srijeda, 28. ožujka 2018.

Čega se boji jedna prosječna mama? Odvajanja od djeteta? Ili možda da se dijete ne povrijedi za vrijeme igre? Da ne oboli? Neutješnog plača??? Ne, ne...

U društvu postoje neke riječi, a onda  iz toga i stavovi, koji jednostavno nisu omiljeni. Pa čak ne niti to. Nego se uopće ne spominju. Trude se izbjeći u razgovoru, samo da više ne moramo misliti o tome. Kao da ne postoje. A ako se ipak kojim slučajem spomenu, onda je to u negativnom kontekstu.

Mainstream kultura govori nam da nam treba predah od naših dužnosti. Da nam treba predah od majčinstva - svojih pet minuta, ono poznato vrijeme za sebe, kavu u miru, izlazak s frendicama bez djece... To nam treba, kako bi ostale normalne. Isto tako govore nam da možemo biti mame i imati karijeru. Sve ovisi o organizaciji. Ti si najvažnija. Jer sretna mama - sretno dijete! Ili možda ipak ne?!

Da se vratim na naslov - čega se boji jedna prosječna mama? Odvajanja od djeteta? Ili možda da se dijete ne povrijedi za vrijeme igre? Da ne oboli? Neutješnog plača??? Ne, ne... Ono čega se sve mi bojimo je zapravo žrtva. Uh, da... ta grozna riječ! Kako se samo usuđujem spomenuti je! I to još u kontekstu majčinstva...

Bojim se da će moja jedina preokupacija postati kad je dijete jelo, koliko puta kakalo, kako se razvija, kako ide odvikavanje od pelena, je li spava cijelu noć ili se često budi, na koju ga aktivnost treba voziti, trebam li mu pomoć oko domaće zadaće… Bojim se da neću imati to vrijeme za sebe. Za popiti kavu, zapaliti jednu, možda dvije, pročitati nekoliko stranica knjige, scrolati po instagramu... Da ću na dječjem rođendanu morati stalno biti pored djeteta i paziti na njega. Da se na obiteljskom druženju neće htjeti odvojiti od mene… Bojim se da će moj jedini posao biti majčinstvo. Bojim se da nikad neću ništa drugo postići u životu osim biti mama. Da će to biti moj najveći doseg.

Treba li nam vrijeme za sebe ili je to samo još jedan društveni konstrukt? Imam li stvarno pravo na predah od majčinstva ili nas samo dekadentno društvo u to uvjerava? Trebam li stvarno imati nekakvu karijeru? Ako ništa drugo, biti instagram mama?

Nemojte me krivo shvatiti, i ja volim vrijeme bez djeteta, kad razgovaram kao odrasli ljudi, kad radim nešto nevezano za kašice i pelene. I mislim da mi je tu i tamo potrebna kava bez kolica ili bebe u krilu. I ja volim svoj posao i želim ga što bolje raditi. Ali otkuda toliki naglasak, usudim se reći i opsesija, svojim takozvanim potrebama? Koje zapravo moje želje i mušice? Kao da je mojih pet minuta najvažnije, a sva briga za obitelj je sporedna, eto, nešto nametnuto što moram odraditi. Kao da nije dovoljno da sam mama. A ako jesam, onda jadna ja!

Da, majke se puno daju za druge, najviše za svoju obitelj. I bez imalo lažne skromnosti, bez nas bi sve teže funkcioniralo. Nazvati ću stvari svojim imenom - mame se žrtvuju za svoje obitelji. Valjda zato i jesmo mame. Jer mi to možemo. Ali mi ne volimo o tome govoriti. I sigurna sam, nismo ni oduševljene kad to činimo. I želimo izbjeći tu žrtvu. Što je potpuno normalno i ljudski.

No isto tako znamo da žrtva i patnja same radi sebe nemaju nikakvog smisla. Ako žrtva nije učinjena iz ljubavi, nije plodonosna. Puno svetaca o tome govori (sveta Terezija iz Liseuxa, sluga Božji Fulton Sheen, sveta Faustina Kowalska, sveti Josemaria Escriva...). I znam da sad izmišljam toplu vodu. Ali tako lako to zaboravimo i upadnemo u kolotečinu podnošenja i izbjegavanja žrtve.


Veliki tjedan je tu. Vrijeme kad imamo priliku intenzivno razmišljati o savršenoj žrtvi kojom smo otkupljeni. Ovo je idealna prilika kad možemo Gospodinu pod križ predati ono s čim se borimo, ostatke svoje sebičnosti, ono što nas sprječava da i naša žrtva bude iz ljubavi - taj strah od žrtve.

Ne zaboravite da Uskrsa ne bi bilo bez Velikog petka. Sad je vrijeme milosno, sad je vrijeme spasa (2 Kor 6, 2). Molimo Duha Svetoga da nam da jakosti da podnesemo svaku našu majčinsku žrtvicu radosno i u ljubavi, kako bi u svoje vrijeme donijeli rod (Mt 21, 41). Jer to je istinska radost života - predati sebe za one koji su nam darovani.

petak, 16. ožujka 2018.


Nema dobre ispovijedi bez dobrog ispita savijesti. Ovdje donosim jedan koji sam sastavila po svojim potrebama na temelju nekoliko njih koje inače koristim, pa možda nekome dobro dođe... 

Nema dobre ispovijedi bez dobrog ispita savijesti. Ovdje donosim jedan koji sam sastavila po svojim potrebama na temelju nekoliko njih koje inače koristim, pa možda nekome dobro dođe...

Praktične upute

Duhovnici obično preporučuju čak i na kraju svakog dana napraviti ispit savijesti, kako bi duhovni život bio što plodonosniji i kako bi što prije došlo do pomaka. Pametni telefoni i moderna tehnologija mogu biti u službi duhovnosti ako si stavite podsjetnik za kraj dana i imate spremljen jedan ovakav ispit savijesti na svom mobitelu. 

Za svaku kvalitetnu ispovijed važno je iskreno pokajanje, a ono može doći samo kad dobro promislimo o svojim grijesima i suočimo se sami sa sobom. Upravo to nam omogućuje ispit savijesti. Dobro ga je napraviti u miru i tišini, s olovkom i papirićem. Obično na početku zazovem Duha Svetoga da mi prosvijetli razum i ukaže možda na nešto čega sama nisam svjesna. Isto tako učestalim ispitom svijesti, već sama mogu brzo kod sebe uočiti grešne navike i onda se uspješnije boriti protiv njih.

Podijelila sam ovaj ispit savijesti na nekoliko ključnih područja života, specifičnih za svaku suprugu i majku. 


Moj odnos s Bogom
  • Stavljam li Boga na prvo mjesto, ispred svoga supruga i djece?
  • Provodim li dovoljno vremena u tišini s Bogom?
  • Kakva je moja molitva? Je li mi prioritet, čak i kad sam umorna i u gužvi? 
  • Tražim li svoju utjehu u društvenim trendovima i pomodnim stavovima? 
  • Imam li hrabrosti svjedočiti svojim riječima i djelima da vjerujem u Boga, čak i kad to nije zgodno ili često zatajim Boga zbog ljudskih obzira? 
  • Idem li svake nedjelje na svetu misu? Što sveta misa za mene predstavlja - lijep običaj i tradiciju, susret s rodbinom i prijateljima ili susret sa živim Bogom?
  • Imam li sklad između molitve, rada i odmora?
  • Prihvaćam li sebe, svoj fizički izgled, svoje talente i nedostatke? Vodim li brigu o svom fizičkom, mentalnom i duhovnom zdravlju? 
  • Jesam li obeshrabrena u teškim trenucima i samosažalijevam li se? 
  • Dopuštam li svojim bližnjima da mi pomognu kada je to potrebno? 
Moj brak 
  • Poštujem li supruga? Pokazujem li mu to njegovim jezikom ljubavi (načinom na koji on to razumije)?
  • Iskazujem li mu poštovanje pred drugima, ili ga kritiziram i podbadam? 
  • Stavljam li djecu ispred supruga kad to nije potrebno (kad djeca nisu jako mala)? 
  • Moram li u raspravi biti uvijek u pravu? Je li lako planem i brzo se naljutim? 
  • Tražim li svoje?
  • Opraštam li velikodušno svom suprugu? 
  • Trudim li se rasti u ljubavi kroz konkretna djela prema suprugu? 
  • Ohrabrujem li supruga da čini dobro i da traži Božju volju za našu obitelj?
  • Dopuštam li suprugu da vodi našu obitelj ili ga stalno želim kontrolirati? 
  • Poštujem li suprugov rad izvan doma?
  • Imam li prevelika očekivanja od supruga? 
  • Poštujem li suprugove roditelje? 
  • Živimo li spolnost u skladu s naukom Crkve? Jesam li otvorena životu i trudim li se sa suprugom razgovarati o odgovornom planiranju obitelji?
Moja djeca 
  • Kako odgajam svoju djecu, prema kršćanskim vrednotama ili modernim i prolaznim stavovima društva? 
  • Provodim li dovoljno vremena sa svojom djecom ili sam preokupirana obavezama? Trudim li se organizirati svoj i obiteljski život prema potrebama djece? 
  • Jesam li strpljiva s djecom i onda kad se ne ponašaju prihvatljivo? 
  • Reagiram li prema svom instinktu ili poštujem i ljubim dijete i kad pogriješi? 
  • Želim li da djeca ispune moja očekivanja ili dopuštam da budu to što jesu? 
  • Prihvaćam li da je svako dijete jedinstveno ili uspoređujem svoju djecu? 
  • Vodim li djecu redovito na nedjeljnju svetu misu? Upozorim li cijelu obitelj da se dovoljno rano počnemo spremati ili ulazimo u crkvu u zadnji čas? 
  • Jesam li primjer evanđeoskih kreposti u svojoj obitelji - dobrote, darežljivosti, blagosti, okretanja drugog obraza...? 
  • Učim li djecu o odgovornostima i dužnostima u obiteljskom i društvenom životu?  
  • Znam li prihvatiti savjet stručne osobe o zdravlju moje djece ili odgojitelja/učitelja o odgoju i učenju? 
Svijet 
  • Pazim li na svoje riječi o drugima? Čuvam li se ispraznog govora o drugima i ogovaranja? 
  • Omalovažavam li druge ljude, njihov trud i rad, njihovo mišljenje? 
  • Jesam li bila nestrpljiva ili gruba prema nekome?
  • Jesam li nepošteno iskoristila nekog, upotrijebivši ga za vlastite svrhe umjesto da ga poštujem kao osobu?
  • Imam li poroka? Koji su? Trudim li se da ih se riješim ili ustrajem u njima? 
  • Znam li čuvati tajne koje su dio moje obitelji ili ih prepričavam dalje?
  • Koji je moj stav prema poslu? Odgađam li svoje obveze? 
  • Koliko se trudim pomoći ljudima oko sebe, rodbini i prijateljima, kad me zamole za pomoć? Jesam li velikodušna? 
  • Molim li za ljude oko sebe? 
  • Jesam li dopustila da moj loš primjer nekoga udalji od Krista? 

Ovaj ispit savijesti pripremila sam na temelju vlastitog iskustva i uz pomoć nekoliko njih koje inače koristim. Jedan se može pronaći na ovoj poveznici. Puno mi je pomogla i knjiga Ljubav i poštovanje, dodatak D (Eggerichs, 2015.), te sam još koristila jedan ispit savijesti iz molitvenika. A ovdje možete pročitati kako ispit savijesti može pomoći u bračnom životu.

Nadam se da će vam sve ovo biti korisno! :)

  

srijeda, 14. ožujka 2018.


Čekala sam tako nedavno u redu za ispovijed. U redu u kojem želiš da što kasnije dođe tvojih pet-deset minuta. U ispovjedaonici nema laganja. Nema pretvaranja. Ne trebam glumiti nešto što nisam. A najmanje se trebam brinuti o dojmu koji ću ostaviti. 


Vrijeme je velikih korizmenih ispovjedi. Prije Uskrsa. U Palmotićevoj još nije velika gužva i oci isusovci si uzmu vremena da svakome posvete pažnju. Čekala sam i ja tako nedavno u tome redu. U kojem želiš da što kasnije dođe tvojih pet-deset minuta. I kad sam ih konačno dočekala, nisam doživjela olakšanje, kako to inače bude. I onda sam se sjetila one ispovjedi prije pet godina nakon koje više ništa nije bilo isto.

Niti tada nisam doživjela olakšanje. Morala sam pasti na dno. Morala sam se osjećati kao najgora osoba na svijetu. Morala sam se poniziti i reći da ne znam kako dalje, ali da ovako više neću. Morala sam se još boriti sa starim čovjekom u sebi.

U ispovjedaonici nema laganja. Nema pretvaranja. Ne trebam glumiti nešto što nisam. A najmanje se trebam brinuti o dojmu koji ću ostaviti. Mogu biti potpuno slobodna! 

I ovaj put sam iznijela svoj ne čak ni prljavi veš, nego blato i kaljužu u kojima se valjam. Nakon svega, ispovjednik mi je rekao točno kako sam se i sama osjećala. Nisam znala što bih mu rekla. Da, to sam ja. To su moji grijesi. Kajem se. Iskreno. Već sam se počela mijenjati. Ali onda iznenada poznata kušnja. I opet ista reakcija. Padam. Kajem se. Opet. Više ni samoj sebi ne vjerujem. Još jednom tražim oproštenje. Ipak tražim milosrđe. Besramno ga tražim. I znam da ću ga dobiti.

Nakon one ispovjedi znala sam da moram donijeti odluku. Potpuni zaokret. Hoću li ili neću biti katolkinja. Hoću li ili neću biti Kristova. Hoću li doista živjeti ono što govorim da jesam. I to ne onako tradicionalno, iz običaja, navike, jer mi je tako komotno.... Ne! Iskreno, kome moje srce pripada?! Nema više jesam nedjeljom, ali nisam preko tjedna, nisam subotom navečer, nisam u društvu…

Tada sam donijela odluku. Konačnu. Bez kalkulacija. Jedino sam se prevarila da je to zadnji put da sam je trebala donijeti.



I sada opet, nakon oprosta, nakon milosrdnog pogleda, moram donijeti odluku. Koliko moje srce može biti tvrdo? Koliko nisko moram pasti da bih priznala da sam jadna i bijedna, da sam grešnica ni po čemu bolja od svoje imenjakinje iz Biblije? Koliko se dugo trebam zavaravati da mogu sama, da mi ne treba milost? Koliko puta stari čovjek treba pobijediti?

Opet me Isus pita: "Hoćeš li se odlučiti za mene? Hoćeš li napraviti iskorak? Hoćeš li konačno promijeniti svoje ustaljeno ponašanje?" Svaki dan donosim tu odluku. Ma što svaki dan! Svaki trenutak! I kad se tako iz trenutka u trenutak odlučujem za Isusa, onda ta odluka i sjedne u srce. Tek onda slijedi olakšanje i preobrazba. Stari čovjek umire, a novi živi.

I ovaj put tražim Njegovu pomoć. Jer ne mogu sama. I ovaj put želim samo Njega. Jer nema drugoga tko bi mogao ispuniti čežnje moga srca. I ovaj put sam odlučna. Jer znam sve što je dosad učinio za mene. Znam da me neće ostaviti. Naprotiv! On je pastir dobri koji polaže svoj život za ovce svoje (Iv 10, 11).

A ja prihvaćam Njegov slatki jaram i lako breme (Mt 11, 30).

P.S. Pođi na ispovijed. 

subota, 3. ožujka 2018.


Prije nekoliko godina otkrila sam ljepotu korizme. I ljepotu odricanja. A danas se opet pitam kakvog sve to smisla ima. Da bih se na Uskrs najela kolača i francuske toliko da mi bude zlo? Zašto bih se uopće odricala? Kao da se vraćam na onu tradicionalnu vjeru i činim nešto iz običaja. Ili iskorištavam ovo vrijeme da smršavim i steknem zdrave navike. A to nije korizma...


Još jedna korizma. Već je odavno počela. Još jedno odricanje. Mame znaju puno toga o odricanju. Kao da korizma vječno traje. 

Prije nekoliko godina otkrila sam ljepotu korizme. I ljepotu odricanja. A danas se opet pitam kakvog to smisla ima. Da bih se na Uskrs najela kolača i francuske toliko da mi bude zlo?

Oni koji znaju o vjeri više od mene kažu da se treba odreći grijeha i grešnih navika. I da istodobno treba usvajati dobre navike i kreposno ponašanje. Sigurno su u pravu. No što je s onim dobrim starim odricanjem od čokolade, televizije ili društvenih mreža? Zašto bih se uopće odrekla tako nečega? Kao da se vraćam na onu tradicionalnu vjeru i činim nešto iz običaja. Ili iskorištavam ovo vrijeme da smršavim i steknem zdrave navike. A to nije smisao korizme. 

Ipak, moje iskustvo s odricanjem ove korizme malo je drugačije od prijašnjih. Trudnoća, pa razdoblje intenzivnog dojenja - sve neki razlozi da izbjegavam svakodnevno mrtvljenje i žrtvice zadnjih godinu i pol. A napose tjedni post. Sve je bilo napola. A osjećala sam se kao da nisam sva svoja. Još sam se čudila kako mi duhovni život nije baš bajan nakon nekog vremena, kako ponovo isplivaju neke stvari za koje sam mislila da su završeno poglavlje.

Razmišljam tako još prije tog famoznog 14. veljače čega bih se mogla odreći. Tu su svakodnevna mala odricanja zbog bebe. I slatka su. A onda kad beba spava, priuštim si ipak nešto za svoj gušt. Možda ipak tu onda nema odricanja. Na kraju se odlučim za slatko. Svi znamo što to obuhvaća. Ostavim si malo lufta za rođendan i povremeno za nekakve kekse od žitarica. Onda mi se keksi zamjere pa i njih eliminiram.



Postoji neko zadovoljstvo u odricanju. Posebno od onog što voliš. Svaki dan bez slatkog osjećam sve veću slobodu. Ne samo od slatkog. Nego i od nekih svojih grešnih navika. Svaki dan bez slatkog spremnija sam na neku stvarnu žrtvu. Zašutjeti, na primjer, kad bih najradije nešto slasno odbrusila. Ali svaki dan bez slatkog pokazuje mi koliko sam slaba i navezana na svoj užitak i komociju. Koliko lako u mislima pokleknem na svim mogućim područjima. I koliko je kratak put od misli do djela. Svaki dan bez slatkog otkriva mi sve veću moju bijedu i slabost. No svaki dan bez slatkog daje mi hrabrosti ljubiti. Sada kao da mi se ponovo otkriva ljepota korizmenog vremena. I uvlači se radost u mene. Teže je, a ljepše! 

Ne boj se, draga ženo, majko, odreći se još nečega pored svih svojih majčinskih žrtvica. Pusti sad tu kavu. Ili barem nemoj staviti šećera. Preživjeti ćeš jedan dan bez fejsa i instagrama. Preskoči tu cigaretu. Nemoj se zadovoljiti prosjekom. Stvorena si za više i bolje. Budi hrabra! Budi odvažna! I ono odricanje koje ti se nameće, prinesi Gospodinu pod križ. Iako tvoja žrtva nije ni upola vrijedna kao Njegova, mjera je ljubav. I to je jedino važno.

Još stigneš otkriti bogatstvo koje krije korizma i zadovoljstvo odricanja. Nemoj propustiti ovu priliku. Isus te čeka na Veliki petak širom raširenih ruku da se Njegova ljubav razlije po tebi. Što ćeš mu donijeti - prisilnu i gorku žrtvu ili radosno mrtvljenje? 

Jer ako po tijelu živite, umrijeti vam je, ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete. (Rim 8, 13)