Čega se boji jedna prosječna mama? Odvajanja od djeteta? Ili možda da se dijete ne povrijedi za vrijeme igre? Da ne oboli? Neutješnog plača??? Ne, ne...
U društvu postoje neke riječi, a onda iz toga i stavovi, koji jednostavno nisu omiljeni. Pa čak ne niti to. Nego se uopće ne spominju. Trude se izbjeći u razgovoru, samo da više ne moramo misliti o tome. Kao da ne postoje. A ako se ipak kojim slučajem spomenu, onda je to u negativnom kontekstu.
Mainstream kultura govori nam da nam treba predah od naših dužnosti. Da nam treba predah od majčinstva - svojih pet minuta, ono poznato vrijeme za sebe, kavu u miru, izlazak s frendicama bez djece... To nam treba, kako bi ostale normalne. Isto tako govore nam da možemo biti mame i imati karijeru. Sve ovisi o organizaciji. Ti si najvažnija. Jer sretna mama - sretno dijete! Ili možda ipak ne?!
Da se vratim na naslov - čega se boji jedna prosječna mama? Odvajanja od djeteta? Ili možda da se dijete ne povrijedi za vrijeme igre? Da ne oboli? Neutješnog plača??? Ne, ne... Ono čega se sve mi bojimo je zapravo žrtva. Uh, da... ta grozna riječ! Kako se samo usuđujem spomenuti je! I to još u kontekstu majčinstva...
Bojim se da će moja jedina preokupacija postati kad je dijete jelo, koliko puta kakalo, kako se razvija, kako ide odvikavanje od pelena, je li spava cijelu noć ili se često budi, na koju ga aktivnost treba voziti, trebam li mu pomoć oko domaće zadaće… Bojim se da neću imati to vrijeme za sebe. Za popiti kavu, zapaliti jednu, možda dvije, pročitati nekoliko stranica knjige, scrolati po instagramu... Da ću na dječjem rođendanu morati stalno biti pored djeteta i paziti na njega. Da se na obiteljskom druženju neće htjeti odvojiti od mene… Bojim se da će moj jedini posao biti majčinstvo. Bojim se da nikad neću ništa drugo postići u životu osim biti mama. Da će to biti moj najveći doseg.
Treba li nam vrijeme za sebe ili je to samo još jedan društveni konstrukt? Imam li stvarno pravo na predah od majčinstva ili nas samo dekadentno društvo u to uvjerava? Trebam li stvarno imati nekakvu karijeru? Ako ništa drugo, biti instagram mama?
Nemojte me krivo shvatiti, i ja volim vrijeme bez djeteta, kad razgovaram kao odrasli ljudi, kad radim nešto nevezano za kašice i pelene. I mislim da mi je tu i tamo potrebna kava bez kolica ili bebe u krilu. I ja volim svoj posao i želim ga što bolje raditi. Ali otkuda toliki naglasak, usudim se reći i opsesija, svojim takozvanim potrebama? Koje zapravo moje želje i mušice? Kao da je mojih pet minuta najvažnije, a sva briga za obitelj je sporedna, eto, nešto nametnuto što moram odraditi. Kao da nije dovoljno da sam mama. A ako jesam, onda jadna ja!
Da, majke se puno daju za druge, najviše za svoju obitelj. I bez imalo lažne skromnosti, bez nas bi sve teže funkcioniralo. Nazvati ću stvari svojim imenom - mame se žrtvuju za svoje obitelji. Valjda zato i jesmo mame. Jer mi to možemo. Ali mi ne volimo o tome govoriti. I sigurna sam, nismo ni oduševljene kad to činimo. I želimo izbjeći tu žrtvu. Što je potpuno normalno i ljudski.
No isto tako znamo da žrtva i patnja same radi sebe nemaju nikakvog smisla. Ako žrtva nije učinjena iz ljubavi, nije plodonosna. Puno svetaca o tome govori (sveta Terezija iz Liseuxa, sluga Božji Fulton Sheen, sveta Faustina Kowalska, sveti Josemaria Escriva...). I znam da sad izmišljam toplu vodu. Ali tako lako to zaboravimo i upadnemo u kolotečinu podnošenja i izbjegavanja žrtve.
Veliki tjedan je tu. Vrijeme kad imamo priliku intenzivno razmišljati o savršenoj žrtvi kojom smo otkupljeni. Ovo je idealna prilika kad možemo Gospodinu pod križ predati ono s čim se borimo, ostatke svoje sebičnosti, ono što nas sprječava da i naša žrtva bude iz ljubavi - taj strah od žrtve.
Ne zaboravite da Uskrsa ne bi bilo bez Velikog petka. Sad je vrijeme milosno, sad je vrijeme spasa (2 Kor 6, 2). Molimo Duha Svetoga da nam da jakosti da podnesemo svaku našu majčinsku žrtvicu radosno i u ljubavi, kako bi u svoje vrijeme donijeli rod (Mt 21, 41). Jer to je istinska radost života - predati sebe za one koji su nam darovani.
