srijeda, 20. prosinca 2017.




Gledam njegove oči, mala puna usta, buckaste obraze, dugačke trepavice, male prstiće i na njima noktiće... Promatram njegove reakcije, kad se smije, kad se buni, kako spava, kako se igra... Nisam ga htjela takvog. Nisam ga birala takvog. A opet, upravo je savršen! 


Gledam njegove oči, mala puna usta, buckaste obraze, dugačke trepavice, male prstiće i na njima noktiće... Mamine oči, tatina usta, kažu ljudi... Promatram njegove reakcije, kad se smije, kad se buni, kako spava, kako se igra... Nisam ga htjela takvog. Nisam ga birala takvog. A opet, upravo je savršen! Moj sin...

Sin ili kći, vjerujem da svaka majka tako osjeća za svoje dijete. No, je li stvarno moj? Ako nije moj, naš, pa čiji je onda? Sad ćete misliti: pišeš ono što je očito! Da, za djecu se kaže da su blagoslov, Božji dar. U Katekizmu Katoličke Crkve br. 2378 piše sljedeće:
"Najuzvišeniji dar braka" je ljudska osoba. Dijete se ne može smatrati objektom vlasništva, čemu bi moglo voditi priznavanje nekoga tobožnjeg "prava na dijete". Na tom području samo dijete posjeduje istinska prava, to jest "da bude plod posebnog čina bračne ljubavi svojih roditelja, kao i pravo da bude poštivano kao osoba od trenutka svoga začeća".  
Da pojednostavim, dijete nije naše vlasništvo, svojina. Nije sredstvo za vlastito ispunjenje i samoostvarenje. Nije niti modni dodatak, rekvizit za Instagram fotku... Nije niti ono na što ja imam pravo bez obzira na način na koji ću do njega doći... Dijete je malo Božje stvorenje. Stvorenje dostojno poštovanja i ljubavi. Cjelovita osoba spremna na streloviti i zadivljujući razvoj u odraslog čovjeka.


Djetetu dajemo genetski materijal, tijelo. Ali ne biramo kako će se sve posložiti. Najbolje sam to vidjela na primjeru muževljeve obitelji. Sedmero djece, gotovo svi muški, a opet je svaki različit, čak i na najočitjem, fizičkom aspektu. Bog slaže gene kako se Njemu sviđa i ne možemo na to utjecati. Bog udahnjuje i dušu u to malo tijelo, daje mu karakter kakav želi. A mi smo samo sustvaratelji. Često nedostojni, ponekad i slučajni... Kako god bilo, dijete je tu. Mali čovjek stvoren na Božju sliku.

Sve to me zadivljuje i ostavlja bez riječi. Često se osjećam nedoraslo i nedostojno brinuti se za našeg malog bubača. Posebno kad vidim da mu nešto ne paše, da mu smeta, a ja ne znam kako mu pomoći. Dok je bio u trbuhu, više sam ga doživljavala svojim djetetom, ali kako vrijeme prolazi, sve sam više svjesna da on to zapravo nije. Zato dok se mazimo, dok mu dodirom i poljupcem iskazujem nježnost, tepam mu da je Otac nebeski njegov pravi Roditelj, onaj koji ga neizmjerno i savršeno ljubi, onako kako ja to nikada neću moći ni znati. 

Onda si postavljam sljedeća pitanja: Što ću s našim sinom? Koliko sam uopće odgovorna za njega ako je Božji, a ne moj? Kako ga odgajati? Kako ga voljeti? Kako ga nečemu naučiti?



Usprkos tom osjećaju nedostojnosti, odgovornost je tu. Odgovornost i težnja da dam našem sinu sve najbolje. Najbolje od materijalnog, najbolje od obrazovanja, najbolje od mene same. Ali to nije dovoljno. Tu sam da ga upravljam na početku njegovog životnog puta, da usadim u njega sve ono što smatram dobrim i vrijednim, da mu ukazujem na njegov konačni cilj, na smisao života, da ga odgajam za Nebo, za Božje kraljevstvo.

Na kraju života samo ću Jednome položiti račun o odgoju svoga djeteta. I zato se ne obazirem na komentare društva, ljudske obzire, na "dobronamjerne savjete". Oni tada neće biti važni, čak i ako sada jesu. Samo će Njegovo mišljenje tada biti jedino mjerilo. Jesam li bila majka koja ljubi, bez obzira na materijalne mogućnosti, bez obzira na to hvalim li ga ili prekoravam, bez obzira na broj djece u kući, bez obzira na muža i okolinu... A ja ću primiti svoju plaću, kakva god ona bila... Za odgoj Njegove i svoje djece.


četvrtak, 7. prosinca 2017.




Posegnite za svom opremom Božjom da uzmognete odoljeti u dan zli i održati se kada sve nadvladate. (Ef 6, 13)


Kao mala gledala sam često seriju Ksena ratnica. Možda ti je to i prva asocijacija na naslov. Ja sam doživljavala Ksenu kao borbenu, atraktivnu i mudru ženu. A još k tome, borila se za dobro. U mojoj maloj glavi bila je prava heroina. I ja sam kao klinka željela biti takva. Posebno mi se sviđao dio "boriti se za dobro", za slabe, za potlačene.... Htjela sam, jednog dana kad odrastem, biti takva jaka žena.

Jaka žena - zvuči kao oksimoron?! Tepaju nam da smo slabiji spol, nameću nam "muške" standarde uspjeha, hiperseksualiziraju naša tijela... No, jedna žena može čuda! I ne mislim samo na nošenje, rađanje i prehranjivanje novog života. Mislim na ono duhovno. Netko pametan rekao je da kad Bog želi učiniti velike stvari izabire muškarca, a kad želi učiniti nemoguće izabire ženu.

Slika ratnika čini se bliža muškarcima. U bogatstvu Crkve možemo naći više opisa duhovne borbe. U poslanici Efežanima (Ef 6, 11-17) sveti Pavao govori o "opremi Božjoj" potrebnoj za duhovni boj - istini, pravednosti, vjeri, Riječi Božjoj, snazi Duha Svetoga. Nadalje, sveti Ignacije u svojim duhovnim vježbama nudi razmatranje nazvano Dvije zastave. Ta nas vježba potiče da u mašti promatramo Božje kraljevstvo i kraljevstvo tame, da ih konkretiziramo, te promotrimo svoja djela i vidimo gdje prema tome pripadamo.

Gdje se ti u tome nalaziš, obična ženo? Sigurno ti nisu bliski niti mač, kaciga ili štit, niti kraljevstva ili vojnici. Ipak, u Starom zavjetu ističu se slike Judite i Estere kao hrabrih žena koje su uzele u ruke sudbinu svoga naroda. Jedna i druga su molitvom i postom zadobile jakost i mudrost od Boga kako bi mogle nadvladati silnike ovoga svijeta. Osim toga, postoji i svetica koja je uistinu bila ratnica, Ivana Arška, a borila se za pravdu svoga naroda.

No, postoji još jedna žena, Žena nad svim ženama, Ona koja zmiji satire glavu. Marija. Ona nam pokazuje kako se trebamo boriti. Svakodnevno... Kad dijete dođe neplanirano. Kad trebaš roditi, a nemaš materijalne sigurnosti. Kad te proganjaju. Kad si u tuđini. Kad te osuđuju i ogovaraju. Kad ti je muž bolestan. Kad ostaneš udovica. Kad se čini da su te djeca zaboravila. Kad gledaš kako ti dijete pati. Kad izgubiš dijete. To su sve duhovne borbe života, a ona ih je prolazila i pobjeđivala s Bogom.

Život je borba, borba za Nebo. Ne samo za sebe, nego i za svog muža, djecu, prijatelje, kolege s posla, susjede, pa čak i one nam neznane. Ja se još ne mogu nazvati vrsnom ratnicom. Nemam toliko životnih bitaka iza sebe. Ali ti koja si odgojila petero djece, ti si prava ratnica. Ti koja si izmolila zdravlje nekome u svojoj obitelji, ti si prava ratnica. Ti koja si odlučila zadržati svoje nerođeno dijete usprkos lošim dijagnozama liječnika ili materijalnoj nesigurnosti, ti si prava ratnica. Ti koja si izmolila obraćenje u svojoj obitelji, ti si prava ratnica.

Možda se ne osjećaš niti izgledaš kao ratnica. Nije važno. Ženom se rađaš, a ratnicom postaješ. Kroz svakodnevnu molitvu, disciplinirano razmatranje i sakramentalni život. I zato, ustraj u svakodnevnim malim bitkama! Tvoje je srce bojno polje. Pobjedu nad samom sobom, svojom sebičnosti i onim koji te napastuje može ti donijeti jedino Bog. Neka ti uzor bude Marija, Majka Isusova. Ne zaboravi, sve možeš u Onome koji te jača (Fil 4, 13)!



petak, 24. studenoga 2017.


Kad se družim s našim bebačem, umjesto da uživam u njegovom osmjehu, gugutanju i pokretima, želim ga fotkati i snimati... da se onda kasnije mogu nostagično sjećati kako je bilo lijepo kad je bio mali!


Na Instagramu sam počela viđati kako neki već sad vade božićne ukrase i uređuju dom. Mislim si, kud već, pa još nije ni studeni završio! Takvi smo mi ljudi. Stalno nešto iščekujemo, želimo da to bude što prije. Ili budemo nostalgični i razmišljamo kako nam je nekad bilo bolje.

Nisam niti ja ništa bolja... Uhvatila sam se da pričam mužu kako jedva čekam vidjeti našeg malog da puže, hoda, priča... Kad sam ga na početku dojila po pola sata, jedva sam čekala da dođe to vrijeme kad će moći pojesti u pet minuta. Sad kad je to došlo, tugujem za onim kad je dugo jeo. Da, nikad zadovoljna!

Osim toga, volim sve dobro unaprijed organizirati i isplanirati. Ništa me ne može iznenaditi! Dok jednu stvar obavljam, već razmišljam što je sljedeće. I to nije tako samo s obvezama i kućanskim poslovima. Nego i s hobijima, fotografiranjem za Instagram ili pisanjem bloga.

Da ne spominjem te naše prepametne uređaje...  Kad se družim s našim bebačem, umjesto da uživam u njegovom osmjehu, gugutanju i pokretima, želim ga fotkati i snimati... da se onda kasnije mogu nostagično sjećati kako je bilo lijepo kad je bio mali!

I tako u jednom mom nadobudnom fotografiranju bebača s pet mjeseci, proletjeli su mi kroz glavu svi oni dvadesetprvi u mjesecu kad sam ga fotkala. Osjetila sam nostalgiju, ali i čežnju da vidim kakav će dečko biti kad poraste. Zapitala sam se zašto je tome tako?! Što me tjera da živim ili u prošlosti ili u budućnosti? Moram, naravno, neke stvari isplanirati, pripremiti se. Znam i da su sjećanja, uspomene, sastavni dio života koji izgrađuje moju osobu. Ali kakav je to život ako ga ne živim "ovdje i sada"? Živim li onda uopće?!

Ne, ne želim živjeti u mislima, bilo prošlim, bilo budućim. Želim doista živjeti, baš u sadašnjem trenutku. Jedino sada postojim.

Znanost pokazuje da su ljudi usredotočeni na sadašnji trenutak sretniji i produktivniji. I to s razlogom. Kad pogledamo duhovnu pozadinu, Biblija jasno govori: "Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova." (Mt 6, 34). Osim toga, Bog je rekao da se zove Ja jesam (usp. Izl 3, 14)! Sadašnjost je zapravo najbliže vječnosti. Jedino sada mogu susresti Boga i bližnjega. I uživati u tom susretu. Nadbiskup Fulton Sheen je rekao da je jedino sadašnji trenutak trenutak spasenja.

I zato sam donijela odluku da neću više težiti onome što će biti ili tugovati za prošlim trenucima. Uživati ću u sadašnjem trenutku. Kad god. U šetnji, promatrajući lišće i diveći se jeseni. Igrajući se s bebačom i dojeći ga. U razgovoru s mužem i druženju s prijateljima. Obavljajući kućanske poslove. Ovdje i sada.


utorak, 21. studenoga 2017.



Kao što je slučaj s porodom, tako svaka majka ima svoju priču o dojenju. Nikad zapravo nisam mislila da bih trebala pisati o temi dojenja, jer kod mene je sve proticalo vrlo dobro. A onda u jednom trenutku pojavili su se problemi koji su me zatekli nespremnu.


Kao što je slučaj s porodom, tako svaka majka ima svoju priču o dojenju. Nikad zapravo nisam mislila da bih trebala pisati o temi dojenja, jer kod mene je sve proticalo vrlo dobro. Iskreno, čudila sam se kad su mi druge mame govorile da ne mogu dojiti, da daju bebi mliječnu formulu, da se izdajaju i daju svoje mlijeko bebi na bočicu, da imaju sve manje i manje mlijeka... Razumjela sam da postoje opravdani razlozi za to. Čak sam prije poroda bila spremna na takve situacije. Ipak, meni je to bilo strano i daleko. A onda u jednom trenutku pojavili su se problemi koji su me zatekli nespremnu.

No, krenimo ispočetka. Općepoznate su koristi dojenja, od čisto biološke do emocionalne i duhovne. Još u trudnoći informirala sam se o dojenju, kojeg sam se bojala više nego ičeg drugog, čak i poroda. Ne toliko iz priručnika, nego više od drugih mama. Svaka sa svojim iskustvom, doprinijela je mojoj pripremi.

Imala sam veliku želju dojiti. Pripremila sam šeširiće za dojenje, kupila sam bočicu za svaki slučaj ali mliječna formula nije dolazila u obzir. Čak sam se dogovorila s mužem da ju ne kupujemo unaprijed,  "za svaki slučaj", nego baš ako bude kriza.

Suprotno mojim strahovima naš bebač se pokazao jako upornnim. U rodilištu je već naučio cicati na šeširiće. Početnu bol kod dojenja nisam doživljavala jer sam bila presretna što beba cica bez problema. Oksitocin je uspješno odrađivao svoj zadatak. Kad smo došli doma, uspjela sam spriječiti zastoj pomoću hladnih obloga i listova kupusa. Dojenje je u tom početnom periodu trajalo duže.  Imala sam osjećaj da samo dojim dijete i ništa drugo ne radim! Ponekad uopće nisam znala je li se bebač najeo ili to već refleksivno cica. Ali i to sam naučila, uz pomoć drugih mama.


Mlijeka sam imala za dvije bebe. Nisam trebala piti čaj za dojilje, niti Mamine kapi za poticanje laktacije kojima sam se opskrbila još prije poroda. I tu mi je pomogla jedna od kuma. Došla je jednu večer s izdajalicom, izmasirala me i naučila kako da se sama izdajam. Nije mi u početku bilo ugodno, ali s vremenom sam se navikla. Taj mi je preiod bio naporan, iako je beba jako dobro spavala. Prije spavanja, kad bih bila najumornija, trebala sam se izdojiti. Ponekad mi je glava klonula i bila sam u nekom polusnu, a samo sam rukom stiskala izdajalicu. Dio za zamrzavanje u hladnjaku bio je prepun mog mlijeka. Koristili smo ga u bočici kad bi išli na put ili kad nismo bili duže vrijeme doma, te kad bi išli na misu.

Onda je došla faza kad je bebač porastao i počeo više jesti. Prestala sam s izdajanjem, osim u nekim iznimnim situacijama, bebač je uspostavio ritam i pojeo u kraćem vremenu. Nismo više koristili ni šeširiće. Mislila sam da će biti jednostavnije. U šetnji sam ga znala na klupici dojiti, u kafiću, u shopping centru... s maramom ili bez nje, u prostorima namijenjenim dojenju... sve je bilo opušteno i lako. A onda je bebač shvatio ne samo da ima svoju volju, nego da je može i iskazati. Nisam još čula da druge bebe to rade, ali moj mali pokazuje jako negodovanje kad mu nudim da jede, a on nije gladan. Kod nas također nema ni uspavljivanja za vrijeme dojenja. Dijete pojede i onda ide uspavljivanje (no to je jedna druga priča). Ima i onog uobičajenog ponašanja kad je sve u prostoriji zanimljivije od mamine cice :)


No pojavio se problem koji nisam očekivala i koji ne znam kako bih riješila. Bebač, naime, odbija jesti iz jedne dojke. I to samo preko dana. Noćno dojenje protječe najnormalnije. Moja prvotna reakcija bila je traženje uzroka takvom ponašanju. Stalno mi je u glavi bilo pitanje: Zašto to radi??? Trudila sam se na sve moguće načine "prevariti" bebača da jede iz te dojke koja mu se iz tko zna kojeg razloga ne sviđa. Ali to nije tako lako. Beba od četiri mjeseca nije baš tako mala. Još k tome sve razumije i opire se svakom pokušaju okretanja i namještanja. Naravno, potražila sam i savjet pedijatrice, interneta, drugih mama... Nitko mi nije znao reći ništa što bi mi moglo pomoći. Sve su bila nagađanja.

To odbijanje trajalo je oko tjedan dana. A onda kao da ništa nije bilo. Baš sam se poveselila. A onda opet. I tako u krug. Pravo vježbanje strpljenja za mene. Nisam još uvijek otkrila uzrok. Neke dane mogu normalno dojiti, u druge dane dovijam se svakojakim trikovima i položajima. Ponekad ne mogu izbjeći izdajanje.

Sve u svemu, iz ovog iskustva naučila sam kako je dojenje doista lijepo i prirodno, no zahtjeva mnogo podrške okoline (posebno muževe) i vlastite upornosti.  Očito se kad-tad svaka mama susretne s trenutkom u kojem treba biti uporna i ustrajati u odluci da doji bez obzira na teškoće. Mogu reći da je ovo za mene jedno prosvjetjujuće iskustvo na kojem sam vrlo zahvalna.




četvrtak, 9. studenoga 2017.



Kao što svi znamo, rođenjem djeteta nastupa velika promjena u ženinu životu. I to se ne može naučiti iz knjiga ili tuđim obašnjavanjem, nego jedino vlastitim iskustvom. Često to bude i bolno. No zlato se kuša u vatri. Majčinstvo izgrađuje ženu u svakom pogledu. Usudim se reći da majčinstvo usavršava ženu.


Donosim nekoliko stvari koje je majčinstvo u mom životu promijenilo i što sam kroz to naučila.

Uživaj u malim stvarima

Pa odakle da počnem?! Bebin osmijeh nakon što se probudi, maženje, zrake jutarnjeg sunca koje kroz žaluzine ulaze u sobu, pjevanje bebi...
To uživanje ne odnosi se isključivo na vrijeme s bebom, nego općenito na ženin život. Pola sata s mužem dok beba spava, čitanje knjige uvečer, odlasci u prirodu, obična vožnja autom, promatranje drveća u šetnji... Kiša! Čak sam počela uživati i u kiši koju prije nisam mogla smisliti.

Počela sam primijećivati neke stvari tek kad sam shvatila da za njih nemam vremena. A i postala sam zahvalnija na tim sitnicama.

Planiraj neplanirano

Ja sam jedna od onih koje vole planirati svaki trenutak u danu. Još sam u trudnoći iskusila da ne mogu sve predvidjeti i isplanirati. No uvijek se iznova trudim. Da, još uvijek. Ali jedno sam naučila. S malom bebom treba biti fleksibilan i spreman na brzu promijenu plana. I ne treba se previše živcirati oko toga. Jer nije vrijedno... Važno je da beba bude dobro i da se ispune njezine potrebe, a sve ostalo može čekati. I onda u mojoj glavi nastaje novi plan...


Možeš plakati i smijati se u istom trenutku

Majčinstvo na trenutke može biti naporno. Toliko naporno da poželim sve ostaviti, sjesti na pod i plakati. No dijete u meni sve je manje glasno kako moje pravo dijete iz dana u dan raste. S jedne strane mi je teško, a istovremeno sam toliko sretna i zahvalna zbog toga što imam privilegiju biti mama. O tome sam već pisala u jednom postu. Suze boli, sreće i zahvalnosti na milosti izmijenjuju se iz dana u dan, iz sata u sat.

Možeš više nego što misliš

Prije trudnoće slušala sam priče drugih mama o svojim obavezama. Čudila sam se što sve stignu obaviti. Gledala sam i svoju mamu što sve radi i pitala se kako to uspijeva. I kako to da ne padne s nogu. I tako iz dana u dan. Sad mi je malo jasnije.

Da trebam ići raditi, mislim da bih i to nekako uspjela. No moj sadašnji doseg je (u mojoj glavi neprestano) uspavljivanje bebe i onda pokušaji spuštanja bebe u krevetić a da se ne probudi. Divim se drugim mamama kojima se bebe po noći bude svakih sat vremena, a one su sljedeći dan vesele i nasmijane u šetnji.

Odmor je precijenjen

Svaki odmor. Ne samo spavanje, kao što većina mama kaže. U trudnoći sam spavala ujutro, oko podneva, popodne... Nije bilo tog doba dana kada mi san ne bi odgovarao. I dobro da jesam. Jer sad uživam u budnosti.

Čemu se odmarati, kad ima toliko toga što bih mogla napraviti?! Kuhanje, peglanje, mašina ova, mašina ona... I ne samo kućanski poslovi, već i hobiji - knjige, blog, fotografiranje, pa onda šetnje/kave s drugim mamama, vrijeme sa suprugom . Kakav odmor! Ja sam mama sto na sat. Ako nemam nekakvu fiksnu obavezu, stvoriti ću je. I ne samo sebi (muž bi imao što za reći na ovu temu).


Samo Bog je dovoljan

Mi ljudi imamo očekivanja. Pa tako mame očekuju svašta od majčinstva, od bebe, od bebinog tate i okoline... I onda se mame često razočaraju. Beba previše plače, tata nedovoljno pomaže i ništa ne razumije, baka i djed svuda guraju nos, rođakinje i prijateljice dijele beskorisne savjete... Trebam li uopće dalje?! Ono čega se u svoj toj gužvi na početku majčinstva rijetko sjetimo, jer hej, mi smo mame i nemamo vremena!, jest to da u jednm trenutku ipak trebamo sjesti u tišinu i početi razgovarati s Bogom, s naj-roditeljem, koji nas skroz razumije i koji prolazi sve što i mi, pa možda još i gore.

Jedino nam je On potreban da bismo bile dobre mame, da možemo izdržati sve izazove majčinstva, jer oni su uvijek tu. Onda nam ni muž, niti svekrva, niti tamo neka dobronamjerna mama petero djece s hrpom savjeta neće biti iritantni i svaka će teška situacija biti blagoslov i izgrađivanje nas mama kao osoba.


Što ste vi naučile otkad ste postale mame?
Radujem se čitanju vaših iskustava u komentarima.




ponedjeljak, 6. studenoga 2017.



Dok gledam neke profile na instagramu, dođu mi misli da bar ja mogu imati barem tisuću followera, da bar ja znam snimiti ovako dobru fotku, da bar ja imam ovakvu kuću/stan... Koliko je običnih žena koje ne rade posao iz snova, koje ne stignu ništa drugo osim svakodnevne predanosti svojoj obitelj?! Jesi li i ti jedna od njih? 


Naš svijet želi buku, galamu, senzaciju, dobru priču, poslovni uspjeh, dobar izgled, putovanja, sreću ... Sve pršti od toga, posebice društvene mreže. Dok gledam neke profile na instagramu, dođu mi misli da bar ja mogu imati barem tisuću followera, da bar ja znam snimiti ovako dobru fotku, da bar ja imam ovakvu kuću/stan... I onda ide onaj loš osjećaj, neka neispunjenost, čežnja za nekim drugačijim životom, životom iz mašte, pitanjima poput "Gdje sam pogriješila?" ili "Kako sam ovdje dospjela?". 

Koliko nas je takvih?! Žena koje ne rade posao iz snova, koje rade u smjenama, na određeno ili u strahu od gubitka posla ili žena koje su doma s djecom, koje ne stignu ništa drugo osim svakodnevne predanosti svojoj obitelji. Puno truda, muke i ljubavi ostaje skriveno svjetlima reflektora i kamerama.

Ima jedna jednostavna djevojka koja me naučila puno toga o životu. Ona je živjela svoje najbolje godine zatvorena u samostanu. Bila je sestra karmelićanka. Čeznula je u životu za nečim velikim. Konkretno, željela je otići u misije. Želja joj se nije ostvarila. Umrla je unutar samostanskih zidina kad je imala samo 24 godine. No ipak je postala poznata, i to po svojim autobiografskim zapisima koji su objavljeni nakon njezine smrti. Zahvaljujući tim zapisima svijet je doznao za njezina sitna djela ljubavi. Zanimljivo, ona je mislila da su sve ostale sestre mnogo kreposnije od nje. I zato je prikazivala Bogu njihove dobre zasluge i bila sretna što su drugi bolji od nje. Često je pomagala baš onim sestrama koje su joj bile najiritantnije. A koliko je puta samo prešutjela kritike i zajedljive komenatre. Nije baš jednostavno živjeti s toliko žena na jednom mjestu.



Životna filozofija joj je bila da je jedino ljubav s kojom nešto činimo važna: "Samo je jedno bezuvjetno potrebno: velika, jaka i vjerna ljubav, s kojom se ispunjavaju svakodnevne dužnosti, sasvim svejedno gdje smo postavljeni." Ta mlada djevojka postala je sveticom. Ona je sveta Terezija  iz Liseuxa ili sveta Mala Terezija. A mislila je za sebe da je slaba i malena, da je nevažna. Sveta je Terezija spoznala ono do čega mnogi mudri i sposobni ljudi nikad ne dođu: "Shvatila sam da su bez ljubavi sva djela samo ništa, pa i najsjajnija kao uskrisivanje mrtvih.". 

Zapravo na ta njezina razmišljanja nemam što više dodati. I zato ti koja misliš da ništa ne znaš, ti koja po cijele dane radiš na poslu i kod kuće, ti koja od umora zaspiš uspavljujući dijete, ti koja svaki dan učiš sa svojim klincima, ti koja ustaješ u pet ujutro da napraviš ručak mužu i djeci kad dođu doma jer ostaješ duže na poslu, ti koja ne znaš od čega platiti račune svaki mjesec, ti koja brineš da djeca zdravo jedu... znaj da si vrlo vrijedna, da ono što činiš nije maleno iako je svijetu skriveno. Jedino Bog zna tajne naših srdaca. I jedino On daje smisao našim djelima, ma kako se beznačajnima nama činila. I zato "upamti da u Božjim očima ništa nije maleno. Sve što činiš, čini s ljubavlju."

ponedjeljak, 30. listopada 2017.



Žena postavši majkom mijenja svoje prioritete. No važno je da se ne izgubi u majčinstvu i da neke stvari koje su ranije bile važne još uvijek ostanu dio njezinog života kako bi ona mogla normalno funkcionirati, iako možda ne više u tolikoj mjeri. Svaka mama bi trebala imati vrijeme za sebe.


Vrijeme za sebe. U njemu uživamo. Svakome je potrebno. Mame ga nemaju. Tako sam bar u početku mislila. Dok sam bila trudna, mogla sam jako dobro iskoristiti vrijeme i činilo mi se da ga skroz koristim kako bih uživala. I pomalo mi je bio šok kad sam shvatila da ne stignem uz bebu napraviti niti najnužnije kućanske poslove ili osobnu higijenu, a kamoli si uzeti neko vrijeme u kojem bih mogla raditi nešto što volim.

No onda sam promijenila kut gledanja. Pokušati ću podijeliti aktivnosti za slobodno vrijeme u nekoliko kategorija. Pa krenimo.

Spavanje

U prvim mjesecima beba je znala prespavati cijelu noć. To se nedavno promijenilo i naučila sam cijeniti svaki trenutak sna. Sada kad beba preko dana spava, odlučila sam da ću barem jedno spavanje i ja s njom malo odspavati. Najčešće to bude popodne, prije nego se tata vrati s posla. To mi baš dobro dođe. A s obzirom da navečer kuham ručak za sljedeći dan, nema potrebe da preko dana s ičim žurim.


Kućanski poslovi

Vjerojatno se pitate kako uopće mogu uvrstiti kućanske poslove pod neko slobodno vrijeme :) E pa kad ste mama, onda je i to moguće!

Većina mama koristi vrijeme dok beba spava da napravi nešto po kući. Obično to bude brže-bolje prije nego li se beba probudi. I onda mame pospremaju, čiste, peru, peglaju, kuhaju... I sretne su kad mogu zgotoviti posao s kojim su krenule. Nema goreg nego kad te bebin plač prekine dok peglaš, a ostala su ti samo još dva komada odjeće.

Ima mama, i općenito žena, koje vole kućanske poslove i kojima je to opuštanje. I ja spadam u tu skupinu. Volim taj osjećaj kad perem kupaonicu, pa sve poslije bude čisto i sjajno. Ili kad brišem prašinu pa sljedeći dan na jutarnjem suncu dnevna soba izgleda kao apoteka. Ima nešto opuštajuće u tome.

Kućanski poslovi ne moraju biti tlaka i najgora stvar na svijetu, kad si tako postaviš stvari u glavi. To može biti vrijeme kad netko drugi čuva bebu ili kad tata aktivno provodi vrijeme s djecom. Kupaonica i ja, nema cendranja, samo odzvanja hladna voda koja teče, prljavština i kamenac odlaze...
Nekome je to napor, a meni veselje.

Osim pranja i pospremanja volim i kuhati. Ne želim se svaki dan žuriti i najtecati sa satom, pa sam odlučila opušteno i smireno kuhati navečer, kad malac spava ili ga tata uspavljuje. Imam sreće pa naša beba želi ići spavati već oko osam. Tako da ne kuham kasno navečer, i još se stignem malo odmoriti nakon toga.


Molitva

Molitvu zapravo ne smatram nekim slobodnim vremenom, nego više potrebom kako bih što bolje funkcionirala ostatak dana. Bez obzira na bebu, odlučila sam nastaviti s razmatranjem svaki dan. I nije bilo lako pronaći pravo vrijeme za to, no borila sam se i izborila. Dok beba ujutro spava, to je moje vrijeme za razmatranje. Prvo jutarnje spavanje bude oko osam (da, da, tako rano, ne želite znati kad se budi ujutro) i baš na početku dana mogu provesti dragocjeno vrijeme s Bogom. Neke mame se ustaju prije svoje djece kako bi mogle razmatrati. No meni se ovako baš lijepo posložilo.

Osim toga, postoji još jedno razdoblje u danu koje iskoristim za osobnu molitvu, a to je šetnja. To je vrijeme kad mogu u miru i bez žurbe promisliti za što i koga je potrebno moliti, kada gledam svoje postupke i molim za ono što je ispred mene.


Čitanje

Ovo mi najviše nedostaje u usporedbi s vremenom prije bebe. Najviše sam čitala na početku svog majčinstva, dok mi je bilo lakše ležečki dojiti i dok je to duže trajalo. Čudila sam se koliko puno uspijevam čitati. Danas za vrijeme dojenja ne uspijem puno čitati, tek ponekad neki tekst iz booka ili s interneta. Dogodi se tu i tamo da napravim ručak za dva dana, pa onda te večeri najčešće koristim za čitanje, najviše na uštrb pisanja bloga :)

Instagram

Jedno sam vrijeme vrlo često fotkala i postala na Instagram, gotovo svaki dan. Onda se u trudnoći taj intenzitet smanjio, što mi je danas žao kad vidim koliko sam zapravo slobodnog vremena imala. No dobro, tada sam se samo htjela naspavati i gledati što je više moguće kulinarskih emisija. Danas jako cijenim to vrijeme kad sam mogla bezbrižno slikati i isprobavati različite kutove i stilove.

Sad najčešće mogu nešto fotografirati zahvaljujući mužu koji zabavlja našeg bebača. Kad sam sama doma s bebom, isto se nađu trenuci inspiracije, no po kvaliteti slike se vidi da nisam skroz opuštena i da nemam vremena koliko bih htjela za doradu i isprobavanje. A obrada slike postala je poseban luksuz.



Ima tu još toga, kao na primjer kava s frendicama, gledanje serija/filmova, druženje s mužom (ovo zadnje traži poseban post)... Nekim mamama dovoljna je šalica kave u tišini ili samo sjesti pred televizor navečer i pogledati nešto što ne traži neki veliki mentalni napor. Što god vas čini sretnima, zadovoljnima, odmornima, i što god vas ispunjava, to je dobro iskorišteno slobodno vrijeme. Ovdje sam dala malo drugačiji pregled vremena za sebe. Naravno, ovo pišem iz svoje perspektive, mame jedne male bebe. Vjerujem kako je mamama koje imaju dvoje ili više djece ipak malo teže naći  vrijeme za sebe.

Žena postavši majkom mijenja svoje prioritete. No važno je da se ne izgubi u majčinstvu i da neke stvari koje su ranije bile važne još uvijek ostanu dio njezinog života kako bi ona mogla normalno funkcionirati, iako možda ne više u tolikoj mjeri. Svaka mama bi trebala imati vrijeme za sebe. Jer kad je mama sretna i djeca su sretna. Onda sve u domu funkcionira. Muž/tata to najbolje zna. On i ljudi bliski obitelji trebali bi se za to pobrinuti. I zato sam jako zahvalna svom mužu što mi omogućuje da imam to vrijeme opuštanja, vrijeme kada radim što volim ili barem kad si posložim u glavi da je to sad vrijeme koje imam za sebe. 

četvrtak, 19. listopada 2017.



Još prije nego li sam ostala trudna, primijetila sam da žene koje su majke vole dijeliti savjete na jedan poseban način. Kao trudnica u to sam se još više uvjerila, a sad kad imam bebu doma, sigurna sam u to!



Znate kako postoje neke osobine kod određeni tipova ljudi koje posebno uočite. Na primjer, učiteljice ne znaju slušati i često kritiziraju, tete u vrtiću glasno pričaju, informatičari kod kuće sve pokušavaju umrežiti... Tako i mame imaju jednu svoju specifičnu karakteristiku.
Još prije nego li sam ostala trudna, primijetila sam da žene koje su majke vole dijeliti savjete na jedan poseban način. Dok sam bila trudna u to sam se još više uvjerila, a sad kad imam bebu doma, sigurna sam u to!

Upravo sam to primijetila u jednoj situaciji gdje su mi dvije mame dale posve različite savjete. I jedna i druga s apsolutnom su sigurnošću izrekle svoje savjete. U drugoj jednoj situaciji doživjela sam i zgražanje zbog nečega što radim. A često dobijem i upitne poglede zbog svog komentara kako ne znam nešto o bebi.


Dakle, upozorenje svima: mame ne daju savjete - one znaju!
Nema tu izjava poput: "Ja to tako radim." ili "Mislim da bi trebalo ovako...", nego jednostavno: "To je tako!" Na to me i upozorila jedna prijateljica, rekavši mi da sve što druge mame govore, ide iz njihovih osobnih iskustava i da se ne mogu od toga odvojiti. Zapravo, to je logično.

No, primijetila sam da sam i sama takva. I ja vrlo samouvjereno govorim ženama koje još nemaju djecu ili trudnicama što se sve događa u trudnoći, kako izgleda porod, zatim kako je to biti mama i kako treba postupati s malim djetetom... Što li će tek biti kada bebač poraste?! Pa naravno, dijeliti ću savjete o odgoju! :D

Ima tu i još nešto. Postoje i dobronamjerni ljudi koji jednostavno vole dijeliti savjete. Mogu to biti žene bez djece ili zreli ljudi s odraslom djecom. I onda kreće... "Zar ste već bili u prvoj šetnji?!", "Zar nije malo pretoplo obučen?!", "Nemoj da bi išla s njim na misu kad pada kiša!", "Zašto ga uspavljuješ na rukama? Nećeš kasnije drugo dijete moći nositi." itd. itd.


Koliko nas takvi komentari pogađaju, ovisi o tome koliko patimo od ljudskih obzira. Da, moj muž i ja imamo svoje stavove o roditeljstvu i u ova četiri mjeseca naučili smo da se ti stavovi mogu vrlo lako promijeniti. No, hvala Bogu, svatko od nas roditelja donosi odluku za svoje dijete i ujedno snosi posljedice za to.

I možda nikada neću imati toliko djece kao neka druga mama, niti će moja djeca odrastati u okolini kao djeca neke druge mame, možda neću biti toliko informirana i načitana, možda neću sa svojom djecom svašta proći kao neka druga mama sa svojom. No jedno je sigurno: voljet ću i odgajati svoju djecu - najbolje! Jer, mamma knows best! 

ponedjeljak, 16. listopada 2017.




Majčinstvo donosi mnogo radosti i ispunjenja - mit ili istina? Ako majka kaže da joj je teško, nailazi na nerazumijevanje i osudu društva. Ništa više nije kao prije, niti izgled niti društveni život. Gdje su u cijeloj toj priči očevi? Što s dojenjem, nespavanjem, općom iscrpljenošću? No, je li sve tako crno...?

Neki sam dan naletila na novi talk-show Doris Pinčić. Prva je tema bila majčinstvo, i to manje lijepe strane majčinstva. Za one koje nisu gledali emisiju, probati ću sažeti sve o čemu su sugovornici govorili.

No prije nego li uopće nastvim dalje, moram reći da sam dvojila oko toga trebam li uopće dotaknuti ovu temu. Vjerujem da o svemu treba otvoreno govoriti, pa tako i o ovome. Možda ću naići i na neslaganje, ali i to je posve normalno. 

Dakle, o čemu je u emisiji bilo riječ? Sugovornice za početak kažu da postoje mitovi o majčinstvu, posebno o njezi novorođenčeta - maženje u postelji, bebino spavanje po cijeli dan, predivno dojenje... Zatim, kao glavni problem ističu nerazumijevanje okoline. Voditeljica je komentirala da će sad gošće, koje iznose svoje teškoće u emisiji, zbog toga naići na kritike društva. Nadalje, novopečena majka više ne može raditi što je prije radila, niti više ne izgleda kao prije trudnoće. I opet se ponavlja rečenica: "Nitko mi to nije rekao!" Sugovornice su se dotakle i očeva, njihovog "čuvanja djece", umora od posla i prospavanih noći. I konačno, vrlo kratko bilo je riječi o postporođajnoj depresiji. 



Pa da se osvrnem pomalo na svaku točku razgovora.

S obzirom da sam i sama postala mama, čitam razne portale upravo za tu publiku i nailazim  na javne ispovijesti mama kojima ta uloga teško pada. I to bi bilo posve u redu, da njihov glavni argument nije da se o tome u društvu uopće ne govori i da se mame ne smiju požaliti na teškoće na koje nailaze. Otkad sam uopće počela razmišljati o majčinstvu, slušala sam o tome kako to nije lako. Nema mame koja mi to na neki način nije rekla ili da sama nisam primijetila. Da je lagano imati djecu, svi bi ih onda imali po desetero. U medijima se dosta priča o manje lijepim stranama majčinstva, za moj ukus i previše. Ne znam u kakvoj okolini voditeljica živi, no ja niti u jednom trenutku nisam naišla na to "nerazumijevanje okoline". Prve koje mi uskoče su mama i svekrva, a zatim šogorice i kume; za davanje savjeta i utjehu tu su sestrične i prijateljice. A i svi ostali ljudi s kojima dolazim u kontakt imaju mnogo razumijevanja. Dakle, ta teza o osuđivanju okoline ne stoji. 

Svaka buduća majka i budući otac imaju različita očekivanja od roditeljstva. Ono što sam ja čula prije poroda jest da je dojenje bolno i iscrpljujuće, da bebe ne spavaju po noći, da puno kakaju, da imaju grčiće pa ih se treba nosati po cijele dane... Pitam se onda odakle su neke žene dobile idiličnu sliku o majčinstvu. Iz televizijskih reklama?!


Kao predstavnik očeva, gost u emisiji bio je i reper Ante Cash. Čovjek je razumno i realno govorio o roditeljstvu. Ono što mi je posebno zapelo za uho bilo je pitanje voditeljice je li mu supruga privlačna i nakon što je rodila, bez obzira na podočnjake, kilograme viška, neispavanost i umor. Odgovor  je bio jednostavan i predivan u isto vrijeme- to je njegova žena, nije se oženio za naslovnicu ili virtualnu djevojku. Još je u jednom navratu rekao da je ljubav odluka da činiš dobro onima koje voliš, pa mu nije ništa u roditeljstvu teško palo. Na to je jedna druga gošća komentirala da je on u fazi ljubavi u vezi postao otac, a ne u fazi zaljubljenosti. Neću sad pisati sve što o tom komentaru mislim (upoznavanje i komunikacija prije braka, predbračna čistoća, ukratko - sami si kompliciramo život kad ne živimo moralno), nego ću samo citirati svoju svekrvu: "Ko kaj dela, sebi dela."

O nezaobilaznoj kritici očeva mogu samo reći da bi tome trebala posvetiti cijeli jedan post. Zasad će biti dovoljno to da si same biramo muževe pod pretpostavkom da znamo za koga se udajemo (pogledaj prethodnih nekoliko rečenica).



No da se vratim na temu. Da, majčinstvo je teško. I meni je teško. Volim si tepati da sam super mama i stavljam taj hashtag na instagram, no zna se dogoditi da nemam pojma zašto beba cendra. Nakon prvih mirnih mjesec dana, beba je počela biti više budna, tražiti pažnju. Preko dana nisam ništa  stizala. Onda sam shvatila da trebam postaviti prioritete i u skladu s tim djelovati. Moji prioriteti su razmatranje, osobna molitva i bebine potrebe. Zato sam se drugačije organizirala - preko dana bila bih samo s bebom, igrala se, dojila, šetala, spavala s bebom, a navečer pospremam, peglam i kuham ručak za sljedeći dan. Zatim su krenule muke po uspavljivanju, zubići, nespavanje u kolicima. Bilo je jutara kad smo i beba i ja plakali uglas. Tako to bude kad stari čovjek umire i novi se rađa. A onda su sve češća bila jutra kad mi je beba spavala na rukama. A ja sam opet plakala. Sada uz Božju pobjedu, slušajući ih po ne znam koji put. Samo što je sad svaki stih bio moja molitva, moje slavljenje, moja zahvala, a srce ispunjeno.

I da zaključim. Zašto stvarati negativnu sliku o majčinstvu u društvu? U redu je reći da nam je teško, da nailazimo na razne probleme, da sve to nismo očekivale... Ne želim reći da treba gledati više ono poztivno ili da majčinstvo donosi mnogo više radosti od ovih teških stvari. Ne. Nego da treba na pravi način pristupiti teškoćama. Kao što je jedan svetac rekao: "Jedan od tri križa s Kalvarije moraš mudro izabrati; jer trpjeti, ili kao svetac ili kao pokajnik ili kao nesretni prokletnik potrebno je." Majčinstvo je žrtva (kao i mnoge druge stvari u životu). I prvi poriv je pobjeći ili jadikovati. No uvijek imamo oslonac u Onome koji je za nas podnio najveću žrtvu ljubavi. Vjerujem da će naša djeca biti sretnija ako i mi majke svoju žrtvu podnosimo radosna srca, bez kukanja i samosažaljenja. 

četvrtak, 12. listopada 2017.

Čitam na portalima za mame kako se trebamo dobro osjećati u svom tijelu, kako je to naše tijelo donijelo jedan novi život na svijet i još uvijek ga hrani, da nas naše strije i ožiljci podsjećaju na taj veličanstveni događaj i kako na njih trebamo biti ponosne. Zapravo uopće ne vjerujem tome, nego mislim da nas samo tješe.

Slažem bebi album i gledam slike s krštenja. I mislim si: "Kako to izgledam? Pa zar tako ogromno?!" Nije da nemam ogledalo i vagu doma, ali niti je kilaža visoka, niti se osjećam debelo.
Da, ne mogu još uvijek zakopčati svoje crne mrkva hlače. Obične majice kratkih rukava su mi preuske i ful kratke, nosim još uvijek trudničke. Nisam vjerovala da ima žena koje su radije u potkošulji nego da oblače grudnjak. Sad sanjam o tome da stanem u grudnjak manjih košarica. Nervozu zbog bebinog nespavanja preko dana utapam u nutelli i peanut butteru kad konačno navečer zaspi. A o strijama koje sam dobila nakon poroda zbog stezanja kože da i ne pričam...

Čitam na portalim za mame kako se trebamo dobro osjećati u svom tijelu, kako je to naše tijelo donijelo jedan novi život na svijet i još uvijek ga hrani, da nas naše strije i ožiljci podsjećaju na taj veličanstveni događaj i kako na njih trebamo biti ponosne. Ali ja nisam zadovoljna time kako izgledam! Svega gore navedenog sam svjesna, ali to me ne čini niti sretnom niti ponosnom. Nije da sam prije trudnoće izgledala kao manekenka, pa sad očekujem da izgledam kao Miss Twiggy, niti imam vremena i novaca za raznorazne tretmane. Zapravo uopće ne vjerujem tim mamama koje kažu da se trebamo ponositi svojim tijelom, nego mislim da se samo tješe.


Sjetim se onda evanđelja koje se čitalo baš te nedjelje kad se naš mali čovjek krstio.
Rečenica koja mi se posebno usjekla je sljedeća: "Tâ što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi." (Mt 16, 26) Dobar fizički izgled spada pod ovo "sav svijet stekne". Rođenjem djeteta gubimo mnogo stvari koje smo prije imale, slobodno vrijeme, kave s frendicama, hobije... i više ili manje utegnuto tijelo.


I tako razmatrajući i moleći nad tom rečenicom, pomirila sam se s tim da sam debela, da je to sad takvo razdoblje života i da neću više nikada imati tijelo kakvo sam imala prije trudnoće. Jer, to mi sad više nije na listi prioriteta i postoje druge važnije stvari u životu od izgleda. No donijela sam i odluku da ću prvom prilikom, kad beba poraste, ići na dijetu i odreći se svih gluposti koje trpam u sebe. Zbog svog zdravlja. I to bi bilo to, dok...


Bog doista ima smisla za humor... Nakon par tjedana, beba je dobila dermatitis, a doktorica mi zabranila namirnice koje ga uzrokuju. Pa sad, među ostalim, više ne smijem jesti čokoladu i sve s konzervansima. Dakle, prehrana mi se sastoji od voća i povrća, žitarica, krumpira i kruha tek toliko da preživim. Dakle, nema ni kave, kolača, grickalica... Tako mi i treba kad sam se žalila! Kako kaže ona stara: Be careful what you wish for.


Nakon svega par dana uspjela sam stati u svoje crne mrkva hlače. Beba je napunila tri mjeseca, dojenje je uspostavljeno i prsa su mi se smanjila na neku podnošljivu veličinu. Vaga polako pokazuje sve manju cifru. Dolazi vrijeme za veste i kardigane, pa izgledam skoro skroz normalno u njima. I zapravo mogu reći da sam zadovoljna!

No još uvijek mažem strije Strech mark butterom od PlanT-a... ;)

ponedjeljak, 9. listopada 2017.





Veza između roditelja i djeteta stvara se već prije rođenja. To razdoblje utječe na osobni razvoj, međuljudske odnose i donošenje odluka kasnije u životu. Ako pođemo od činjenice da život počinje začećem, to znači da i roditeljstvo počinje od tada.



Kad sam ostala trudna, nakon početnog čestitanja i radosti, kreću priče drugih žena o njihovim porodima. Od svega što sam čula, niti jedna nije bila takva da bih jedva dočekala porod. Naravno, uvijek je prisutno bodrenje u stilu „Trebaš misliti na trenutak kad ćeš primiti svoju bebicu.” ili „Porod traje samo jedan dan, nekoliko sati, to možeš izdržati.” No takvo ohrabrenje mi nije baš pomagalo kad bih razmišljala o porodu. Ono što mi je trebalo, odnosno Onaj koji mi je bio potreban, čekao je strpljivo da to otkrijem. Stoga donosim svoje iskustvo pripreme za porod i donošenja novog života na svijet.



U krugovima katoličkih žena i majki kruži usmena preporuka knjige Duhovni pristup rađanju (u engleskom originalu Christ-centered Childbirth autorice Kelly J. Townsend). Tako sam i ja s više strana čula za knjigu, koju mi je na kraju posudila jedna prijateljica. Više mjeseci nisam je ni taknula, no kako se termin poroda bližio, kao da je to postala najdeblja i najveća knjiga na polici. One žene koje su je imale u rukama znaju da je zapravo knjiga manjeg formata.

I tako iz mjeseca u mjesec, od pregleda do pregleda... U međuvremenu smo suprug i ja, pomalo i nesvjesni onoga što nas očekuje, doznali za radionice prenatalnog roditeljstva, Note ljubavi, udruge Prokreos, koje se održavaju u Samostanu sv. Josipa Karmelićanki BSI u Hrvatskom Leskovcu. Radionice su besplatne, a na njima sudjeluje otprilike pet bračnih parova s tim da ako roditelji imaju stariju djecu, poželjno je i njih povesti. Program vodi bračni par Hodžić kroz pet susreta na kojima roditelji uče kako uspostaviti prenatalnu komunikaciju i razviti privrženost kroz dodir, pokret i glazbu. Cilj susreta nije samo razvojna dobrobit djeteta, već primanje ljubavi od roditelja i drugih osoba iz djetetove okoline.
Znali smo da se veza između roditelja i djeteta stvara već prije rođenja, i sami smo kroz katoličku duhovnost iskusili kako to razdoblje utječe na osobni razvoj, međuljudske odnose i donošenje odluka kasnije u životu. Ako pođemo od činjenice da život počinje začećem, to znači da i roditeljstvo počinje od tada. Stoga smo aktivno željeli otkriti svoju ulogu u prenatalnom roditeljstvu. No najvažniji je razlog bio dobrobit našeg nerođenog djeteta. Posebno za vrijeme prenatalnog razvoja vidljiva je isprepletenost fizičkog, psihološkog i duhovnog aspekta čovjeka. To se jednostavno vidi u znanstvenim spoznajama o životu djeteta u maternici. Na primjer, nerođeno dijete ima više živčanih stanica od odrasle osobe, te njihovom stimulacijom kroz aktivnosti u prenatalnom roditeljstvu stvaraju se veze između njih i one mogu opstati. Osim toga, nerođeno dijete komunicira s majkom i okolinom biokemijskim putem i osjetilima, te očekuje nastavak odnosa uspostavljenih prije rođenja. To su samo neke zanimljivosti koje ukazuju na važnost razvoja djeteta u majčinoj utrobi.


Program Note ljubavi pružio nam je više od onog što smo mi očekivali pod pojmom prenatalnog roditeljstva. Za početak, dobila sam potvrdu da je moj odlazak na bolovanje kako bi se smanjio stres i izbjegla nepotrebna bolest (s obzirom da radim u školi) bila dobra odluka. Iz toga je proizašao smireni tempo života. Nadalje, spoznaja da moje emocionalno i duhovno stanje utječe na razvoj našeg djeteta učvrstilo nas je kao bračni par u dotadašnjem življenju vjere - zajedničkoj molitvi, svakodnevnom čitanju Svetog Pisma i sakramentalnom životu. Posebnu sam pažnju pridavala upravo tome. Svaki dan sam blagoslivljala naše dijete i molila da već prije rođenja iskusi Božju ljubav. Primanje pričesti tijekom trudnoće bilo je posebno iskustvo puno radosti i predanja u Božje ruke.

Rezultati aktivnog prenatalnog roditeljstva vidjeli su se već u trudnoći. Naš je sin dobro fizički napredovao, a ja sam bila smirena i vesela, bez hormonalnih ispada (osim što se tiče želje za hranom, ali i to je bilo u granicama normale). Za porod sam se fizički pripremala vježbama koje smo radili na susretima. Uzela sam konačno i u ruke knjižicu Duhovni pristup rađanju, koju je na hrvatski preveo upravo već spomenuti doktor Hodžić. To je bila moja psihička i duhovna priprema. Posebno bih tu istaknula važnost abdominalnog disanja kroz trudove i pripadajuću meditaciju „Neka Duh Sveti uđe, napetost neka izađe.“. Knjiga me potakla da pročešljam Sveto Pismo u potrazi za citatima koji će me ohrabriti u svakoj fazi poroda. Iz svakodnevnih razmatranja zadnjih mjesec dana prije poroda s Gospom u fokusu izvadila sam meditacije također za sve faze poroda.




Kad je došao i sam porod, kroz najjače trudove prolazila sam uz molitvu Zdravo Marije, što mi je davalo sigurnost i pouzdanje. Sve je prošlo prirodno i brzo, iako to nitko od medicinskog osoblja nije očekivao. Čak se usuđujem reći da je upravo zbog duhovne pripreme bol poroda bila manja ili manje upečatljiva nego kod žena koje se molitvom i razmatranjem ne pripremaju za porod. Sve ostalo nakon poroda, posebice dojenje, također je prošlo jako dobro, opet bolje nego li je naša okolina očekivala, te smo vrlo brzo dobili samopouzdanje koje mladim roditeljima nedostaje.
Kad sam primila našeg sina na prsa, muž i ja smo mu otpjevali pjesmicu koju smo za njega smislili na radionici. Svaki dan mu pjevamo tu pjesmicu kao i još neke sa susreta koje smo odabrali i pjevali mu kroz trudnoću uz odgovarajuće ritmične pokrete. Njegove nas reakcije svaki put začude i oduševe. Sad možemo vidjeti ono što smo samo pretpostavljali dok smo mu pjevali kroz trudnoću. Pjesme na koje se u trbuhu smirio i sad ga smiruju te ih pozorno sluša. Dok na one koje smo pjevali uz ritmičke pokrete po trbuhu sad veselo maše ručicama i nožicama. Jedina razlika je u tome što sad vidimo njegov široki osmijeh dok sluša svaku od tih pjesmica.



Preporučujem svim trudnim roditeljima, i onima koji već imaju stariju djecu, da se aktivno uključe u prenatalno roditeljstvo, kroz slične radionice ili, ako nemaju mogućnosti sudjelovati u njima, onda da sami osmisle aktivnosti za interakciju sa svojim nerođenim djetetom, te da mnogo mole za njega i blagoslivljaju ga. Dovoljno je malo kreativnosti i puno ljubavi. Ovakvo prenatalno roditeljstvo daje dobar temelj daljnjem odgoju djeteta. Kad smo muž i ja krenuli u aktivno prenatalno roditeljstvo, nismo očekivali formiranje darovitog, fizički i mentalno naprednog djeteta, nego smo se samo željeli što bolje povezati s njime, te mu što više prenijeti našu i Božju ljubav i privrženost dok je još bio u mojoj utrobi. Svaki dan dok gledam njegov bistri pogled i mala usta raširena u široki osmijeh, mislim kako smo u tome uspjeli. Sad samo trebamo nastaviti u tom smjeru… Naravno, uz Boga, bez kojeg ništa od svega ovog ne bi ni bilo.
P.S. Nadam se da će ovo moje svjedočanstvo potaknuti bar jednu ženu na pomisao da bez straha jedva čeka da porod krene.  

srijeda, 4. listopada 2017.




Prihvaćanje Isusa Krista kao Spasitelja otvorilo mi je oči za učenje Crkve na svim područjima, i onima koje prije nisam razumjela ili sam gledala na drugi, svjetovni način. To se posebice odnosi na spolnost i sliku žene…




U jednom od naših svakodnevnih razgovora muž me upitao jesam li ikad čula da je netko rekao kako je sretan što je katolik. Slučajnosti ne postoje. Naime, upravo sam taj dan pogledala snimku na YouTubeu u kojoj 90-godišnji Ross Voris slavi 60. godišnjicu svog obraćenja. On kaže da je katolička vjera nešto najvrjednije što mu je Bog mogao podariti.1 Druge osobe koje se pojavljuju na snimci govore da je prisutnost tog gospodina znatno utjecala na njihove živote; kako je on oličenje onoga što bi katolik zaista trebao biti, te da ih je njegov život i kršćanska radost potakla da se i oni trude što autentičnije živjeti svoju katoličku vjeru. Taj stari gospodin posebno je utjecao na obraćenje svoga sina, koji je zatim osnovao danas vrlo uspješan apostolat za evangelizaciju putem medija.2

Na toj sam snimci prvi put jasno i glasno čula da netko iskazuje radost zbog pripadnosti Katoličkoj crkvi.
Na dublje razmišljanje o ovoj temi nagnalo me i skoro krštenje mog sina. Kako ću ja kao majka naviještati svojoj djeci tu radost?
Rođena sam u tradicionalnoj katoličkoj obitelji, koja nedjeljom ide zajedno na misu, doma komentira župnikovu propovijed, u kojoj se samo za Božić i Uskrs ide na pričest. Stoga, nije čudno da nisam doživjela oduševljenje katoličkom vjerom. No što je s obiteljima koje doista prakticiraju svoju vjeru kroz sakramente, zajedničku molitvu i čitanje Svetog pisma? Govore li ti roditelji svojoj djeci da je pripadnost Crkvi, uz njihov život, najveći Božji dar?

Zašto je evangelizacija neuspjela, zašto dolazi do apostaze ili izjava Krist da, Crkva ne? Jedni drugima ne naviještamo radost naše vjere, kao niti onima koji ne poznaju katoličanstvo ili ga doživljavaju pogrešno. Upravo osobe kao što je ovaj 90-godišnjak s početka priče evangeliziraju svojim životom na pravi način i s plodovima. Iskustvo Božje ljubavi promijenilo je i moju sliku o Katoličkoj crkvi u jednom trenutku u životu. U duhovnim vježbama u šutnji doživjela sam da sam vrijedna takva kakva jesam, bez obzira na svoje mane i mušice, da me Bog prihvaća sa svim mojim nesavršenostima i da ne trebam zaslužiti Njegovu ljubav. Kasnije kroz ignacijanske duhovne vježbe u svakodnevnom životu borila sam se sama sa sobom, svojom osobnosti, naučenim obrascima ponašanja, navikama, krivim predodžbama Boga, sebe i ljudi oko sebe. To je bio težak i mukotrpan put, no rezultat je neizmjerna radost života, bez obzira na teškoće i odricanja koja život donosi. Konačno mogu reći da sam osoba zadovoljna sobom, slobodna od ljudskih obzira, onakva kakva želim biti, i nadam se, što sličnija osobi kakvom me Bog vidi i želi. Prihvaćanje Isusa Krista kao Spasitelja otvorilo mi je oči za učenje Crkve na svim područjima, i onima koje prije nisam razumjela ili sam gledala na drugi, svjetovni način. To se posebice odnosi na spolnost i sliku žene. Kroz razne kateheze i duhovno štivo te tematike shvatila sam važnost življenja predbračne čistoće, što mi je prije bilo nezamislivo. Imala sam puna usta ženskih prava, ravnopravnosti spolova, čak sam pisala seminarski rad na temu gender teorije… Sve se to okrenulo u prihvaćanje istinske ženstvenosti i prihvaćanje da sam kao žena stvorena za služenje bližnjima. Jednostavno, postalo mi je logično. A i moje srce je to prepoznalo kao istinu.

Osim toga, sakramenti su postali moja snaga. Počela sam ići na dnevnu misu i ispovijedati se barem jednom mjesečno, što sam prije smatrala da samo bakice rade. Molitva i razmatranje postali su moja svakodnevna čežnja. Ne mogu više zamisliti dan bez vremena samoće u kojem otvaram srce Duhu Svetom i tražim Njegovo vodstvo i u najmanjim životnim sitnicama. Shvatila sam da su crkvena tradicija i učiteljstvo zapravo upute za sretniji i smisleni život, a ne hrpa zabrana i propisa koje treba izvršavati da nas Bog ne bi kaznio. Konačno, Kraljevstvo nebesko gledam kao cilj projekta koji je moj život. Od oholice koja sve zna i razumije, koja sve sama može, postala sam osoba koja se pouzda u Boga, koja dopušta da joj drugi pomažu, koja oprašta, te koja donosi odluke koje nisu mudre u očima ovoga svijeta i uza sve to istinski je sretna.

Kad nemamo iskustvo susreta sa živim Bogom, ne možemo niti razumjeti sve bogatstvo Crkve. Isus Krist je glava, a Crkva tijelo. Radosnu vijest koju Krist donosi a Crkva čuva i naviješta, ne možemo živjeti ako od Crkve, njezinog učiteljstva i tradicije, uzimamo samo ono što nam odgovara. Krist nam je po Katoličkoj Crkvi dao blago koje nas vodi u Nebo, u vječno zajedništvo s Njim. I to je izvor naše radosti, spoznaja da jedino u okrilju Crkve imamo sigurnost spasenja (extra Ecclesiam nulla salus3). Bez obzira na životne križeve i poteškoće, bez obzira na naše osjećaje, na faze života u kojima smo sretni ili žalosni, bez obzira na to jesmo li se obratili jučer ili prije deset godina, trebamo biti zahvalni i radosni zbog dara vjere, Katoličke crkve i svega što nam ona pruža.

I zato, dok se bliži dan krštenja mog sina, dok ga uspavljujem pričom o divnim Božjim djelima u našim životima, neću zaboraviti starca s početka priče, radost u njegovim očima i njegov od ganuća drhtavi glas koji govori: „Što mogu reći u vezi toga što sam katolik? Mislim da je to najveći dar koji je dobri Bog mogao dati jednom ljudskom biću!” Budimo i mi sretni što smo katolici, i što je još važnije, živimo tako!
2 Church Militant 
3 Izvorni iskaz sv. Ciprijana, potvrđen kao dogma na IV. lateranskom saboru. 

srijeda, 27. rujna 2017.



U vlastitom iskustvu prve trudnoće naišla sam na jedno pitanje na koje nigdje nisam mogla naći odgovor, niti u knjigama, časopisima, na internetskim portalima, pa niti u razgovorima s rođakinjama i prijateljicama...


Ako guglate prvi dio naslova, naći ćete mnoštvo članaka o prehrani, tjelovježbi, promjenama na ženinu tijelu, razvoju nerođenog djeteta… O trudnoći je mnogo toga poznato i te su činjenice dostupne. Također, žene su općenito vrlo otvorene za razgovor o toj temi. Govori se čak i o onim manje lijepim stvarima koje možda nikad ne bi smjestili u kategoriju blagoslovljenog stanja (ima i toga, naravno).

Sve je to dobro i pozitivno, no u vlastitom iskustvu prve trudnoće naišla sam na jedno pitanje na koje nigdje nisam mogla naći odgovor, niti u knjigama, časopisima, na internetskim portalima, pa niti u razgovorima s rođakinjama i prijateljicama. A to je pitanje pravog, odnosno ispravnog omjera rada i odmaranja. 

"Upregni muža, sad ti mora pomoći"

Kolegice s posla i rođakinje su mi na početku govorile: „Puno se odmaraj.“, „Spavaj koliko god želiš.“, „Upregni muža, sad ti mora pomoći.“, itd. E sad, jasno je da se trudna žena treba odmarati, da treba njegovati život koji se razvija unutar nje. I stvarno mogu reći da to i činim, pa čak i više od toga, s obzirom da sam na bolovanju. Suprug me mazi i pazi u svakom smislu tog izraza, i imam vremena za neke svoje interese kojima se ranije nisam stigla intenzivnije baviti.

S druge strane, kako se nositi s konstantnim osjećajem umora dok dvije tave i tri lonca stoje na štednjaku i oko sudopera neoprani, dok oprani veš čeka na peglanje i dok suprug dolazi izmoren s posla, pa onda još ide raditi honorarni posao ili pomoći nekome od rodbine?! Kako bih uopće mogla i pomisliti da sve mogu prebaciti na njega? Ili kako onda uopće poslije ručka bezbrižno odrijemati?! A da ne spominjem posjete prijateljima koje rijetko vidimo ili odlazak na kavu s kolegicama! I još nešto: što je uopće s duhovnim životom? Je li dovoljno izmoliti „molitvu trudnice za dijete“? Ili bih sad kad imam vremena za sebe trebala moliti po cijele dane, pročitati knjige duhovne tematike za koje inače nisam nalazila vremena, ići na misu svaki dan, i pogotovo čitati Sveto pismo…

I tako u svojoj nedoumici, rastrgana između ogromnog umora i osjećaja krivnje uz silnu želju da ispunim svoja i tuđa očekivanja, te da se ostvarim i kao trudnica (u mojoj glavi: žena – majka - kraljica), odgovor sam našla, naravno, u razmatranju Božje riječi. Možda se pitate kako se toga ranije nisam sjetila i jesam li uopće vjernica. Da, jesam, i zato mi je baš pronalazak rješenja problema bio još teži. Nisam htjela ugroziti svoje zdravlje ni zdravlje svog djeteta, a opet me mučila s(a)vijest o lijenosti kao jednom od sedam smrtnih grijeha.

Što kaže Božja Riječ

I tako sam odlučila razmatrati o lijenosti i radu. U svom istraživanju dijelova Biblije koji govore o tome, pronašla sam dosta toga u Mudrim izrekama. Na primjer: „Lijena ruka osiromašuje čovjeka, a marljiva ga obogaćuje. Tko sabira ljeti, razuman je sin, a tko hrče o žetvi, navlači sramotu.“ (Izr 10, 4-5) ili „Tko obrađuje svoju zemlju, sit je kruha, a tko trči za ništavilom, nerazuman je.“ (Izr 12, 11) i još „Od ploda svojih usta nasitit će se svatko obilno, a ono što je rukama učinio vratit će mu se.“ (Izr 12, 14). Poznata je i rečenica svetog Pavla: „Tko neće da radi, neka i ne jede!“ (2 Sol 3, 10).

Niti jedna od ovih rečenica nije dala odgovarajuće rješenje moje dvojbe. No našla sam ga na drugom mjestu (opet, kako se nisam ranije sjetila!), u razmatranju Gospinog pohoda Elizabeti: „Tih dana usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin.“ … „Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.“ (Lk 1, 39, 56). Kao prvo, glagoli „usta“ i „pohita“ pokazuju Marijinu želju da bude s rođakinjom Elizabetom te žurnost kojom je to i ostvarila. Marija nije samo pohitala pomoći Elizabeti, već i podijeliti s rođakinjom radost svoje i njezine trudnoće. Drugo, Gospa je trudna išla na put. Nije razmišljala da bi trebala ostati kod kuće mirovati, ili uživati u svojoj trudnoći i spavati koliko ju volja, jesti oblizeke itd. Put do Elizabete nije bio lagan. Išla je u Gorje, očito neki brdoviti kraj. Osim toga, trebalo se i vratiti u Nazaret. Nadalje, Marija je željela pomoći Elizabeti koja je već bila u visokoj trudnoći. Konačno, Marija je sve to napravila u prvom tromjesečju, vremenu za koje kažu da je kritičan, najosjetljiviji period trudnoće. Baš je tada najviše radila i najviše se davala drugima!

Možda Gospa nije znala sve o trudnoći, sigurno nije pročitala niti jednu knjigu o drugom stanju, niti je imala Internet na kojem bi pronašla što ju sve očekuje u sljedećih devet mjeseci, ali imala je jedno što neke trudnice danas nemaju – iskustvo Božje ljubavi, milosti i blizine te zahvalnosti Njemu. Upravo iz tog iskustva, Duh Sveti potiče je na djelovanje, na širenje radosti, na blizinu onima oko nas. On uvijek potiče na djelovanje. Možda to nije svaki put pranje suđa ili pospremanje po kući. Ponekad je to samo blagoslivljanje svog nerođenog djeteta u tišini sobe dok umorni suprug odmara, posjet kumi ili možda čak pisanje ovakvog razmišljanja.

I da se vratim na pitanje iz naslova, niti jedna žena ne zna sve o tome što ju očekuje u trudnoći. Svaka trudnoća, čak i kod iste žene, može biti drugačija. Ali ono što ne piše niti na jednom internetskom portalu, niti u jednom priručniku za trudnice jest da treba tražiti Božji poticaj i u tom razdoblju života, te djelovati po njemu. Tada će trudnoća doista biti blagoslovljeno stanje, bez obzira na sve moguće teškoće i promjene. U svakom slučaju, slijedimo primjer Majke Marije, koja se bez straha odlučila prepustiti vodstvu Duha Svetoga i biti blizu svojim bližnjima.