Prije manje od trideset godina doktor na Šalati tješio je moje roditelje da će njihova jedinica ozdraviti i da će sve biti dobro. A bilo je daleko od dobrog. Kad je kasnije sve ipak sretno završilo, taj isti doktor priznao je mojoj mami da ni sam nije znao hoću li uopće preživjeti.

Zapravo nisam uopće htjela pisati o ovoj temi. Ali toliko me kopkalo da sam ipak odlučila nešto napisati. Mislila sam, tek kad budem hladne glave mogu pisati o tome. Ali još nisam hladne glave. I nikada neću biti kad je u pitanju obrana života, bez obzira što svaki dobar apologeta argumentirano i bez osjećaja razgovara o činjenicama. 

Pa krenimo onda sa činjenicama. Alfie Evans, star gotovo dvije godine, umro je u jednoj britanskoj bolnici nakon pet dana izgladnjivanja i dehidracije. Ne, nije umro. Ubijen je. Ali hej, to se danas naziva eutanazijom, liječničkom procjenom da medicinski tretman nije u djetetovom interesu ili kako već... nebitno. Ono što je bitno jest to da malo dijete koje samostalno diše bez respiratora i koje živi duže nego što čovjek može živjeti bez hrane i vode ipak ima šanse pobijediti bolest i da je u njegovom interesu svaki mogući medicinski tretman. No ljudska oholost si ne dopušta pogrešku i mogućnost da netko drugi ipak ima pravo. To je istinska odlika naše "napredne" zapadnjačke civilizacije. Eto, toliko o činjenicama. Više možete pročitati na bitno.net ili poslušati na ChurchMilitant.com.

I ne pišem ovo s neke distance niti želim moralizirati. Znam kako je to kad ti frendica kaže da je trudna i da ne zna što će, da nije završila faks niti ima posao, da će je se starci odreći, da će je dečko ostaviti... No je li sve to bilo vrijedno da ne upozna to novo malo ljudsko biće i ne da mu šansu da i on iskusi radosti i teškoće života?! Zahvaljujući pravim riječima u pravo vrijeme i odlučnost njegove majke, danas ne možemo zamisliti život bez tog malog slatkog dečka koji uveseljava sve oko sebe.  Njemu nije važno živi li u kvadratu više, je li mama završila fakultet i gdje radi, ima li nove igračke i je li majica koju nosi nova ili proslijeđena od rođaka. Jedino za čim on teži jest ljubav i bliskost s ljudima oko sebe.

Ovo zapravo nije klasičan tekst o majčinstvu, nego moje svjedočanstvo kako sam po Marijinom zagovoru postala majkom. I započinjala sam ga i brisala toliko puta s mišlju da nije dovoljno dobar, zanimljiv, upečatljiv… Kako god, Majčin dan je tu, i krajnje vrijeme je da ga podijelim. 

Da odmah odgovorim na pitanje iz naslova, u mojoj obitelji postoji jedna druga majka, koja mi nije uzela tu ulogu, nego upravo suprotno - zahvaljujući njoj, postala sam majkom. Ovo zapravo nije klasičan tekst o majčinstvu, nego moje svjedočanstvo kako sam po Marijinom zagovoru postala majkom. I započinjala sam ga i brisala toliko puta s mišlju da nije dovoljno dobar, zanimljiv, upečatljiv… Kako god, Majčin dan je tu, i krajnje vrijeme je da ga podijelim, na veću Božju slavu. 

Nakon ženidbe i preseljenja u drugu župu, suprug i ja smo se uključili u obiteljsku zajednicu koju je vodio jedan mladi redovnik monfortanac. Na njegov poticaj, i uz još nekoliko „znakova“, koje mi katolici toliko volimo od Boga tražiti, odlučili smo napraviti pripremu za posvetu Isusu Kristu po Mariji prema uputama svetog Ljudevita Monfortskog, ili kako se inače jednostavnije naziva, posvetu Mariji. 

Meditacije o pripravi za posvetu prate rast u duhovnosti, kao što je to i kod drugih oblika duhovnih vježbi (npr. duhovne vježbe svetog Ignacija). To su zapravo meditacija i molitve koje pomažu čovjeku prepoznati utjecaj svijeta u svom životu i otvoriti se po Marijinom zagovoru i uzoru kršćanskim krepostima. Vježbe priprave sastoje se od četiri dijela. U prvom dijelu sveti Ljudevit naglašava da je potrebno isprazniti se od duha svijeta u svjetlu Božje ljubavi. Kroz to vrijeme upoznajemo svoju grešnu narav, ali i Božju ogromnu ljubav prema čovjeku. U drugom dijelu upoznajemo sami sebe, no ne kroz običnu introspekciju, nego u Istini, osvješćujući si svoje vlastite slabosti, ali i ljudsko dostojanstvo. Kao posljedica se javlja poniznost, zahvalnost, svijest o napastima i kušnjama, iskreno pokajanje, prihvaćanje životnih teškoća. Treći dio približava nam Marijin život. To mi je osobno najdraži i najslađi dio, pun novih saznanja, s poticajem na divljenje Božjem planu za spas čovjeka. Četvrti dio donosi otajstva Isusova života, posebice Utjelovljenja, Muke, Smrti, Uskrsnuća, te otajstvo euharistijske prisutnosti. A na samom kraju nalaze se unutarnje i vanjske vježbe koje se vrše nakon posvete kako bi osoba rasla u suobličenju Isusu Kristu. Konačni cilj posvete je življenje Marijanske duhovnosti u svakodnevici. 

 Kao i inače kad Bog počinje graditi u čovjeku nešto dobro, dolaze napasti i teškoće. Za vrijeme trajanja priprave za posvetu sve više i više se pojavljivala u meni duhovna lijenost – jako mi je teško bilo moliti, jedva sam obavljala meditacije iz priprave, nisam redovito išla na dnevnu svetu misu, vremenski razmaci između ispovijedi postajali su sve duži, a moja oholost, nestrpljenje i komocija sve su više rasle. Supruga i mene mučila je još jedna stvar – željeli smo dijete, no to se nikako nije ostvarivalo. Iako smo zahvaljivali Bogu za sve kroz što prolazimo, bila sam razočarana kada bih shvatila kako je stigla „fotosinteza“.

Onda je krajem kolovoza došao i sam čin posvete, na blagdan Marije Kraljice. Iza toga uslijedio je rujan, za mene mjesec s mnogo stresa na poslu. No pojavila se neka odlučnost - vratila sam se razmatranju, revnije sam išla na dnevnu misu i euharistijsko klanjanje, a moja molitvena nakana više nije da dobijemo dijete, nego da Isus bude na prvom mjestu i da mi to bude dosta. Došao je prvi plod posvete - otriježnjenje od površne duhovnosti. 

 U tom raspoloženju i s tim mislima prošla sam mjesec učenja, posjeta bolnici, neugodnih pregleda, ali i mjesec susreta s ljudima koji iskreno pomažu, koji su iznenađujuće ljubazni, koji govore istinu i kad je nije ugodno čuti, koji govore da je Bog dobar. Tada to nisam znala, ali sve njih, iako pune nesavršenosti, i ponekad pomalo smiješne, zbunjene ili za ovaj svijet lude, dovela je u moj život, kao još jedan plod posvete, upravo Marija. 

 I dok sam bila u išćekivanju kako će proći prva terapija hormona, osjećala sam cijelo vrijeme radost i mir, bez pritiska da trebamo postići trudnoću. U svoj zbrci i strci na poslu, obavezama i zgusnutom rasporedu, kao veliki plod posvete, ostala sam trudna. 

Kada pišem o plodovima posvete, ne pišem o svom osjećaju, već o konkretnim događajima zajedničkim ljudima koji su posvetili svoje živote Mariji - rast u duhovnosti, mir, radost, kontakt s ljudima koji su im pomogli baš u situaciji u kojoj su se nalazili, izvanredni događaji u životu. Zapravo svi ti plodovi posvete čista su Božja milost koja dolazi uz vlastiti trud oko rasta u krepostima i ljubavi prema Bogu. Već sam ranije imala iskustva sa snažnim Marijinim zagovorom po molitvi krunice, ali ovo je jedna skroz nova dimenzija Marijanske duhovnosti. 

Na kraju želim jedno posebno naglasiti - život u Marijanskoj pobožnosti nije pun osjećajčića i lagodnosti, nije uživanje u sebičnim željama, nego svakodnevna borba, služenje i umiranje sebi. Kada danas s odmakom gledam cijelu situaciju, mislim da je najveće čudo to što naša obitelj uspijeva održati aktivni duhovni život. No ne bez borbe i truda. I naravno da je drugačije nego prije i da se javljaju određene teškoće. Ono što daje sigurnost i jakost Marijine su riječi “Što god vam rekne, učinite!“ (Iv 2, 5). Ona je prava Majka koja me uvijek upućuje na Isusa. Ona me vodi kamo ja ne znam ići. A ja joj kažem: Pokazala si se Majkom!