Gledam njegove oči, mala puna usta, buckaste obraze, dugačke trepavice, male prstiće i na njima noktiće... Promatram njegove reakcije, kad se smije, kad se buni, kako spava, kako se igra... Nisam ga htjela takvog. Nisam ga birala takvog. A opet, upravo je savršen!
Gledam njegove oči, mala puna usta, buckaste obraze, dugačke trepavice, male prstiće i na njima noktiće... Mamine oči, tatina usta, kažu ljudi... Promatram njegove reakcije, kad se smije, kad se buni, kako spava, kako se igra... Nisam ga htjela takvog. Nisam ga birala takvog. A opet, upravo je savršen! Moj sin...
Sin ili kći, vjerujem da svaka majka tako osjeća za svoje dijete. No, je li stvarno moj? Ako nije moj, naš, pa čiji je onda? Sad ćete misliti: pišeš ono što je očito! Da, za djecu se kaže da su blagoslov, Božji dar. U Katekizmu Katoličke Crkve br. 2378 piše sljedeće:
"Najuzvišeniji dar braka" je ljudska osoba. Dijete se ne može smatrati objektom vlasništva, čemu bi moglo voditi priznavanje nekoga tobožnjeg "prava na dijete". Na tom području samo dijete posjeduje istinska prava, to jest "da bude plod posebnog čina bračne ljubavi svojih roditelja, kao i pravo da bude poštivano kao osoba od trenutka svoga začeća".
Da pojednostavim, dijete nije naše vlasništvo, svojina. Nije sredstvo za vlastito ispunjenje i samoostvarenje. Nije niti modni dodatak, rekvizit za Instagram fotku... Nije niti ono na što ja imam pravo bez obzira na način na koji ću do njega doći... Dijete je malo Božje stvorenje. Stvorenje dostojno poštovanja i ljubavi. Cjelovita osoba spremna na streloviti i zadivljujući razvoj u odraslog čovjeka.
Djetetu dajemo genetski materijal, tijelo. Ali ne biramo kako će se sve posložiti. Najbolje sam to vidjela na primjeru muževljeve obitelji. Sedmero djece, gotovo svi muški, a opet je svaki različit, čak i na najočitjem, fizičkom aspektu. Bog slaže gene kako se Njemu sviđa i ne možemo na to utjecati. Bog udahnjuje i dušu u to malo tijelo, daje mu karakter kakav želi. A mi smo samo sustvaratelji. Često nedostojni, ponekad i slučajni... Kako god bilo, dijete je tu. Mali čovjek stvoren na Božju sliku.
Sve to me zadivljuje i ostavlja bez riječi. Često se osjećam nedoraslo i nedostojno brinuti se za našeg malog bubača. Posebno kad vidim da mu nešto ne paše, da mu smeta, a ja ne znam kako mu pomoći. Dok je bio u trbuhu, više sam ga doživljavala svojim djetetom, ali kako vrijeme prolazi, sve sam više svjesna da on to zapravo nije. Zato dok se mazimo, dok mu dodirom i poljupcem iskazujem nježnost, tepam mu da je Otac nebeski njegov pravi Roditelj, onaj koji ga neizmjerno i savršeno ljubi, onako kako ja to nikada neću moći ni znati.
Onda si postavljam sljedeća pitanja: Što ću s našim sinom? Koliko sam uopće odgovorna za njega ako je Božji, a ne moj? Kako ga odgajati? Kako ga voljeti? Kako ga nečemu naučiti?
Usprkos tom osjećaju nedostojnosti, odgovornost je tu. Odgovornost i težnja da dam našem sinu sve najbolje. Najbolje od materijalnog, najbolje od obrazovanja, najbolje od mene same. Ali to nije dovoljno. Tu sam da ga upravljam na početku njegovog životnog puta, da usadim u njega sve ono što smatram dobrim i vrijednim, da mu ukazujem na njegov konačni cilj, na smisao života, da ga odgajam za Nebo, za Božje kraljevstvo.
Na kraju života samo ću Jednome položiti račun o odgoju svoga djeteta. I zato se ne obazirem na komentare društva, ljudske obzire, na "dobronamjerne savjete". Oni tada neće biti važni, čak i ako sada jesu. Samo će Njegovo mišljenje tada biti jedino mjerilo. Jesam li bila majka koja ljubi, bez obzira na materijalne mogućnosti, bez obzira na to hvalim li ga ili prekoravam, bez obzira na broj djece u kući, bez obzira na muža i okolinu... A ja ću primiti svoju plaću, kakva god ona bila... Za odgoj Njegove i svoje djece.
