Date

Mislim da je već bilo i vrijeme da napišem neki post o braku. Stoga dijelim s vama doživljaj našeg prvog bračnog izlaska nakon bebinog rođenja, od okolnosti, hrane, razgovora i samog mog promišljanja o izlascima bračnih parova. 

Pola godine nakon što sam rodila, mužić i ja izašli smo na pravi bračni date. To nam je, doduše, bio drugi put da ostavljamo bubača na čuvanju. Prvi je puta bilo za našu godišnjicu. No to je više bio izlazak za našu duhovnu okrijepu. Išli smo, naime, na večer slavljenja koju je predvodila zajednica Božja pobjeda. 

No sada, sa šest mjeseci, naš bubač sve kuži, jako je vezan za nas oboje, ne voli kada nisam prisutna u prostoriji i ne voli kada ga netko drugi čuva ili uspavljuje. S obzirom na sve navedeno, odlučili smo se prilagoditi situaciji. U planu je bio odlazak u neki restoran u blizini našeg doma na raniju večeru, tako da se vratimo do uspavljivanja. A teta i kuma trebaju obaviti kasnu šetnju, čitanje slikovnice, večeru i presvlačenje u pidžamu. Moram odmah reći da je sve bilo po planu, a teta i kuma na visini zadatka! 

Hrana i ljubav

Lokacija našeg izlaska bio je restoran Il Secondo. Zanimljivo je da smo oboje htjeli ići onamo. Muž zbog preporuke kolege, a ja zbog preporuka s Instagrama :)

I muž i ja volimo fino jesti (tko nas poznaje zna o čemu govorim), tako da hrani ipak moram posvetiti malo više mjesta. Zanimljivo je da su nam prijatelji za vrijeme trudnoće govorili kako trebamo iskoristiti to vrijeme i putovati što više prije nego li se dijete rodi. Ali mi smo imali malo drugačiju viziju toga što bi trebali raditi - išli smo po restoranima i slastičarnicama :) Naše druženje dok smo bili dečko i cura gotovo je uvijek uključivao neku vrstu hrane. A ni u braku nije ništa drugačije. Nismo zahtjevni, ali mora biti fino.

U Il Secondu jelo nam je bilo ukusno, a porcije taman da se čovjek najede. Naručili smo i desert, s kojim sam apsolutno oduševljena. Iako ih nisam uspjela pofotkati za Instagram, pjenaste okruglice od sira s umakom od šljiva i sladoledom od vanilije imaju moju toplu preporuku! Toliko o hrani. 

Postoje li zajedničke teme osim djeteta?

Dakle, sam date. Nema razgovora o djetetu, samo teme koje nas zanimaju i vesele, naši planovi, snovi i očekivanja...  Dobro, nije baš da nismo niti jednom spomenuli bubača. Ispričala sam mužu osnovne informacije kao i svaki dan - hranjenje, spavanje i kakanje. No stvarno smo se trudili razgovarati samo o nas dvoje.

Pomalo sam se pribojavala možemo li imati zajedničkih tema nakon djetetova rođenja. Imamo ih, naravno. Ali to traži određeni trud, promišljanje što onaj drugi voli, čitanje nečeg nevezanog za roditeljstvo, razgovor s drugim ljudima, naši hobiji i interesi... Bilo je lijepo konačno se posvetiti osobi s kojom znaš da ćeš ostati u četiri zida nakon što djeca odrastu i krenu svojim putem. Sad ovo zvuči kao da smo deset godina u braku... Ali i za ovih dvije i kusur važna je kvaliteta. Treba se truditi odmah na početku da nešto kasnije ne pođe krivo. Uostalom, drago mi je što znam da me još uvijek oduševljava razgovarati s mužem i otkrivati nešto novo o njemu (nadam se da i on misli tako za mene). 

Minimalno dva sata mjesečno nasamo 

I konačno, povratak kući. Dva sata brzo je prošlo. U tom vremenu nisam došla u napast da šaljem šogorici poruku i pitam kakvo je stanje. Mislila sam, ako nije dobro, zvati će. Javila sam samo da stižemo kad smo krenuli prema doma. U hodniku ispred stana pogodila me misao kako mi bubač uopće nije nedostajao. Podijelila sam to s mužem. I pitala ga trebam li se zbog toga osjećati krivom. No on me umirio rekavši da zašto bi se osjećala krivom. Po cijele dane sam s bubačem i sve njemu podređujem. Uostalom, on na duhovnoj razini zna koliko ga volimo, a i konkretno to može doživjeti s obzirom na to koliko se njime bavimo.

Doista, bračni savjetnici i duhovnici predlažu da bračni par mjesečno provede barem dva sata bez djece fokusirajući se na sebe i kvalitetno provedeno zajedničko vrijeme. Ne znam jesmo li rano ili možda kasno počeli s time. No jedno je sigurno, to je minimalno vrijeme koje bi bračni par trebao odvojiti za sebe. Jer bračna ljubav je ta koja puni djecu sigurnošću, samopouzdanjem i ispunjenjem. Mnogo više nego samo majčinska ili očinska ljubav, ili bilo koji afirmativni oblik odgoja.

Znam da smo u užurbanoj svakodnevici bombardirani obvezama i tuđim očekivanjima, te da jedva nalazimo vremena sami za sebe, a kamoli za bračnog partnera... Ipak, prije nego li osjetite da je krajnji čas, zovite bake, tete, kume, sestre neka pričuvaju djecu, a vi zgrabite to svoje neuhvatljivo vrijeme, i proživite svoje happily ever after. Barem na dva sata. U tome je i čar!