četvrtak, 31. listopada 2019.


Što ti padne na pamet kad se spomene euharistijsko klanjanje, adoracija ili klanjanje pred Presvetim, kako se još naziva? Poluprazna crkva s nekoliko najpobožnijih bakica, dosada, klečanje koje nikako da završi …? Ili možda nešto drugo?

Jednom mi se bliska prijateljica požalila kako ne može nikako ući s pravim stavom u klanjanje i kako se jako trudi, ali joj je jako dosadno. Zbor u kojem pjeva animira euharistijsko klanjanje u njihovoj župi. Priznajem da me njezin problem zatekao i naveo na razmišljanje. Zašto je važno klanjati se i moliti pred Presvetim i kako uopće to raditi? Kakvog to smisla ima? Je li važno klečati, što moliti, što raditi kad je tišina? … Bezbroj pitanja mi se vrzmalo po glavi.

Prije samo nekoliko godina i sama sam imala za euharistijsko klanjanje asocijacije s početka teksta. Ali onda sam krenula na duhovne vježbe svetog Ignacija i osoba koja me duhovno pratila rekla mi je da bih trebala što češće ići na adoraciju, te Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu predavati sve što me muči. U to vrijeme nisam se mogla riješiti nekih svojih grešnih navika i bilo mi je teško opraštati. Odlučila sam ići jednom tjedno u svoju tadašnju župu na klanjanje četvrtkom.

Najprije nisam znala što bih molila pred Presvetim kad bi adoracija započela. Voljela sam kad je bila vođena, ali kad nije, što je bilo često, bila sam skroz zbunjena, misli bi mi odlutale i bilo mi je teško osvijestiti da je u toj maloj hostiji stvarno prisutan Bog. Značenje euharistije kao sakramenta koji primamo na misi sam razumjela i doživljavala, vjerojatno zbog osjetilnosti kod primanja pričesti. No ovo je bilo drugačije. Hostija u pokaznici, mir, tišina, klečanje... Onda sam počela istraživati značenje adoracije, te kako bi takva vrsta molitve trebala izgledati.

Naišla sam na sljedeće. Klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom je čašćenje euharistije izvan mise, što znači da Kristova prisutnost traje i nakon mise u našim crkvama. Na početku euharistijskog klanjanja, kad se Presveti Sakrament izlaže, pjeva se Svet, svet, svet, a na kraju himan Divnoj dakle, što je naziv za dvije posljednje kitice pjesme svetog Tome Akvinskog Usta moja. Samo razmišljajući o riječima jedne i druge pjesme možemo shvatiti kako je riječ o nečem veličanstvenom, kako je važno štovati euharistiju izloženu u pokaznici. Nadalje, u molitvenicima se mogu naći upute za molitvu tijekom klanjanja, ako ga svećenik ili molitvena zajednica ne predvode. U jednom piše da nakon što se smjestimo u položaj koji nam najbolje odgovara, s preporukom da to bude klečanje, jer tako molimo i tijelom, najprije zazovemo Duha Svetoga, budemo svjesni Njegove prisutnosti, te mu izložimo svoje poteškoće. Nadalje bi trebali pročitati ulomak Svetog Pisma s vjerom da nam sâm Isus, živa Riječ, kroz to progovara, te tako osluhnemo Njegov poticaj. Konačno, predajemo svoj život u Očeve ruke, predajemo se Njegovoj ljubavi, te na kraju klanjanja donosimo odluku, jer vjera bez djela je mrtva (Jak 2, 20) – molitva treba mijenjati naš život.

Dalje sam naišla na savjet svetog Josemaria Escrive: „Ne propusti pohoda Presvetomu. Poslije usmene molitve, koju običavaš izmoliti, reci Isusu, stvarno prisutnomu u Svetohraništu, svoje dnevne brige. I imat ćeš svjetla i snage za svoj kršćanski život.“ (Put, 554) Zatim sam čula kako je, danas sveti, papa Ivan Pavao II. ulazio u kapelice i crkve kamo god je putovao kad bi na njih naišao, te ostajao pred svetohraništem sat vremena, tako da je cijeli protokol zbog toga kasnio. U svojoj okružnici Crkva o euharistiji on svjedoči da je mnogo puta kroz adoraciju dobio snagu, utjehu i pomoć. Sveti Ivan Pavao II. još ističe da u tišini i šutnji klanjanja možemo naći sebe, otvoriti se Bogu i pustiti da nas On na novi način dodirne. Pritom ne trebamo činiti ništa, ne trebamo ništa skrivati te smijemo biti takvi kakvi jesmo, jer Bog nas obuhvaća svojom ljubavlju. Čak i poznati pisac J.R.R. Tolkein govori o važnosti štovanja Presvetog Sakramenta, tvrdeći da ćemo u njemu naći zanos, slavu, čast, vjernost i istinitost svih naših zemaljskih ljubavi. Upravo tu ljubav naglašava Moritz Menschler u svojoj knjizi Tri temelja duhovnog života nazivajući Presveti Oltarski Sakrament sakramentom ljubavi: „Bilo bi dosta da je u svijetu na jednom mjestu prisutan, da nas jednom u životu svojim božanstvom usreći i to samo one koji su dostojni; bilo bi dosta da je samo u trenutku primanja stvarno prisutan.“ Bit euharistije je sâmo tijelo Isusovo, no uz tijelo prisutni su Isusova duša, božanstvo, zasluge i milosti, te je kroz Presveti Oltarski Sakrament Bog trajno prisutan u svom narodu, u Crkvi.

Nakon svega, mislila sam, kad su sveci i veliki ljudi Katoličke Crkve govorili o neizrecivoj važnosti klanjanja pred Presvetim, onda je tome sigurno tako. No jedno je nedostajalo – još uvijek nisam imala vlastito iskustvo koje bi to potvrdilo.

Ipak, moja ustrajnost nije splasnula. Napisala bih si na papirić što me muči, što želim predati Isusu, komu želim sve oprostiti, kojih se svojih grešnih djela i misli odreći, za koga sve želim moliti… I tako iz tjedna u tjedan. Ponekad sam mislila da su se neke situacije riješile, ali onda bi se dogodilo nešto što bi me razuvjerilo i zbog čega sam opet tražila pomoć od Isusa u Presvetom Oltarskom Sakramentu.

I tako sam jedan četvrtak došla bezvoljna na adoraciju, s hrpom problema, bez ikakvih papirića, bez ideje, razočarana i malovjerna. Nakon pola sata klečanja u klupi i bez ikakvih misli u glavi, osjetila sam radost i Božji glas u srcu. Bez svojih papirića znala sam što trebam moliti, što želim reći Isusu. Otvorila sam Mu svoje srce i pozvala Ga da uđe u svaku moju bolnu ranu, u svaki dio mog života te da me iscijeli, da me obraduje, da me obnovi. Takvo iskustvo se ponavljalo iz tjedna u tjedan. Često sam četvrtkom žurila s posla u najbližu župu i ostajala samo petnaestak minuta pred Presvetim prije nego li bi ga svećenik spremio u svetohranište.

No bit adoracije nije traženje osjećaja. Osjećaji s vremenom prestanu i ja se sama trebam odlučiti ono što sam primila u adoraciji primijeniti u životu, čak i kad nije ugodno. Ponekad samo kratko dođem pred Presveto i klečim ili sjedim bez riječi, bez misli, samo sa znanjem da je Bog tu za mene želeći Mu uzvratiti bar mrvicu ljubavi, ponavljajući riječi svetog Tome „Gospodin moj i Bog moj.“. Gotovo uvijek osjetim Božju prisutnost, malo ohrabrenje i poticaj: „Ne boj se! Uz tebe sam.“ I doista, Isus je uvijek uz nas. Ne treba mi nikakav osjećaj, nikakav „znak“, jer znam da je On tu za mene, da me neizmjerno ljubi, kad se toliko ponizio da bude prisutan u jednom „kruščiću“, u Presvetom Oltarskom Sakramentu.

P.S. I zato mi je posebno drago da je moja nova župa posvećena upravo Tijelu Kristovu koje častimo u Presvetom Oltarskom Sakramentu. A moja prijateljica s početka priče s vremenom je otkrila koliko je bogatstvo i ljepota u euharistijskom klanjanju.

nedjelja, 13. listopada 2019.


Otkad sam postala majkom većina knjiga duhovne tematike koje čitam nisu više meditativnog karaktera, nego su vrlo konkretne i primjenjive. Jedna od njih je i Obnova kršćanske obitelji Johna Lorena i Paule Sandford. Dok sam je čitala, zapisivala sam neke stvari na papiriće, koje sam u međuvremenu zagubila, s namjerom da napišem kratki vodič za mlade obitelji s praktičnom primjenom važnijih principa iz te knjige. Vjerujem da ću do objave ovog teksta pronaći te svoje bilješke, a za početak donosim prvu praktičnu stvar koji smo suprug i ja primijenili u našoj obitelji - blagoslivljanje djeteta.

Prije negoli krenem u samu praksu, još malo ću iznijeti važnost blagoslova. Ova tema mi se činila kao dobar odabir za početak, jer roditelji uvijek žele najbolje za svoje dijete. Sama riječ blagoslov znači dobra riječ (lat. benedicere: bene - dobro + dicere - govoriti). Dakle, kad blagoslivljamo djecu, to znači da im želimo dobro, da ono što rade bude dobro. A to dobro je prisutno od samog stvaranja svijeta (“I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro.” Post 1, 31). Što je to dobro? U potrazi za tim odgovorom, obzirom da nisam teolog, posegnula sam najprije za Katekizmom Katoličke Crkve (KKC), a on donosi sljedeće o blagoslovu:
“U početku Bog blagoslivlje živa bića, osobito čovjeka i ženu. Savez s Noom i sa svim živim bićima obnavlja taj blagoslov plodnosti, usprkos čovjekovu grijehu po kojem je zemlja 'prokleta'. Ali napose od Abrahama božanski blagoslov prožima ljudsku povijest, koja je išla prema smrti, da je vrati životu, njezinu vrelu: po vjeri 'oca vjernikâ' koji prihvaća blagoslov, započela je povijest spasenja.” KKC 1080

Dakle, dobro - Božji blagoslov, donosi milost spasenja na ljude. Taj blagoslov se prenosi se iz generacije u generaciju i umutar obitelji. Stoga blagoslivljanjem svoje djece otvaramo vrata Božjoj milosti, koju će oni sami kad odrastu moći prihvatiti i živjeti puninu koju je Gospodin za njih zamislio (usp. Sandford 251). Naravno da sakramenti igraju glavnu ulogu u prenošenju Božje milosti. No oni traže aktivno življenje vjere roditelja koji svojim primjerom i podukom stvaraju temelje Božjoj milosti. Zato se i često kaže da mala djeca žive na vjeri svojih roditelja. A jedan od načina stvaranja tih temelja je i roditeljski blagoslov djece. "To nije nikakav običaj niti magijski čin, već konkretna briga roditelja za duh i dušu svoje djece" (Sandford 250). Kolika je važnost roditeljskog blagoslova dokazuje i cijelo jedno poglavlje pod naslovom Obnova biblijskih funkcija obitelji u već spomenutoj knjizi bračnog para Sandford.

Nakon pročitanog poglavlja počela sam ozbiljnije shvaćati blagoslov djeteta, te sam pomislila kako suprug i ja trebamo učiniti nešto konkretno u skladu s pročitanim. Odlučila sam detaljnije proučiti što autori tvrde o roditeljskom blagoslovu. Kao primjer navode Izakov blagoslov Jakova:Kad se primače i poljubi ga, Izak osjeti miris njegove odjeće pa ga blagoslovi:

"Gle, miris sina mog
nalik je mirisu polja
koje Jahve blagoslovi.
Neka ti Bog daje
rosu s neba i rodnost zemlje:
izobilje žita i mladoga vina.
Narodi ti služili,
plemena ti se klanjala!
Braćom svojom gospodari,
nek sinci majke tvoje pred tobom padaju!
Proklet bio tko tebe proklinje;
blagoslovljen tko te blagoslivlje!"
(Post 27, 27-29)

Može se primijetiti da Izakov blagoslov nije puka banalnost, već sadrži vrlo konkretne pojedinosti, te da je očinski (roditeljski) blagoslov i jedna vrsta proroštva, no može biti i osuda. Znamo da se Izakov blagoslov na Jakovu ispunio do posljednje pojedinosti. A kad je Ezav tražio blagoslov (Post 27, 34-40), Izak nije mogao opozvati Jakovljev blagoslov, jer to nisu bile puke riječi. To znači da se blagoslov treba izgovarati pod vodstvom Duha Svetoga. Također bi nam kao kršćanima cilj roditeljstva trebao biti uvesti svoju djecu u blagoslov Oca nebeskog (kroz prenošenje vjere u dječjoj dobi do susreta sa živim Bogom u tinejdžerskoj ili odrasloj dobi).


Iz tog razloga suprug i ja smo sjeli jednu večer zajedno u razmatranju gore spomenutog biblijskog odlomka i na temelju toga, kao i poznavanja karaktera našeg sina, pod vodstvom Duha Svetoga napisali svoj roditeljski blagoslov baš za njega. Sljedeću večer, kao i svaku sljedeću, stavili smo svetom vodom križić na njegovo čelo i blagoslovili ga riječima koje smo dobili u razmatranju.

Sada već znamo napamet taj blagoslov za našeg bubača. No važno je upamtiti da riječi blagoslova nisu nikakva magija, niti možemo sa stopostotnom sigurnošću tvrditi da će se naš roditeljski blagoslov obistiniti na našoj djeci. Ono što je važno jest suradnja roditelja s Duhom Svetim temeljena na Svetom pismu. Treba imati na umu da blagoslov otvara dijete primanju Božje milosti, te da ono što mi kao roditelji govorimo o svojoj djeci, bilo pozitivno ili negativno, direktno utječe na formiranje njihovog bića. Stoga riječi blagoslova mogu na općeljudskoj razini imati veliki pozitivni utjecaj na djetetovo samopouzdanje, a na duhovnoj razini doprinijeti dubljem i snažnijem zahvatu Božje milosti.

Nadam se da će vas ovaj tekst potaknuti na blagoslivljanje djece, ako to već ne činite, najprije ovim biblijskim riječima:
"Neka te blagoslovi Gospodin
i neka te čuva!
Neka te Gospodin licem svojim obasja,
milostiv neka ti bude!
Neka pogled svoj Gospodin svrati na te
i mir ti donese!"
(Br 6, 24).

A onda se nadam da ćete sa supružnikom ući u molitvu kako biste po Duhu Svetom dobili riječi blagoslova za svako pojedino svoje dijete.
Ako želite više pročitati o blagoslovu djece u obitelji, sljedeći linkovi mogu biti korisni:

petak, 26. srpnja 2019.


Početak mog obraćenja temelji se na teologiji tijela. Osim predbračne čistoće, bilo mi je jasno da me čeka i bračna čistoća, odnosno da suprug i ja nećemo koristiti “zaštitu". Zbog toga mi je trebala nekakva pouzdana metoda s kojom bi onda mogli odgovorno planirati dolazak djece u obitelj, odnosno živjeti ono što papa Pavao VI. naziva "odgovorno roditeljstvo" u svojoj enciklici Humanae vitae. S druge strane, tražila sam rješenje za svoje hormonalne probleme koji su uzrokovali nepravilne cikluse. Tako je usporedno s otkrivanjem ljepote spolnosti kroz teologiju tijela krenula i moja potraga za otkrivanjem kako moje tijelo doista funkcionira. Ovo je moja priča o prirodnom planiranju obitelji.

Iako nisam bila spolno aktivna, već u tinejdžerskoj dobi sam išla na pregled kod ginekologa. To se nastavilo i u mojim ranim dvadesetima obzirom na nepravilne cikluse. No nešto mi je bilo čudno. Bez obzira kojem ginekologu otišla, bez obzira na to koliko puno platila, uvijek sam dobivala istu dijagnozu s više ili manje pretraga i onda istu terapiju - kontracepcijsku pilulu. U jednom trenutku sam se zapitala kako je moguće da je odgovor na sve moje probleme pilula, koja se ljepše rečeno naziva hormonska terapija. Što će se dogoditi kad jednoga dana budem željela dijete - zar će moj ciklus ostati “školski” i kad prestanem uzimati pilulu? Je li pilula doista lijek ili samo prikriva simptome? Osjećala sam se čak i pomalo povrijeđeno što se nitko od liječnika nije potrudio utvrditi kako doista moje tijelo funkcionira. Jer mjerenje razine hormona na određene dane kao da ciklus traje 28 dana, kad zapravo traje duže, je suludo.

Nakon nekoliko godina bezuspješnih pokušaja regulacije hormona prehranom, čula sam od prijateljice za program pod nazivom Fertility Care. Tada sam već bila zaručena. Iako sam znala da postoje razne prirodne metode praćenja ciklusa, nisam s njima bila upoznata. Razmišljala sam kako ću jednga dana kad uđem u brak naučiti nešto o njima kad mi bude trebalo. No iskreno rečeno, plašila me pomisao da pratim svoju plodnost na temelju plodnih i neplodnih dana, posebno s nepravilnim ciklusom poput moga. I tu dolazim do najveće zablude o prirodnom planiranju obitelji, koje imaju mnogi katolici, a imala sam i ja. PPO se ne temelji na iskustvima prošlih ciklusa, odnosno na brojanju dana, već na konkretnim opažanjima za trenutni ciklus.



I tako želeći prije braka što više naučiti o funkcioniranju svoga tijela, tada zaručnik, a danas suprug, i ja, odlučili smo se nakon uvodnog predavanja za program Iako nam u to vrijeme cjenovno nije baš bio povoljan, gledali smo na to kao ulaganje u budućnost. Pola godine smo zaručnik i ja učili o metodi (Creighton model). Logično, ja sam bila ta koja je promatrala znakove plodnosti. No zaručnik je u to vrijeme puno učio o funkcioniranju ženskog tijela. Sjećam se da je na svakom susretu on odgovarao na pitanja koja se tiču ženske plodnosti te nas je podučavateljica poticala da baš on bude taj koji će bilježiti moja promatranja u kalendar. Obzirom da nismo živjeli zajedno prije braka, ja bih mu navečer poslala poruku o svojim promatranjima toga dana, a on ih je upisao predviđenim kraticama u kalendar koji je bio kod njega. Na taj smo način shvatili da smo jednako odgovorni za donošenje odluka u vezi planiranja obitelji. Mislim da je takav pristup posebno dobar za razvijanje svijesti o odgovornosti kod muškaraca, kako bi shvatili da nije na ženi da kaže je li plodna ili ne, nego kako bi se kao par dogovorili jesmo li spremni za prihvaćanje djeteta u obitelj. Priznajem, takav pristup plodnosti nije uvijek jednostavan, jer je i meni kao ženi lako podleći načinu razmišljanja da samo kažem da sam plodna te da se naša odluka podrazumijeva. U jednoj fazi našeg braka, kad smo odgađali trudnoću, jako smo se trudili kako bismo osvijestiti tu jednaku odgovornost. K tome želim još napomenuti da smo iz dana u dan ostali u molitvi otvorenu Božjem poticaju da promijenimo svoju odluku o odgađanju trudnoće.

Osim toga, kroz vrijeme zaručništva razvijali smo način komunikacije koji se zove SPICE (engl. začin),a odnosi se na duhovni, fizički, intelektualni, kreativni/komunikativni i emocionalni aspekt naše spolnosti (engl. SPICE - spiritual, physical, intelectual, creative/communicative, emotional). Tako smo naučili da istinsko povezivanje dviju osoba podrazumijeva mnogo više od samog tjelesnog kontakta. Plodove toga sada vidimo i ubiremo. Osim dobre komunikacije i razumijevanja naučili smo prihvaćati jedno drugo kao cjelovite osobe i stavljati potrebe onoga drugoga ispred svojih, što nije uvijek jednostavno. U vrijeme zaručništva SPICE je podrazumijevao da smo, primjerice, učili biti nježni jedno prema drugome bez fizičkih dodira ili smo provodili vrijeme u aktivnostima koje oboje volimo, kao što je fotografiranje, a pomoglo nam je u kvalitetnom i smislenom življenju predbračne čistoće. Iskusili smo da je takav način komunikacije i doživljavanja cjelovitosti druge osobe kasnije u braku vrlo koristan, napose u periodu kad odgađamo trudnoću.

Osim ovih već navedenih prednosti u vezi komunikacije, prihvaćanja i odgovornosti, kao ženi bilo mi je važno utvrditi pravo stanje svoga spolnoga zdravlja. Iako sam u početku bila sumnjičava, model koji Fertitlity Care koristi vrlo je brzo pokazao što bi mogao biti uzrok mojih nepravilnih ciklusa, i to zbog sistematičnosti i standardiziranog bilježenja znakova plodnosti. Iako mi je na početku bilo izazovno, ponekad i frustrirajuće prepoznati znakove plodnosti, već nakon nekoliko mjeseci braka, promatranja su postala rutina. Sva bilježenja znakova plodnosti u mojim kalendarima bila su korisna ne samo nama kao bračnom paru za odluke o planiranju obitelji, nego i za moje zdravlje. Usporedno s time, pokušali smo postići trudnoću, te se pokazalo da trebamo liječničku pomoć.


U takvim slučajevima postoji liječenje NaPro tehnologijom. To je zapravo individualni liječnički pristup neplodnosti. NaPro liječenje je u našem slučaju bilo vrlo uspješno, jer smo samo malo trebali pomoći mom tijelu, te smo prvu trudnoću ostvarili u prvom ciklusu u kojem smo primijenili smjernice i terapiju NaPro liječenja. Izrazito pozitivno kod ovakvog pristupa jest to što se otkriva uzrok neplodnosti i fokusira se na njegovo liječenje, a postizanje trudnoće onda dolazi samo po sebi, za razliku od umjetne oplodnje čiji se postupci usmeravaju isključivo na postizanje trudnoće. Upravo zbog toga sam mogla nastaviti slijediti preporuke NaPro liječnika i nakon postignute i iznesene trudnoće, u mom slučaju u vezi prehrane. Kvalitetu NaPro liječenja vidim posebno u slučajevima kad liječnik na temelju mojih promatranja utvrdi uzroke neplodnosti koji nisu direktno vezani uz spolno zdravlje, kao npr. inzulinska rezistencija ili stres.

Najviše od svega mi kao ženi znači individualan pristup liječenju i odnos sa liječnikom. Upravo to je ono što me oduševilo i zbog čega smo se po drugi puta odlučili za NaPro liječenje. Nakon postizanja prve trudnoće reakcije dva liječnika koja su nas pratila duboko su me dirnula. Oba su izrazila zahvalnost Bogu, nisu sebi pripisali nikakve zasluge i od prvog pregleda, odnosno razgovora, pokazali su odnos prema začetom životu onako kako to svako nerođeno dijete i zaslužuje. Osim toga, u slučaju gubitka nerođenog djeteta u drugoj trudnoći podučavateljice programa bile su mi velika podrška, ne samo u profesionalnom smislu, već i ljudski i emocionalno. Sada, u drugom slučaju liječenja NaPro tehnologijom, prolazimo kao bračni par nove i drugačije izazove, no i u tome vidimo rast i obogaćenje, te vjerujemo da će Bog blagosloviti našu čežnju da darujemo još jedan život ovome svijetu.

Kroz protekle četiri godine koliko smo suprug i ja u Fertility Care programu, iskusili smo učenje multidimenzionalnosti naše spolnosti, rast u komunikaciji, odgađanje trudnoće u nekoliko navrata, postizanje trudnoće individualnim pristupom liječenju neplodnosti, gubitak nerođenog djeteta, te jedan duži vremenski period NaPro liječenja. Zahvaljujući ovoj metodi postala sam kao žena aktivni sudionik u donšenju odluka u vezi mog spolnog zdravlja, dobila sam samopouzdanje i sigurnost kod prepoznavanja simptoma koje mi tijelo šalje u svakoj fazi ciklusa, suprug i ja jednako odgovorno sudjelujemo u donošenju odluke želimo li u određenom trenutku još jedno dijete ili ne, te se naše bračno sjedinjenje temelji na prihvaćanju cjelovite osobe bračnog druga i dubljoj povezanosti od one isključivo tjelesne. Preko ove metode upoznala sam ljepotu Božjeg stvaranja kroz žensku plodnost, kao i slobodu u donošenju odluka otvorenih životu, koji god aspekt djelovanja one obuhvaćale.

Prirodno planiranje obitelji puno je više od metode odgađanja trudnoće ili, kao što se često govori “kontracepcije za katolike”. U tom slučaju nitko ne bi imao potrebu koristiti kontracepciju. To je dugoročno ulaganje u budućnost, osnaživanje žene i kvalitetan brak. Potrebno je malo hrabrosti, puno učenja i ustrajnosti, te vjere u Božju providnost. Zapravo je mnogo lakše nego što izgleda. Ako još ne koristiš PPO, odvaži se. A ako ga koristiš, posvjedoči!

Ako želiš znati više...
Osim Fertility Care programa (Creighton modela), postoje i druge metode PPO-a, kao na primjer Billings ovulacijska metoda ili simptotermalna metoda.
Ako želiš znati više o njima, pogledaj ovaj link. Prednosti metoda prirodnog planiranja u usporedbi s kontacepcijom možete pročitati ovdje. Iskustvo bračnog para Angel u korištenju Creighton modela možete čuti na ovom linku.

nedjelja, 7. srpnja 2019.



Roditelji često misle da djeci ne mogu prenijeti i objasniti duhovnost, npr. zašto moliti ili ići na misu, jer su još mala i samim time nisu dovoljno razumna. No upravo zbog toga djeca su mnogo osjetljivija za područje duhovne stvarnosti nego mi odrasli. Kao roditelji imamo mogućnost, a usudim se reći, i odgovornost njegovati taj doživljaj i poticati razvijanje duhovnosti kod djece. Najbolje na način da ona sudjeluju s nama u svim njima primjerenim radnjama koje mi sami činimo u svom duhovnom životu, što konkretno znači u obiteljskoj molitvi i odlascima na svetu misu. 

Prije nego li sam postala majkom, odlasci na misu s malom bebom činili su mi se najizazovnijim duhovnim aspektom roditeljstva. Nedjeljna misa se ne propušta, ali mali toddleri haraju po crkvi, skaču, vrište, traže nešto za jelo, žele se popeti na oltar... Male bebe treba nekako nahraniti - gdje dojiti, gdje premotati pelene... opet mama ili tata propuštaju nešto od mise... Koliko je vremenski u redu da dijete plače prije nego li ga roditelj iznese iz crkve? Koliko dugo dijete može držati pažnju na svetoj misi? Koje igračke ponijeti na misu? Hrpa pitanja bez jednoznačnih odgovara.

Kao što sam već navela, najbolje bi bilo da roditelji svoje navike i oblik duhovnosti koji njeguju prilagode djetetu i nastave s njom te ju razvijaju kako dijete raste. O molitvi sam već ovdje pisala. Sada donosim kako izgledaju naši odlasci na misu s malim djetetom. I to prvenstveno pišem jer roditeljima s bebama i malim toddlerima treba ohrabrenje i možda koja smjernica. Sva djeca su drugačija, pa će svaki roditelj najbolje znati kako vlastitom djetetu približiti svetu misu. A tako smo i mi radili kako je bubač rastao. 





Što se tiče odlazaka na nedjeljnju svetu misu, bubač je bio dva tjedna star kad smo ga prvi put vodili. Dok je spavao više puta dnevno, tempirali smo odlazak na svetu misu prema njegovom ritmu, što nama u Zagrebu nije nikakav problem. Često bi zaspao na misi, čak i kad je bio stariji, npr. oko 9 mjeseci. Svega nekoliko puta muž je izašao s njim van kako bi ga uspavao u kolicima, te se zatim vratio unutra. 

Obzirom da smo prema njemu planirali odlazak na svetu misu, pazila sam da ga u pravo vrijeme nahranim kako bih bila sigurna da za vrijeme mise neće biti gladan. Dok je bio mlađi od tri mjeseca, jednom sam otišla u prostoriju u sklopu crkve podojiti ga. Da se to češće ponavljalo, vjerojatno bih redovito nosila bočicu, bez obzira na to što inače dojim. Kad sam znala da će sveta misa duže trajati, također sam nosila bočicu. Mislim da bi bilo praktično da svaka crkva ima jednu prostoriju za roditelje s malom djecom, gdje bi majka onda u privatnosti mogla podojiti dijete kada je potrebno. Drago mi je što znam da postoje takve crkve u mojoj bližoj okolici. 

Što se tiče druge vrste hranjenja djece pod misom, imam malo drugačiji stav. Mislim da bi to trebalo izbjegavati. Muž i ja smo se još dok sam bila trudna dogovorili da nećemo davati bubaču grickalice pod misom, kao što to većina roditelja čini. Iz jednostavnog razloga - jer ne želimo stvoriti naviku kod djeteta da se na misi jede (štapiće). Misa nije kino niti kazalište, nego nešto uzvišeno, a i ne želimo da nas za sedam godina to isto dijete traži štapiće pod misom. To smo vidjeli jednom prilikom kad smo bili zajedno na misi. Zapravo mislim da je upravo taj događaj utjecao na naš stav. Možda ovo zvuči isključivo, ali to ne znači da nismo par puta bubaču dali štapiće, onda kada nas je tražio izričito štapiće, a procijenili smo da bi stvarno mogao biti gladan. Što se pića tiče, za bubača nosimo samo vodu na misu, jer je trajanje mise previše dugačko da bi dijete bilo bez vode, pogotovo u ljetnim mjesecima.

Kad je bubač malo porastao i više nije spavao za vrijeme mise, s oko godinu dana, odlučili smo da ćemo ga ispred crkve staviti u kolica i da ćemo pokušati što duže ne vaditi ga iz njih. I uspjelo je! Muževa ideja :)  Tu smo se onda dovijali raznim igračkama koje bi ga mogle zabaviti da ne traži da ga dignemo na ruke. O tome je riječ nekoliko odlomaka niže. Kad bi i bio na rukama, bio je dosta miran i uglavnom je promatrao sve bez riječi. Ponekad sam mu šaptom objašnjavala što se događa u ključnim dijelovima mise i usmjeravala mu pogled na svećenika i oltar. 




Bez obzira na to što je prohodao s punih godinu dana, bubač se tek s godinu i pol odvažio da ne bude uvijek u našem naručju za vrijeme mise nego je malo-pomalo sam stajao ili hodao na tri-četiri koraka udaljenosti od nas. Otkad nije tako često u kolicima sjedimo što više naprijed. Jedno vrijeme je muž pjevao u župnom zboru, te smo mislili da bi to mogao biti problem. No pokazalo se da nije, te sam jednostavno sama mogla biti s bubačem i normalno sudjelovati u svetoj misi. Rijetko se dogodilo da sam bubača držala na rukama cijelu misu, a muž je redovito poslije pričesti (kod nas zbor ide prvi na pričest) došao po njega pa sam mogla u miru i sabranosti otići na pričest.

Ponašanje djece na misi više uopće ne doživljavam kao glasno ili bučno, kao nekad ranije. Roditelji razumiju jedni druge i puni su suosjećanja. Tako da volimo podijeliti igračke s drugima, a onda su sva djeca zadovoljnija i mirnija. Razumijem da bebe ne mogu biti uvijek tiho pod misom, ali malim toddlerima se već može objasniti da se u crkvi ne dere niti previše glasno ne priča. Bubača diskretno i smireno stišamo tako da ga primimo u naručje i prišapnemo da pogleda kako se ostali ljudi ponašaju, jer voli oponašati odrasle. Smirena reakcija roditelja koji imaju samopouzdanja da mogu smiriti svoje dijete je ključna u trenucima potencijalno kritičnih situacija. Roditelji, samo bez panike! U najgorem slučaju, iznijeti ćete dijete van i za pet minuta će svi zaboraviti što se dogodilo. 

Djeca jednostavno ne mogu biti na miru pa ih niti ne bi trebalo puno ograničavati što se tiče kretanja, osim ako nije opasno za njih, na primjer ako se penju na oltar gdje su svijeće ili po stepenicama, a još su nesigurni.Iako ima dosta djece u našoj župi i često na nedjeljnoj misi hodaju po crkvi, bubač nikad nije krenuo za njima. Obično ih samo promatra, kao i u parkiću. Vjerujem da je to do njegove osobnosti, ali i do toga što još ne ide u vrtić, pa niti nije dovoljno socijaliziran.

S odabirom igrački za misu smo pažljivi, jer gledamo da ne uzmemo one koje stvaraju buku ili zveckaju. Kad je bubač bio mlađi, nosili smo slikovnice sa sobom, i to one koje su povezane s vjerom, kao na primjer Misal za najmanje ili neku od dječjih Biblija. Dok se sada bubač igra s nekim manjim stvarčicama koje muž ima sa sobom u torbici, a ja ponekad niti ne znam čemu služe, npr. kablovi s raznim vrstama priključaka za računalo i slično. Bubaču je to strašno zanimljivo, jer zna da tata to koristi, a shvaća da ima veze s tehnologijom. Prijelomni trenutak na nedjeljnoj misi je Služba riječi i tada bubač sam traži da mu nešto damo kako bi se zabavio. Čim propovijed završi, igračke više nisu toliko zanimljive. 

Pokušavamo otići s bubačem ponekad i na dnevnu misu, što je zapravo sve češće. To je odlično da dijete upozna prostor crkve i udomaći se, a misa traje kraće. Tada nam igračke kao niti kolica uopće nisu potrebni, jer bubač uspije cijelo vrijeme biti usredotočen na misu. A ako sjedimo dovoljno naprijed, ne traži da ga dignemo na ruke, jer sve može vidjeti. 





Trudimo se uvijek ići zajedno na misu, osim kad je bubač bolestan. Onda muž ide na jednu misu, a ja na drugu, i to čak u jednom prijepodnevu. Opet, blagodati života u Zagrebu. Ako sam i ja bolesna, bubač i ja ostajemo doma i gledamo prijenos mise na TV-u. Uglavnom ja gledam prijenos, a bubač se igra. Zanimljivo je da inače kad nešto radimo na računalu, bubač traži da mu pustimo crtić, no kad je prijenos mise, to se ne događa.

Ovo su bile uglavnom praktične stvari s kojima se roditelji male djece susreću. Što se tiče same duhovne stvarnosti, ponoviti ću ono s početka - ispravnim stavom roditelja djeca mogu od najranije dobi razviti iskrenu pobožnost prema svetoj misi, naravno, ovisno o karakteru. Djeci će biti važno ono što je i roditeljima važno, a ona to osjete na duhovnoj razini. Prije ili kasnije, to će se pokazati. Važno je biti strpljiv i ustrajan. 

Iako bubač ima dvije godine i njegovo se ponašanje ne razlikuje od ponašanja ostalih malih toddlera (doma se baca po podu i baca stvari kad mu nešto ne odgovara), dnevnu svetu misu može normalno pratiti i sudjelovati u njoj na svoj dječji način - od križanja, gotovo ispravnog, do kajanja (u ovoj fazi nas u svemu oponaša), stavljanja križića na čelo prije evanđelja tako da se "posvrbi" po glavi, klečanja pod podizanjem i pružanja mira. 

Bez obzira na naš trud, važno je biti svjestan Božjeg djelovanja. Iako smo imali određene stavove i planove kako ćemo i što ćemo pod misom s bubačem, u početku sam bila često u strahu i svojim vlastitim sposobnostima ne bih bubača često mogla sama smiriti. Zahvalna sam na mudrim odlukama svog muža po nadahnuću Duha Svetog i na blagoslovu ovako dobrog ponašanja bubača pod svetom misom. Veselim se vidjeti kako će dalje izgledati njegovo sudjelovanje u svetoj misi i koje ćemo promjene svi zajedno iskusiti. 

subota, 29. lipnja 2019.


Kažu da je rođenje djeteta prekretnica u životu žene. Doista jest. No još stresnija prekretnica je povratak majke na posao. Kad sam se nakon porodiljnog dopusta vratila na posao, trebalo mi je određeno vrijeme da se uhodam u svom novom dnevnom rasporedu. To je značilo i prilagodbu mog dotadašnjeg molitvenog rasporeda.


Otada se mjesecima borim s nezadovoljstvom i umorom, kao i većina zaposlenih majki, ali i mišlju da nisam dobra vjernica, da nisam autentična, da ne živim ono što pišem... Činjenica je da se u našem svijetu od majke puno očekuje - da briljira na poslu, da vodi brigu o sebi, da dom bude uredan i čist bez obzira na malce koji u trenutku sve mogu razbacati i zaprljati, da se aktivno bavi djecom, da bude emotivno dostupna obitelji, ali i ljudima na poslu, tim više ako radi s djecom, da pazi na zdravu prehranu i tjelovježbu…

Još se nekako mogu nositi s očekivanjima društva, pa čak i sa svojim očekivanjima o urednosti i čistoći doma (svjesna sam da bar još nekih 10-ak godina neće biti onako kao prije bubačevog rođenja). No pomisao da mjesecima idem na misu isključivo nedjeljom, da jedva s mužem izmolim deseticu krunice, i pritom još i zaspim, za mene je značila potpuni kolaps načina života na koji sam dotad navikla.

Nezadovoljstvo i samooptuživanje je raslo, a onda sam sasvim slučajno došla do jedne gospođe koja mi je mogla pomoći i pružiti usmjerenje. Zapravo mi je trebao netko tko bi mi rekao da sam u pravu - da sam stvarno grozna vjernica, jer se ne ustajem u 5.00 kako bih razmatrala, da trebam izabrati između posla i ostanka doma (s jednim djetetom!), da me posao koči u duhovnom rastu, da ne smijem imati hobije jer mi oduzimaju vrijeme za dnevnu misu, da se ne bih trebala igrati s djetetom, jer gubim dragocjene trenutke za pospremanje… No od te gospođe nisam čula ono što sam željela čuti. Mnogo iskusnija u majčinstvu i duhovnosti, nazovimo je Luca, rekla mi je da imam krivi pogled na molitvu otkako sam majka. Kako to ona misli?! Pa evo kako :)

Biti supruga i majka je poziv, isto kao i biti svećenik ili časna sestra. A to znači da supruge i majke imaju svoje staleške dužnosti koje su ravnopravne molitvenim dužnostima. U svoje staleške dužnosti treba jednostavno ukomponirati duhovnost. Jer ne vrijedi ti ništa ako nemaš skuhani ručak, a cijelo dopodne moliš! Briga za bližnje koji su nam povjereni na prvome je mjestu u svakodnevnom životu. Recimo da sam ovo znala - konkretna djela ljubavi su ispred pobožnosti i pukog nabrajanja. Ali svejedno me mučila misao da se radi o mojoj lijenosti … ili nesposobnosti!

Naravno da me Luca razuvjerila i dala mi konkretne how to za molitveni život u obiteljskom staležu. Ovako sam ih primijenila u svom molitvenom životu.

Jutarnja molitva

Ujutro se pomolim najčešće u pokretu, dok se ustajem iz kreveta, umivam ili radim doručak u tišini. To su zaštitna molitva Pod obranu se tvoju i Zaziv Duha Svetoga. Kratko promislim što me čeka sve u danu, zahvalim za to i molim blagoslov na sve što ću raditi, tražim vodstvo Duha Svetoga u svojim postupcima i riječima. Molim Majku Mariju da živim po njezinom primjeru i da me upravlja svojim majčinskim savjetima. Tražim pomoć svog anđela čuvara u napastima i kušnjama, da ih mogu prepoznati i Božjom milošću svladati. Ovo sad možda izgleda puno, ali zapravo nije, jer se radi o strelovitim zazivima, npr. “Dođi, Duše Sveti, i vodi me!”, “Anđele čuvaru, pomozi mi u tom i tom poslu!”... .

Blagoslovna molitva
Blagoslov zazivam na sve ljude s kojima se susrećem, i to najčešće neposredno prije susreta, npr. dok idem od kabineta do učionice. Tada se pomolim i anđelima čuvarima, da moj duh bude otvoren za te osobe, ali i njihov za mene, da ne zaboravim da su i oni ljubljena Božja djeca sa svojim dostojanstvom, bez obzira na to kakvi su prema meni. Ovo su isto vrlo kratke strelovite molitve, no tako puno znače, posebno kad se radi o međuljudskim odnosima.

Molitva zahvale uz dijete
Ovo je nešto što je originalno Lucino. Dok se igram s bubačem, dok smo u parkiću, ili dok ga uspavljujem, mogu zahvaljivati Bogu na tom djetetu što mi ga je dao i što sam baš ja njegova majka. Ovo je način na koji se divimo Bogu i proslavljamo Ga zbog stvaranja čovjeka. Zahvaljivanje nas obnavlja, daje pouzdanje u Boga, ali i jača našu strpljivost s djecom, posebno u potencijalno napetim situacijama.

Molitva u hodu
Ovo je naša alternativa kad nemamo vremena, a može se odnositi na osobnu ili obiteljsku molitvu. Već ranije smo se muž i ja počeli “moliti u hodu”. Nije nešto što bih preporučila da bude dugoročno, ali radnim danom kad postoji mnoštvo obaveza ili kad su djeca bolesna, korisno je na ovaj način moliti da se ne izgubi ritam. Ta “molitva u hodu” bude obično na putu do posla ili u autu kad zajedno nekamo idemo, dok obavljam neki od kućanskih poslova ili uspavljujem dijete, te najčešće molim krunicu. Onda navečer muž i ja izmolimo zajedno jednu deseticu krunice, onu za koju se unaprijed dogovorimo. Vikendom bi bilo najbolje to preskočiti i moliti se u sabranosti i miru.

Nedjeljna misa
Trenutno mi se nedjeljna misa čini kao slamka spasa preko koje dobivam duhovnu hranu. No nije baš u potpunosti tako, jer nedjeljna je misa puno više. To je baza na kojoj se gradi sve ostalo što sam gore navela, i bez čega sve to ne bi imalo smisla. Iako bi nedjeljna misa trebala biti vrhunac molitvenog života, ponekad je teško biti usredotočen i uistinu prisutan na misi, bilo zbog djetetovog ponašanja, bilo zbog vlastitog umora. To je nešto protiv čega se svjesno treba boriti, ali i prikazati Gospodinu, jer On i po krivim crtama pravo piše :) Bez obzira na dijete, suprugov i moj dogovor je da ne odustajemo od odlazaka na nedjeljnu misu, pa čak i kad je bubač bolestan. Onda se obično organiziramo da jedan od nas ide ranije dopodne, a drugi malo kasnije. U Zagrebu imamo tu mogućnost, no i u malim mjestima je isto tako moguće da oba roditelja idu na misu, ako se unaprijed organiziraju. Primijetila sam da mi baš tada, kad je bubač bolestan, dolazi napast da se u zadnji čas dogovaram s mužem oko toga i da poželim ne ići na misu.


Slavljenje
Zadnjih nekoliko mjeseci suprug i ja odlazimo na susrete jedne zajednice Obnove u Duhu. Zbog bubača je on taj koji je redovit na susretima. No često nam uskoče teta čuvalica i šogorica, pa možemo zajedno ići. Ono što me na tim susretima zapravo obnavlja jest slavljenje Gospodina. U početku mi je bilo čudno, neugodno i nisam se mogla opustiti, kako to zapravo obično bude kad se dođe u neku karizmatsku zajednicu. No započela sam svoje slavljenje doma, i to s bubačem. Pustila sam na YouTubeu slavljeničke pjesme i tako je krenulo. To sam činila često onda kad mi je bilo najteže, kad sam jedva čekala da muž dođe doma s posla, kad je bubač bio posebno nervozan i cendrav, kad sam bila iscrpljena... baš onda bih pojačala zvučnik i pjevala iz sveg glasa (a ne pjevam baš lijepo). Slavljenje, posebno na susretima zajednice (jer zajedništvo daje posebnu snagu), bilo je moje punjenje baterija.

Ovo su bile upute koje sam dobila od Luce, no želim spomenuti još dvije vrste molitve koje smatram izuzetno važnim za zdravo duhovno funkcioniranje.


Razmatranje

O ovome ću pisati malo duže, jer je čitanje i razmatranje Božje riječi iznimno važno za duhovni život. Božja riječ je živa i mijenja nas. Ako aktivno uronimo u nju, daje nam snage za krepostan kršćanski život, otkriva nam istinu o Bogu i o sebi, jača nas, liječi nas... Sad da prijeđem s teološkog na ono konkretno - preko Božje riječi dobivamo poruke od Boga, poticaje, baš za svoj život, za situacije u kojima se nalazimo.
Razmatranje je nešto od čega jednostavno odbijam odustati, a zapravo vrlo često otpadne prvo u užurbanom danu. Za razmatranje je potrebno vrijeme. Za kvalitetno razmatranje je potrebno više vremena, jer Božji poticaji nisu instantni i dolaze kad je čovjek smiren i sabran. A nemoguće je samo pucnuti prstima i jednostavno biti sabran. No jedna mama si teško može priuštiti sat vremena ili pola sata u tišini. Zato sam si odabrala okvirno vrijeme od deset do dvadeset minuta za razmatranje, jer to je minimalno što mogu odvojiti za osobni susret s Bogom.
Kroz ovo teže razdoblje puno frustracija, najbolje su mi odgovarali psalmi. To su ujedno bile moje molitve, ali i Božji odgovor. Dovoljno su kratki, ali i catchy da mogu upamtiti neke stihove koji su mi poticajni i ponavljati ih kroz dan kad mi dođe teško.
Iako se čini da razmatranje oduzima puno vremena, svaki put kao da dobijem dodatno vrijeme u danu i stignem napraviti i više nego sam planirala.



Klanjanje
Kod mene su odlasci na klanjanje trenutno u fazi kreni-stani. No mislim da bi svaka mlada kršćanska majka trebala klanjanje što prije uvrstiti u svoj tjedni raspored. A evo i razloga: nema tog problema koji Isus ne može riješiti! Osim toga, najviše volim doći pred Presveto i ništa ne moliti, nego samo biti u Njegovoj prisutnosti. On obnavlja moje snage i pruža mi istinski odmor. Vjerujte mi, niti jedan kršćanski muž neće odbiti pobrinuti se za dom i djecu ako supruga želi ići na klanjanje. To može biti tvoj tjedni ritual, vrijeme za sebe, za razmišljanje i opuštanje. I pola sata će biti dovoljno.

Ovdje nisam posebno isticala obiteljsku molitvu, jer nam je dijete malo i molimo se kratko. No
mislim da je najvažnije da djeca usvoje naviku zajedničke molitve, te da roditelji blagoslove dijete prije spavanja.

Nadam se da će ovi moji primjeri biti poticaj majkama da budu kreativne i da organiziraju svoj duhovni život po svojoj mjeri i mjeri svoje obitelji. Staleške dužnosti, posebno dok su djeca mala, ne smijemo zanemarivati zbog duhovnosti kakvu bismo htjele imati. Bog sve vidi i razumije naše obveze, obiteljske i poslovne. Na kraju krajeva, On nam je dao djecu na brigu i odgoj, i najmanje što želi je da budemo opterećene, jer nemamo vremena moliti. Sveta Terezija Avilska, iako biološki nije bila majka, zasigurno se kao poglavarica samostana često tako osjećala, rekla je da je Bog iznad tava i lonaca. Ukratko, srce treba biti u molitvi, koliko god ona kratka bila. I niti jedna majka ne bi trebala misliti da nedovoljno moli. U svakoj obvezi i izvršavanju staleških dužnosti možeš se sjetiti Gospodina, prikazati mu što činiš i zahvaliti na tome. A ono malo vremena koje provedeš u sabranoj molitvi, neka bude najbolje od tvog srca što možeš dati Gospodinu!

P. S. Da ovaj tekst ne ostane samo na opisu mog molitvenog života, stavljam pred svaku od vas koja ovo čita jedan izazov - razmatraj Božju riječ dva tjedna svaki dan i vidi hoće li doći do kakve promjene u tvom životu! Ako nikada nisi razmatrala, ovdje se nalazi jedan link koji ti u tome može pomoći. I svakako mi se javi sa svojim iskustvom :)

petak, 11. siječnja 2019.


Dolazak novog života je divno, ali i mistično iskustvo. Sudjelujemo u njemu, no postoji taj jedan dio, sam početak i nastanak života, koji nam je tajnovit. Često mislimo da otvorenost životu podrazumijeva više djece u obitelji. I obično to jest tako. No postoji li još neki oblik otvorenosti životu? Što je sa situacijama kad muž i žena žele dijete, a ne mogu ga imati?



Dolazak novog života je divno, ali i mistično iskustvo. Sudjelujemo u njemu, no postoji taj jedan dio, sam početak i nastanak života, koji nam je tajnovit. Često mislimo da otvorenost životu podrazumijeva više djece u obitelji. I obično to jest tako - prihvaćanje svakog novog života koji dolazi u obitelj, u zgodno ili nezgodno vrijeme, u skladu s našim planovima i očekivanjima ili u potpunoj suprotnosti s njima. 

Tako sam nedavno razgovarala s jednom rođakinjom, majkom troje djece. Bez obzira na to što je svo troje djece rođeno carskim rezom, ona se ne boji opet ostati trudna. Jedna druga mlada i hrabra žena zadržala je svoje dijete usprkos svojoj teškoj bolesti. Poznam i žene koje su ostale trudne relativno brzo nakon što su rodile jedno dijete i tako se našle u situacije da imaju two under two. Ima i onih koje su se odlučile na drugo dijete iako im je prvo rođeno s određenim teškoćama i hendikepom. Dovoljno je samo malo osvrnuti se oko sebe da vidimo primjere kad bračni par prihvaća djecu kao Božji dar. 

No postoji li još neki oblik otvorenosti životu? Što je sa situacijama kad muž i žena žele dijete, a ne mogu ga imati? Ovdje ne mislim na klasičnu neplodnost (iako i to zasigurno podrazumijeva otvorenost životu) nego na jedan aspekt koji nije toliko poznat. Radi se o sekundarnoj neplodnosti, odnosno nemogućnosti začeća ili iznošenja trudnoće do kraja nakon što je žena rodila jedno ili više djece. 

Za taj termin doznala sam od jedne američke katoličke mame blogerice koja ima blog pod nazivom Finding Philothea. Posebno me dirnuo jedan njezin post na Instagramu u kojemu govori o tome da upija svaki trenutak sa svojim sinom, jer je svjesna da možda nikada više neće prolaziti kroz takvo iskustvo, te osjeća krivnju što želi još djece kad već ima jedno dijete. 

U njezinim riječima sam pronašla i svoje trenutne osjećaje. Bez obzira na veliku zahvalnost što sam postala majkom, želja za još djece u meni se ne gasi, što je posve prirodno. Nemogućnost da postignemo trudnoću kada bi mi to htjeli navela me da se zapitam postaje li ta moja plemenita želja za majčinstvom idolom kojeg stavljam i ispred samoga Boga. Kao što je lažna poniznost zapravo oholost, tako i donošenje djece na svijet ne podrazumijeva nužno istinsku otvorenost životu. 

Što se tiče bračnih parova kojima Gospodin nije podario onoliko djece koliko bi ih oni željeli ili im uopće nije podario djecu, njihova vrijednost kao bračnog para ili vjernika nije manja od roditelja više djece. Gospodin za sve ima razlog i poziva nas da mu služimo u svakoj situaciji koja dođe pred nas. Svaki bračni par može biti plodan na svoj način. A na koji točno, to treba otkriti živeći neprestano u odnosu s Bogom. Prihvaćanje života onim tempom koji nam je Gospodin namijenio je stvarna otvorenost životu. 

A što se tiče mog majčinstva, to je samo jedno od područja gdje moram prihvatiti da nisam ja ta koja zna najbolje, da nije važan moj plan i moje želje, područje gdje trebam postaviti Boga na prvo mjesto. A On će onda moju želju usmjeriti kako je najbolje za moj rast. 



Gospodine, svaki život je Tvoj dar. Molim Te da ga kao takvog svaki bračni par prihvati. Blagoslovi muževe i žene da mogu vođeni Duhom Svetim prepoznati na kakvu ih plodnost pozivaš. Daj da oni bračni parovi koji nose križ neplodnosti znaju da si Ti uz njih. Neka svaka žena koja želi postići trudnoću povjeruje Tvom obećanju "Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina." (Lk 1, 45). Amen.





ponedjeljak, 24. prosinca 2018.


Svako došašće imam plan što bih i kako htjela ostvariti da Božić doista dočekam budna i otvorena srca. Tako je bilo i ovog došašća. 1. prosinca imala sam plan. Htjela sam napraviti nešto konkretno, a malo. No od svega je ispalo još manje... Pa se pitam tko mi je ukrao došašće?! 


Svako došašće imam plan što bih i kako htjela ostvariti da Božić doista dočekam budna i otvorena srca. Došašće ne bi bilo došašće da nije borba, da nema napasti, da se ne treba odricati... No plodovi su ono zbog čega sve to vrijedi kako bi Božić dočekali uistinu spremni i iz pravih razloga. 

Tako je bilo i ovog došašća. 1. prosinca imala sam plan. Svaki dan kratko razmatranje, što češće zornice, Jišajevo stablo da s bubačem prođemo povijest spasenja, post u određene dane na našu nakanu, kao i inače, ispovijed i zajednička molitva krunice.

No od svega toga ima više onoga što sam propustila nego ostvarila. Pa se pitam tko mi je ukrao došašće?! 

Nisam se opterećivala materijalnim kao što većina ljudi čini. Nisam gubila vrijeme na kupovinu poklona ili na odlazak na božićni sajam u centar grada. Manje sam vremena nego inače provodila na internetu i društvenim mrežama. Nisam niti pretjerano pospremala po kući ili ispekla više vrsta kolača za Božić. Što se duhovnog života tiče, nisam si natrpala aktivnosti kao što inače znam raditi, nego sam htjela napraviti nešto konkretno, a malo. No od svega je ispalo još manje... 


Zajednička obiteljska molitva se svela na jednu deseticu krunice. Nisam otišla niti na jednu zornicu. S Jišajevim stablom smo prestali nakon prvog tjedna jer bubač nije htio slušati priče o povijesti spasenja, bez obzira na silne dječje Biblije koje ima. Razmatrala sam jako kratko, gotovo u hodu dok sam nešto drugo rutinski odrađivala. Bez obzira na moju pripremu, nakon ispovijedi nisam osjetila olakšanje, jer je bila brzinska, još jedna u nizu mora ljudi koji su pohrlili prije Božića u stanci od posla i obveza ispovijedati se. Rekao bi netko, kakva sam to vjernica uopće?! 

Ipak, nešto je ovo došašće bilo drugačije. U moru posla, obveza i neplaniranih teškoća osjećala sam mir i zadovoljstvo kakvo prije nisam. Mogla sam smireno odrađivati ono što bi mi inače zadavalo frustracije i tjeskobu. Strpljenje s bubačem kojemu izbijaju zubići bilo je na vrhuncu i čudila sam se samoj sebi kako smireno mogu reagirati na njegovo stalno cendranje i nošenje po rukama. U nekim situacijama sam uspjela reagirati kako nikad prije nisam, posebno u komunikaciji s mužem. Nakon dugo vremena ponovno sam se svaki dan odricala nečeg sitnog na određenu nakanu. Svatko tko je to pokušao, zna koju radost i zadovoljstvo to nosi.


Moja predodžba došašća jednostavno se srušila. Kao da mi je Gospodin htio pokazati kako mogu biti navezana čak i na svoj duhovni život. Umjesto da mi količina i vrsta molitve bude na prvom mjestu, želio je da se oslonim u potpunosti na Njega u situacijama u kojima sam se zatekla. 

Naučila sam prihvaćati neplanirane događaje. Neugodne neplanirane događaje. Naučila sam strelovito moliti, blagoslivljati ljude s kojima se susrećem, osloniti se na vodstvo Duha Svetoga baš onda kad se osjećam nedoraslo zadatku koji slijedi. Naučila sam služiti i ljubiti. Doživjela sam mir kakav ovaj svijet zasigurno ne daje. Doživjela sam unutarnju radost koja ne ovisi o mojim sebičnim prohtjevima. 

Ispražnjena od vlastitih predodžbi kako bih se trebala pripremiti za Božić, čeznem samo za jednim - da ugostim maloga Kralja u svom siromašnom srcu, koje je On pripravio za sebe baš onako kako je htio.