Moje tijelo poslije poroda - ponos ili problem

Čitam na portalima za mame kako se trebamo dobro osjećati u svom tijelu, kako je to naše tijelo donijelo jedan novi život na svijet i još uvijek ga hrani, da nas naše strije i ožiljci podsjećaju na taj veličanstveni događaj i kako na njih trebamo biti ponosne. Zapravo uopće ne vjerujem tome, nego mislim da nas samo tješe.

Slažem bebi album i gledam slike s krštenja. I mislim si: "Kako to izgledam? Pa zar tako ogromno?!" Nije da nemam ogledalo i vagu doma, ali niti je kilaža visoka, niti se osjećam debelo.

Da, ne mogu još uvijek zakopčati svoje crne mrkva hlače. Obične majice kratkih rukava su mi preuske i ful kratke, nosim još uvijek trudničke. Nisam vjerovala da ima žena koje su radije u potkošulji nego da oblače grudnjak. Sad sanjam o tome da stanem u grudnjak manjih košarica. Nervozu zbog bebinog nespavanja preko dana utapam u nutelli i peanut butteru kad konačno navečer zaspi. A o strijama koje sam dobila nakon poroda zbog stezanja kože da i ne pričam...

Čitam na portalim za mame kako se trebamo dobro osjećati u svom tijelu, kako je to naše tijelo donijelo jedan novi život na svijet i još uvijek ga hrani, da nas naše strije i ožiljci podsjećaju na taj veličanstveni događaj i kako na njih trebamo biti ponosne. Ali ja nisam zadovoljna time kako izgledam! Svega gore navedenog sam svjesna, ali to me ne čini niti sretnom niti ponosnom. Nije da sam prije trudnoće izgledala kao manekenka, pa sad očekujem da izgledam kao Miss Twiggy, niti imam vremena i novaca za raznorazne tretmane. Zapravo uopće ne vjerujem tim mamama koje kažu da se trebamo ponositi svojim tijelom, nego mislim da se samo tješe.

Sjetim se onda evanđelja koje se čitalo baš te nedjelje kad se naš mali čovjek krstio.

Rečenica koja mi se posebno usjekla je sljedeća: "Tâ što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi." (Mt 16, 26) Dobar fizički izgled spada pod ovo "sav svijet stekne". Rođenjem djeteta gubimo mnogo stvari koje smo prije imale, slobodno vrijeme, kave s frendicama, hobije... i više ili manje utegnuto tijelo.

I tako razmatrajući i moleći nad tom rečenicom, pomirila sam se s tim da sam debela, da je to sad takvo razdoblje života i da neću više nikada imati tijelo kakvo sam imala prije trudnoće. Jer, to mi sad više nije na listi prioriteta i postoje druge važnije stvari u životu od izgleda. No donijela sam i odluku da ću prvom prilikom, kad beba poraste, ići na dijetu i odreći se svih gluposti koje trpam u sebe. Zbog svog zdravlja. I to bi bilo to, dok...

Bog doista ima smisla za humor... Nakon par tjedana, beba je dobila dermatitis, a doktorica mi zabranila namirnice koje ga uzrokuju. Pa sad, među ostalim, više ne smijem jesti čokoladu i sve s konzervansima. Dakle, prehrana mi se sastoji od voća i povrća, žitarica, krumpira i kruha tek toliko da preživim. Dakle, nema ni kave, kolača, grickalica... Tako mi i treba kad sam se žalila! Kako kaže ona stara: Be careful what you wish for.

Nakon svega par dana uspjela sam stati u svoje crne mrkva hlače. Beba je napunila tri mjeseca, dojenje je uspostavljeno i prsa su mi se smanjila na neku podnošljivu veličinu. Vaga polako pokazuje sve manju cifru. Dolazi vrijeme za veste i kardigane, pa izgledam skoro skroz normalno u njima. I zapravo mogu reći da sam zadovoljna!

No još uvijek mažem strije Strech mark butterom od PlanT-a... ;)