Svako došašće imam plan što bih i kako htjela ostvariti da Božić doista dočekam budna i otvorena srca. Došašće ne bi bilo došašće da nije borba, da nema napasti, da se ne treba odricati... No plodovi su ono zbog čega sve to vrijedi kako bi Božić dočekali uistinu spremni i iz pravih razloga. 

Tako je bilo i ovog došašća. 1. prosinca imala sam plan. Svaki dan kratko razmatranje, što češće zornice, Jišajevo stablo da s bubačem prođemo povijest spasenja, post u određene dane na našu nakanu, kao i inače, ispovijed i zajednička molitva krunice.

No od svega toga ima više onoga što sam propustila nego ostvarila. Pa se pitam tko mi je ukrao došašće?! 

Nisam se opterećivala materijalnim kao što većina ljudi čini. Nisam gubila vrijeme na kupovinu poklona ili na odlazak na božićni sajam u centar grada. Manje sam vremena nego inače provodila na internetu i društvenim mrežama. Nisam niti pretjerano pospremala po kući ili ispekla više vrsta kolača za Božić. Što se duhovnog života tiče, nisam si natrpala aktivnosti kao što inače znam raditi, nego sam htjela napraviti nešto konkretno, a malo. No od svega je ispalo još manje... 

Zajednička obiteljska molitva se svela na jednu deseticu krunice. Nisam otišla niti na jednu zornicu. S Jišajevim stablom smo prestali nakon prvog tjedna jer bubač nije htio slušati priče o povijesti spasenja, bez obzira na silne dječje Biblije koje ima. Razmatrala sam jako kratko, gotovo u hodu dok sam nešto drugo rutinski odrađivala. Bez obzira na moju pripremu, nakon ispovijedi nisam osjetila olakšanje, jer je bila brzinska, još jedna u nizu mora ljudi koji su pohrlili prije Božića u stanci od posla i obveza ispovijedati se. Rekao bi netko, kakva sam to vjernica uopće?! 

Ipak, nešto je ovo došašće bilo drugačije. U moru posla, obveza i neplaniranih teškoća osjećala sam mir i zadovoljstvo kakvo prije nisam. Mogla sam smireno odrađivati ono što bi mi inače zadavalo frustracije i tjeskobu. Strpljenje s bubačem kojemu izbijaju zubići bilo je na vrhuncu i čudila sam se samoj sebi kako smireno mogu reagirati na njegovo stalno cendranje i nošenje po rukama. U nekim situacijama sam uspjela reagirati kako nikad prije nisam, posebno u komunikaciji s mužem. Nakon dugo vremena ponovno sam se svaki dan odricala nečeg sitnog na određenu nakanu. Svatko tko je to pokušao, zna koju radost i zadovoljstvo to nosi.

Moja predodžba došašća jednostavno se srušila. Kao da mi je Gospodin htio pokazati kako mogu biti navezana čak i na svoj duhovni život. Umjesto da mi količina i vrsta molitve bude na prvom mjestu, želio je da se oslonim u potpunosti na Njega u situacijama u kojima sam se zatekla. 

Naučila sam prihvaćati neplanirane događaje. Neugodne neplanirane događaje. Naučila sam strelovito moliti, blagoslivljati ljude s kojima se susrećem, osloniti se na vodstvo Duha Svetoga baš onda kad se osjećam nedoraslo zadatku koji slijedi. Naučila sam služiti i ljubiti. Doživjela sam mir kakav ovaj svijet zasigurno ne daje. Doživjela sam unutarnju radost koja ne ovisi o mojim sebičnim prohtjevima. 

Ispražnjena od vlastitih predodžbi kako bih se trebala pripremiti za Božić, čeznem samo za jednim - da ugostim maloga Kralja u svom siromašnom srcu, koje je On pripravio za sebe baš onako kako je htio.