Prije nego li sam postala majkom, odlasci na misu s malom bebom činili su mi se najizazovnijim duhovnim aspektom roditeljstva. Nedjeljna misa se ne propušta, ali mali toddleri haraju po crkvi, skaču, vrište, traže nešto za jelo, žele se popeti na oltar... Male bebe treba nekako nahraniti - gdje dojiti, gdje premotati pelene... opet mama ili tata propuštaju nešto od mise... Koliko je vremenski u redu da dijete plače prije nego li ga roditelj iznese iz crkve? Koliko dugo dijete može držati pažnju na svetoj misi? Koje igračke ponijeti na misu? Hrpa pitanja bez jednoznačnih odgovara.
Obzirom da smo prema njemu planirali odlazak na svetu misu, pazila sam da ga u pravo vrijeme nahranim kako bih bila sigurna da za vrijeme mise neće biti gladan. Dok je bio mlađi od tri mjeseca, jednom sam otišla u prostoriju u sklopu crkve podojiti ga. Da se to češće ponavljalo, vjerojatno bih redovito nosila bočicu, bez obzira na to što inače dojim. Kad sam znala da će sveta misa duže trajati, također sam nosila bočicu. Mislim da bi bilo praktično da svaka crkva ima jednu prostoriju za roditelje s malom djecom, gdje bi majka onda u privatnosti mogla podojiti dijete kada je potrebno. Drago mi je što znam da postoje takve crkve u mojoj bližoj okolici.
Što se tiče druge vrste hranjenja djece pod misom, imam malo drugačiji stav. Mislim da bi to trebalo izbjegavati. Muž i ja smo se još dok sam bila trudna dogovorili da nećemo davati bubaču grickalice pod misom, kao što to većina roditelja čini. Iz jednostavnog razloga - jer ne želimo stvoriti naviku kod djeteta da se na misi jede (štapiće). Misa nije kino niti kazalište, nego nešto uzvišeno, a i ne želimo da nas za sedam godina to isto dijete traži štapiće pod misom. To smo vidjeli jednom prilikom kad smo bili zajedno na misi. Zapravo mislim da je upravo taj događaj utjecao na naš stav. Možda ovo zvuči isključivo, ali to ne znači da nismo par puta bubaču dali štapiće, onda kada nas je tražio izričito štapiće, a procijenili smo da bi stvarno mogao biti gladan. Što se pića tiče, za bubača nosimo samo vodu na misu, jer je trajanje mise previše dugačko da bi dijete bilo bez vode, pogotovo u ljetnim mjesecima.
Kad je bubač malo porastao i više nije spavao za vrijeme mise, s oko godinu dana, odlučili smo da ćemo ga ispred crkve staviti u kolica i da ćemo pokušati što duže ne vaditi ga iz njih. I uspjelo je! Muževa ideja :) Tu smo se onda dovijali raznim igračkama koje bi ga mogle zabaviti da ne traži da ga dignemo na ruke. O tome je riječ nekoliko odlomaka niže. Kad bi i bio na rukama, bio je dosta miran i uglavnom je promatrao sve bez riječi. Ponekad sam mu šaptom objašnjavala što se događa u ključnim dijelovima mise i usmjeravala mu pogled na svećenika i oltar.
Bez obzira na to što je prohodao s punih godinu dana, bubač se tek s godinu i pol odvažio da ne bude uvijek u našem naručju za vrijeme mise nego je malo-pomalo sam stajao ili hodao na tri-četiri koraka udaljenosti od nas. Otkad nije tako često u kolicima sjedimo što više naprijed. Jedno vrijeme je muž pjevao u župnom zboru, te smo mislili da bi to mogao biti problem. No pokazalo se da nije, te sam jednostavno sama mogla biti s bubačem i normalno sudjelovati u svetoj misi. Rijetko se dogodilo da sam bubača držala na rukama cijelu misu, a muž je redovito poslije pričesti (kod nas zbor ide prvi na pričest) došao po njega pa sam mogla u miru i sabranosti otići na pričest.
Bez obzira na to što je prohodao s punih godinu dana, bubač se tek s godinu i pol odvažio da ne bude uvijek u našem naručju za vrijeme mise nego je malo-pomalo sam stajao ili hodao na tri-četiri koraka udaljenosti od nas. Otkad nije tako često u kolicima sjedimo što više naprijed. Jedno vrijeme je muž pjevao u župnom zboru, te smo mislili da bi to mogao biti problem. No pokazalo se da nije, te sam jednostavno sama mogla biti s bubačem i normalno sudjelovati u svetoj misi. Rijetko se dogodilo da sam bubača držala na rukama cijelu misu, a muž je redovito poslije pričesti (kod nas zbor ide prvi na pričest) došao po njega pa sam mogla u miru i sabranosti otići na pričest.
Ponašanje djece na misi više uopće ne doživljavam kao glasno ili bučno, kao nekad ranije. Roditelji razumiju jedni druge i puni su suosjećanja. Tako da volimo podijeliti igračke s drugima, a onda su sva djeca zadovoljnija i mirnija. Razumijem da bebe ne mogu biti uvijek tiho pod misom, ali malim toddlerima se već može objasniti da se u crkvi ne dere niti previše glasno ne priča. Bubača diskretno i smireno stišamo tako da ga primimo u naručje i prišapnemo da pogleda kako se ostali ljudi ponašaju, jer voli oponašati odrasle. Smirena reakcija roditelja koji imaju samopouzdanja da mogu smiriti svoje dijete je ključna u trenucima potencijalno kritičnih situacija. Roditelji, samo bez panike! U najgorem slučaju, iznijeti ćete dijete van i za pet minuta će svi zaboraviti što se dogodilo.
Djeca jednostavno ne mogu biti na miru pa ih niti ne bi trebalo puno ograničavati što se tiče kretanja, osim ako nije opasno za njih, na primjer ako se penju na oltar gdje su svijeće ili po stepenicama, a još su nesigurni.Iako ima dosta djece u našoj župi i često na nedjeljnoj misi hodaju po crkvi, bubač nikad nije krenuo za njima. Obično ih samo promatra, kao i u parkiću. Vjerujem da je to do njegove osobnosti, ali i do toga što još ne ide u vrtić, pa niti nije dovoljno socijaliziran.
S odabirom igrački za misu smo pažljivi, jer gledamo da ne uzmemo one koje stvaraju buku ili zveckaju. Kad je bubač bio mlađi, nosili smo slikovnice sa sobom, i to one koje su povezane s vjerom, kao na primjer Misal za najmanje ili neku od dječjih Biblija. Dok se sada bubač igra s nekim manjim stvarčicama koje muž ima sa sobom u torbici, a ja ponekad niti ne znam čemu služe, npr. kablovi s raznim vrstama priključaka za računalo i slično. Bubaču je to strašno zanimljivo, jer zna da tata to koristi, a shvaća da ima veze s tehnologijom. Prijelomni trenutak na nedjeljnoj misi je Služba riječi i tada bubač sam traži da mu nešto damo kako bi se zabavio. Čim propovijed završi, igračke više nisu toliko zanimljive.
Pokušavamo otići s bubačem ponekad i na dnevnu misu, što je zapravo sve češće. To je odlično da dijete upozna prostor crkve i udomaći se, a misa traje kraće. Tada nam igračke kao niti kolica uopće nisu potrebni, jer bubač uspije cijelo vrijeme biti usredotočen na misu. A ako sjedimo dovoljno naprijed, ne traži da ga dignemo na ruke, jer sve može vidjeti.
Trudimo se uvijek ići zajedno na misu, osim kad je bubač bolestan. Onda muž ide na jednu misu, a ja na drugu, i to čak u jednom prijepodnevu. Opet, blagodati života u Zagrebu. Ako sam i ja bolesna, bubač i ja ostajemo doma i gledamo prijenos mise na TV-u. Uglavnom ja gledam prijenos, a bubač se igra. Zanimljivo je da inače kad nešto radimo na računalu, bubač traži da mu pustimo crtić, no kad je prijenos mise, to se ne događa.
Ovo su bile uglavnom praktične stvari s kojima se roditelji male djece susreću. Što se tiče same duhovne stvarnosti, ponoviti ću ono s početka - ispravnim stavom roditelja djeca mogu od najranije dobi razviti iskrenu pobožnost prema svetoj misi, naravno, ovisno o karakteru. Djeci će biti važno ono što je i roditeljima važno, a ona to osjete na duhovnoj razini. Prije ili kasnije, to će se pokazati. Važno je biti strpljiv i ustrajan.
Iako bubač ima dvije godine i njegovo se ponašanje ne razlikuje od ponašanja ostalih malih toddlera (doma se baca po podu i baca stvari kad mu nešto ne odgovara), dnevnu svetu misu može normalno pratiti i sudjelovati u njoj na svoj dječji način - od križanja, gotovo ispravnog, do kajanja (u ovoj fazi nas u svemu oponaša), stavljanja križića na čelo prije evanđelja tako da se "posvrbi" po glavi, klečanja pod podizanjem i pružanja mira.
Bez obzira na naš trud, važno je biti svjestan Božjeg djelovanja. Iako smo imali određene stavove i planove kako ćemo i što ćemo pod misom s bubačem, u početku sam bila često u strahu i svojim vlastitim sposobnostima ne bih bubača često mogla sama smiriti. Zahvalna sam na mudrim odlukama svog muža po nadahnuću Duha Svetog i na blagoslovu ovako dobrog ponašanja bubača pod svetom misom. Veselim se vidjeti kako će dalje izgledati njegovo sudjelovanje u svetoj misi i koje ćemo promjene svi zajedno iskusiti.
Moj mali je jako živo dijete. Kolica ne dolaze u obzir. Od kad hoda, a prohodao je s 1g, nikad se ne igra na jednom mjestu već trči veselo i brzo. Igračke ga ne zanimaju, već samo stvari koje koristimo i mi odrasli. Isto je i na misi. Uzbuđen je zbog velikog prostora, viče glasno, veselo i trči svuda, tako da sam ja nakon svega 10tak minuta sva znojna od akcije, a i od srama :(
OdgovoriIzbrišiSigurno Vam nije lako, ali probajte gledati to s pozitivne strane - dijete je veselo :) I nemate razloga za sram. Vrlo je hrabro živahno dijete voditi sa sobom na misu. Možete samo biti ponosni što držite krsna obećanja koja ste kao roditelji dali.
IzbrišiAko mislite da bi bilo bolje ostaviti ga kod nekoga na čuvanju, napravite to, posebno ako osjećate da se promijenio Vaš stav prema svetoj misi. Ili ako nemate ostaviti dijete kome, Vi odite ujutro na misu, a muž popodne (ili obrnuto, kako Vam odgovara). Kad opet procijenite da bi bilo dobro povesti dijete, učinite to i nemojte se opterećivati ako nema promjene, jer se dijete treba naviknuti da ponovno ide na misu.
Moj prijedlog je da idete na dnevnu svetu misu ako imate vremena, kad nije jako vruće... Vidjela sam i jednog roditelja s dvogodišnjakom u crkvi, i obično su djeca mirnija kad su s jednim roditeljem.
Samo hrabro, imenjakinjo! :)
Hvala ti na divnom odgovoru.💕 Evo ove nedjelje je bilo mrvicu bolje. Truditi ćemo se, pa kako bude 😁 koristim priliku da ti unaprijed imendan čestitam 😇
IzbrišiBaš mi je drago! Evo nama je jučer bilo malo drugačije nego inače, pa smo shvatili da smo malenome dali igračku koja ga okupira, umjesto da ga mi usmjerimo na to što se događa na oltaru. Znači, mi smo pogriješili. Čim smo maknuli igračku i počeli mu potiho objšnjavati što se događa, odmah je bilo kao i inače. Zato mislim da je važno što više naprijed sjesti s djecom, da mogu lako vidjeti oltar i svećenika.
IzbrišiI tebi sretan imendan! :)