Kad se družim s našim bebačem, umjesto da uživam u njegovom osmjehu, gugutanju i pokretima, želim ga fotkati i snimati... da se onda kasnije mogu nostagično sjećati kako je bilo lijepo kad je bio mali!

Na Instagramu sam počela viđati kako neki već sad vade božićne ukrase i uređuju dom. Mislim si, kud već, pa još nije ni studeni završio! Takvi smo mi ljudi. Stalno nešto iščekujemo, želimo da to bude što prije. Ili budemo nostalgični i razmišljamo kako nam je nekad bilo bolje.

Nisam niti ja ništa bolja... Uhvatila sam se da pričam mužu kako jedva čekam vidjeti našeg malog da puže, hoda, priča... Kad sam ga na početku dojila po pola sata, jedva sam čekala da dođe to vrijeme kad će moći pojesti u pet minuta. Sad kad je to došlo, tugujem za onim kad je dugo jeo. Da, nikad zadovoljna!

Osim toga, volim sve dobro unaprijed organizirati i isplanirati. Ništa me ne može iznenaditi! Dok jednu stvar obavljam, već razmišljam što je sljedeće. I to nije tako samo s obvezama i kućanskim poslovima. Nego i s hobijima, fotografiranjem za Instagram ili pisanjem bloga.

Da ne spominjem te naše prepametne uređaje...  Kad se družim s našim bebačem, umjesto da uživam u njegovom osmjehu, gugutanju i pokretima, želim ga fotkati i snimati... da se onda kasnije mogu nostagično sjećati kako je bilo lijepo kad je bio mali!

I tako u jednom mom nadobudnom fotografiranju bebača s pet mjeseci, proletjeli su mi kroz glavu svi oni dvadesetprvi u mjesecu kad sam ga fotkala. Osjetila sam nostalgiju, ali i čežnju da vidim kakav će dečko biti kad poraste. Zapitala sam se zašto je tome tako?! Što me tjera da živim ili u prošlosti ili u budućnosti? Moram, naravno, neke stvari isplanirati, pripremiti se. Znam i da su sjećanja, uspomene, sastavni dio života koji izgrađuje moju osobu. Ali kakav je to život ako ga ne živim "ovdje i sada"? Živim li onda uopće?!

Ne, ne želim živjeti u mislima, bilo prošlim, bilo budućim. Želim doista živjeti, baš u sadašnjem trenutku. Jedino sada postojim.

Znanost pokazuje da su ljudi usredotočeni na sadašnji trenutak sretniji i produktivniji. I to s razlogom. Kad pogledamo duhovnu pozadinu, Biblija jasno govori: "Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova." (Mt 6, 34). Osim toga, Bog je rekao da se zove Ja jesam (usp. Izl 3, 14)! Sadašnjost je zapravo najbliže vječnosti. Jedino sada mogu susresti Boga i bližnjega. I uživati u tom susretu. Nadbiskup Fulton Sheen je rekao da je jedino sadašnji trenutak trenutak spasenja.

I zato sam donijela odluku da neću više težiti onome što će biti ili tugovati za prošlim trenucima. Uživati ću u sadašnjem trenutku. Kad god. U šetnji, promatrajući lišće i diveći se jeseni. Igrajući se s bebačom i dojeći ga. U razgovoru s mužem i druženju s prijateljima. Obavljajući kućanske poslove. Ovdje i sada.

Kao što je slučaj s porodom, tako svaka majka ima svoju priču o dojenju. Nikad zapravo nisam mislila da bih trebala pisati o temi dojenja, jer kod mene je sve proticalo vrlo dobro. A onda u jednom trenutku pojavili su se problemi koji su me zatekli nespremnu.

Kao što je slučaj s porodom, tako svaka majka ima svoju priču o dojenju. Nikad zapravo nisam mislila da bih trebala pisati o temi dojenja, jer kod mene je sve proticalo vrlo dobro. Iskreno, čudila sam se kad su mi druge mame govorile da ne mogu dojiti, da daju bebi mliječnu formulu, da se izdajaju i daju svoje mlijeko bebi na bočicu, da imaju sve manje i manje mlijeka... Razumjela sam da postoje opravdani razlozi za to. Čak sam prije poroda bila spremna na takve situacije. Ipak, meni je to bilo strano i daleko. A onda u jednom trenutku pojavili su se problemi koji su me zatekli nespremnu.

No, krenimo ispočetka. Općepoznate su koristi dojenja, od čisto biološke do emocionalne i duhovne. Još u trudnoći informirala sam se o dojenju, kojeg sam se bojala više nego ičeg drugog, čak i poroda. Ne toliko iz priručnika, nego više od drugih mama. Svaka sa svojim iskustvom, doprinijela je mojoj pripremi.

Imala sam veliku želju dojiti. Pripremila sam šeširiće za dojenje, kupila sam bočicu za svaki slučaj ali mliječna formula nije dolazila u obzir. Čak sam se dogovorila s mužem da ju ne kupujemo unaprijed,  "za svaki slučaj", nego baš ako bude kriza.
Suprotno mojim strahovima naš bebač se pokazao jako upornnim. U rodilištu je već naučio cicati na šeširiće. Početnu bol kod dojenja nisam doživljavala jer sam bila presretna što beba cica bez problema. Oksitocin je uspješno odrađivao svoj zadatak. Kad smo došli doma, uspjela sam spriječiti zastoj pomoću hladnih obloga i listova kupusa. Dojenje je u tom početnom periodu trajalo duže.  Imala sam osjećaj da samo dojim dijete i ništa drugo ne radim! Ponekad uopće nisam znala je li se bebač najeo ili to već refleksivno cica. Ali i to sam naučila, uz pomoć drugih mama.


Mlijeka sam imala za dvije bebe. Nisam trebala piti čaj za dojilje, niti Mamine kapi za poticanje laktacije kojima sam se opskrbila još prije poroda. I tu mi je pomogla jedna od kuma. Došla je jednu večer s izdajalicom, izmasirala me i naučila kako da se sama izdajam. Nije mi u početku bilo ugodno, ali s vremenom sam se navikla. Taj mi je preiod bio naporan, iako je beba jako dobro spavala. Prije spavanja, kad bih bila najumornija, trebala sam se izdojiti. Ponekad mi je glava klonula i bila sam u nekom polusnu, a samo sam rukom stiskala izdajalicu. Dio za zamrzavanje u hladnjaku bio je prepun mog mlijeka. Koristili smo ga u bočici kad bi išli na put ili kad nismo bili duže vrijeme doma, te kad bi išli na misu.

Onda je došla faza kad je bebač porastao i počeo više jesti. Prestala sam s izdajanjem, osim u nekim iznimnim situacijama, bebač je uspostavio ritam i pojeo u kraćem vremenu. Nismo više koristili ni šeširiće. Mislila sam da će biti jednostavnije. U šetnji sam ga znala na klupici dojiti, u kafiću, u shopping centru... s maramom ili bez nje, u prostorima namijenjenim dojenju... sve je bilo opušteno i lako. A onda je bebač shvatio ne samo da ima svoju volju, nego da je može i iskazati. Nisam još čula da druge bebe to rade, ali moj mali pokazuje jako negodovanje kad mu nudim da jede, a on nije gladan. Kod nas također nema ni uspavljivanja za vrijeme dojenja. Dijete pojede i onda ide uspavljivanje (no to je jedna druga priča). Ima i onog uobičajenog ponašanja kad je sve u prostoriji zanimljivije od mamine cice :)


No pojavio se problem koji nisam očekivala i koji ne znam kako bih riješila. Bebač, naime, odbija jesti iz jedne dojke. I to samo preko dana. Noćno dojenje protječe najnormalnije. Moja prvotna reakcija bila je traženje uzroka takvom ponašanju. Stalno mi je u glavi bilo pitanje: Zašto to radi??? Trudila sam se na sve moguće načine "prevariti" bebača da jede iz te dojke koja mu se iz tko zna kojeg razloga ne sviđa. Ali to nije tako lako. Beba od četiri mjeseca nije baš tako mala. Još k tome sve razumije i opire se svakom pokušaju okretanja i namještanja. Naravno, potražila sam i savjet pedijatrice, interneta, drugih mama... Nitko mi nije znao reći ništa što bi mi moglo pomoći. Sve su bila nagađanja.

To odbijanje trajalo je oko tjedan dana. A onda kao da ništa nije bilo. Baš sam se poveselila. A onda opet. I tako u krug. Pravo vježbanje strpljenja za mene. Nisam još uvijek otkrila uzrok. Neke dane mogu normalno dojiti, u druge dane dovijam se svakojakim trikovima i položajima. Ponekad ne mogu izbjeći izdajanje.

Sve u svemu, iz ovog iskustva naučila sam kako je dojenje doista lijepo i prirodno, no zahtjeva mnogo podrške okoline (posebno muževe) i vlastite upornosti.  Očito se kad-tad svaka mama susretne s trenutkom u kojem treba biti uporna i ustrajati u odluci da doji bez obzira na teškoće. Mogu reći da je ovo za mene jedno prosvjetjujuće iskustvo na kojem sam vrlo zahvalna.

Kao što svi znamo, rođenjem djeteta nastupa velika promjena u ženinu životu. I to se ne može naučiti iz knjiga ili tuđim obašnjavanjem, nego jedino vlastitim iskustvom. Često to bude i bolno. No zlato se kuša u vatri. Majčinstvo izgrađuje ženu u svakom pogledu. Usudim se reći da majčinstvo usavršava ženu.

Donosim nekoliko stvari koje je majčinstvo u mom životu promijenilo i što sam kroz to naučila.

Uživaj u malim stvarima

Pa odakle da počnem?! Bebin osmijeh nakon što se probudi, maženje, zrake jutarnjeg sunca koje kroz žaluzine ulaze u sobu, pjevanje bebi...
To uživanje ne odnosi se isključivo na vrijeme s bebom, nego općenito na ženin život. Pola sata s mužem dok beba spava, čitanje knjige uvečer, odlasci u prirodu, obična vožnja autom, promatranje drveća u šetnji... Kiša! Čak sam počela uživati i u kiši koju prije nisam mogla smisliti.

Počela sam primijećivati neke stvari tek kad sam shvatila da za njih nemam vremena. A i postala sam zahvalnija na tim sitnicama.

Planiraj neplanirano

Ja sam jedna od onih koje vole planirati svaki trenutak u danu. Još sam u trudnoći iskusila da ne mogu sve predvidjeti i isplanirati. No uvijek se iznova trudim. Da, još uvijek. Ali jedno sam naučila. S malom bebom treba biti fleksibilan i spreman na brzu promijenu plana. I ne treba se previše živcirati oko toga. Jer nije vrijedno... Važno je da beba bude dobro i da se ispune njezine potrebe, a sve ostalo može čekati. I onda u mojoj glavi nastaje novi plan...

Možeš plakati i smijati se u istom trenutku

Majčinstvo na trenutke može biti naporno. Toliko naporno da poželim sve ostaviti, sjesti na pod i plakati. No dijete u meni sve je manje glasno kako moje pravo dijete iz dana u dan raste. S jedne strane mi je teško, a istovremeno sam toliko sretna i zahvalna zbog toga što imam privilegiju biti mama. O tome sam već pisala u jednom postu. Suze boli, sreće i zahvalnosti na milosti izmijenjuju se iz dana u dan, iz sata u sat.

Možeš više nego što misliš

Prije trudnoće slušala sam priče drugih mama o svojim obavezama. Čudila sam se što sve stignu obaviti. Gledala sam i svoju mamu što sve radi i pitala se kako to uspijeva. I kako to da ne padne s nogu. I tako iz dana u dan. Sad mi je malo jasnije.

Da trebam ići raditi, mislim da bih i to nekako uspjela. No moj sadašnji doseg je (u mojoj glavi neprestano) uspavljivanje bebe i onda pokušaji spuštanja bebe u krevetić a da se ne probudi. Divim se drugim mamama kojima se bebe po noći bude svakih sat vremena, a one su sljedeći dan vesele i nasmijane u šetnji.

Odmor je precijenjen

Svaki odmor. Ne samo spavanje, kao što većina mama kaže. U trudnoći sam spavala ujutro, oko podneva, popodne... Nije bilo tog doba dana kada mi san ne bi odgovarao. I dobro da jesam. Jer sad uživam u budnosti.

Čemu se odmarati, kad ima toliko toga što bih mogla napraviti?! Kuhanje, peglanje, mašina ova, mašina ona... I ne samo kućanski poslovi, već i hobiji - knjige, blog, fotografiranje, pa onda šetnje/kave s drugim mamama, vrijeme sa suprugom . Kakav odmor! Ja sam mama sto na sat. Ako nemam nekakvu fiksnu obavezu, stvoriti ću je. I ne samo sebi (muž bi imao što za reći na ovu temu).

Samo Bog je dovoljan

Mi ljudi imamo očekivanja. Pa tako mame očekuju svašta od majčinstva, od bebe, od bebinog tate i okoline... I onda se mame često razočaraju. Beba previše plače, tata nedovoljno pomaže i ništa ne razumije, baka i djed svuda guraju nos, rođakinje i prijateljice dijele beskorisne savjete... Trebam li uopće dalje?! Ono čega se u svoj toj gužvi na početku majčinstva rijetko sjetimo, jer hej, mi smo mame i nemamo vremena!, jest to da u jednm trenutku ipak trebamo sjesti u tišinu i početi razgovarati s Bogom, s naj-roditeljem, koji nas skroz razumije i koji prolazi sve što i mi, pa možda još i gore.
Jedino nam je On potreban da bismo bile dobre mame, da možemo izdržati sve izazove majčinstva, jer oni su uvijek tu. Onda nam ni muž, niti svekrva, niti tamo neka dobronamjerna mama petero djece s hrpom savjeta neće biti iritantni i svaka će teška situacija biti blagoslov i izgrađivanje nas mama kao osoba.


Što ste vi naučile otkad ste postale mame?
Radujem se čitanju vaših iskustava u komentarima.

Dok gledam neke profile na instagramu, dođu mi misli da bar ja mogu imati barem tisuću followera, da bar ja znam snimiti ovako dobru fotku, da bar ja imam ovakvu kuću/stan... Koliko je običnih žena koje ne rade posao iz snova, koje ne stignu ništa drugo osim svakodnevne predanosti svojoj obitelj?! Jesi li i ti jedna od njih?