava: “Znamo da smo oprostili kada shvatimo da je osoba koja nas je povrijedila zapravo izvor blagoslova. Bog nam daje dar zahvalnosti.” (Oslobođeni, 89) To potvrđuje i bračni par Sandford govoreći o unutarnjem ozdravljenju općenito: “Ozdravljenje je preobrazba uma i srca (usp. Rim 12,2) koja nam pomaže da se nečega sjećamo upravo onako kako je bilo, ali je pritom naš stav o toj stvari promijenjen. Ono što nas je nekada satiralo, sada postaje blagoslov.” (Obnova kršćanske obitelji, 231)
Također je potrebno oprostiti sebi osudu svojih bližnjih i njihovog ponašanja, kao i oprostiti Bogu što je dopustio da se to dogodi (ako imamo tendenciju kriviti Boga za loše stvari u životu).

Treći korak podrazumijeva odricanje od takvog ponašanja u Ime Isusovo, ako smo ga mi ili naš supružnik primijetili u našem braku. To također izričemo naglas. Možda je ovo prava prilika za objašnjenje zašto je važno to izgovoriti naglas. Neal Lozano kaže da naše riječi “posjeduju moć, one otkrivaju srce. One razotkrivaju neodlučnost, izazivaju je i poražavaju” (Oslobođeni, 97).  Čim naglas izgovorimo neku odluku, prepoznati ćemo svoju neodlučnost, te postoji velika vjerojatnost da ćemo uspjeti u svojoj odluci. Kad se radi o odricanju ili opraštanju u Ime Isusovo Lozano ukazuje da se tu radi o velikoj povlastici, jer govorimo u jedinstvu s Gospodnjim Duhom i te riječi imaju snagu ostvariti svoje značenje (usp. Oslobođeni, 97). I sam Isus je poznavao snagu izgovorene riječi, jer je jednostavnom zapovijeđu izgonio zloduhe, liječio bolesne, uskrisivao mrtve i umirivao more (usp. Oslobođeni, 98). Dakle, neka vam ne bude neugodno ispred svoga supružnika izgovarati sve to. Može biti malo nelagodno. No, što je to u usporedbi s onom slobodnom koju možete zadobiti?!

U četvrtom koraku molimo da nas Kristova Krv opere kao muža i ženu, da se sve krive slike braka slome na nama i da se ne prenesu na sljedeći naraštaj, te da nas Duh Sveti promijeni, kako bismo imali brak po Božjoj zamisli.

U posljednjem petom koraku zahvaljujemo Bogu što nas iscjeljuje, što “čupa” naše gorke korijene i blagoslivlja naš brak. Također je neizostavno moliti Gospodina da bračnom paru da jakost i milost da čine zadovoljštinu (npr. post) za ponašanja koja su kod drugih osudili, te da doista to i učine.

Ovo nisu neke magične formule, kao što to nije niti blagoslivljanje djeteta. No potrebno je osvijestiti odakle proizlaze poteškoće na koje nailazimo, potrebno nam je imenovati ih te riječima dopustiti Bogu da uđe u ta područja i iscijeli ih. To ne činimo da bi Bog mogao djelovati, nego da bismo se mi sami otvorili Njegovu djelovanju. Kada prođemo jednom ove korake, biti će nam lakše boriti se s našim ustaljenim načinima razmišljanja i djelovanja te našim krivim očekivanjima u braku. Na ovaj način dopuštamo Gospodinu Isusu da zavlada našim brakom. Ove korake možete kao supružnici ili svatko za sebe ponovno proći kad god osjetite potrebu za tim, s nekim drugim popisom, ako se sjetite još nekih gorkih korijena ili osuda.


Umjesto zaključka

Na kraju želim još iznijeti kako bračni par Sandford objašnjava ovu obnovu braka. Namjerno nisam napisala “iscjeljenje”, odnosno “ozdravljenje” braka, izraze koje sam u tekstu koristila te koje i sami autori često u knjizi upotrebljavaju. Sandfordi kažu da zapravo ne postoji ozdravljenje unutarnjeg čovjeka, već se radi o obraćenju osobe, usmrćivanju sebe grijehu (usp. Rim 6, 11) i novom životu na koji nas Krist poziva:
“Krist nas nije došao `popraviti`. Nije nas došao učiniti boljim ljudima. [...] On želi ljude koji su umrli sebi, kako bi po nama mogao zasjati život Kristov (usp. Gal 2,16-21; Fil 3,9). On ne želi `popraviti` našu pravednost, već je usmrtiti, kako bismo se mogli zaogrnuti Njegovom pravednošću (usp. 1Kor 1,26-31; 15,47-49; Gal 2-3). Bolji ljudi ne postajemo ozdravljenjem onih dijelova koji su u nama bili ranjeni, kako bismo mogli bolje funkcionirati, već umirući sebi, kako bi se u nama i po nama očitovala pravednost Njegova.” (Obnova kršćanske obitelji, 227-228)
Važno je uvijek na umu imati Kristov poziv na obraćenje i Njegovu pobjedu nad grijehom smrću na križu i slavnim uskrsnućem. Dopuštajući Kristu da zavlada u tvom braku, ne postaješ boljim čovjekom, boljom ženom i boljim supružnikom, već postaješ novim čovjekom prema Kristovu liku. To je potrebno kako bi tvoj brak bio obnovljen. A onda će i sama komunikacija u braku s početka ovoga teksta biti mnogo lakša, biti ćeš spremnija na sliku braka po Božjem naumu.

Možda ti se ovaj poduži tekst čini kao nekakav kršćanski self-help. Možda te smeta hrpa linkova i citata. Možda pola toga ne razumiješ i nisi se susrela s time. Možda si čula za nešto od toga, ali ti se nikako ne sviđa to “unutarnje ozdravljenje”... Nema veze. Ohrabrujem te da se odlučiš predati svoj brak Kristu i da tražiš vodstvo Duha Svetoga u koracima prema slobodi. A On će te voditi tempom koji ti najbolje odgovara :)


”Kršćanska se obitelj stoga nikada ne treba bojati raskrinkana zla i osude koja slijedi nakon toga jer je upravo taj trenutak - trenutak oslobođenja.” (Obnova kršćanske obitelji, 226).

petak, 10. siječnja 2020.


Novi život uvijek izaziva reakcije. Provocira. I kada dolazi, ali i kada izostaje. Ovo drugo je u mom slučaju. Nakon mjeseci borbe, prigovaranja, ljutnje na Boga, prihvatila sam činjenicu da možda neću imati više djece. No to ne znači da me ne plaši pomisao da više nikada neću dojiti bebu, da više nikada neću voziti kolica i šetati po kvartu, da više nikada neću gledati prve korake ili čuti prvu riječ… da je sve što kao majka prolazim po prvi puta ujedno bude i zadnji put.

Moje prihvaćanje činjenice da ću imati jedno dijete za odgajanje, pružanje ljubavi i brige oko njega (jer drugo dijete je, vjerujem, na Nebu u zagrljaju Majke Marije), ne briše u mojim mislima pitanje misli li Bog da je dovoljno imati jedno dijete. To što sam i sama jedinica dodatno mi otežava, jer mi je često nedostajala prisutnost brata ili sestre. Pitam se želi li Gospodin, koji nas je stvorio za zajedništvo, da jedno dijete odrasta bez druge djece.

Često se kaže “Jedno k’o nijedno.” Ali nisam baš sigurna da je tako. O tome svjedoče majke u mnogobrojnim obiteljima. Osim što je svaki život vrijedan i neprocjenjiv, jedno dijete može iziskivati više truda, brige i pažnje roditelja nego više djece. Jednom djetetu roditelj je sve, ali i obrnuto. Sva pažnja i očekivanja roditelja usmjereni su na jedno dijete. Znam dobro koliko to može opterećivati kod donošenja životnih odluka, poput odabira škole, fakulteta, udaje, odabira mjesta stanovanja…
Prijateljica je jednom prilikom podijelila teoriju kako žena treba imati još djece dokle god su joj bebe slatke. Baš je na Josipovom krštenju komentirala da je Josip lijepa beba, ali da joj nije onako sladak “za stiskanje” kako su joj bebe prije njezinih blizanaca, trećeg i četvrtog djeteta, bile slatke.

Možda me kroz ovo razdoblje Gospodin želi osloboditi očekivanja, jer je moja slika obitelji kad sam se udala podrazumijevala više djece. Teško mogu pobjeći od svog (pr)osuđianja kad vidim neku obitelj u crkvi. Ako je obitelj s više djece, odmah mislim da su roditelji dobri vjernici, što može i ne mora biti točno. Ako obitelj s jednim većim djetetom dolazi na nedjeljnu misu, odmah se javlja predrasuda da su roditelji tradicionalni vjernici. Čak i u “našem” katoličkom svijetu teško se osloboditi nekih načina razmišljanja.

Kao odgovor na takve predrasude, nedavno sam upoznala jednu ženu, aktivnu vjernicu, članicu jedne molitvene zajednice, kolegicu štoviše, kojoj je Gospodin darovao samo jedno dijete. U jednom razgovoru posvjedočila je da ona i muž nakon toga nisu mogli imati više djece, iako su željeli. U njenom sam glasu prepoznala tugu i čežnju koju i sama osjećam, pitanja koja i sama postavljam. No ono što me se dojmilo njezine su riječi zahvalnosti na tom jednom djetetu. Pričala mi je da su ona i bebica baš nekoliko dana prije Božića došli iz rodilišta doma. Priznala je da tada nije ni shvatila koliko je to bilo milosno vrijeme.
Za te riječi sam se uhvatila! Milosno vrijeme. Umjesto da razmišljam o tome kako je Josipov svaki prvi ujedno i možda moj posljednji i pritom se sažalijevam, trebam prepoznati sadašnji trenutak i iskoristiti ga što bolje sa svojim djetetom - u sadašnjem trenutku mu pružiti najbolje od sebe, upoznati ga s Očevom ljubavlju i usmjeriti ga da je i sam traži kad odraste, pri čemu ću moliti za njegovo vječno spasenje. Moja vrijednost kao majke nije u broju djece. Nego u ljubavi koju pružam, opet onoliko koliko sam je primila od Gospodina. Kao što je i vrijednost svake druge majke, one koja ima više djece, majke posvojene ili udomljene djece, duhovne majke, laikinje ili redovnice, majke djece u Nebu.

To što se još javljaju ovakva pitanja možda je znak da je nada da ću imati još djece živa. Ono što je sigurno jest da tu nadu treba podržati neprestanom molitvom i postom. A ti, majko koja imaš “samo” jedno dijete i želiš još djece, to tvoje jedno dijete te treba punu ljubavi i prihvaćanja, treba tvoj odnos s Gospodinom, treba tvoju molitvu, treba spoznaju da je dovoljno i vrijedno baš takvo kakvo jest. Daj sve što možeš sa svoje ljudske strane, a Gospodin će ostalo nadopuniti svojom milošću.

nedjelja, 5. siječnja 2020.



Na instagramu nikad nisam osjećala povezanost kakvu su mnoge instamame i influencerice opisivale. Povezanost s ljudima koji ostavljaju komentare, koji pošalju poruku u direct, povezanost dok čitaš nečiji post i imaš osjećaj da tu osobu poznaješ oduvijek... Nije da nisam imala komentare, dobivala poruke ili bila dio zajednice online mama koje sam i uživo upoznala. Jednostavno nije bilo tog osjećaja... A i nije mi to bilo važno. Instagram je bio za opuštanje, mojih pet minuta, a u stvarnom svijetu sam se kretala u svom malom krugu prijatelja i rodbine, i to mi je bilo dovoljno.

No sad primjećujem da se moj instagram profil u tom pogledu promijenio.

Sve je počelo s traumatičnim događajem kad sam doznala da srce moje nerođene bebe ne kuca. (Nije li Gospodin divan?! Iz nečeg samog po sebi bolnog dovede me do nečeg predivnog i ispunjujućeg.) Prvo što smo Jakov i ja napravili, otišli smo tražiti bolesničko pomazanje za mene. Tada sam (na svoje čuđenje) doživjela ljubav Crkve za svoju djecu. Brigu i iskreno razumijevanje fra Josipa za našu situaciju me dirnulo toliko da mislim da ću do kraja života pričati o tom iskustvu.

Bebicu smo izgubili, što me dovelo do stanja ljutnje i nerazumijevanja Božjeg plana. Imala sam iskustvo susreta sa živim Bogom, iskustvo uslišanih molitvi, Božjeg izvanrednog djelovanja u mom životu. No spontani je bila još jedna pukotina koja je iskrivila moju sliku Boga. Nisam više vidjela dobrog i milosrdnog Taticu, nego sam se poput tinejdžerice žalila, prigovarala, sažalijevala, silno htjela još jedno dijete i odbijala razredništvo koje mi je dodijeljeno na poslu.

Bez obzira na moje uporno buntovno ponašanje, Gospodin me obsipao svojim milostima, potpuno nezasluženo, i to što se tiče zajedništva unutar Crkve, kao u slučaju bolesničkog pomazanja. U razdoblju kad mi je vjera bila svakodnevno na kušnji, bili smo pozvani javno svjedočiti. Kroz to mi je Gospodin dao veliku lekciju poniznosti i pokazao kako nas prihvaća unutar svoje Crkve baš takve kakvi jesmo, slomljeni i nesavršeni.

Još jedna takva milost bila je i molitvena zajednica Nanovo rođeni, do koje sam došla preko Jakova. Zajednica mi je pružila potrebno ohrabrenje. I ne samo to. Prihvaćanje potpuno nepoznatih ljudi, radost pri susretu, zagrljaji, iskreno zanimanje za osobu... Dobila sam ljudsku utjehu i obnovila odnos s Ocem. Iako sam sve vrijeme nezadovoljstva molila, živjela sakramentalno i razmatrala Sveto pismo, sama bih se teško tako brzo izvuka iz svog nezadovoljstva i samosažalijevanja. Zajednica mi je pružila ohrabrenje da se suočim sa svime što mi se nije sviđalo i da uz Božju pomoć krenem sebe mijenjati umjesto da se žalim. Pokazala mi je kako se usredotočiti na Gospodina umjesto na teškoće.

Ono što sam primila u zajednici nije moglo ostati samo na lijepim osjećajima. Što sam primila, morala sam dati dalje i djelovati.
Istovremeno je došlo je do rješenja moje nezadovoljavajuće situacije na poslu (pola radnog vremena i Magnificat) i do live krunice. Posebno sam zahvalna na osobama koje su me potakle na te promjene, na vjeri u kreativnost koja proizlazi iz moje vjere i na spremnosti na suradnju, na poticajima da se oslobodim svojih strahova i predam ih Gospodinu. Zadovoljstvo poslom koje sad osjećam veće je nego na nadobudnom početku karijere učiteljice njemačkog ;) A te osobe koje su me ohrabrile vjerojatno nemaju pojma kako su na mene djelovale. I u tome je ljepota djelovanja Duha Svetoga unutar Crkve!

Nekoliko mjeseci nakon ovih promjena, po prvi puta sam osjetila povezanost s početka teksta i u ovom virtualnom svijetu. Javio se taj osjećaj da nekoga iz virtualnog svijeta kao da poznajem već godinama, da mu želim pomoći i biti tu za njega. Što je najzanimljivije, nisam sigurna je li se virtualna povezanost pretočila u stvarni svijet ili obrnuto. Samo znam da je sve je zapravo krenulo od konkretnog, stvarnog djelovanja, a i posljedice primjećujem u stvarnosti. Osobe koje sam susretala po prvi puta, bile su mi bliske. I u pitanju nije samo suradnja, nego nesebičnost, isti cilj, evangelizacija i briga za spas duša.

Upravo to zajedništvo je predivno! Ali ne zajedništvo insta svijeta. Nego zajedništvo Crkve. Zajedništvo kad sretneš osobu po prvi puta i prepoznaš da Duh koji je tebi dan djeluje u toj osobi.

Lijepo je osjetiti virtualnu povezanost s ljudima koje niti ne poznaješ. No ono stvarno zajedništvo proizlazi iz djelovanja Duha Svetoga i to se ne može odglumiti. Zato budi otvoren Njegovim poticajima i budi spreman na susret s drugima. Možda ono što kažeš ili napraviš potakne drugu osobu na djelovanje, na probijenje granica i suočavanje sa strahovima. Čovjek nije otok. Čovjek treba čovjeka. Gospodin nas je takvima stvorio na svoju sliku. I onda kad Mu ne dopuštaš da dopre do tebe, može to učiniti preko tvog bližnjega.
Upravo svim tim osobama posvećen je ovaj post.

"Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama!" 2 Kor 13, 13