ponedjeljak, 30. listopada 2017.



Žena postavši majkom mijenja svoje prioritete. No važno je da se ne izgubi u majčinstvu i da neke stvari koje su ranije bile važne još uvijek ostanu dio njezinog života kako bi ona mogla normalno funkcionirati, iako možda ne više u tolikoj mjeri. Svaka mama bi trebala imati vrijeme za sebe.


Vrijeme za sebe. U njemu uživamo. Svakome je potrebno. Mame ga nemaju. Tako sam bar u početku mislila. Dok sam bila trudna, mogla sam jako dobro iskoristiti vrijeme i činilo mi se da ga skroz koristim kako bih uživala. I pomalo mi je bio šok kad sam shvatila da ne stignem uz bebu napraviti niti najnužnije kućanske poslove ili osobnu higijenu, a kamoli si uzeti neko vrijeme u kojem bih mogla raditi nešto što volim.

No onda sam promijenila kut gledanja. Pokušati ću podijeliti aktivnosti za slobodno vrijeme u nekoliko kategorija. Pa krenimo.

Spavanje

U prvim mjesecima beba je znala prespavati cijelu noć. To se nedavno promijenilo i naučila sam cijeniti svaki trenutak sna. Sada kad beba preko dana spava, odlučila sam da ću barem jedno spavanje i ja s njom malo odspavati. Najčešće to bude popodne, prije nego se tata vrati s posla. To mi baš dobro dođe. A s obzirom da navečer kuham ručak za sljedeći dan, nema potrebe da preko dana s ičim žurim.


Kućanski poslovi

Vjerojatno se pitate kako uopće mogu uvrstiti kućanske poslove pod neko slobodno vrijeme :) E pa kad ste mama, onda je i to moguće!

Većina mama koristi vrijeme dok beba spava da napravi nešto po kući. Obično to bude brže-bolje prije nego li se beba probudi. I onda mame pospremaju, čiste, peru, peglaju, kuhaju... I sretne su kad mogu zgotoviti posao s kojim su krenule. Nema goreg nego kad te bebin plač prekine dok peglaš, a ostala su ti samo još dva komada odjeće.

Ima mama, i općenito žena, koje vole kućanske poslove i kojima je to opuštanje. I ja spadam u tu skupinu. Volim taj osjećaj kad perem kupaonicu, pa sve poslije bude čisto i sjajno. Ili kad brišem prašinu pa sljedeći dan na jutarnjem suncu dnevna soba izgleda kao apoteka. Ima nešto opuštajuće u tome.

Kućanski poslovi ne moraju biti tlaka i najgora stvar na svijetu, kad si tako postaviš stvari u glavi. To može biti vrijeme kad netko drugi čuva bebu ili kad tata aktivno provodi vrijeme s djecom. Kupaonica i ja, nema cendranja, samo odzvanja hladna voda koja teče, prljavština i kamenac odlaze...
Nekome je to napor, a meni veselje.

Osim pranja i pospremanja volim i kuhati. Ne želim se svaki dan žuriti i najtecati sa satom, pa sam odlučila opušteno i smireno kuhati navečer, kad malac spava ili ga tata uspavljuje. Imam sreće pa naša beba želi ići spavati već oko osam. Tako da ne kuham kasno navečer, i još se stignem malo odmoriti nakon toga.


Molitva

Molitvu zapravo ne smatram nekim slobodnim vremenom, nego više potrebom kako bih što bolje funkcionirala ostatak dana. Bez obzira na bebu, odlučila sam nastaviti s razmatranjem svaki dan. I nije bilo lako pronaći pravo vrijeme za to, no borila sam se i izborila. Dok beba ujutro spava, to je moje vrijeme za razmatranje. Prvo jutarnje spavanje bude oko osam (da, da, tako rano, ne želite znati kad se budi ujutro) i baš na početku dana mogu provesti dragocjeno vrijeme s Bogom. Neke mame se ustaju prije svoje djece kako bi mogle razmatrati. No meni se ovako baš lijepo posložilo.

Osim toga, postoji još jedno razdoblje u danu koje iskoristim za osobnu molitvu, a to je šetnja. To je vrijeme kad mogu u miru i bez žurbe promisliti za što i koga je potrebno moliti, kada gledam svoje postupke i molim za ono što je ispred mene.


Čitanje

Ovo mi najviše nedostaje u usporedbi s vremenom prije bebe. Najviše sam čitala na početku svog majčinstva, dok mi je bilo lakše ležečki dojiti i dok je to duže trajalo. Čudila sam se koliko puno uspijevam čitati. Danas za vrijeme dojenja ne uspijem puno čitati, tek ponekad neki tekst iz booka ili s interneta. Dogodi se tu i tamo da napravim ručak za dva dana, pa onda te večeri najčešće koristim za čitanje, najviše na uštrb pisanja bloga :)

Instagram

Jedno sam vrijeme vrlo često fotkala i postala na Instagram, gotovo svaki dan. Onda se u trudnoći taj intenzitet smanjio, što mi je danas žao kad vidim koliko sam zapravo slobodnog vremena imala. No dobro, tada sam se samo htjela naspavati i gledati što je više moguće kulinarskih emisija. Danas jako cijenim to vrijeme kad sam mogla bezbrižno slikati i isprobavati različite kutove i stilove.

Sad najčešće mogu nešto fotografirati zahvaljujući mužu koji zabavlja našeg bebača. Kad sam sama doma s bebom, isto se nađu trenuci inspiracije, no po kvaliteti slike se vidi da nisam skroz opuštena i da nemam vremena koliko bih htjela za doradu i isprobavanje. A obrada slike postala je poseban luksuz.



Ima tu još toga, kao na primjer kava s frendicama, gledanje serija/filmova, druženje s mužom (ovo zadnje traži poseban post)... Nekim mamama dovoljna je šalica kave u tišini ili samo sjesti pred televizor navečer i pogledati nešto što ne traži neki veliki mentalni napor. Što god vas čini sretnima, zadovoljnima, odmornima, i što god vas ispunjava, to je dobro iskorišteno slobodno vrijeme. Ovdje sam dala malo drugačiji pregled vremena za sebe. Naravno, ovo pišem iz svoje perspektive, mame jedne male bebe. Vjerujem kako je mamama koje imaju dvoje ili više djece ipak malo teže naći  vrijeme za sebe.

Žena postavši majkom mijenja svoje prioritete. No važno je da se ne izgubi u majčinstvu i da neke stvari koje su ranije bile važne još uvijek ostanu dio njezinog života kako bi ona mogla normalno funkcionirati, iako možda ne više u tolikoj mjeri. Svaka mama bi trebala imati vrijeme za sebe. Jer kad je mama sretna i djeca su sretna. Onda sve u domu funkcionira. Muž/tata to najbolje zna. On i ljudi bliski obitelji trebali bi se za to pobrinuti. I zato sam jako zahvalna svom mužu što mi omogućuje da imam to vrijeme opuštanja, vrijeme kada radim što volim ili barem kad si posložim u glavi da je to sad vrijeme koje imam za sebe. 

četvrtak, 19. listopada 2017.



Još prije nego li sam ostala trudna, primijetila sam da žene koje su majke vole dijeliti savjete na jedan poseban način. Kao trudnica u to sam se još više uvjerila, a sad kad imam bebu doma, sigurna sam u to!



Znate kako postoje neke osobine kod određeni tipova ljudi koje posebno uočite. Na primjer, učiteljice ne znaju slušati i često kritiziraju, tete u vrtiću glasno pričaju, informatičari kod kuće sve pokušavaju umrežiti... Tako i mame imaju jednu svoju specifičnu karakteristiku.
Još prije nego li sam ostala trudna, primijetila sam da žene koje su majke vole dijeliti savjete na jedan poseban način. Dok sam bila trudna u to sam se još više uvjerila, a sad kad imam bebu doma, sigurna sam u to!

Upravo sam to primijetila u jednoj situaciji gdje su mi dvije mame dale posve različite savjete. I jedna i druga s apsolutnom su sigurnošću izrekle svoje savjete. U drugoj jednoj situaciji doživjela sam i zgražanje zbog nečega što radim. A često dobijem i upitne poglede zbog svog komentara kako ne znam nešto o bebi.


Dakle, upozorenje svima: mame ne daju savjete - one znaju!
Nema tu izjava poput: "Ja to tako radim." ili "Mislim da bi trebalo ovako...", nego jednostavno: "To je tako!" Na to me i upozorila jedna prijateljica, rekavši mi da sve što druge mame govore, ide iz njihovih osobnih iskustava i da se ne mogu od toga odvojiti. Zapravo, to je logično.

No, primijetila sam da sam i sama takva. I ja vrlo samouvjereno govorim ženama koje još nemaju djecu ili trudnicama što se sve događa u trudnoći, kako izgleda porod, zatim kako je to biti mama i kako treba postupati s malim djetetom... Što li će tek biti kada bebač poraste?! Pa naravno, dijeliti ću savjete o odgoju! :D

Ima tu i još nešto. Postoje i dobronamjerni ljudi koji jednostavno vole dijeliti savjete. Mogu to biti žene bez djece ili zreli ljudi s odraslom djecom. I onda kreće... "Zar ste već bili u prvoj šetnji?!", "Zar nije malo pretoplo obučen?!", "Nemoj da bi išla s njim na misu kad pada kiša!", "Zašto ga uspavljuješ na rukama? Nećeš kasnije drugo dijete moći nositi." itd. itd.


Koliko nas takvi komentari pogađaju, ovisi o tome koliko patimo od ljudskih obzira. Da, moj muž i ja imamo svoje stavove o roditeljstvu i u ova četiri mjeseca naučili smo da se ti stavovi mogu vrlo lako promijeniti. No, hvala Bogu, svatko od nas roditelja donosi odluku za svoje dijete i ujedno snosi posljedice za to.

I možda nikada neću imati toliko djece kao neka druga mama, niti će moja djeca odrastati u okolini kao djeca neke druge mame, možda neću biti toliko informirana i načitana, možda neću sa svojom djecom svašta proći kao neka druga mama sa svojom. No jedno je sigurno: voljet ću i odgajati svoju djecu - najbolje! Jer, mamma knows best! 

ponedjeljak, 16. listopada 2017.




Majčinstvo donosi mnogo radosti i ispunjenja - mit ili istina? Ako majka kaže da joj je teško, nailazi na nerazumijevanje i osudu društva. Ništa više nije kao prije, niti izgled niti društveni život. Gdje su u cijeloj toj priči očevi? Što s dojenjem, nespavanjem, općom iscrpljenošću? No, je li sve tako crno...?

Neki sam dan naletila na novi talk-show Doris Pinčić. Prva je tema bila majčinstvo, i to manje lijepe strane majčinstva. Za one koje nisu gledali emisiju, probati ću sažeti sve o čemu su sugovornici govorili.

No prije nego li uopće nastvim dalje, moram reći da sam dvojila oko toga trebam li uopće dotaknuti ovu temu. Vjerujem da o svemu treba otvoreno govoriti, pa tako i o ovome. Možda ću naići i na neslaganje, ali i to je posve normalno. 

Dakle, o čemu je u emisiji bilo riječ? Sugovornice za početak kažu da postoje mitovi o majčinstvu, posebno o njezi novorođenčeta - maženje u postelji, bebino spavanje po cijeli dan, predivno dojenje... Zatim, kao glavni problem ističu nerazumijevanje okoline. Voditeljica je komentirala da će sad gošće, koje iznose svoje teškoće u emisiji, zbog toga naići na kritike društva. Nadalje, novopečena majka više ne može raditi što je prije radila, niti više ne izgleda kao prije trudnoće. I opet se ponavlja rečenica: "Nitko mi to nije rekao!" Sugovornice su se dotakle i očeva, njihovog "čuvanja djece", umora od posla i prospavanih noći. I konačno, vrlo kratko bilo je riječi o postporođajnoj depresiji. 



Pa da se osvrnem pomalo na svaku točku razgovora.

S obzirom da sam i sama postala mama, čitam razne portale upravo za tu publiku i nailazim  na javne ispovijesti mama kojima ta uloga teško pada. I to bi bilo posve u redu, da njihov glavni argument nije da se o tome u društvu uopće ne govori i da se mame ne smiju požaliti na teškoće na koje nailaze. Otkad sam uopće počela razmišljati o majčinstvu, slušala sam o tome kako to nije lako. Nema mame koja mi to na neki način nije rekla ili da sama nisam primijetila. Da je lagano imati djecu, svi bi ih onda imali po desetero. U medijima se dosta priča o manje lijepim stranama majčinstva, za moj ukus i previše. Ne znam u kakvoj okolini voditeljica živi, no ja niti u jednom trenutku nisam naišla na to "nerazumijevanje okoline". Prve koje mi uskoče su mama i svekrva, a zatim šogorice i kume; za davanje savjeta i utjehu tu su sestrične i prijateljice. A i svi ostali ljudi s kojima dolazim u kontakt imaju mnogo razumijevanja. Dakle, ta teza o osuđivanju okoline ne stoji. 

Svaka buduća majka i budući otac imaju različita očekivanja od roditeljstva. Ono što sam ja čula prije poroda jest da je dojenje bolno i iscrpljujuće, da bebe ne spavaju po noći, da puno kakaju, da imaju grčiće pa ih se treba nosati po cijele dane... Pitam se onda odakle su neke žene dobile idiličnu sliku o majčinstvu. Iz televizijskih reklama?!


Kao predstavnik očeva, gost u emisiji bio je i reper Ante Cash. Čovjek je razumno i realno govorio o roditeljstvu. Ono što mi je posebno zapelo za uho bilo je pitanje voditeljice je li mu supruga privlačna i nakon što je rodila, bez obzira na podočnjake, kilograme viška, neispavanost i umor. Odgovor  je bio jednostavan i predivan u isto vrijeme- to je njegova žena, nije se oženio za naslovnicu ili virtualnu djevojku. Još je u jednom navratu rekao da je ljubav odluka da činiš dobro onima koje voliš, pa mu nije ništa u roditeljstvu teško palo. Na to je jedna druga gošća komentirala da je on u fazi ljubavi u vezi postao otac, a ne u fazi zaljubljenosti. Neću sad pisati sve što o tom komentaru mislim (upoznavanje i komunikacija prije braka, predbračna čistoća, ukratko - sami si kompliciramo život kad ne živimo moralno), nego ću samo citirati svoju svekrvu: "Ko kaj dela, sebi dela."

O nezaobilaznoj kritici očeva mogu samo reći da bi tome trebala posvetiti cijeli jedan post. Zasad će biti dovoljno to da si same biramo muževe pod pretpostavkom da znamo za koga se udajemo (pogledaj prethodnih nekoliko rečenica).



No da se vratim na temu. Da, majčinstvo je teško. I meni je teško. Volim si tepati da sam super mama i stavljam taj hashtag na instagram, no zna se dogoditi da nemam pojma zašto beba cendra. Nakon prvih mirnih mjesec dana, beba je počela biti više budna, tražiti pažnju. Preko dana nisam ništa  stizala. Onda sam shvatila da trebam postaviti prioritete i u skladu s tim djelovati. Moji prioriteti su razmatranje, osobna molitva i bebine potrebe. Zato sam se drugačije organizirala - preko dana bila bih samo s bebom, igrala se, dojila, šetala, spavala s bebom, a navečer pospremam, peglam i kuham ručak za sljedeći dan. Zatim su krenule muke po uspavljivanju, zubići, nespavanje u kolicima. Bilo je jutara kad smo i beba i ja plakali uglas. Tako to bude kad stari čovjek umire i novi se rađa. A onda su sve češća bila jutra kad mi je beba spavala na rukama. A ja sam opet plakala. Sada uz Božju pobjedu, slušajući ih po ne znam koji put. Samo što je sad svaki stih bio moja molitva, moje slavljenje, moja zahvala, a srce ispunjeno.

I da zaključim. Zašto stvarati negativnu sliku o majčinstvu u društvu? U redu je reći da nam je teško, da nailazimo na razne probleme, da sve to nismo očekivale... Ne želim reći da treba gledati više ono poztivno ili da majčinstvo donosi mnogo više radosti od ovih teških stvari. Ne. Nego da treba na pravi način pristupiti teškoćama. Kao što je jedan svetac rekao: "Jedan od tri križa s Kalvarije moraš mudro izabrati; jer trpjeti, ili kao svetac ili kao pokajnik ili kao nesretni prokletnik potrebno je." Majčinstvo je žrtva (kao i mnoge druge stvari u životu). I prvi poriv je pobjeći ili jadikovati. No uvijek imamo oslonac u Onome koji je za nas podnio najveću žrtvu ljubavi. Vjerujem da će naša djeca biti sretnija ako i mi majke svoju žrtvu podnosimo radosna srca, bez kukanja i samosažaljenja. 

četvrtak, 12. listopada 2017.

Čitam na portalima za mame kako se trebamo dobro osjećati u svom tijelu, kako je to naše tijelo donijelo jedan novi život na svijet i još uvijek ga hrani, da nas naše strije i ožiljci podsjećaju na taj veličanstveni događaj i kako na njih trebamo biti ponosne. Zapravo uopće ne vjerujem tome, nego mislim da nas samo tješe.

Slažem bebi album i gledam slike s krštenja. I mislim si: "Kako to izgledam? Pa zar tako ogromno?!" Nije da nemam ogledalo i vagu doma, ali niti je kilaža visoka, niti se osjećam debelo.
Da, ne mogu još uvijek zakopčati svoje crne mrkva hlače. Obične majice kratkih rukava su mi preuske i ful kratke, nosim još uvijek trudničke. Nisam vjerovala da ima žena koje su radije u potkošulji nego da oblače grudnjak. Sad sanjam o tome da stanem u grudnjak manjih košarica. Nervozu zbog bebinog nespavanja preko dana utapam u nutelli i peanut butteru kad konačno navečer zaspi. A o strijama koje sam dobila nakon poroda zbog stezanja kože da i ne pričam...

Čitam na portalim za mame kako se trebamo dobro osjećati u svom tijelu, kako je to naše tijelo donijelo jedan novi život na svijet i još uvijek ga hrani, da nas naše strije i ožiljci podsjećaju na taj veličanstveni događaj i kako na njih trebamo biti ponosne. Ali ja nisam zadovoljna time kako izgledam! Svega gore navedenog sam svjesna, ali to me ne čini niti sretnom niti ponosnom. Nije da sam prije trudnoće izgledala kao manekenka, pa sad očekujem da izgledam kao Miss Twiggy, niti imam vremena i novaca za raznorazne tretmane. Zapravo uopće ne vjerujem tim mamama koje kažu da se trebamo ponositi svojim tijelom, nego mislim da se samo tješe.


Sjetim se onda evanđelja koje se čitalo baš te nedjelje kad se naš mali čovjek krstio.
Rečenica koja mi se posebno usjekla je sljedeća: "Tâ što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi." (Mt 16, 26) Dobar fizički izgled spada pod ovo "sav svijet stekne". Rođenjem djeteta gubimo mnogo stvari koje smo prije imale, slobodno vrijeme, kave s frendicama, hobije... i više ili manje utegnuto tijelo.


I tako razmatrajući i moleći nad tom rečenicom, pomirila sam se s tim da sam debela, da je to sad takvo razdoblje života i da neću više nikada imati tijelo kakvo sam imala prije trudnoće. Jer, to mi sad više nije na listi prioriteta i postoje druge važnije stvari u životu od izgleda. No donijela sam i odluku da ću prvom prilikom, kad beba poraste, ići na dijetu i odreći se svih gluposti koje trpam u sebe. Zbog svog zdravlja. I to bi bilo to, dok...


Bog doista ima smisla za humor... Nakon par tjedana, beba je dobila dermatitis, a doktorica mi zabranila namirnice koje ga uzrokuju. Pa sad, među ostalim, više ne smijem jesti čokoladu i sve s konzervansima. Dakle, prehrana mi se sastoji od voća i povrća, žitarica, krumpira i kruha tek toliko da preživim. Dakle, nema ni kave, kolača, grickalica... Tako mi i treba kad sam se žalila! Kako kaže ona stara: Be careful what you wish for.


Nakon svega par dana uspjela sam stati u svoje crne mrkva hlače. Beba je napunila tri mjeseca, dojenje je uspostavljeno i prsa su mi se smanjila na neku podnošljivu veličinu. Vaga polako pokazuje sve manju cifru. Dolazi vrijeme za veste i kardigane, pa izgledam skoro skroz normalno u njima. I zapravo mogu reći da sam zadovoljna!

No još uvijek mažem strije Strech mark butterom od PlanT-a... ;)

ponedjeljak, 9. listopada 2017.





Veza između roditelja i djeteta stvara se već prije rođenja. To razdoblje utječe na osobni razvoj, međuljudske odnose i donošenje odluka kasnije u životu. Ako pođemo od činjenice da život počinje začećem, to znači da i roditeljstvo počinje od tada.



Kad sam ostala trudna, nakon početnog čestitanja i radosti, kreću priče drugih žena o njihovim porodima. Od svega što sam čula, niti jedna nije bila takva da bih jedva dočekala porod. Naravno, uvijek je prisutno bodrenje u stilu „Trebaš misliti na trenutak kad ćeš primiti svoju bebicu.” ili „Porod traje samo jedan dan, nekoliko sati, to možeš izdržati.” No takvo ohrabrenje mi nije baš pomagalo kad bih razmišljala o porodu. Ono što mi je trebalo, odnosno Onaj koji mi je bio potreban, čekao je strpljivo da to otkrijem. Stoga donosim svoje iskustvo pripreme za porod i donošenja novog života na svijet.



U krugovima katoličkih žena i majki kruži usmena preporuka knjige Duhovni pristup rađanju (u engleskom originalu Christ-centered Childbirth autorice Kelly J. Townsend). Tako sam i ja s više strana čula za knjigu, koju mi je na kraju posudila jedna prijateljica. Više mjeseci nisam je ni taknula, no kako se termin poroda bližio, kao da je to postala najdeblja i najveća knjiga na polici. One žene koje su je imale u rukama znaju da je zapravo knjiga manjeg formata.

I tako iz mjeseca u mjesec, od pregleda do pregleda... U međuvremenu smo suprug i ja, pomalo i nesvjesni onoga što nas očekuje, doznali za radionice prenatalnog roditeljstva, Note ljubavi, udruge Prokreos, koje se održavaju u Samostanu sv. Josipa Karmelićanki BSI u Hrvatskom Leskovcu. Radionice su besplatne, a na njima sudjeluje otprilike pet bračnih parova s tim da ako roditelji imaju stariju djecu, poželjno je i njih povesti. Program vodi bračni par Hodžić kroz pet susreta na kojima roditelji uče kako uspostaviti prenatalnu komunikaciju i razviti privrženost kroz dodir, pokret i glazbu. Cilj susreta nije samo razvojna dobrobit djeteta, već primanje ljubavi od roditelja i drugih osoba iz djetetove okoline.
Znali smo da se veza između roditelja i djeteta stvara već prije rođenja, i sami smo kroz katoličku duhovnost iskusili kako to razdoblje utječe na osobni razvoj, međuljudske odnose i donošenje odluka kasnije u životu. Ako pođemo od činjenice da život počinje začećem, to znači da i roditeljstvo počinje od tada. Stoga smo aktivno željeli otkriti svoju ulogu u prenatalnom roditeljstvu. No najvažniji je razlog bio dobrobit našeg nerođenog djeteta. Posebno za vrijeme prenatalnog razvoja vidljiva je isprepletenost fizičkog, psihološkog i duhovnog aspekta čovjeka. To se jednostavno vidi u znanstvenim spoznajama o životu djeteta u maternici. Na primjer, nerođeno dijete ima više živčanih stanica od odrasle osobe, te njihovom stimulacijom kroz aktivnosti u prenatalnom roditeljstvu stvaraju se veze između njih i one mogu opstati. Osim toga, nerođeno dijete komunicira s majkom i okolinom biokemijskim putem i osjetilima, te očekuje nastavak odnosa uspostavljenih prije rođenja. To su samo neke zanimljivosti koje ukazuju na važnost razvoja djeteta u majčinoj utrobi.


Program Note ljubavi pružio nam je više od onog što smo mi očekivali pod pojmom prenatalnog roditeljstva. Za početak, dobila sam potvrdu da je moj odlazak na bolovanje kako bi se smanjio stres i izbjegla nepotrebna bolest (s obzirom da radim u školi) bila dobra odluka. Iz toga je proizašao smireni tempo života. Nadalje, spoznaja da moje emocionalno i duhovno stanje utječe na razvoj našeg djeteta učvrstilo nas je kao bračni par u dotadašnjem življenju vjere - zajedničkoj molitvi, svakodnevnom čitanju Svetog Pisma i sakramentalnom životu. Posebnu sam pažnju pridavala upravo tome. Svaki dan sam blagoslivljala naše dijete i molila da već prije rođenja iskusi Božju ljubav. Primanje pričesti tijekom trudnoće bilo je posebno iskustvo puno radosti i predanja u Božje ruke.

Rezultati aktivnog prenatalnog roditeljstva vidjeli su se već u trudnoći. Naš je sin dobro fizički napredovao, a ja sam bila smirena i vesela, bez hormonalnih ispada (osim što se tiče želje za hranom, ali i to je bilo u granicama normale). Za porod sam se fizički pripremala vježbama koje smo radili na susretima. Uzela sam konačno i u ruke knjižicu Duhovni pristup rađanju, koju je na hrvatski preveo upravo već spomenuti doktor Hodžić. To je bila moja psihička i duhovna priprema. Posebno bih tu istaknula važnost abdominalnog disanja kroz trudove i pripadajuću meditaciju „Neka Duh Sveti uđe, napetost neka izađe.“. Knjiga me potakla da pročešljam Sveto Pismo u potrazi za citatima koji će me ohrabriti u svakoj fazi poroda. Iz svakodnevnih razmatranja zadnjih mjesec dana prije poroda s Gospom u fokusu izvadila sam meditacije također za sve faze poroda.




Kad je došao i sam porod, kroz najjače trudove prolazila sam uz molitvu Zdravo Marije, što mi je davalo sigurnost i pouzdanje. Sve je prošlo prirodno i brzo, iako to nitko od medicinskog osoblja nije očekivao. Čak se usuđujem reći da je upravo zbog duhovne pripreme bol poroda bila manja ili manje upečatljiva nego kod žena koje se molitvom i razmatranjem ne pripremaju za porod. Sve ostalo nakon poroda, posebice dojenje, također je prošlo jako dobro, opet bolje nego li je naša okolina očekivala, te smo vrlo brzo dobili samopouzdanje koje mladim roditeljima nedostaje.
Kad sam primila našeg sina na prsa, muž i ja smo mu otpjevali pjesmicu koju smo za njega smislili na radionici. Svaki dan mu pjevamo tu pjesmicu kao i još neke sa susreta koje smo odabrali i pjevali mu kroz trudnoću uz odgovarajuće ritmične pokrete. Njegove nas reakcije svaki put začude i oduševe. Sad možemo vidjeti ono što smo samo pretpostavljali dok smo mu pjevali kroz trudnoću. Pjesme na koje se u trbuhu smirio i sad ga smiruju te ih pozorno sluša. Dok na one koje smo pjevali uz ritmičke pokrete po trbuhu sad veselo maše ručicama i nožicama. Jedina razlika je u tome što sad vidimo njegov široki osmijeh dok sluša svaku od tih pjesmica.



Preporučujem svim trudnim roditeljima, i onima koji već imaju stariju djecu, da se aktivno uključe u prenatalno roditeljstvo, kroz slične radionice ili, ako nemaju mogućnosti sudjelovati u njima, onda da sami osmisle aktivnosti za interakciju sa svojim nerođenim djetetom, te da mnogo mole za njega i blagoslivljaju ga. Dovoljno je malo kreativnosti i puno ljubavi. Ovakvo prenatalno roditeljstvo daje dobar temelj daljnjem odgoju djeteta. Kad smo muž i ja krenuli u aktivno prenatalno roditeljstvo, nismo očekivali formiranje darovitog, fizički i mentalno naprednog djeteta, nego smo se samo željeli što bolje povezati s njime, te mu što više prenijeti našu i Božju ljubav i privrženost dok je još bio u mojoj utrobi. Svaki dan dok gledam njegov bistri pogled i mala usta raširena u široki osmijeh, mislim kako smo u tome uspjeli. Sad samo trebamo nastaviti u tom smjeru… Naravno, uz Boga, bez kojeg ništa od svega ovog ne bi ni bilo.
P.S. Nadam se da će ovo moje svjedočanstvo potaknuti bar jednu ženu na pomisao da bez straha jedva čeka da porod krene.  

srijeda, 4. listopada 2017.




Prihvaćanje Isusa Krista kao Spasitelja otvorilo mi je oči za učenje Crkve na svim područjima, i onima koje prije nisam razumjela ili sam gledala na drugi, svjetovni način. To se posebice odnosi na spolnost i sliku žene…




U jednom od naših svakodnevnih razgovora muž me upitao jesam li ikad čula da je netko rekao kako je sretan što je katolik. Slučajnosti ne postoje. Naime, upravo sam taj dan pogledala snimku na YouTubeu u kojoj 90-godišnji Ross Voris slavi 60. godišnjicu svog obraćenja. On kaže da je katolička vjera nešto najvrjednije što mu je Bog mogao podariti.1 Druge osobe koje se pojavljuju na snimci govore da je prisutnost tog gospodina znatno utjecala na njihove živote; kako je on oličenje onoga što bi katolik zaista trebao biti, te da ih je njegov život i kršćanska radost potakla da se i oni trude što autentičnije živjeti svoju katoličku vjeru. Taj stari gospodin posebno je utjecao na obraćenje svoga sina, koji je zatim osnovao danas vrlo uspješan apostolat za evangelizaciju putem medija.2

Na toj sam snimci prvi put jasno i glasno čula da netko iskazuje radost zbog pripadnosti Katoličkoj crkvi.
Na dublje razmišljanje o ovoj temi nagnalo me i skoro krštenje mog sina. Kako ću ja kao majka naviještati svojoj djeci tu radost?
Rođena sam u tradicionalnoj katoličkoj obitelji, koja nedjeljom ide zajedno na misu, doma komentira župnikovu propovijed, u kojoj se samo za Božić i Uskrs ide na pričest. Stoga, nije čudno da nisam doživjela oduševljenje katoličkom vjerom. No što je s obiteljima koje doista prakticiraju svoju vjeru kroz sakramente, zajedničku molitvu i čitanje Svetog pisma? Govore li ti roditelji svojoj djeci da je pripadnost Crkvi, uz njihov život, najveći Božji dar?

Zašto je evangelizacija neuspjela, zašto dolazi do apostaze ili izjava Krist da, Crkva ne? Jedni drugima ne naviještamo radost naše vjere, kao niti onima koji ne poznaju katoličanstvo ili ga doživljavaju pogrešno. Upravo osobe kao što je ovaj 90-godišnjak s početka priče evangeliziraju svojim životom na pravi način i s plodovima. Iskustvo Božje ljubavi promijenilo je i moju sliku o Katoličkoj crkvi u jednom trenutku u životu. U duhovnim vježbama u šutnji doživjela sam da sam vrijedna takva kakva jesam, bez obzira na svoje mane i mušice, da me Bog prihvaća sa svim mojim nesavršenostima i da ne trebam zaslužiti Njegovu ljubav. Kasnije kroz ignacijanske duhovne vježbe u svakodnevnom životu borila sam se sama sa sobom, svojom osobnosti, naučenim obrascima ponašanja, navikama, krivim predodžbama Boga, sebe i ljudi oko sebe. To je bio težak i mukotrpan put, no rezultat je neizmjerna radost života, bez obzira na teškoće i odricanja koja život donosi. Konačno mogu reći da sam osoba zadovoljna sobom, slobodna od ljudskih obzira, onakva kakva želim biti, i nadam se, što sličnija osobi kakvom me Bog vidi i želi. Prihvaćanje Isusa Krista kao Spasitelja otvorilo mi je oči za učenje Crkve na svim područjima, i onima koje prije nisam razumjela ili sam gledala na drugi, svjetovni način. To se posebice odnosi na spolnost i sliku žene. Kroz razne kateheze i duhovno štivo te tematike shvatila sam važnost življenja predbračne čistoće, što mi je prije bilo nezamislivo. Imala sam puna usta ženskih prava, ravnopravnosti spolova, čak sam pisala seminarski rad na temu gender teorije… Sve se to okrenulo u prihvaćanje istinske ženstvenosti i prihvaćanje da sam kao žena stvorena za služenje bližnjima. Jednostavno, postalo mi je logično. A i moje srce je to prepoznalo kao istinu.

Osim toga, sakramenti su postali moja snaga. Počela sam ići na dnevnu misu i ispovijedati se barem jednom mjesečno, što sam prije smatrala da samo bakice rade. Molitva i razmatranje postali su moja svakodnevna čežnja. Ne mogu više zamisliti dan bez vremena samoće u kojem otvaram srce Duhu Svetom i tražim Njegovo vodstvo i u najmanjim životnim sitnicama. Shvatila sam da su crkvena tradicija i učiteljstvo zapravo upute za sretniji i smisleni život, a ne hrpa zabrana i propisa koje treba izvršavati da nas Bog ne bi kaznio. Konačno, Kraljevstvo nebesko gledam kao cilj projekta koji je moj život. Od oholice koja sve zna i razumije, koja sve sama može, postala sam osoba koja se pouzda u Boga, koja dopušta da joj drugi pomažu, koja oprašta, te koja donosi odluke koje nisu mudre u očima ovoga svijeta i uza sve to istinski je sretna.

Kad nemamo iskustvo susreta sa živim Bogom, ne možemo niti razumjeti sve bogatstvo Crkve. Isus Krist je glava, a Crkva tijelo. Radosnu vijest koju Krist donosi a Crkva čuva i naviješta, ne možemo živjeti ako od Crkve, njezinog učiteljstva i tradicije, uzimamo samo ono što nam odgovara. Krist nam je po Katoličkoj Crkvi dao blago koje nas vodi u Nebo, u vječno zajedništvo s Njim. I to je izvor naše radosti, spoznaja da jedino u okrilju Crkve imamo sigurnost spasenja (extra Ecclesiam nulla salus3). Bez obzira na životne križeve i poteškoće, bez obzira na naše osjećaje, na faze života u kojima smo sretni ili žalosni, bez obzira na to jesmo li se obratili jučer ili prije deset godina, trebamo biti zahvalni i radosni zbog dara vjere, Katoličke crkve i svega što nam ona pruža.

I zato, dok se bliži dan krštenja mog sina, dok ga uspavljujem pričom o divnim Božjim djelima u našim životima, neću zaboraviti starca s početka priče, radost u njegovim očima i njegov od ganuća drhtavi glas koji govori: „Što mogu reći u vezi toga što sam katolik? Mislim da je to najveći dar koji je dobri Bog mogao dati jednom ljudskom biću!” Budimo i mi sretni što smo katolici, i što je još važnije, živimo tako!
2 Church Militant 
3 Izvorni iskaz sv. Ciprijana, potvrđen kao dogma na IV. lateranskom saboru.