Ispovijed

Čekala sam tako nedavno u redu za ispovijed. U redu u kojem želiš da što kasnije dođe tvojih pet-deset minuta. U ispovjedaonici nema laganja. Nema pretvaranja. Ne trebam glumiti nešto što nisam. A najmanje se trebam brinuti o dojmu koji ću ostaviti. 

Vrijeme je velikih korizmenih ispovjedi. Prije Uskrsa. U Palmotićevoj još nije velika gužva i oci isusovci si uzmu vremena da svakome posvete pažnju. Čekala sam i ja tako nedavno u tome redu. U kojem želiš da što kasnije dođe tvojih pet-deset minuta. I kad sam ih konačno dočekala, nisam doživjela olakšanje, kako to inače bude. I onda sam se sjetila one ispovjedi prije pet godina nakon koje više ništa nije bilo isto.

Niti tada nisam doživjela olakšanje. Morala sam pasti na dno. Morala sam se osjećati kao najgora osoba na svijetu. Morala sam se poniziti i reći da ne znam kako dalje, ali da ovako više neću. Morala sam se još boriti sa starim čovjekom u sebi.

U ispovjedaonici nema laganja. Nema pretvaranja. Ne trebam glumiti nešto što nisam. A najmanje se trebam brinuti o dojmu koji ću ostaviti. Mogu biti potpuno slobodna! 

I ovaj put sam iznijela svoj ne čak ni prljavi veš, nego blato i kaljužu u kojima se valjam. Nakon svega, ispovjednik mi je rekao točno kako sam se i sama osjećala. Nisam znala što bih mu rekla. Da, to sam ja. To su moji grijesi. Kajem se. Iskreno. Već sam se počela mijenjati. Ali onda iznenada poznata kušnja. I opet ista reakcija. Padam. Kajem se. Opet. Više ni samoj sebi ne vjerujem. Još jednom tražim oproštenje. Ipak tražim milosrđe. Besramno ga tražim. I znam da ću ga dobiti.

Nakon one ispovjedi znala sam da moram donijeti odluku. Potpuni zaokret. Hoću li ili neću biti katolkinja. Hoću li ili neću biti Kristova. Hoću li doista živjeti ono što govorim da jesam. I to ne onako tradicionalno, iz običaja, navike, jer mi je tako komotno.... Ne! Iskreno, kome moje srce pripada?! Nema više jesam nedjeljom, ali nisam preko tjedna, nisam subotom navečer, nisam u društvu…

Tada sam donijela odluku. Konačnu. Bez kalkulacija. Jedino sam se prevarila da je to zadnji put da sam je trebala donijeti.

I sada opet, nakon oprosta, nakon milosrdnog pogleda, moram donijeti odluku. Koliko moje srce može biti tvrdo? Koliko nisko moram pasti da bih priznala da sam jadna i bijedna, da sam grešnica ni po čemu bolja od svoje imenjakinje iz Biblije? Koliko se dugo trebam zavaravati da mogu sama, da mi ne treba milost? Koliko puta stari čovjek treba pobijediti?

Opet me Isus pita: "Hoćeš li se odlučiti za mene? Hoćeš li napraviti iskorak? Hoćeš li konačno promijeniti svoje ustaljeno ponašanje?" Svaki dan donosim tu odluku. Ma što svaki dan! Svaki trenutak! I kad se tako iz trenutka u trenutak odlučujem za Isusa, onda ta odluka i sjedne u srce. Tek onda slijedi olakšanje i preobrazba. Stari čovjek umire, a novi živi.

I ovaj put tražim Njegovu pomoć. Jer ne mogu sama. I ovaj put želim samo Njega. Jer nema drugoga tko bi mogao ispuniti čežnje moga srca. I ovaj put sam odlučna. Jer znam sve što je dosad učinio za mene. Znam da me neće ostaviti. Naprotiv! On je pastir dobri koji polaže svoj život za ovce svoje (Iv 10, 11).

A ja prihvaćam Njegov slatki jaram i lako breme (Mt 11, 30).

P.S. Pođi na ispovijed.