četvrtak, 31. listopada 2019.


Što ti padne na pamet kad se spomene euharistijsko klanjanje, adoracija ili klanjanje pred Presvetim, kako se još naziva? Poluprazna crkva s nekoliko najpobožnijih bakica, dosada, klečanje koje nikako da završi …? Ili možda nešto drugo?

Jednom mi se bliska prijateljica požalila kako ne može nikako ući s pravim stavom u klanjanje i kako se jako trudi, ali joj je jako dosadno. Zbor u kojem pjeva animira euharistijsko klanjanje u njihovoj župi. Priznajem da me njezin problem zatekao i naveo na razmišljanje. Zašto je važno klanjati se i moliti pred Presvetim i kako uopće to raditi? Kakvog to smisla ima? Je li važno klečati, što moliti, što raditi kad je tišina? … Bezbroj pitanja mi se vrzmalo po glavi.

Prije samo nekoliko godina i sama sam imala za euharistijsko klanjanje asocijacije s početka teksta. Ali onda sam krenula na duhovne vježbe svetog Ignacija i osoba koja me duhovno pratila rekla mi je da bih trebala što češće ići na adoraciju, te Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu predavati sve što me muči. U to vrijeme nisam se mogla riješiti nekih svojih grešnih navika i bilo mi je teško opraštati. Odlučila sam ići jednom tjedno u svoju tadašnju župu na klanjanje četvrtkom.

Najprije nisam znala što bih molila pred Presvetim kad bi adoracija započela. Voljela sam kad je bila vođena, ali kad nije, što je bilo često, bila sam skroz zbunjena, misli bi mi odlutale i bilo mi je teško osvijestiti da je u toj maloj hostiji stvarno prisutan Bog. Značenje euharistije kao sakramenta koji primamo na misi sam razumjela i doživljavala, vjerojatno zbog osjetilnosti kod primanja pričesti. No ovo je bilo drugačije. Hostija u pokaznici, mir, tišina, klečanje... Onda sam počela istraživati značenje adoracije, te kako bi takva vrsta molitve trebala izgledati.

Naišla sam na sljedeće. Klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom je čašćenje euharistije izvan mise, što znači da Kristova prisutnost traje i nakon mise u našim crkvama. Na početku euharistijskog klanjanja, kad se Presveti Sakrament izlaže, pjeva se Svet, svet, svet, a na kraju himan Divnoj dakle, što je naziv za dvije posljednje kitice pjesme svetog Tome Akvinskog Usta moja. Samo razmišljajući o riječima jedne i druge pjesme možemo shvatiti kako je riječ o nečem veličanstvenom, kako je važno štovati euharistiju izloženu u pokaznici. Nadalje, u molitvenicima se mogu naći upute za molitvu tijekom klanjanja, ako ga svećenik ili molitvena zajednica ne predvode. U jednom piše da nakon što se smjestimo u položaj koji nam najbolje odgovara, s preporukom da to bude klečanje, jer tako molimo i tijelom, najprije zazovemo Duha Svetoga, budemo svjesni Njegove prisutnosti, te mu izložimo svoje poteškoće. Nadalje bi trebali pročitati ulomak Svetog Pisma s vjerom da nam sâm Isus, živa Riječ, kroz to progovara, te tako osluhnemo Njegov poticaj. Konačno, predajemo svoj život u Očeve ruke, predajemo se Njegovoj ljubavi, te na kraju klanjanja donosimo odluku, jer vjera bez djela je mrtva (Jak 2, 20) – molitva treba mijenjati naš život.

Dalje sam naišla na savjet svetog Josemaria Escrive: „Ne propusti pohoda Presvetomu. Poslije usmene molitve, koju običavaš izmoliti, reci Isusu, stvarno prisutnomu u Svetohraništu, svoje dnevne brige. I imat ćeš svjetla i snage za svoj kršćanski život.“ (Put, 554) Zatim sam čula kako je, danas sveti, papa Ivan Pavao II. ulazio u kapelice i crkve kamo god je putovao kad bi na njih naišao, te ostajao pred svetohraništem sat vremena, tako da je cijeli protokol zbog toga kasnio. U svojoj okružnici Crkva o euharistiji on svjedoči da je mnogo puta kroz adoraciju dobio snagu, utjehu i pomoć. Sveti Ivan Pavao II. još ističe da u tišini i šutnji klanjanja možemo naći sebe, otvoriti se Bogu i pustiti da nas On na novi način dodirne. Pritom ne trebamo činiti ništa, ne trebamo ništa skrivati te smijemo biti takvi kakvi jesmo, jer Bog nas obuhvaća svojom ljubavlju. Čak i poznati pisac J.R.R. Tolkein govori o važnosti štovanja Presvetog Sakramenta, tvrdeći da ćemo u njemu naći zanos, slavu, čast, vjernost i istinitost svih naših zemaljskih ljubavi. Upravo tu ljubav naglašava Moritz Menschler u svojoj knjizi Tri temelja duhovnog života nazivajući Presveti Oltarski Sakrament sakramentom ljubavi: „Bilo bi dosta da je u svijetu na jednom mjestu prisutan, da nas jednom u životu svojim božanstvom usreći i to samo one koji su dostojni; bilo bi dosta da je samo u trenutku primanja stvarno prisutan.“ Bit euharistije je sâmo tijelo Isusovo, no uz tijelo prisutni su Isusova duša, božanstvo, zasluge i milosti, te je kroz Presveti Oltarski Sakrament Bog trajno prisutan u svom narodu, u Crkvi.

Nakon svega, mislila sam, kad su sveci i veliki ljudi Katoličke Crkve govorili o neizrecivoj važnosti klanjanja pred Presvetim, onda je tome sigurno tako. No jedno je nedostajalo – još uvijek nisam imala vlastito iskustvo koje bi to potvrdilo.

Ipak, moja ustrajnost nije splasnula. Napisala bih si na papirić što me muči, što želim predati Isusu, komu želim sve oprostiti, kojih se svojih grešnih djela i misli odreći, za koga sve želim moliti… I tako iz tjedna u tjedan. Ponekad sam mislila da su se neke situacije riješile, ali onda bi se dogodilo nešto što bi me razuvjerilo i zbog čega sam opet tražila pomoć od Isusa u Presvetom Oltarskom Sakramentu.

I tako sam jedan četvrtak došla bezvoljna na adoraciju, s hrpom problema, bez ikakvih papirića, bez ideje, razočarana i malovjerna. Nakon pola sata klečanja u klupi i bez ikakvih misli u glavi, osjetila sam radost i Božji glas u srcu. Bez svojih papirića znala sam što trebam moliti, što želim reći Isusu. Otvorila sam Mu svoje srce i pozvala Ga da uđe u svaku moju bolnu ranu, u svaki dio mog života te da me iscijeli, da me obraduje, da me obnovi. Takvo iskustvo se ponavljalo iz tjedna u tjedan. Često sam četvrtkom žurila s posla u najbližu župu i ostajala samo petnaestak minuta pred Presvetim prije nego li bi ga svećenik spremio u svetohranište.

No bit adoracije nije traženje osjećaja. Osjećaji s vremenom prestanu i ja se sama trebam odlučiti ono što sam primila u adoraciji primijeniti u životu, čak i kad nije ugodno. Ponekad samo kratko dođem pred Presveto i klečim ili sjedim bez riječi, bez misli, samo sa znanjem da je Bog tu za mene želeći Mu uzvratiti bar mrvicu ljubavi, ponavljajući riječi svetog Tome „Gospodin moj i Bog moj.“. Gotovo uvijek osjetim Božju prisutnost, malo ohrabrenje i poticaj: „Ne boj se! Uz tebe sam.“ I doista, Isus je uvijek uz nas. Ne treba mi nikakav osjećaj, nikakav „znak“, jer znam da je On tu za mene, da me neizmjerno ljubi, kad se toliko ponizio da bude prisutan u jednom „kruščiću“, u Presvetom Oltarskom Sakramentu.

P.S. I zato mi je posebno drago da je moja nova župa posvećena upravo Tijelu Kristovu koje častimo u Presvetom Oltarskom Sakramentu. A moja prijateljica s početka priče s vremenom je otkrila koliko je bogatstvo i ljepota u euharistijskom klanjanju.

nedjelja, 13. listopada 2019.


Otkad sam postala majkom većina knjiga duhovne tematike koje čitam nisu više meditativnog karaktera, nego su vrlo konkretne i primjenjive. Jedna od njih je i Obnova kršćanske obitelji Johna Lorena i Paule Sandford. Dok sam je čitala, zapisivala sam neke stvari na papiriće, koje sam u međuvremenu zagubila, s namjerom da napišem kratki vodič za mlade obitelji s praktičnom primjenom važnijih principa iz te knjige. Vjerujem da ću do objave ovog teksta pronaći te svoje bilješke, a za početak donosim prvu praktičnu stvar koji smo suprug i ja primijenili u našoj obitelji - blagoslivljanje djeteta.

Prije negoli krenem u samu praksu, još malo ću iznijeti važnost blagoslova. Ova tema mi se činila kao dobar odabir za početak, jer roditelji uvijek žele najbolje za svoje dijete. Sama riječ blagoslov znači dobra riječ (lat. benedicere: bene - dobro + dicere - govoriti). Dakle, kad blagoslivljamo djecu, to znači da im želimo dobro, da ono što rade bude dobro. A to dobro je prisutno od samog stvaranja svijeta (“I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro.” Post 1, 31). Što je to dobro? U potrazi za tim odgovorom, obzirom da nisam teolog, posegnula sam najprije za Katekizmom Katoličke Crkve (KKC), a on donosi sljedeće o blagoslovu:
“U početku Bog blagoslivlje živa bića, osobito čovjeka i ženu. Savez s Noom i sa svim živim bićima obnavlja taj blagoslov plodnosti, usprkos čovjekovu grijehu po kojem je zemlja 'prokleta'. Ali napose od Abrahama božanski blagoslov prožima ljudsku povijest, koja je išla prema smrti, da je vrati životu, njezinu vrelu: po vjeri 'oca vjernikâ' koji prihvaća blagoslov, započela je povijest spasenja.” KKC 1080

Dakle, dobro - Božji blagoslov, donosi milost spasenja na ljude. Taj blagoslov se prenosi se iz generacije u generaciju i umutar obitelji. Stoga blagoslivljanjem svoje djece otvaramo vrata Božjoj milosti, koju će oni sami kad odrastu moći prihvatiti i živjeti puninu koju je Gospodin za njih zamislio (usp. Sandford 251). Naravno da sakramenti igraju glavnu ulogu u prenošenju Božje milosti. No oni traže aktivno življenje vjere roditelja koji svojim primjerom i podukom stvaraju temelje Božjoj milosti. Zato se i često kaže da mala djeca žive na vjeri svojih roditelja. A jedan od načina stvaranja tih temelja je i roditeljski blagoslov djece. "To nije nikakav običaj niti magijski čin, već konkretna briga roditelja za duh i dušu svoje djece" (Sandford 250). Kolika je važnost roditeljskog blagoslova dokazuje i cijelo jedno poglavlje pod naslovom Obnova biblijskih funkcija obitelji u već spomenutoj knjizi bračnog para Sandford.

Nakon pročitanog poglavlja počela sam ozbiljnije shvaćati blagoslov djeteta, te sam pomislila kako suprug i ja trebamo učiniti nešto konkretno u skladu s pročitanim. Odlučila sam detaljnije proučiti što autori tvrde o roditeljskom blagoslovu. Kao primjer navode Izakov blagoslov Jakova:Kad se primače i poljubi ga, Izak osjeti miris njegove odjeće pa ga blagoslovi:

"Gle, miris sina mog
nalik je mirisu polja
koje Jahve blagoslovi.
Neka ti Bog daje
rosu s neba i rodnost zemlje:
izobilje žita i mladoga vina.
Narodi ti služili,
plemena ti se klanjala!
Braćom svojom gospodari,
nek sinci majke tvoje pred tobom padaju!
Proklet bio tko tebe proklinje;
blagoslovljen tko te blagoslivlje!"
(Post 27, 27-29)

Može se primijetiti da Izakov blagoslov nije puka banalnost, već sadrži vrlo konkretne pojedinosti, te da je očinski (roditeljski) blagoslov i jedna vrsta proroštva, no može biti i osuda. Znamo da se Izakov blagoslov na Jakovu ispunio do posljednje pojedinosti. A kad je Ezav tražio blagoslov (Post 27, 34-40), Izak nije mogao opozvati Jakovljev blagoslov, jer to nisu bile puke riječi. To znači da se blagoslov treba izgovarati pod vodstvom Duha Svetoga. Također bi nam kao kršćanima cilj roditeljstva trebao biti uvesti svoju djecu u blagoslov Oca nebeskog (kroz prenošenje vjere u dječjoj dobi do susreta sa živim Bogom u tinejdžerskoj ili odrasloj dobi).


Iz tog razloga suprug i ja smo sjeli jednu večer zajedno u razmatranju gore spomenutog biblijskog odlomka i na temelju toga, kao i poznavanja karaktera našeg sina, pod vodstvom Duha Svetoga napisali svoj roditeljski blagoslov baš za njega. Sljedeću večer, kao i svaku sljedeću, stavili smo svetom vodom križić na njegovo čelo i blagoslovili ga riječima koje smo dobili u razmatranju.

Sada već znamo napamet taj blagoslov za našeg bubača. No važno je upamtiti da riječi blagoslova nisu nikakva magija, niti možemo sa stopostotnom sigurnošću tvrditi da će se naš roditeljski blagoslov obistiniti na našoj djeci. Ono što je važno jest suradnja roditelja s Duhom Svetim temeljena na Svetom pismu. Treba imati na umu da blagoslov otvara dijete primanju Božje milosti, te da ono što mi kao roditelji govorimo o svojoj djeci, bilo pozitivno ili negativno, direktno utječe na formiranje njihovog bića. Stoga riječi blagoslova mogu na općeljudskoj razini imati veliki pozitivni utjecaj na djetetovo samopouzdanje, a na duhovnoj razini doprinijeti dubljem i snažnijem zahvatu Božje milosti.

Nadam se da će vas ovaj tekst potaknuti na blagoslivljanje djece, ako to već ne činite, najprije ovim biblijskim riječima:
"Neka te blagoslovi Gospodin
i neka te čuva!
Neka te Gospodin licem svojim obasja,
milostiv neka ti bude!
Neka pogled svoj Gospodin svrati na te
i mir ti donese!"
(Br 6, 24).

A onda se nadam da ćete sa supružnikom ući u molitvu kako biste po Duhu Svetom dobili riječi blagoslova za svako pojedino svoje dijete.
Ako želite više pročitati o blagoslovu djece u obitelji, sljedeći linkovi mogu biti korisni: