Što sam naučila od svog sina o odnosu s Bogom

Mala djeca nam mogu jako dobro dočarati kako je Bog zamislio naš sinovski odnos prema Njemu. Sve što je potrebno jest zastati i promatrati ih,  a onda i primijeniti to dječje ponašanje na svoj život. U ovom postu donosim pet stvari koje sam primijetila kod svog sina, a mogu ih primijeniti na svoj odnos s Bogom.

Odnos djece i roditelja slika je našeg odnosa s Bogom. Mi roditelji često iznevjerimo svoje poslanje - pokazati djeci neizmjernu Božju ljubav - što može stvoriti krivu sliku Boga i onda u odrasloj dobi postati preprekom za istinsko obraćenje. No mala djeca su iskrena i nevina, pa tako mogu svojim roditeljima jako dobro dočarati kako je Bog zamislio naš sinovski odnos prema Njemu. Upravo je taj odnos ključan za naš put u Nebo, što nam i Isus govori: “Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko” (Mt 18, 3). Sve što je potrebno jest zastati i promatrati ih,  a onda i primijeniti to dječje ponašanje na svoj život.

Evo što sam sve primijetila kod svog sina, a mogu to primijeniti na odnos s Bogom.

Radost

Kad me nema neko vrijeme pa se vratim kući, kad se probudi, kad se igramo, kad ga poljubim… to su neki od trenutaka u kojima na licu svoga sina vidim iskrenu radost. Taj sjaj u očima sve govori i ne može se odglumiti.

Dok tako gledam tu dječju radost u nekim, za nas odrasle, običnim i svakodnevnim situacijama, pitam se koliko se zapravo ja radujem susretu s Bogom, kakav je moj pristup molitvi, razmatranju Božje Riječi i odlasku na misu - jesam li radosna ili gledam na to kao na obavezu. Susret s Bogom nije samo susret sa Stvoriteljem, nego najprije dolazak svome Ocu, koji nas neizmjerno ljubi. A tko onda ne bi bio radostan?!

Radujte se u Gospodinu uvijek! Fil 4, 4

Iskrenost

Neovisno o osjećaju ili potrebi koju iskazuje, vidim da je naš sin iskren. Jednostavno dođe do mene i počne se tužiti. A ja otkrivam o čemu se radi - punoj peleni, gladi, povrijeđenosti, znatiželji… I kad god se lupi ili padne, čak i bez suza se potuži da se dogodilo nešto što mu nije bilo ugodno. Najviše od svega me fascinira jednostavnost kojom traži utjehu. Nije mu važno što ja radim, kuham li ručak, pričam na telefon ili čitam knjigu… on jednostavno želi utjehu i to će izraziti.

Iskrenost utječe na svaki odnos, pa tako i onaj s Bogom. Umjesto da jednostavno priznam svoje loše osjećaje, uhvatim se da pred Bogom glumim, kao da On ne zna što mi je u srcu. Što je najvažnije, on nas prihvaća takve kakvi jesmo, bez obzira na naše pogreške, slabosti i negativne osjećaje. Jedino u iskrenom priznanju, Bog nas može utješiti, oprostiti nam, dati nam snagu da mi oprostimo sebi i drugima, te preobraziti naše grešno ponašanje u kreposti. Zašto se onda pretvarati?!

Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se. Lk 11,9-13

Povjerenje

Nalazio li se u nepoznatoj ili za njega neugodnoj situaciji, naš sin zna da sve činim za njegovo dobro. On će, na primjer, jasno pokazati da mu ne odgovara čišćenje nosića kad je prehlađen. No svaki put spremno pruži ruke prema meni kad ga zovem, iako vidi što slijedi.

Kvalitetan odnos s drugom osobom možemo ostvariti samo ako imamo povjerenja u nju. To je zapravo ono što se misli pod vjerom u Boga - ne samo vjera da On postoji, nego povjerenje u Njega. To povjerenje najlakše je izgubiti u teškim trenucima. No On zna što nam je potrebno, pa se niti u nevoljama nemamo čega bojati. Dovoljno je prepustiti se u Njegove ruke i vjerovati da je ono što nam se događa najbolje za naš osobni i duhovni rast.

Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Mt 6, 32-33

Otvorenost

Ova osobina jednog odnosa je zapravo vrlo slična prethodnoj i njezina je posljedica. Vidim da kroz povjerenje dolazi do izražaja i otvorenost našeg sina za ono što dolazi preko nas roditelja - u igri, prehrani, u susretu s novim osobama, odlascima na nepoznata mjesta. Bez obzira na određenu dozu opreza, pa ponekad i pokoje suzice, kao i kod sve djece, naš sin je dosta otovren za novine koje mu pokazujemo.

Kad gledam tu otvorenost, pada mi na pamet koliko sam ja otvorena Božjem planu za moj život i svemu što mi on daje, te kako to prihvaćam. Ne mislim tu na čisto povjerenje da će i iz lošeg izaći nešto dobro, nego koliko sam otvorena nekim novim životnim situacijama u kojima sam se našla ili u koje me Bog poziva. To se može očitovati u odabiru poziva, službe, mjesta stanovanja, zaposlenja, broja djece ili susreta s novim ljudima. Važno je biti otvoren poticajima Duha Svetoga da bismo što potpunije ostvarili Božji plan za naš život.

Budi volja Tvoja. Mt 6, 10

Ovisnost

Djeca instinktivno znaju da su bez roditelja bespomoćna i da sve što im je potrebno dolazi od njih. To vidim prema tome što me naš sin traži za bilo koju potrebu koju u nekom trenutku ima. Naravno, isti odnos ima i prema mom suprugu. Mama i tata su tu za sve njegove potrebe!

Ni sama ne znam zašto mislim da sve mogu sama, posebno zadatak kao što je majčinstvo. Zašto se pretvaram da mi nije potrebna Božja pomoć, a ponekad i “intervencija”. Kad je jedino dovoljno da priznam da sam ovisna o Njemu. Možda zvuči kao poniženje, no to je doista oslobađajuće. Tek nakon toga se punina Božje milosti može izliti na nas. Jedino s Njim pod ruku možemo ostvariti što zamislimo.

Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. Iv 15, 5

Vjerujem da i sami primjećujete sve što sam navela. Od djece možemo mnogo toga naučiti i ona nas ponekad više odgajaju nego mi njih. Zato budimo otvoreni i za Božje poticaje koji nam dolaze po našoj djeci, jer Bog progovara malenima i po malenima.