Život - pravo ili izbor?

Prije manje od trideset godina doktor na Šalati tješio je moje roditelje da će njihova jedinica ozdraviti i da će sve biti dobro. A bilo je daleko od dobrog. Kad je kasnije sve ipak sretno završilo, taj isti doktor priznao je mojoj mami da ni sam nije znao hoću li uopće preživjeti.

Zapravo nisam uopće htjela pisati o ovoj temi. Ali toliko me kopkalo da sam ipak odlučila nešto napisati. Mislila sam, tek kad budem hladne glave mogu pisati o tome. Ali još nisam hladne glave. I nikada neću biti kad je u pitanju obrana života, bez obzira što svaki dobar apologeta argumentirano i bez osjećaja razgovara o činjenicama. 

Pa krenimo onda sa činjenicama. Alfie Evans, star gotovo dvije godine, umro je u jednoj britanskoj bolnici nakon pet dana izgladnjivanja i dehidracije. Ne, nije umro. Ubijen je. Ali hej, to se danas naziva eutanazijom, liječničkom procjenom da medicinski tretman nije u djetetovom interesu ili kako već... nebitno. Ono što je bitno jest to da malo dijete koje samostalno diše bez respiratora i koje živi duže nego što čovjek može živjeti bez hrane i vode ipak ima šanse pobijediti bolest i da je u njegovom interesu svaki mogući medicinski tretman. No ljudska oholost si ne dopušta pogrešku i mogućnost da netko drugi ipak ima pravo. To je istinska odlika naše "napredne" zapadnjačke civilizacije. Eto, toliko o činjenicama. Više možete pročitati na bitno.net ili poslušati na ChurchMilitant.com.

Kad sam s mužem razgovarala o svemu tome, pitali smo se kako bi mi reagirali u takvoj situaciji - da nemamo pravo odlučivati što je u interesu našeg djeteta, da nam ne dopuštaju premještaj u drugu bolnicu, da nam brane donositi mu hranu i piće, da nam uklone stolce iz djetetove bolničke sobe pa da moramo spavati na podu, da ga moramo slinom hidratizirati, i konačno, da moramo gledati kako "humano" ubijaju naše dijete. Ne, ne pretjerujem. I nisam previše osjećajna. Tako je bilo.

Prije manje od trideset godina doktor na Šalati tješio je moje roditelje da će njihova jedinica ozdraviti i da će sve biti dobro. A bilo je daleko od dobrog. Kad je kasnije sve ipak sretno završilo, taj isti doktor priznao je mojoj mami da ni sam nije znao hoću li uopće preživjeti. No trudio se. Ne samo medicinski, već i ljudski. Kao čovjek. Možda je upravo to ono što je bilo potrebno da se kao dijete počnem boriti s bolesti - spoznaja da sam kao osoba bitna.

Slučaj Alfieja Evansa tiče se svakog čovjeka, ne samo roditelja. Koji je to trenutak u kojem država polaže vlasništvo na njegovanu djecu iz stabilnih obitelji i donosi odluku o njihovom životu koja nije u djetetovom interesu? Zapravo je pravo pitanje kada ljudski život prestaje biti važan? Kada liječnici ubijaju život umjesto da ga se trude očuvati?

Odgovor na ovo zadnje svi znamo - već u majčinoj utrobi. Ali kao da to nije dovoljno. Nego se sad to "pravo izbora" širi na živorođenu djecu koja su bolesna, a njime manipulira država. Lila Rose, najpoznatija pro-life aktivistica u SAD-u, okarakterizirala je naše društvo kao izvrnuto, jer dopušta da roditelji ubijaju vlastitu djecu prije nego što se rode, a zabranjuje im se da ih pokušaju spasiti nakon što su rođena. 

Da, pravo ubijanja nerođene djece (jer "pravo na izbor" je samo eufemizam) u izravnoj je vezi sa slučajem malog Alfieja Evansa. Ako nismo svjesni vrijednosti nerođenog života, nećemo moći cijeniti niti rođeni život koji raste i razvija se pored nas. Zastrašujuće je da postoje zagovornici "prava na izbor" koje se proteže na nekoliko dana poslije poroda. Ima tu još puno toga, od pobačaja djece s visokom vjerojatnošću da imaju kromosom više do pobačaja isključivo ženske djece ili djece obojenih roditelja...

I ne pišem ovo s neke distance niti želim moralizirati. Znam kako je to kad ti frendica kaže da je trudna i da ne zna što će, da nije završila faks niti ima posao, da će je se starci odreći, da će je dečko ostaviti... No je li sve to bilo vrijedno da ne upozna to novo malo ljudsko biće i ne da mu šansu da i on iskusi radosti i teškoće života?! Zahvaljujući pravim riječima u pravo vrijeme i odlučnost njegove majke, danas ne možemo zamisliti život bez tog malog slatkog dečka koji uveseljava sve oko sebe.  Njemu nije važno živi li u kvadratu više, je li mama završila fakultet i gdje radi, ima li nove igračke i je li majica koju nosi nova ili proslijeđena od rođaka. Jedino za čim on teži jest ljubav i bliskost s ljudima oko sebe.

Lakše je biti politički korektan pa reći da svaka žena ima "pravo na izbor". Lakše je ne miješati se u tuđi život i gledati svoja posla. Lakše je komenirati na kavi da je ona cura iz srednje ostala trudna, nego joj ponuditi robicu za bebu ili bilo kakvu drugu podršku. Lakše je živjeti u svom malom svijetu ne razmišljajući o teškim pitanjima.

Ali ti si mama. Znaš kako je to nositi dijete u svom tijelu devet mjeseci. Znaš da nije, niti je ikad bilo, dio tvog tijela. Znaš da si ti imala izbor, ali ono nije. Ti si odlučivala za njega. I sada još uvijek odlučuješ. Život bi dala za njega. Znaš li jesu li ruke koje su porodile tvoje dijete možda neko drugo ubile? Jesi li sigurna da će svaki liječnik doista liječiti tvoje dijete kad je bolesno? 

Nemoj okretati glavu. Nemoj dalje scrollati. Nemoj biti komotna. Sve počinje začećem. Tvojim začećem. Netko se odlučio i za tvoj život. I ti budi glas onih koji se ne mogu sami oglasiti, bilo rođenih ili nerođenih. Biraj život!