Svako došašće imam plan što bih i kako htjela ostvariti da Božić doista dočekam budna i otvorena srca. Došašće ne bi bilo došašće da nije borba, da nema napasti, da se ne treba odricati... No plodovi su ono zbog čega sve to vrijedi kako bi Božić dočekali uistinu spremni i iz pravih razloga. 

Tako je bilo i ovog došašća. 1. prosinca imala sam plan. Svaki dan kratko razmatranje, što češće zornice, Jišajevo stablo da s bubačem prođemo povijest spasenja, post u određene dane na našu nakanu, kao i inače, ispovijed i zajednička molitva krunice.

No od svega toga ima više onoga što sam propustila nego ostvarila. Pa se pitam tko mi je ukrao došašće?! 

Nisam se opterećivala materijalnim kao što većina ljudi čini. Nisam gubila vrijeme na kupovinu poklona ili na odlazak na božićni sajam u centar grada. Manje sam vremena nego inače provodila na internetu i društvenim mrežama. Nisam niti pretjerano pospremala po kući ili ispekla više vrsta kolača za Božić. Što se duhovnog života tiče, nisam si natrpala aktivnosti kao što inače znam raditi, nego sam htjela napraviti nešto konkretno, a malo. No od svega je ispalo još manje... 

Zajednička obiteljska molitva se svela na jednu deseticu krunice. Nisam otišla niti na jednu zornicu. S Jišajevim stablom smo prestali nakon prvog tjedna jer bubač nije htio slušati priče o povijesti spasenja, bez obzira na silne dječje Biblije koje ima. Razmatrala sam jako kratko, gotovo u hodu dok sam nešto drugo rutinski odrađivala. Bez obzira na moju pripremu, nakon ispovijedi nisam osjetila olakšanje, jer je bila brzinska, još jedna u nizu mora ljudi koji su pohrlili prije Božića u stanci od posla i obveza ispovijedati se. Rekao bi netko, kakva sam to vjernica uopće?! 

Ipak, nešto je ovo došašće bilo drugačije. U moru posla, obveza i neplaniranih teškoća osjećala sam mir i zadovoljstvo kakvo prije nisam. Mogla sam smireno odrađivati ono što bi mi inače zadavalo frustracije i tjeskobu. Strpljenje s bubačem kojemu izbijaju zubići bilo je na vrhuncu i čudila sam se samoj sebi kako smireno mogu reagirati na njegovo stalno cendranje i nošenje po rukama. U nekim situacijama sam uspjela reagirati kako nikad prije nisam, posebno u komunikaciji s mužem. Nakon dugo vremena ponovno sam se svaki dan odricala nečeg sitnog na određenu nakanu. Svatko tko je to pokušao, zna koju radost i zadovoljstvo to nosi.

Moja predodžba došašća jednostavno se srušila. Kao da mi je Gospodin htio pokazati kako mogu biti navezana čak i na svoj duhovni život. Umjesto da mi količina i vrsta molitve bude na prvom mjestu, želio je da se oslonim u potpunosti na Njega u situacijama u kojima sam se zatekla. 

Naučila sam prihvaćati neplanirane događaje. Neugodne neplanirane događaje. Naučila sam strelovito moliti, blagoslivljati ljude s kojima se susrećem, osloniti se na vodstvo Duha Svetoga baš onda kad se osjećam nedoraslo zadatku koji slijedi. Naučila sam služiti i ljubiti. Doživjela sam mir kakav ovaj svijet zasigurno ne daje. Doživjela sam unutarnju radost koja ne ovisi o mojim sebičnim prohtjevima. 

Ispražnjena od vlastitih predodžbi kako bih se trebala pripremiti za Božić, čeznem samo za jednim - da ugostim maloga Kralja u svom siromašnom srcu, koje je On pripravio za sebe baš onako kako je htio. 

Nakon bolesti djeteta i muka oko organizacije čuvanja, došao je i taj prvi susret naše male grupe. Voditelji Ivana i Danijel bili su simpatični, a ostali parovi zanimljivi. Na početku smo svi bili malo rezervirani, no kad smo shvatili da imamo više-manje iste probleme, i to je nestalo. S vremenom smo se kao grupa povezali, poticali, suosjećali i veselili se rastu drugih parova. 

Tih tri sata svaka dva tjedna bili su samo naši! S veseljem sam ih očekivala, no svaki put se pojavio nekakav problem oko čuvanja sina. Jednom prilikom je šogoru i šogorici koji su ga trebali čuvati stao auto, dok smo ga drugom prilikom morali povesti sa sobom, što je bilo odlično jer se lijepo družio s našom voditeljicom Ivanom. Znala sam da činimo nešto važno za naš brak kad se toliko problema javlja oko naših odlazaka na grupu. No s pouzdanjem i odlučnošću smo ušli u to, te smo znali da nas Gospodin neće iznevjeriti. 

I tako iz tjedna u tjedan sami smo si zadali određeni izazov, zbog kojeg smo se posebno trudili biti bolji prema supružniku. Dobro sam pazila što ću odabrati učiniti, da zaista bude nešto što je mom mužu važno. Uvijek smo prije sljedećeg susreta pokušali pogoditi što je onaj drugi odabrao kao izazov, a ako smo pogodili, to je bio znak drugome da se dobro potrudio. 

Ono što sam iz lekcije u lekciju sve više shvaćala jest činjenica koliko je za brak važan moj odnos s Bogom. Na kraju svake lekcije trebali smo napisati tri za nas najvažnije stvari. Zanimljivo da sam u svakoj lekciji bar jednu točku povezala sa svojim duhovno-molitvenim životom. Primijetila sam kad nešto u braku ne štima da onda niti moj odnos s Bogom ne štima. Zapravo sam se više svađala s Bogom nego s mužem, više sam prigovarala Bogu nego mužu, više sam se ljutila na Boga nego na muža. I s takvim ponašanjem sam iskazivala veliko nepoštivanje Bogu, a ne samo mužu. Shvatila sam da moram najprije riješiti stvari s Gospodinom, a onda će sve lakše biti i u odnosu s mužem. 

Konačno je došla i posljednja lekcija, Moj odziv je moja odgovornost, u kojoj je ležao ključ moje promjene. Shvatila sam da muž ne može biti kriv za moje nepoštivanje njega, kao što sam prije mislila i tvrdila u našim raspravama. Moja reakcija na njegovu samo otkriva što se skriva u mojoj nutrini, otkriva kakva sam ja zapravo. Kao što zrno pijeska može biti iritant u oku koji uzrokuje upalu tako u školjki može dovesti do stvaranja prekrasnog bisera. Naš brak bi zapravo trebao biti školjka u kojoj ćemo jedan i drugi biti zrno pijeska koje će dovesti do stvaranja prekrasnog bisera. 

U teoriji sam znala da je brak put do Neba i da su supružnici jedno drugome pomoć na tom putu. No kad dođe do nerazumijevanja, razmirica i svađa, kad ne ide sve glatko, brak još uvijek može biti put spasenja. Baš onda je brak put spasenja! Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? (Mt 5, 46) Kad me muž povrijedi ili učini nešto za što ja mislim da je bez ljubavi, otkriva mi područje života na kojem još trebam raditi, koje trebam predati Isusu da ga preobrazi. Moja reakcija pokazuje što se skriva u mom srcu, a da ponekad toga nisam ni svjesna. 

Zato danas zahvalnije gledam na te situacije, jer zbog njih možemo rasti kao osobe i supružnici. Nije uvijek lako i ponekad se slične situacije ponavljaju mjesecima dok ne prestanemo okrivljavati drugu stranu za svoje reakcije bez ljubavi ili poštovanja. 

Ovaj je tečaj samo početak. Ako ga prođete, ne znači da će vaš brak odjednom procvasti i da problema neće biti. Usuđujem se reći, naprotiv! No postati ćete osjetljivi na supružnikove potrebe ljubavi i poštovanja; biti će vam jasno zašto različito gledate na istu situaciji; shvatiti ćete da možete oboje biti u pravu iako se ne slažete - i da je to u redu; moći ćete dešifrirati jezik kojim supružnik govori, te ćete se lakše i brže zaustaviti na početku rasprave; moći ćete se zajedno nasmijati svojim reakcijama i krenuti razgovarati s ljubavlju i poštovanjem. 

Sjećam se da sam nakon prvog susreta mislila kako od svih parova mi imamo najmanje probleme. S današnjim odmakom jasno mi je da je to zato što imamo najmanje bračnog “staža”. Na kraju tečaja, na onim parovima s više godina braka vidjele su se ogromne promjene, što je živo svjedočanstvo za nas ostale.

Nadam se da će i ovo moje malo svjedočanstvo nekoga potaknuti da se odluči na tečaj Ljubav i poštovanje. Brak je vrijedan svakog truda i vremena, a poruka ljubavi i poštovanja doista djeluje. Hvala Kristoforima što se ozbiljno i stručno bave ovom ključnom temom za naše vrijeme i društvo!

Mnogi roditelji misle da malu djecu ne treba učiti moliti ili s njima ići na misu. Prvenstveno zato što mala djeca ne razumiju što je to molitva, a i zato što im se ne može objasniti da trebaju biti mirni u trenucima molitve. No te činjenice ne bi trebale sprečavati roditelje da uče djecu moliti od najranije dobi. Jer, iako razumski tako mala djeca ne mogu razumjeti što je to molitva, duh im to zasigurno prepoznaje. 

U ovom postu opisati ću naš primjer molitve s malim djetetom. Zapravo se nismo puno pripremali i dogovarali, nego je sve teklo spontano, kao nastavak na našu dotadašnju molitvu.

Još dok sam bila trudna, muž i ja smo zajedno molili kao i dotad. Ono što smo počeli u tom razdoblju činiti, bilo je blagoslivljanje bubača u trbuhu i glasno recitiranje određenih stihova iz Svetog pisma svaku večer prije spavanja. Odabrali smo stihove koji su nam se u tom trenutku činili najprikladniji, a produbljuju u čovjeku temeljno povjerenje, povjerenje u Boga i Božju ljubav. Ti stihovi si danas dio večernje molitve. 

Kad se bubač rodio, nastavili smo i dalje s našom zajedničkom molitvom. Često smo ga navečer uspavljivali uz molitvu. A kad je već postao svjesniji svijeta oko sebe, s 4-5 mjeseci, uveli smo i molitvu u večernji ritual. Koristimo i danas dvije slikovnice s molitvama izdavačke kuće Naša djeca, Moj anđeo čuvar i Spavaj mi, spavaj. Slikovnice su pune jako lijepih ilustracija i pravovjernih pjesmica i molitava. Bubač ih jako voli i uvijek im se veseli, a ako je nervozan, uz te slikovnice se uvijek smiri.


Osim čitanja slikovnice, večernje molitve i određenih stihova iz Svetog pisma, bubača prije spavanja blagoslovimo točno određenim blagoslovom kojeg smo za njega osmislili, prema poticaju iz knjige Obnova kršćanske obitelji izdavača Figulus. Više o tome ću pisati u jednom o sljedećih postova, no ako želite dijete blagosloviti više od stavljanja znaka križića na čelo, možete koristiti svetu vodu i neke od blagoslova iz Svetog pisma (npr. Br 6, 24-26 ili 1 Kor 1, 3).

Osim večernje molitve kao dio rutine prije spavanja, uveli smo i molitvu prije jela kad smo počeli s dohranom, oko bubačevih pola godine. On se, naravno, ne zna prekrižiti, ali zna se potapšati po prsima, što za njega znači križanje. Isto tako zna sklopiti rukice, na svoj neki način, za "Amen". Molitva je ista ona koju i inače molimo prije jela, ali mislim da ćemo je trebati prilagoditi kad bubač bude pričao, da mu bude lakša za upamtiti i izgovoriti. 

Još jedna situacija kad molimo je prije puta. Dok je bubač bio mali, sjedila sam uz njega na zadnjem sjedalu i dala bih mu križić na čelo kad bi molili za sretan put. Kad smo promijenili sjedalicu, bubač gleda prema naprijed i vidi kad započinjemo molitvu, pa i on odmah sklapa rukice. Inače je vrlo smiren i tih dok mi molimo, a ponekad se na kraju molitve kad mi završimo i on oglasi.

S oko godinu dana uveli smo zajedničku obiteljsku molitvu u bubačevu rutinu. Prije smo muž i ja sami navečer kad bubač zaspi zajedno molili, ali odlučili smo da bismo trebali imati pravu kratku obiteljsku molitvu. Zajedno izmolimo jednu ili dvije desetice krunice. Bubač je dobio svoju malu krunicu, više da drži nešto u rukama i zabavlja se s tim, ali i da po tome zna prepoznati da je sad vrijeme molitve. Bili smo skroz iznenađeni njegovim ponašanjem. S obzirom da prije molitve pospremimo igračke, uopće nema razbacivanja ili traženja igrački. Bubač najprije sjedne smireno s nama na kauč, malo se mazi kod muža, malo kod mene, pa malo hoda po sobi i pokazuje krunicu koju drži u ruci. I onda opet tako redom. Tu izostaje njegovo uobičajeno brbljanje. Koliko god da je bio aktivan prije molitve, baš se primijeti razlika u ponašanju kad krenemo moliti. Odluka o zajedničkoj molitvi s malim djetetom pokazala se vrlo dobrom.


Mislim da približavanje molitve i duhovnosti djeci, pa čak i vrlo maloj, uvelike olakšava činjenica da roditelji i prije dolaska djeteta imaju aktivan molitveni život i da održavaju zajedničku molitvu kao bračni par. No nikad nije kasno početi sa zajedničkom obiteljskom molitvom, a očito i nikad prerano!

Ono što primjećujem kod drugih roditelja iz moje okoline jest da djeca s lakoćom usvajaju one navike koje roditelji imaju, od osnova higijene do molitve. Roditelji s većom djecom ili s više djece imaju još bogatije iskustvo. Tako mi je nedavno jedna šogorica ispričala da njezini sinovi odmah traže da se pomole prije jela ili čim sjednu u auto. To očito potvrđuje da primjer roditelja znači mnogo više nego naša objašnjenja.

Ako imate iskustvo molitve s djecom, podijelite ga komentarom ispod ove obajve na nekoj od društvenih mreža. A u sljedećem postu pisati ću o odlascima na nedjeljnju misu s malim djetetom.

U našoj obitelji tehnologija je omiljena. Stoga se često preispitujemo jesmo li pretjerali s njezinim korištenjem. No tehnologija se ne mora uvijek spominjati u negativnom kontekstu. Sve ponajprije ovisi o nama, o načinu na koji ćemo je koristiti. Zato donosim jedan pozitivan primjer - kratki pregled kako jedna mama koristi tehnologiju u svom duhovnom životu.

Danas rijetko koristim klasični molitvenik, iako se i to još zna dogoditi. Zamijenila sam ih aplikacijama na smartphoneu. Najčešće koristim aplikaciju Nova Eva i Katolički molitvenik. U njima se može pronaći većina molitava za svaki dan, razne devetnice, krunica Božanskom milosrđu itd. Postoje i drugi molitvenici, no ovo su bili prvi na hrvatskom jeziku, na njih sam se naviknula pa nisam imala potrebu koristiti druge. 

Osim njih, ponekad koristim i aplikaciju The Holy Rosary za molitvu krunice kada sam u gužvi. Na ekranu pametnog telefona pojavi se virtualna krunica na kojoj se dodirom ekrana prijeđe na sljedeće zrnce. Moram priznati da nije baš praktična i da radije koristim starinski način molitve na prste ako nemam krunicu uz sebe. Osim toga, aplikacija nije na hrvatskom. 

Za molitvu još često koristim i Google Drive na mobitelu. Sve molitve koje možda nedostaju u molitvenicima koje koristim imam u nekoj formi na Google Driveu. To mi olakšava pronalazak vremena za molitvu kada sam na putu, u šetnji s bebom ili na putu do posla. 

• Ostalo

Tog 20. lipnja ostala sam u bolnici posve nenadano. Znala sam da je moglo krenuti bilo kad, ali nisam mislila da će se sve tako odvijati. Bilo je malo plodne vode i trebala sam ići na inducirani porod. No taj utorak bilo je puno carskih rezova pa su me ostavili za sutradan. Koja slučajnost! Ali ne vjerujem da slučajnosti postoje.

Ako sam se bojala nečega u vezi poroda, to je bila indukcija. Nije da me bilo strah boli, nego trajanja. Osjećala sam kako više nemam kontrolu nad situacijom i tu mi se počelo ljuljati tlo pod nogama. Pripremala sam se na prirodni porod. I onda mi se dogodilo ovako nešto! 

Znala sam da se moram suočiti sa svojim strahovima i gubitkom kontrole. Muž mi je bio podrška, ali vidjela sam da je i njemu bilo teško, jer smo bili razdvojeni i nije znao kako će se sve odvijati. Shvatila sam da je to zapravo bilo ono za što sam se mjesecima pripremala. Ono zbog čega sam pročitala knjigu Duhovni pristup rađanju. Ono zbog čega sam svaki dan razmatrala tekstove o Božjoj ljubavi i pouzdanju u Boga. To je bio trenutak u koji su se slile sve moje molitve za sretan porod. 

To je bio trenutak kad sam osjetila svu svoju bespomoćnost. Nisam se mogla niti smjela osloniti na muža, na liječnike, ali niti se pouzdati u sebe. Jedino što sam mogla bilo je priznati da sam slaba i da se bojim.

Bili smo sami, On i ja. Moja nemoć dosegla je vrhunac. Priznala sam da nemam više ništa. Da nemam oslonca. Da grabim rukom u prazno. Bila sam bez ičega. I onda je uslijedilo predanje. Onda je nastupila vjera. On je bio sva moja utjeha i snaga u tim trenucima. Moja jedina molitva bila je ponavljanje Marijinog predanja "Evo službenice Gospodnje. Neka mi bude po tvojoj riječi." (Lk 1, 38). Tada sam iskreno prihvatila da mi je svejedno što će sa mnom biti. Na sve sam pristala samo da se Bog proslavi.

U noći na 21. lipnja probudili su me trudovi. Jednostavno sam znala da je moja molitva uslišana. I ne samo to. Nego da se nemam čega bojati i da će porod biti kakav sam priželjkivala. Sve je išlo brzo. Ujutro je izašao i sluzni čep. Pritisak koji sam osjećala ukazivao je na to da ću brzo roditi. Bez obzira na to što je porod prirodno krenuo, dobila sam drip jer je bila predviđena indukcija. I iako su primalje u predrađaonici rekle da sam prvorotka i da ću cijeli dan rađati, na telefon sam rekla mužu nek dođe do 10 sati u bolnicu s torbom. 

Dva sata nakon dripa uslijedio je pregled. Doktorica se dvoumila i konačno odlučila da odem u boks. U roku deset minuta, dok sam se spremila i otišla u rađaonicu, otvorila sam se sa šest na deset prstiju. Kasnije kad mi je muž prepričavao svoj doživljaj, rekao je kako je babica uzviknula neka se njoj piše taj porod. 

Bol sam osjećala, no ne neizdrživu. Uspjela sam se čak i koncentrirati na abdominalno disanje koje sam doma vježbala. A snagu i mir davale su mi riječi Zdravomarije koje je muž molio. Osim toga, sve je kratko trajalo. U 11.06, pola sata nakon što sam došla na stol u rađaonicu, rodio se naš mali bubač. Nakon poroda znala sam da se nemam više čega bojati u majčinstvu. 

I doista, nisam imala hrpu problema s kojima se mame inače susreću. Uvjerila sam se da "Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube" (Rim 8, 28). Istina, često zaboravim na to. Jer ja ljubim nesavršenom ljudskom ljubavlju. Jer ja se još uvijek borim sa svojom sebičnošću. Jer ja nemam dovoljno pouzdanja u Njega. No On je vjeran i kad mi nismo  (usp. 2 Tim 2, 13). Uvjerila sam se da "sve mogu u onome koji me jača" (Fil 4, 13), čak i kad mi je teško, kad mislim Što mi je sve ovo trebalo. 

Da, puno je tu biblijskih citata na jednom mjestu. No ljudske riječi blijede pred onim što Gospodin čini u našim životima ako Mu se predamo i jedino je Njegova Riječ dostojna to i opisati.


#AdMaioremDeiGloriam

Mala djeca nam mogu jako dobro dočarati kako je Bog zamislio naš sinovski odnos prema Njemu. Sve što je potrebno jest zastati i promatrati ih,  a onda i primijeniti to dječje ponašanje na svoj život. U ovom postu donosim pet stvari koje sam primijetila kod svog sina, a mogu ih primijeniti na svoj odnos s Bogom.

Odnos djece i roditelja slika je našeg odnosa s Bogom. Mi roditelji često iznevjerimo svoje poslanje - pokazati djeci neizmjernu Božju ljubav - što može stvoriti krivu sliku Boga i onda u odrasloj dobi postati preprekom za istinsko obraćenje. No mala djeca su iskrena i nevina, pa tako mogu svojim roditeljima jako dobro dočarati kako je Bog zamislio naš sinovski odnos prema Njemu. Upravo je taj odnos ključan za naš put u Nebo, što nam i Isus govori: “Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko” (Mt 18, 3). Sve što je potrebno jest zastati i promatrati ih,  a onda i primijeniti to dječje ponašanje na svoj život.











Radujte se u Gospodinu uvijek! Fil 4, 4

Prije manje od trideset godina doktor na Šalati tješio je moje roditelje da će njihova jedinica ozdraviti i da će sve biti dobro. A bilo je daleko od dobrog. Kad je kasnije sve ipak sretno završilo, taj isti doktor priznao je mojoj mami da ni sam nije znao hoću li uopće preživjeti.

Zapravo nisam uopće htjela pisati o ovoj temi. Ali toliko me kopkalo da sam ipak odlučila nešto napisati. Mislila sam, tek kad budem hladne glave mogu pisati o tome. Ali još nisam hladne glave. I nikada neću biti kad je u pitanju obrana života, bez obzira što svaki dobar apologeta argumentirano i bez osjećaja razgovara o činjenicama. 

Pa krenimo onda sa činjenicama. Alfie Evans, star gotovo dvije godine, umro je u jednoj britanskoj bolnici nakon pet dana izgladnjivanja i dehidracije. Ne, nije umro. Ubijen je. Ali hej, to se danas naziva eutanazijom, liječničkom procjenom da medicinski tretman nije u djetetovom interesu ili kako već... nebitno. Ono što je bitno jest to da malo dijete koje samostalno diše bez respiratora i koje živi duže nego što čovjek može živjeti bez hrane i vode ipak ima šanse pobijediti bolest i da je u njegovom interesu svaki mogući medicinski tretman. No ljudska oholost si ne dopušta pogrešku i mogućnost da netko drugi ipak ima pravo. To je istinska odlika naše "napredne" zapadnjačke civilizacije. Eto, toliko o činjenicama. Više možete pročitati na bitno.net ili poslušati na ChurchMilitant.com.

I ne pišem ovo s neke distance niti želim moralizirati. Znam kako je to kad ti frendica kaže da je trudna i da ne zna što će, da nije završila faks niti ima posao, da će je se starci odreći, da će je dečko ostaviti... No je li sve to bilo vrijedno da ne upozna to novo malo ljudsko biće i ne da mu šansu da i on iskusi radosti i teškoće života?! Zahvaljujući pravim riječima u pravo vrijeme i odlučnost njegove majke, danas ne možemo zamisliti život bez tog malog slatkog dečka koji uveseljava sve oko sebe.  Njemu nije važno živi li u kvadratu više, je li mama završila fakultet i gdje radi, ima li nove igračke i je li majica koju nosi nova ili proslijeđena od rođaka. Jedino za čim on teži jest ljubav i bliskost s ljudima oko sebe.

Ovo zapravo nije klasičan tekst o majčinstvu, nego moje svjedočanstvo kako sam po Marijinom zagovoru postala majkom. I započinjala sam ga i brisala toliko puta s mišlju da nije dovoljno dobar, zanimljiv, upečatljiv… Kako god, Majčin dan je tu, i krajnje vrijeme je da ga podijelim. 

Da odmah odgovorim na pitanje iz naslova, u mojoj obitelji postoji jedna druga majka, koja mi nije uzela tu ulogu, nego upravo suprotno - zahvaljujući njoj, postala sam majkom. Ovo zapravo nije klasičan tekst o majčinstvu, nego moje svjedočanstvo kako sam po Marijinom zagovoru postala majkom. I započinjala sam ga i brisala toliko puta s mišlju da nije dovoljno dobar, zanimljiv, upečatljiv… Kako god, Majčin dan je tu, i krajnje vrijeme je da ga podijelim, na veću Božju slavu. 

Nakon ženidbe i preseljenja u drugu župu, suprug i ja smo se uključili u obiteljsku zajednicu koju je vodio jedan mladi redovnik monfortanac. Na njegov poticaj, i uz još nekoliko „znakova“, koje mi katolici toliko volimo od Boga tražiti, odlučili smo napraviti pripremu za posvetu Isusu Kristu po Mariji prema uputama svetog Ljudevita Monfortskog, ili kako se inače jednostavnije naziva, posvetu Mariji. 

Meditacije o pripravi za posvetu prate rast u duhovnosti, kao što je to i kod drugih oblika duhovnih vježbi (npr. duhovne vježbe svetog Ignacija). To su zapravo meditacija i molitve koje pomažu čovjeku prepoznati utjecaj svijeta u svom životu i otvoriti se po Marijinom zagovoru i uzoru kršćanskim krepostima. Vježbe priprave sastoje se od četiri dijela. U prvom dijelu sveti Ljudevit naglašava da je potrebno isprazniti se od duha svijeta u svjetlu Božje ljubavi. Kroz to vrijeme upoznajemo svoju grešnu narav, ali i Božju ogromnu ljubav prema čovjeku. U drugom dijelu upoznajemo sami sebe, no ne kroz običnu introspekciju, nego u Istini, osvješćujući si svoje vlastite slabosti, ali i ljudsko dostojanstvo. Kao posljedica se javlja poniznost, zahvalnost, svijest o napastima i kušnjama, iskreno pokajanje, prihvaćanje životnih teškoća. Treći dio približava nam Marijin život. To mi je osobno najdraži i najslađi dio, pun novih saznanja, s poticajem na divljenje Božjem planu za spas čovjeka. Četvrti dio donosi otajstva Isusova života, posebice Utjelovljenja, Muke, Smrti, Uskrsnuća, te otajstvo euharistijske prisutnosti. A na samom kraju nalaze se unutarnje i vanjske vježbe koje se vrše nakon posvete kako bi osoba rasla u suobličenju Isusu Kristu. Konačni cilj posvete je življenje Marijanske duhovnosti u svakodnevici. 

 Kao i inače kad Bog počinje graditi u čovjeku nešto dobro, dolaze napasti i teškoće. Za vrijeme trajanja priprave za posvetu sve više i više se pojavljivala u meni duhovna lijenost – jako mi je teško bilo moliti, jedva sam obavljala meditacije iz priprave, nisam redovito išla na dnevnu svetu misu, vremenski razmaci između ispovijedi postajali su sve duži, a moja oholost, nestrpljenje i komocija sve su više rasle. Supruga i mene mučila je još jedna stvar – željeli smo dijete, no to se nikako nije ostvarivalo. Iako smo zahvaljivali Bogu za sve kroz što prolazimo, bila sam razočarana kada bih shvatila kako je stigla „fotosinteza“.

Onda je krajem kolovoza došao i sam čin posvete, na blagdan Marije Kraljice. Iza toga uslijedio je rujan, za mene mjesec s mnogo stresa na poslu. No pojavila se neka odlučnost - vratila sam se razmatranju, revnije sam išla na dnevnu misu i euharistijsko klanjanje, a moja molitvena nakana više nije da dobijemo dijete, nego da Isus bude na prvom mjestu i da mi to bude dosta. Došao je prvi plod posvete - otriježnjenje od površne duhovnosti. 

 U tom raspoloženju i s tim mislima prošla sam mjesec učenja, posjeta bolnici, neugodnih pregleda, ali i mjesec susreta s ljudima koji iskreno pomažu, koji su iznenađujuće ljubazni, koji govore istinu i kad je nije ugodno čuti, koji govore da je Bog dobar. Tada to nisam znala, ali sve njih, iako pune nesavršenosti, i ponekad pomalo smiješne, zbunjene ili za ovaj svijet lude, dovela je u moj život, kao još jedan plod posvete, upravo Marija. 

 I dok sam bila u išćekivanju kako će proći prva terapija hormona, osjećala sam cijelo vrijeme radost i mir, bez pritiska da trebamo postići trudnoću. U svoj zbrci i strci na poslu, obavezama i zgusnutom rasporedu, kao veliki plod posvete, ostala sam trudna. 

Kada pišem o plodovima posvete, ne pišem o svom osjećaju, već o konkretnim događajima zajedničkim ljudima koji su posvetili svoje živote Mariji - rast u duhovnosti, mir, radost, kontakt s ljudima koji su im pomogli baš u situaciji u kojoj su se nalazili, izvanredni događaji u životu. Zapravo svi ti plodovi posvete čista su Božja milost koja dolazi uz vlastiti trud oko rasta u krepostima i ljubavi prema Bogu. Već sam ranije imala iskustva sa snažnim Marijinim zagovorom po molitvi krunice, ali ovo je jedna skroz nova dimenzija Marijanske duhovnosti. 

Na kraju želim jedno posebno naglasiti - život u Marijanskoj pobožnosti nije pun osjećajčića i lagodnosti, nije uživanje u sebičnim željama, nego svakodnevna borba, služenje i umiranje sebi. Kada danas s odmakom gledam cijelu situaciju, mislim da je najveće čudo to što naša obitelj uspijeva održati aktivni duhovni život. No ne bez borbe i truda. I naravno da je drugačije nego prije i da se javljaju određene teškoće. Ono što daje sigurnost i jakost Marijine su riječi “Što god vam rekne, učinite!“ (Iv 2, 5). Ona je prava Majka koja me uvijek upućuje na Isusa. Ona me vodi kamo ja ne znam ići. A ja joj kažem: Pokazala si se Majkom!

U tjednu nakon Uskrsa dr. Emerson Eggerichs, stručnjak za komunikaciju u braku i obitelji, održano je u većim hrvatskim gradovima predavanja na temu komunikacije u braku. Ukratko, muškarcima je potrebno poštovanje, a ženama ljubav. To su potvrdila i opsežna istraživanja etabliranih američkih sveučilišta. Neću ulaziti u detalje, jer sve piše u njegovoj knjizi Ljubav i poštovanje. No to me predavanje podsjetilo na važnost te dvije komponente braka. 

Ono što ovdje želim jest opisati kako je taj pristup utjecao na naš brak i to iz ženske perspektive. Posebno zato što u kulturi intime žene imaju primat, pa često ne razumijemo potrebe muškaraca ili mislimo da poštovanje trebaju zaslužiti. A muškarci rijetko znaju izraziti u čemu je problem. Iako nismo dugo u braku, vjerujem da će svaki bračni par moći pronaći dodirne točke.

Kad je izašao hrvatski prijevod knjige Ljubav i poštovanje, bila sam oduševljena. Tek sam započela svoju bračnu priču i gutala sam knjige o braku. Stvarno sam i krenula provoditi ono što sam čitala. Čak sam jedno ljeto posvetila tome da svaki dan ohrabrim supruga na način da osvijestim jednu njegovu kvalitetu, iskažem mu zahvalnost zbog toga i molim za njega (30-day Husband Encouragement Challenge). 

U tom početnom razdoblju uvijek smo se podsjećali na ono što smo naučili o komunikaciji u braku - da je meni potrebna ljubav i da me on sasluša, a ja da mu ne prigovaram, nego da mu s poštovanjem kažem što mi ne odgovara, te da kažem kako se ja osjećam, a ne da optužujem. Općenito smo se trudili komunicirati jedno s drugim na način koji onom drugom odgovara. 

Do trenutka kad sam bila trudna, znali smo da nešto nije u redu kod onog drugog i bez pogleda. Što je još nevjerojatnije, znali smo u čemu je stvar. Bila sam jako ponosna na naš brak, kako rješavamo sukobe i nerazumijevanje. Često sam promatrala bračne parove oko sebe i u glavi analizirala Ona ga ne poštuje - on se zatvara u sebe ili Gle, kako ga gleda s divljenjem! Sigurno imaju dobar odnos ili Vidi kako je ponosan na nju. …  Ono pozitivno trudila sam se primijeniti na naš brak, a negativno izbjeći.

Onda se rodila beba. Prekretnica. Naš obiteljski život postao je dinamičniji. Pojavili su se neočekivani problemi, a nerazumijevanja su postala sve učestalija i trebalo ih je brže rješavati. Pravi problem bilo je moje sve učestalije prigovaranje. Zapravo sam sama sebi išla na živce. Osjećala sam kao da Sirah mene opisuje kad kaže “Volim više živjeti s lavom i sa zmajem nego živjeti sa ženom opakom” (Sir 26, 16). Znala sam da radim krivo, da to nije način na koji ću motivirati muža da učini ono što smatram ispravnim. A on se silno trudio bez obzira na moje nepoštovanje iskazivati mi ljubav. I uzimala sam knjigu Ljubav i poštovanje u ruke, listala, tražila… ali ništa. Ništa nisam uspjela promijeniti. Nikoga nisam uspjela promijeniti - niti muža, niti sebe. 

U teoriji sam znala da bračna ljubav utječe na osjećaj sigurnosti i voljenosti kod djeteta. Ipak me bubačeva reakcija u trenucima napetosti između muža i mene iznenadila. Od bebe koja slobodno izražava svoje osjećaje, i pozitivne i negativne, postao bi povučen, promatrajući situaciju bez privlačenja pažnje na sebe. Niti spoznaja da je naša ljubav ključna za to da se on osjeća ljubljeno nije me mogla dovoljno potaknuti da počnem reagirati prema mužu s poštovanjem.  

Ne znam jeste li primijetili, ali dosad u tekstu nisam spomenula Boga niti molitvu. Zar brak nije sakrament, barem onako kako smo ga mi sklopili?! Ako jest, onda je u tom braku i Bog. I doista, molili smo se zajedno, i ja sam se molila za muža i sebe kao suprugu. No, očito, ne na pravi način. Moj unutarnji stav bio je pogrešan - muž se treba promijeniti, a ne ja. 

Ono što je dr. Eggerichs u svom predavanju naglasio jest motivacija za drugačiji način reagiranja u sukobu. Jer sukobe u braku ne možemo izbjeći. Ali kad oni nastanu, što činimo? Upadnemo u ludi krug - žena reagira s nepoštovanjem, a muž se zbog toga osjeća povrijeđeno i reagira bez ljubavi prema svojoj ženi, te je onda ona povrijeđena i reagira bez poštovanja… i tako opet iznova. Saznanja da je mom suprugu važno poštovanje, da on ima dobre namjere i ne želi me povrijediti, da će naš brak bolje funkcionirati ako ću ga ja poštovati nisu me mogla dovoljno motivirati da se ponašam u skladu s tim. Gotovo uvijek sam bila ja ta koja je iznova zavrtjela taj ludi krug i reagirala po starom. Po svome. 

Kao rješenje izlaska iz tog ludog kruga dr. Eggerichs istaknuo je u svom predavanju da onaj koji se osjeća spremnije i zrelije treba prvi popustiti, te da je svaki supružnik odgovoran za svoju reakciju u sukobu. No još jedna stvar mi je baš zapela za uho. A to je da se u odnosu prema supružniku zrcali naš odnos prema Bogu. Dakle, kroz nepoštovanje prema mužu, pokazujem da ne želim niti častiti Boga, da i u tom odnosu želim da sve bude po mome. 

Tu tezu dr. Eggerichs temelji na petom poglavlju Pavlove poslanice Efežanima, zbog kojeg se ženama najčešće diže kosa na glavi. Riječ je, naravno, o sljedećem: “Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu! Žene svojim muževima kao Gospodinu!” (Ef 5, 21-22). Niti meni nije ugodno čuti ovaj redak. Još uvijek, priznajem. Ali iz ovoga je jasno da žena podložna svom mužu zapravo je podložna Bogu. Sveti Pavao također kaže da muževi trebaju ljubiti svoje žene kao Krist Crkvu, što znači da trebaju biti spremni položiti svoj život za dobro svoje žene. U današnjem slučaju, trebaju pobijediti sami sebe, svoju sebičnost, zbog ljubavi prema supruzi. Bračna ljubav je zapravo slika Božje ljubavi prema svojoj Crkvi (usp. Ef 5, 32). 

Zanimljivo je to da kad nešto u našem odnosu ne bi štimalo, nije štimao niti moj odnos s Bogom.  I to bez obzira na mužev nježan pristup - prvi bi popustio, ispričao se i tražio da mu oprostim. Muž i ja smo uvijek sve izgladili, ali kao da Bogu nisam oprostila to što dopušta te teške trenutke u braku. Nisam tome nikada pridavala pažnju. A onda dok sam sjedila na predavanju, samo me pogodila misao da sam Boga prvog okrivila za svaki bračni konflikt. Jer On mi je dao takvog muža. I zašto ga onda On ne promijeni?! Zar ne vidi kako mi je teško?! Zar ne vidi koliko se trudim oko svega?! Molitva i razmatranje nemaju nikakvog smisla! Najbolje da sve sama sredim kako mislim da je najbolje. To su bile moje misli u ternucima bračnih sukoba. 

Ono što me doista potaknulo na djelovanje bilo je kad sam shvatila da je na kocki moj odnos s Bogom. Jedino što mi je preostalo bilo je iskreno pokajanje za svoje ponašanje, najprije prema Bogu, onda i prema mužu. I truditi se otvorena srca primjenjivati načela ljubavi i poštovanja. Jer ona su upisana u svaki brak, bez obzira što mi mislili o tome. Znanstvenicima je trebalo dvadeset godina da dokažu ono što kršćani znaju već dvadeset stoljeća. Koliko slijepi, i možda oholi, trebamo biti da to ne vidimo?! 

A u mom braku nisu se odjednom dogodile neke čudesne promjene. I nije se muž promijenio. Ali ja se polako mijenjam. Dobila sam jakosti da mogu prijeći preko svoga ponosa i zauzdati vlastiti jezik. To ne znači da uvijek savršeno komuniciramo, da sam skroz prestala prigovarati ili da se povremeno ne osjećam povrijeđeno. Ali sada mislim da molitva ima smisla. I molim za svoju promjenu srca i prihvaćanje muževog ponašanja. Sada imam želju poštivati muža bez obzira na njegove reakcije.  Sada ponekad i ja napravim prvi korak i ispričam se. Sada mogu lakše i brže oprostiti. Sada ne shvaćam sebe više tako ozbiljno. Ali zato poštivanje muža da!

A možda za mjesec dana napišem i post o nekom novom izazovu učvršćivanja bračne ljubavi kao onom s početka teksta.

Uskrs je prošao, ali još uvijek ga slavimo u Uskrsnoj osmini. Zato vas potičem da odvojite barem 15-ak minuta za razmatranje događaja uskrsnuća, te donosim dio jedne svoje meditacije, koju sami možete nastaviti. 

Ona bdije. Moli psalme. Na koljenima je.

Čega se boji jedna prosječna mama? Odvajanja od djeteta? Ili možda da se dijete ne povrijedi za vrijeme igre? Da ne oboli? Neutješnog plača??? Ne, ne...

Veliki tjedan je tu. Vrijeme kad imamo priliku intenzivno razmišljati o savršenoj žrtvi kojom smo otkupljeni. Ovo je idealna prilika kad možemo Gospodinu pod križ predati ono s čim se borimo, ostatke svoje sebičnosti, ono što nas sprječava da i naša žrtva bude iz ljubavi - taj strah od žrtve.

Ne zaboravite da Uskrsa ne bi bilo bez Velikog petka. Sad je vrijeme milosno, sad je vrijeme spasa (2 Kor 6, 2). Molimo Duha Svetoga da nam da jakosti da podnesemo svaku našu majčinsku žrtvicu radosno i u ljubavi, kako bi u svoje vrijeme donijeli rod (Mt 21, 41). Jer to je istinska radost života - predati sebe za one koji su nam darovani.

Nema dobre ispovijedi bez dobrog ispita savijesti. Ovdje donosim jedan koji sam sastavila po svojim potrebama na temelju nekoliko njih koje inače koristim, pa možda nekome dobro dođe... 

Nema dobre ispovijedi bez dobrog ispita savijesti. Ovdje donosim jedan koji sam sastavila po svojim potrebama na temelju nekoliko njih koje inače koristim, pa možda nekome dobro dođe...

Duhovnici obično preporučuju čak i na kraju svakog dana napraviti ispit savijesti, kako bi duhovni život bio što plodonosniji i kako bi što prije došlo do pomaka. Pametni telefoni i moderna tehnologija mogu biti u službi duhovnosti ako si stavite podsjetnik za kraj dana i imate spremljen jedan ovakav ispit savijesti na svom mobitelu. 

Za svaku kvalitetnu ispovijed važno je iskreno pokajanje, a ono može doći samo kad dobro promislimo o svojim grijesima i suočimo se sami sa sobom. Upravo to nam omogućuje ispit savijesti. Dobro ga je napraviti u miru i tišini, s olovkom i papirićem. Obično na početku zazovem Duha Svetoga da mi prosvijetli razum i ukaže možda na nešto čega sama nisam svjesna. Isto tako učestalim ispitom svijesti, već sama mogu brzo kod sebe uočiti grešne navike i onda se uspješnije boriti protiv njih.

Podijelila sam ovaj ispit savijesti na nekoliko ključnih područja života, specifičnih za svaku suprugu i majku. 

• Poštujem li supruga? Pokazujem li mu to njegovim jezikom ljubavi (načinom na koji on to razumije)?
• Iskazujem li mu poštovanje pred drugima, ili ga kritiziram i podbadam? 
• Stavljam li djecu ispred supruga kad to nije potrebno (kad djeca nisu jako mala)? 
• Moram li u raspravi biti uvijek u pravu? Je li lako planem i brzo se naljutim? 
• Tražim li svoje?
• Opraštam li velikodušno svom suprugu? 
• Trudim li se rasti u ljubavi kroz konkretna djela prema suprugu? 
• Ohrabrujem li supruga da čini dobro i da traži Božju volju za našu obitelj?
• Dopuštam li suprugu da vodi našu obitelj ili ga stalno želim kontrolirati? 
• Poštujem li suprugov rad izvan doma?
• Imam li prevelika očekivanja od supruga? 
• Poštujem li suprugove roditelje? 
• Živimo li spolnost u skladu s naukom Crkve? Jesam li otvorena životu i trudim li se sa suprugom razgovarati o odgovornom planiranju obitelji?