Istinsko zajedništvo

Na instagramu nikad nisam osjećala povezanost kakvu su mnoge instamame i influencerice opisivale. Povezanost s ljudima koji ostavljaju komentare, koji pošalju poruku u direct, povezanost dok čitaš nečiji post i imaš osjećaj da tu osobu poznaješ oduvijek... Nije da nisam imala komentare, dobivala poruke ili bila dio zajednice online mama koje sam i uživo upoznala. Jednostavno nije bilo tog osjećaja... A i nije mi to bilo važno. Instagram je bio za opuštanje, mojih pet minuta, a u stvarnom svijetu sam se kretala u svom malom krugu prijatelja i rodbine, i to mi je bilo dovoljno.

No sad primjećujem da se moj instagram profil u tom pogledu promijenio.

Sve je počelo s traumatičnim događajem kad sam doznala da srce moje nerođene bebe ne kuca. (Nije li Gospodin divan?! Iz nečeg samog po sebi bolnog dovede me do nečeg predivnog i ispunjujućeg.) Prvo što smo Jakov i ja napravili, otišli smo tražiti bolesničko pomazanje za mene. Tada sam (na svoje čuđenje) doživjela ljubav Crkve za svoju djecu. Brigu i iskreno razumijevanje fra Josipa za našu situaciju me dirnulo toliko da mislim da ću do kraja života pričati o tom iskustvu.

Bebicu smo izgubili, što me dovelo do stanja ljutnje i nerazumijevanja Božjeg plana. Imala sam iskustvo susreta sa živim Bogom, iskustvo uslišanih molitvi, Božjeg izvanrednog djelovanja u mom životu. No spontani je bila još jedna pukotina koja je iskrivila moju sliku Boga. Nisam više vidjela dobrog i milosrdnog Taticu, nego sam se poput tinejdžerice žalila, prigovarala, sažalijevala, silno htjela još jedno dijete i odbijala razredništvo koje mi je dodijeljeno na poslu.

Bez obzira na moje uporno buntovno ponašanje, Gospodin me obsipao svojim milostima, potpuno nezasluženo, i to što se tiče zajedništva unutar Crkve, kao u slučaju bolesničkog pomazanja. U razdoblju kad mi je vjera bila svakodnevno na kušnji, bili smo pozvani javno svjedočiti. Kroz to mi je Gospodin dao veliku lekciju poniznosti i pokazao kako nas prihvaća unutar svoje Crkve baš takve kakvi jesmo, slomljeni i nesavršeni.

Još jedna takva milost bila je i molitvena zajednica Nanovo rođeni, do koje sam došla preko Jakova. Zajednica mi je pružila potrebno ohrabrenje. I ne samo to. Prihvaćanje potpuno nepoznatih ljudi, radost pri susretu, zagrljaji, iskreno zanimanje za osobu... Dobila sam ljudsku utjehu i obnovila odnos s Ocem. Iako sam sve vrijeme nezadovoljstva molila, živjela sakramentalno i razmatrala Sveto pismo, sama bih se teško tako brzo izvuka iz svog nezadovoljstva i samosažalijevanja. Zajednica mi je pružila ohrabrenje da se suočim sa svime što mi se nije sviđalo i da uz Božju pomoć krenem sebe mijenjati umjesto da se žalim. Pokazala mi je kako se usredotočiti na Gospodina umjesto na teškoće.

Ono što sam primila u zajednici nije moglo ostati samo na lijepim osjećajima. Što sam primila, morala sam dati dalje i djelovati.
Istovremeno je došlo je do rješenja moje nezadovoljavajuće situacije na poslu (pola radnog vremena i Magnificat) i do live krunice. Posebno sam zahvalna na osobama koje su me potakle na te promjene, na vjeri u kreativnost koja proizlazi iz moje vjere i na spremnosti na suradnju, na poticajima da se oslobodim svojih strahova i predam ih Gospodinu. Zadovoljstvo poslom koje sad osjećam veće je nego na nadobudnom početku karijere učiteljice njemačkog ;) A te osobe koje su me ohrabrile vjerojatno nemaju pojma kako su na mene djelovale. I u tome je ljepota djelovanja Duha Svetoga unutar Crkve!

Nekoliko mjeseci nakon ovih promjena, po prvi puta sam osjetila povezanost s početka teksta i u ovom virtualnom svijetu. Javio se taj osjećaj da nekoga iz virtualnog svijeta kao da poznajem već godinama, da mu želim pomoći i biti tu za njega. Što je najzanimljivije, nisam sigurna je li se virtualna povezanost pretočila u stvarni svijet ili obrnuto. Samo znam da je sve je zapravo krenulo od konkretnog, stvarnog djelovanja, a i posljedice primjećujem u stvarnosti. Osobe koje sam susretala po prvi puta, bile su mi bliske. I u pitanju nije samo suradnja, nego nesebičnost, isti cilj, evangelizacija i briga za spas duša.

Upravo to zajedništvo je predivno! Ali ne zajedništvo insta svijeta. Nego zajedništvo Crkve. Zajedništvo kad sretneš osobu po prvi puta i prepoznaš da Duh koji je tebi dan djeluje u toj osobi.

Lijepo je osjetiti virtualnu povezanost s ljudima koje niti ne poznaješ. No ono stvarno zajedništvo proizlazi iz djelovanja Duha Svetoga i to se ne može odglumiti. Zato budi otvoren Njegovim poticajima i budi spreman na susret s drugima. Možda ono što kažeš ili napraviš potakne drugu osobu na djelovanje, na probijenje granica i suočavanje sa strahovima. Čovjek nije otok. Čovjek treba čovjeka. Gospodin nas je takvima stvorio na svoju sliku. I onda kad Mu ne dopuštaš da dopre do tebe, može to učiniti preko tvog bližnjega.
Upravo svim tim osobama posvećen je ovaj post.

"Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama!" 2 Kor 13, 13