.png)
Sjećam se da sam pitala jednu kolegicu s posla kako je to imati dvoje djece jedno za drugim. Ono što mi je ostalo upečatljivo u njezinom odgovoru između svih onih lijepih i pozitivnih strana majčinstva, jest to da ponekad želi ostaviti dijete ispred vrata, bez obzira na njegov plač, i odspavati si još pola sata. Gdje je u takvim trenucima ljubav, najvažnije prve tri, razvoj djeteta...?!
Perfekcionizam nije uvijek vrlina. Napose kad postaneš mama. Želiš, naravno, najbolje za svoje dijete. Trudiš se da bude čisto, naspavano, sito, i to od zdravih namirnica, da se ne ozlijedi, da se igra didaktičkim igračkama, da čita slikovnice, da ne plače, i konačno, da se osjeća voljeno...
Nisu bitni drugi ljudi. Niti njihova očekivanja. Nije važno što kažu da bi trebalo. Čak niti njihov pristup tvom djetetu nije bitan. Problem nastaje kad sama sebi visoko postaviš letvicu očekivanja kakva mama bi trebala biti. A još kad ti kažu da su prve tri najvažnije...
Nisu bitni drugi ljudi. Niti njihova očekivanja. Nije važno što kažu da bi trebalo. Čak niti njihov pristup tvom djetetu nije bitan. Problem nastaje kad sama sebi visoko postaviš letvicu očekivanja kakva mama bi trebala biti. A još kad ti kažu da su prve tri najvažnije...
Najčešće je ono što očekujemo od sebe u prvoj trudnoći sasvim drugačije od realnosti mjesecima, pa čak i godinama nakon poroda. Sjećam se da sam pitala jednu kolegicu s posla kako je to imati dvoje djece jedno za drugim. Pitanje se odnosilo na konkretnu situaciju. Ali danas vidim da njezin odgovor vrijedi općenito, bez obzira na broj djece. Ono što mi je ostalo upečatljivo u njezinom odgovoru između svih onih lijepih i pozitivnih strana majčinstva, jest to da ponekad želi ostaviti dijete ispred vrata, bez obzira na njegov plač, i odspavati si još pola sata. Mislila sam da pretjeruje i da sigurno nije tako strašno... dok i sama nisam osjetila isti poriv i sjetila se tog razgovora s osmijehom.
Gdje je u takvim trenucima ljubav, najvažnije prve tri, razvoj djeteta...?! Znam, samo sam čovjek. I prirodno je griješiti. No, to mi ipak ne pomaže. Zar će i moje dijete imati rane iz djetinjstva? Zar će i moje dijete pokupiti neke moje loše navike? Zar će i moje dijete trebati oprostiti mi zbog negativnih emocija koje sam osjećala dok je bilo malo? Zašto ne bih mogla sve to spriječiti?! Zašto ne mogu biti savršena mama, Supermama?! Kao na primjer Marija, Isusova majka.
No, zar ona nije izgubila Isusa na hodočašću u Jeruzalem kad je imao dvanaest godina? Je li ju onda mogu uopće nazvati savršenom mamom?! Dobro, očito je imala povjerenje u svoje dijete pa mu je dopustila da samostalno putuje s ostalim hodočasnicima i nije ga držala pod staklenim zvonom. A svako dijete može povremeno zloupotrijebiti stečenu slobodu.
Ali čekaj, kakva joj je to reakcija kad ga je pronašla u Hramu? Zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili. Mogu zamisliti još kako se to moglo nastaviti. Zar ne znaš koliko smo se brinuli? Kako si mogao tu ostati i ne javiti se? Tako bi svaka obična mama reagirala. Marija je izrazila ono što je osjećala - nerazumijevanje Isusovog postupka - iako možda ne na najbolji način.
No, dobro, tako je to u obiteljima. Ne razumijemo se uvijek. Ona ipak dopušta Isusu da kaže i svoju stranu priče. Pokazuje mu da ga uvažava i poštuje kao osobu. Isus se također ne boji izraziti svoje osjećaje i viđenje situacije. I nakon svega odlazi s roditeljima svome domu i ostaje im poslušan. Tome ne bi bilo tako da nije osjetio Marijinu ljubav, bez obzira na njezinu reakciju.
Ovdje moram podijeliti i saznanja iz knjige Odgoj za budućnost (Gračner, Peran i Tokić, 2016.) koja u jednom dijelu dotiče upravo ovu situaciju, pri čemu autori naglašavaju slobodno izražavanje negativnih osjećaja, te reakciju koja se ne temelji na toj negativnosti, nego na ljubavi. Osim toga, oni povezuju taj događaj s Isusovim ponašanjem pred samu Muku, s molitvom u Getsemanskom vrtu. Zar Isus nije molio Oca da otkloni patnju i bol od njega? I to čak tri puta! Nakon što je otvoreno izrazio svoju bol i strah, mogao je izvojevati borbu sa samim sobom i podnijeti Muku u dostojanstvu, iz ljubavi prema čovječanstvu. Jedino je u svojoj obitelji mogao to naučiti.
Marijina reakcija u Hramu sigurno je bila jedna od njenih mnogih nesavršenih odgojnih postupaka. Možda po tome ne odgovara našoj viziji savršene majke, iako je kao čovjek bila bezgrešna. I ne samo da je izgubila svoje dijete (bez obzira što je Isus Bog, trebala se brinuti o njemu i odgajati ga, poučavati...), nego je onda još izrazila svoju zabrinutost na nespretan način. Baš ovdje Marija je reagirala slično nama, običnim mamama. Isprovocirane ponašanjem svog djeteta - nespavanjem, odbijanjem hrane, divljanjem, tantrumima, neposluhom - često prebacimo odgovornost upravo na dijete zbog toga što se ljutimo, brinemo, živciramo... Tu se onda otvara prostor gdje djeluje majčinska ljubav.
Bez obzira na naše trenutne osjećaje, možemo reagirati s ljubavlju. I kad mi se u noći spava, ustajem i nosim dijete dok ne zaspi. I kad sam umorna, sjednem na pod i igram se s njim. I kad se ljutim što me ne sluša, ipak ga grlim. I kad sam nestrpljiva, jer nikako da napravi što sam mu rekla po ne znam koji put, ipak se brinem da ima sve što mu treba. Upravo takva ljubav poništava, pa čak i nadmašuje naše pogreške. Ljubav pretvara pogreške u prilike za učenje i odgoj. Zato se ne trebamo bojati naših slabosti. Marija se nije bojala. Zato jer je ljubila.
No ima tu i nešto više od majčinske ljubavi. U slučaju Marije i Isusa, On je zapravo taj koji je nju usavršavao cijelo vrijeme. Zato se i mi obične, grešne mame jedino možemo pouzdati u Njega. Ne u sebe. On je taj od kojeg ćemo primiti ljubav i darovati ju dalje našoj djeci. On je taj koji jedini može našu djecu zaštititi od naših pogrešaka i slabosti. Zato mu ih svaki dan predajmo i molimo Ga da iscijeli svaku ranu na njihovim malim dušicama. A nas da nauči nositi se s onom manje lijepom stranom sebe... nestrpljenjem, ljutnjom, tugom... I da oprostimo same sebi svoje nesavršenosti, da tražimo oproštenje od Njega i od svoje djece.
Ljubav sve usavršuje... A posebno mame!
No, zar ona nije izgubila Isusa na hodočašću u Jeruzalem kad je imao dvanaest godina? Je li ju onda mogu uopće nazvati savršenom mamom?! Dobro, očito je imala povjerenje u svoje dijete pa mu je dopustila da samostalno putuje s ostalim hodočasnicima i nije ga držala pod staklenim zvonom. A svako dijete može povremeno zloupotrijebiti stečenu slobodu.
Ali čekaj, kakva joj je to reakcija kad ga je pronašla u Hramu? Zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili. Mogu zamisliti još kako se to moglo nastaviti. Zar ne znaš koliko smo se brinuli? Kako si mogao tu ostati i ne javiti se? Tako bi svaka obična mama reagirala. Marija je izrazila ono što je osjećala - nerazumijevanje Isusovog postupka - iako možda ne na najbolji način.
No, dobro, tako je to u obiteljima. Ne razumijemo se uvijek. Ona ipak dopušta Isusu da kaže i svoju stranu priče. Pokazuje mu da ga uvažava i poštuje kao osobu. Isus se također ne boji izraziti svoje osjećaje i viđenje situacije. I nakon svega odlazi s roditeljima svome domu i ostaje im poslušan. Tome ne bi bilo tako da nije osjetio Marijinu ljubav, bez obzira na njezinu reakciju.
Ovdje moram podijeliti i saznanja iz knjige Odgoj za budućnost (Gračner, Peran i Tokić, 2016.) koja u jednom dijelu dotiče upravo ovu situaciju, pri čemu autori naglašavaju slobodno izražavanje negativnih osjećaja, te reakciju koja se ne temelji na toj negativnosti, nego na ljubavi. Osim toga, oni povezuju taj događaj s Isusovim ponašanjem pred samu Muku, s molitvom u Getsemanskom vrtu. Zar Isus nije molio Oca da otkloni patnju i bol od njega? I to čak tri puta! Nakon što je otvoreno izrazio svoju bol i strah, mogao je izvojevati borbu sa samim sobom i podnijeti Muku u dostojanstvu, iz ljubavi prema čovječanstvu. Jedino je u svojoj obitelji mogao to naučiti.
Marijina reakcija u Hramu sigurno je bila jedna od njenih mnogih nesavršenih odgojnih postupaka. Možda po tome ne odgovara našoj viziji savršene majke, iako je kao čovjek bila bezgrešna. I ne samo da je izgubila svoje dijete (bez obzira što je Isus Bog, trebala se brinuti o njemu i odgajati ga, poučavati...), nego je onda još izrazila svoju zabrinutost na nespretan način. Baš ovdje Marija je reagirala slično nama, običnim mamama. Isprovocirane ponašanjem svog djeteta - nespavanjem, odbijanjem hrane, divljanjem, tantrumima, neposluhom - često prebacimo odgovornost upravo na dijete zbog toga što se ljutimo, brinemo, živciramo... Tu se onda otvara prostor gdje djeluje majčinska ljubav.
Bez obzira na naše trenutne osjećaje, možemo reagirati s ljubavlju. I kad mi se u noći spava, ustajem i nosim dijete dok ne zaspi. I kad sam umorna, sjednem na pod i igram se s njim. I kad se ljutim što me ne sluša, ipak ga grlim. I kad sam nestrpljiva, jer nikako da napravi što sam mu rekla po ne znam koji put, ipak se brinem da ima sve što mu treba. Upravo takva ljubav poništava, pa čak i nadmašuje naše pogreške. Ljubav pretvara pogreške u prilike za učenje i odgoj. Zato se ne trebamo bojati naših slabosti. Marija se nije bojala. Zato jer je ljubila.
No ima tu i nešto više od majčinske ljubavi. U slučaju Marije i Isusa, On je zapravo taj koji je nju usavršavao cijelo vrijeme. Zato se i mi obične, grešne mame jedino možemo pouzdati u Njega. Ne u sebe. On je taj od kojeg ćemo primiti ljubav i darovati ju dalje našoj djeci. On je taj koji jedini može našu djecu zaštititi od naših pogrešaka i slabosti. Zato mu ih svaki dan predajmo i molimo Ga da iscijeli svaku ranu na njihovim malim dušicama. A nas da nauči nositi se s onom manje lijepom stranom sebe... nestrpljenjem, ljutnjom, tugom... I da oprostimo same sebi svoje nesavršenosti, da tražimo oproštenje od Njega i od svoje djece.
Ljubav sve usavršuje... A posebno mame!
Nema komentara:
Objavi komentar